Da li imate preko 18 godina?

Tri večeri sa Yo La Tengo

Od Zagreba, preko Beograda, do Budimpešte: utisci sa sva tri koncerta koje je ovaj veliki bend održao proteklog vikenda.

Oduvek sam se ložio na ljude koji se lože. Taj njihov sjaj u očima, taj klinački drajv koji ih prati još iz osnovne škole i kog nisu uspeli da ubiju ni krediti, ni tranzicija, ni rate za auto, ni zasrane pelene, ni porodične obaveze, ni kravate, ni političari, to je nešto što me je oduvek ostavljalo bez daha. Bez obzira na to da li zadnju paru daju za neku umetnost, da li snimaju fudbalske utakmice i gledaju ih pet puta da bi prostudirali svaki detalj, ili provedu dva sata zaglavljeni u saobraćajnom špicu kako bi kupili najsavršeniji mamac za pecanje, ta strast me uvek podseti da nije baš sve na ovoj našoj divnoj i odvratnoj planeti otišlo dođavola.

Moja strast je muzika. Bez nje mi ama baš ništa ne bi imalo nikakvog smisla. Što se muzike tiče volim mnogo, volim svašta i nikad mi nije dosta. Još uvek me najviše raduju rođendanski pokloni vezani za nekog muzičara ili bend kog volim, još uvek živim za dobre albume, a posebno za dobre koncerte. Kako živimo u ovoj korpumpiranoj pripizdini koju vazda vode neke lopurde i u kojoj ljudi nemaju para za osnovne stvari, jasno je zašto ovde nema previše onih koncerata za koje živim. To je jedan od razloga zašto sam neke od najboljih koncerata u životu gledao van Srbije. Putovao sam u Hrvatsku, Mađarsku, Makedoniju, Nemačku i Španiju kako bih video bendove čije pesme mi znače više nego sve knjige ovog sveta.

Jedan od tih bendova je Yo La Tengo. Već sam pisao o tome zašto ih ih toliko volim. Zbog njihovih koncerta sam dva puta išao u Španiju i jednom u Zagreb. Kada sam prošle godine saznao da će doći u Beograd, bio sam najsrećniji čovek na Voždovcu. A kada sam u martu video da će dan pre Beograda svirati u Zagrebu, odnosno dan posle u Budimpešti, znao sam da ću ih gledati tri puta zaredom. “Zašto tri puta, koji moj, čemu toliko cimanje kad već sviraju u Beogradu” pitaće se neko. Preporučujem tom nekom da se vrati na prvi pasus i ponovo ga pročita. Za razliku od 80% muzičara kojima su set liste iste na celoj turneji i koji od nečeg lepog i kreativnog prave dosadni kancelarijski posao od devet do pet, YLT svako veče menjaju gotovo kompletan spisak pesama. Kako skoro sve njihove pesme znam napamet duže od 20 godina, jasno je koliku težinu u mom svetu ima ta informacija. I kako ja sad da sedim mirno ako znam da će na samo pet sati vožnje od mene oni svirati pesme koji nisu svirali ovde? Nema spokojnog sna u toj situaciji. Nije bilo druge nego da smislim kako da za tri dana obiđem tri države.

Plan je bio da sa drugom idemo prvo u Zagreb, a onda dan kasnije u Budimpeštu. Išli bismo njegovim kolima, podelili bismo troškove. Nažalost, njega je par dana pre koncerta zarobio virus i cela akcija je otpala. Trebalo je da mi plata stigne nekoliko dana pred koncert, ali u Srbiji se ponekad dešava da plata kasni. Drugim rečima, dan pred zagrebački koncert bio sam bez dinara i bez ideje kako sve to da izvedem. Imajući u vidu da se za mesec dana iz Srbije selim u Ameriku, trenutno imam toliko obaveza da ne znam gde udaram. I da imam love, tajming ovih koncerata bio bi mi problematičan, a kamoli ovako. Istina, nisu za odlazak u Zagreb i Peštu potrebni milioni, ali ovih dana mi je čak i to bio luksuz.

Svemir mi je govorio „batali tu akciju“. Razmišljao sam, sabirao i oduzimao, telefonirao, grickao zanoktice. Dok sam to radio, slušao sam „Cherry Chapstick“ od Yo La Tengo. Moju omiljenu, koju su par puta svirali na ovoj turneji. A onda sam presekao.

Pogledao sam u nebo i rekao „ma bre, puši kurac svemire“. Za prvi koncert sam pozajmio lovu bukvalno veče pred put. Nadao sam se da će u subotu stići plata, pa da će odlazak u Peštu biti opušten. Nazvao sam onaj mini bus, rezervisao mesto za lepšu polovinu i sebe. Sutra ujutru smo bili na putu za Zagreb.

ZAGREB (POGON JEDINSTVO)

Klub se nalazi uz obalu Save, tik pored Močvare. U Močvari sam pre više petneastak godina gledao Tortoise, odnosno Mogwai, ali u Jedinstvu nisam nikad bio pre. Već oko osam, masa je počela da se skuplja ispred kluba. Prvo poznato lice koje sam video bio je Mate Škugor, organizator ovogodišnjeg zagrebačkog YLT koncerta. U pitanju je verovatno najbolji i najposvećeniji koncertni promoter u istočnoj Evropi. Mate je pre svega veliki muzički poznavalac –  od gitarske noise muzike, preko fri džeza, do elektronike (na sebi je imao majicu Mission of Burma), osnivač je festivala Žedno uho i organizator nekih od najboljih koncerata koji su se desili u Hrvatskoj u poslednje dve decenije. Nismo se videli preko deset godina i tokom razgovora sa njim vratile su mi se uspomene na neke nezaboravne koncerte iz KSET-a s početka veka (Tied and Tickled Trio, Enon). Iako je Mate više promoter nego izdavač, čini mi se da je on u ovom veku zadužio hrvatske muzikofile na sličan način na koji je to osamdesetih radio legendarni urednik Jugotona Siniša Škarica.

Jedinstvo je slične veličine kao sala Amerikana u Domu omladine, sa izuzetno visokim plafonom. Što se publike tiče, nije bilo ni kcrato, ni prazno, rekao bih solidno popunjeno. U klubu je bilo pakleno vruće. Klima nije radila, a drugar iz Zagreba mi reče da u Jedinstvu i ne postoji. Koga briga za klimu kada na binu uskoro izlaze YLT. To se i desilo tačno u pola devet.

Prvi deo koncerta je bio sastavljen uglavnom od pesama sa aktuelnog „There’s a Riot Going On“ (koji je daleko od lošeg, ali da se ne lažemo, YLT imaju mnogo bolje ploče), odnosno par balada sa starih albuma, što znači da je poprilično tih i intiman. U drugom delu smo čuli mahom stare, gitarske hitove, a na kraju svakog koncerta je sledio bis sastavljen od tri pesme. Umesto da nabrajam pesme koje su svirali (setliste imate na ovom linku) pomenuću samo one koje su mi izazivale naježe. Prvo je to bila balada „Tears Are in Your Eyes“ uz koju sam opet otišao u novobeogradske blokove krajem prošlog veka, Džejmsova „Black Flowers“ koja je od elektro-pop balade to veče postala džez-pop hit, a akustična verzija „Deeper Into Movies“ nije izgubila na energiji uprkos tome što nigde nije bilo distorzije. U drugom setu sam mrdao svojim velikim dupetom uz noise-pop u „Little Eyes“ i „From a Motel 6“ (kakav je to bio Ajrin solo), a onda je došla verzija pesme „I Heard You Looking“ posle koje više ništa nije bilo isto.

Naše živote mogu da promene ljudi koji nas ljube, leče ili nam daju plate, a ne pesme ili ploče. Čak ni ovakvi zaluđenici za muziku nisu izuzetak od tog pravila. Međutim, ako postoji jedna pesma koja je učinila da se posle nje za jedan promil osećam boljom osobom, onda je to bila petnaestominutna verzija „I Heard You Looking“ kojom su završili koncert u Zagrebu. To su bili Velvet Underground, Bitlsi, Koltrejn, Can i Sonic Youth zajedno. Ti prelazi, ti odlasci, dolasci i te krivine, ispomerali su mi svaki organ. Kroz glavu su mi prolazili svi oni divni ljudi koji su davali sve od sebe da baš meni bude bolje, sva ona samoživa stoka koja gazi sve pred sobom bez pardona, sva ona mesta koja su otišla u kurac zbog vremena koje teče, sve one paklene vrućinčine koje mi kucaju na vrata i svi oni planovi koji me napadaju za svih strana, dok mi viču mi na uvo „došli smo“. Količine dopamina koje su se sjurile u moj mozak dok sam slušao tu epsku verziju „I Heard You Looking“ veće su od onih reka dopamina koje su proizvele sve ekstazi pilule na svim love parade žurkama. Ako nisam bio siguran šta tačno znači reč katarza, u petak sam saznao. Kada se završila, ostao sam nem. Osećao sam se drugačije nego kada je počela. Osećao sam da ću moći sve ono što sam se pre nje pitao da li mogu. Između ostalog, znao sam da ću otići u Budimpeštu ako plata ne stigne u subotu. I naravno da plata nije stigla, i naravno da sam otišao.

Nakon bisa, pre nego što su otišlli sa bine, Ajra se obratio publici rečima „Come to Belgrade tomorrow, it’s not that far“.

BEOGRAD (DOM OMLADINE)

U Beograd smo stigli oko dva. Samo sam se na brzaka istuširao, presvukao i zaputio ka Domu omladine. Organizator koncerta Nebojša Petrović zna koliko sam oboleo od yolatengotitisa, tako da sam imao pristup tonskoj probi i bekstejdžu. Nisam hteo previše da ih smaram pitanjima. Samo sam sedeo tu sa njima i gledao kako se dogovaraju šta će da sviraju. Jedan naš momak iz organizacije koji je takođe njihov fan, pitao ih je da li ima šanse da sviraju „Damage“. Rekli su mu da je nisu dugo svirali i da nisu baš sigurni. Ja sam pitao Ajru kako je moguće da sa novog albuma ne sviraju pesmu „Polynesia“, na šta mi je rekao da je ponekad sviraju ali misli da neće te večeri. Dodao sam da to nije bio song request, koliko radoznalost. Posle je počela tonska proba. Prva pesma koju su probali bila je „Damage“. Sala Amerikana je bila prazna. Na bini su bili YLT koji sviraju pesmu uz koju sam pre interneta radio stvari koje nisu za novine. Ispred njih je bio samo tonac, a iza njega ja. Odsvirali su je celu. Imao sam osećaj kao da je sviraju za mene. Ne verujem u raj, ali ako to čudo postoji, ja sam bio u njemu u subotu oko pola šest.

Toliko godina sam maštao da YLT dođu u Beograd. Hteo sam da svi ljudi koje volim na licu mesta, uživo vide i čuju zašto je za mene taj bend tako veliki.

I stvarno su te večeri u Domu omladine bili gotovo svi važni ljudi iz mog života (oni koji su bili sprečeni, išli su sa mnom u Budimpeštu sutradan). Sve vreme sam imao osećaj da su došli na moju žurku i sa sobom poveli neke drugare koje ne znam. Tu su bili i ljudi koji su na radiju puštali YLT pre nego što sam čuo za njih, ljudi koji su mi bili internet pre interneta. Nisam bio srećniji još od onog januarskog dana kada sam saznao da ću zauvek otići iz ove nesrećne zemlje u kojoj mi plata kasni dvadeset godina.

Te večeri smo čuli „Last Days of Disco“, sa sve onim stihovima „And the song said ‘Let’s be happy’ and I was happy“, akustičnu verziju „Big Day Coming“, američkim autoputem su naz provozali sa „Hot Chicken“, gitarski pop hit „Tom Courtenay“ koji je verovatno popularniji u Srbiji nego na mnogim mestima na kojima su YLT bili, a za kraj su ostavili „Pass the Hatchet“ koja je zvučala kao da su se smuvali „European Son“ i „Vitamin C“. Na bisu smo čuli obrade „Here Comes My Baby“ i „Yellow Sarrong“ sa njihove ploče „Fakebook“ uz koju sam radio mnoge stvari prvi put u životu, a tu je bila i psihodelična The Seeds obrada „Can’t Seem to Make You Mine“.

Posle koncerta sam pričao sa Džoržijom koja je verovatno najdivnije stvorenje u popularnoj muzici. Skromna, nasmejana, vedra, radoznala (pitala me čime planiram da se bavim kad dođem u Ameriku) sa sve onim glasom koji topi glečere. Onda je ušao Ajra kome sam rekao da ću ih sutra gledati treći put zaredom. Sa osmehom mi je rekao „Odlično, onda moramo da sviramo ‘Polynesia’ “ Podesetio sam ga da to nije bio zahtev, a ako već mogu da biram, pre bih da čujem „Cherry Chapstick“. Rekao je „Hmm… We’ll see about that“ uz osmeh. Sutradan su svirali i jednu i drugu.

Dok sam se vraćao kući, razmišljao sam o osećanju kog imaš dok u istom onom gradu u kom si se rodio i koga sada napuštaš, slušaš bend koji ti svira muziku zbog koje si zavoleo baš taj rodni grad mnogo godina ranije i to onda kada ti je realno bio najmanje lep. A taj bend je iz zemlje u koju odlaziš. Ne postoje dugmići na tastaturi koji mogu da ispišu to osećanje. Ono što je sigurno, to je da će 12. maj 2018. u nekoj mojoj autobiografiji ostati kao jedan od najvažnijih datuma. Nebojša Petroviću, hvala ti na tome.

BUDIMPEŠTA, A38

U nedelju nešto posle podne, našoj maloj ekipi koja je išla u Zagreb, pridružila se moja sestra i moj najbolji prijatelj. Ovog puta, išli smo kolima, tako da sam tu noć mogao da spavam duže od tri sata. Kada smo došli do granice, bila je gužva. Čekali smo skoro dva sata. No, to nije ništa u poređenju sa onim koliko su YLT čekali – celih devet sati. Prešli smo granicu nešto posle šest. Trebalo je preći 180 kilometara za dva sata. Zamolio sam druga da bude bezobrazan. Stao je na gas i stigli smo bukvalno 10 minuta pre početka koncerta. O tome kroz šta sam prolazio dok nismo ušli u klub i dok sam sve vreme gledao u sat, ne bih ovom prilikom.

Klub A38 je brod na Dunavu. Na gornjem nivou su puštali neku treš muziku koje bi se postideo i Play radio, a u potpalublju je bila bina. Mesto je bilo klimatizovano, a publika je bila najmalobrojnija od sva tri koncerta. Daleko od toga da je bilo prazno, ali sam siguran da je bilo bar duplo manje ljudi nego u Beogradu. Moglo je da se diše i čekala se „Cherry Chapstick“. A dobili smo mnogo više od toga.

Džordžija je pevala „Polynesia“, Ajra akustičnu „I’ll Be Around“, a tu su bile i drajverska „Decora“, hipnotička „Double Dare“, gitarska hičina (bez „t“) „Sugarcube“, sa sve Beach Boys obradom „Little Honda“ za kraj. Treba pomenuti da je ona trajala preko 10 minuta jer su u sred pesme opet imali petomintunu psihodeličnu velvetovsku improvizaciju. Takođe treba pomenuti „For You Too“ sa novog albuma koju su svirali na sva tri certa i koja zvuči još bolje nego studijska verzija.

Tokom „Cherry Chapstick“ sam testirao svoje glasne žice, a samo tokom nje su moje pore izlučile obe flaše kisele koje sam popio tokom puta. Ta pesma je nešto posebno i asocijacije koje mi idu uz nju, neću opisivati. Moram nešto da ostavim i za sebe.

Na bis su izveli „Autumn Sweater“ i obradu jedne pesme grupe Devo. Za sam kraj, usledila je još jedna Beach Boys obrada. Ovog puta, bila je to opskurna pesma „Farmer’s Daughter“ sa ploče „Surfin’ USA“. Poslednja pesma koju sam čuo od YLT na ovoj mojoj mini turneji, poslednji stihovi koje su otpevali glase „So long / Better leave your land / Many thanks / It was mighty grand / I do hope to see you again“. Iako se ovo može protumačiti kao svojevrstan napuš Mađarskoj zbog onolikog čekanja na granici, ja sam je svakako drugačio doživeo. Kakav način da ti omiljeni bend poželi srećan put u novi život. Oči su mi bile vlažne. Jbg, kad sam pička.

STATISTIKA I POREĐENJA

Tokom tri dana prešli smo 1550 kilometara, proveli smo 19 sati na putu. Popio sam između 10 i 12 litara kisele vode. Yo La Tengo su svirali 66 pesama, od čega 48 različitih. Sva tri koncerta su zajedno trajala 6 sati i 45 minuta. Na svakom koncertu su bile iste samo one pesme sa novog albuma, a od starih, jedino su „Autumn Sweater“ svirali tri puta, „Stockolm Syndrome“ dva puta, odnosno „Big Day Coming“ dva puta, mada u dve potpuno različite verzije. Drugim rečima, ne računajući nove pesme, set liste su se svako veče razlikovale 80%.  Sva tri koncerta su otvorili istom pesmom, „You Are Here“. Sa ploče „There’s a Riot Going On“ u Zagrebu i Budimpešti su svirali po 8, u Beogradu 7 pesama. Posle novog, albumi zastupljeni sa najviše pesama bili su „I Can Hear Heart Beating as One“, „And Then Nothing Turned Itself Inside Out“ i „Electr-O-Pura“. Koncert u Zagrebu je počeo u 20:30, u Beogradu u 20:15, u Budimpešti u 20:20. Svaki je trajao dva sata i petnaest minuta, bez pauze između dva seta. U Beogradu i Budimpešti je pauza trajala 20 minuta, u Zagrebu pola sata.

Pogon Jedinstvo u Zagrebu nije bio klimatizovan i bilo je pretoplo. Ni u Beogradu nije radila klima i bilo je samo za nijansu manje vruće nego u Zagrebu, mada takođe pretoplo. U Budimpešti je klub A38 bio klimatozovan i mogli ste odgledati koncert a da se ne oznojite…. Pod uslovom da uz „Cherry Chapstick“ ne skačete kao da sutra ne postoji. Na dan koncerta, karta u Zagrebu je koštala 24 evra, u Beogradu 27 evra, u Budimpešti 20 evra. Treba imati u vidu da je koncert u Zagrebu bio u petak, u Beogradu u subotu, a u Budimpešti u nedelju.

Kada je publika u pitanju, ona je bila ubedljivo najglasnija u Beogradu. Ovacije u Zagrebu i Budimpešti su bile nešto manje bučne, mada kako je koncert odmicao i tamo je publika bila glasnija. Što se poziva na bis tiče, najviše decibela je bilo u Beogradu, najmanje u Budimpešti. Tokom prvog seta, ljudi su najviše pričali u Beogradu. Dva puta sam utišavao jednog mamlaza sa konjskim repom, a i treći put sam bio na ivici da ga odalamim. Ne želeći da upropastim sebi prvi Yo La Tengo koncert u rodnom gradu, pomerio sam se nekoliko koraka od njega. U Zagrebu su pričali nešto manje, a u Budimpešti se nije čula ni muva. Znam da je u Beogradu bilo nešto preko 800 ljudi. Na druga dva koncerta mogu samo odokativno da procenjujem, pa me nemojte držati za reč – rekao bih da je u Zagrebu bilo oko 500-600, a u Budimpešti oko 400-500.

REZIME

Znam neke kojima se u Beogradu nije svideo koncert. Prvi deo im je bio dosadan, u drugom im je falilo još hitova, nigde posvete starim bluz majstorima, a neki su se žalili na mršavu komunikaciju sa publikom. Baš juče sam imao raspravu sa drugom (koji je btw odlepio na koncert). On ne razume takve likove, kaže da traže dlaku u jajetu, da ih je pregazilo vreme, da su pozeri, da su zadrti i da nemaju pojma. Dobro znam da neki ljudi koji su zevali na YLT certu nisu ništa od navedenog. Pokušavao sam da mu objasnim da to ima veze sa iskustvom koje su imali sa YLT muzikom, sa trenutnim raspoloženjem te večeri, odnosno sa ličnim ukusom. Ne možeš očekivati da neko ko je npr. slušao relativno ravnu “Tears Are in Your Eyes” zavaljen u fotelju uživa na isti način u toj pesmi kao ja koji sam uz nju radio sve ono šta sam radio. Nema tu objektivnosti, nema tu “mi sve znamo, oni nemaju pojma” spike. Kao što je nekome dosadna “Damage” ili “I Heard You Looking” uz koje sam doživljavao katarzu, tako i ja zevam uz neke muzičare za čije certove neki od njih daju poslednju paru. A onda svi zajedno odlepimo na novi War on Drugs, Slowdive, Kamasija Vašingtona, Hurray for the Riff Raff ili Marlona Vilijamsa. Muzika je umetnost, a gde je umetnost, tu objektivnost ne stanuje. Postoje samo lične emocije koje nas teraju da plačemo, vrištimo ili odlazimo sa pola certa. Ako imaš više od 14 godina i u fazonu si “mi sve znamo, oni nemaju pojma” jer ti se neki koncert sviđa/ne sviđa, ti zapravo nemaš više od 14 godina.

Kao što sam rekao na početku teksta, vazda sam se ložio na ljude koji imaju strast. Malo je bendova sa stažom od 35 godina koji još uvek imaju to klinačko loženje kao YLT. Oni su pre nekoliko godina na bini imali točak na kome piše “pesme na slovo B”, “soul obrada”, “obrada Bitlsa”, “pesma sa albuma Painful”, “prva pesma sa albuma iz devedesetih” itd. Onda Ajra zavrti točak i na koje polja strelica pokaže, oni izaberu pesmu iz te fioke. YLT se igraju, menjaju, šaraju. Oni znaju da je sve kliše, ali ne prestaju da biraju kliše koji im najviše paše. Pogledajte samo te set liste. Ja sam za tri dana odslušao skoro 50 različitih pesama. Svako ko prati muziku iole ozbiljnije, zna kolika je to retkost na turnejama u 21. veku.

Još uvek nemam decu, tako da mi je nepoznata ona radost kad zakmeči neko ko ima tvoje gene. Kažu da je to najsrećniji dan u životu. Dok mi se to ne desi, mislim da će mi ova tri dana biti najsrećnija od kad sam ja zakmečao pre ravno 40 godina.

Ništa mi nije bilo teško ovog vikenda. Ni zagušljivi i prevrući klubovi, ni gužva na granici, ni prazan novčanik, ni ustajanje u šest, ni mlaka i izvetrela kisela voda. Svaki put kada sam odlazio u klub pre koncerta, u glavi mi je zvečala YLT pesma „I Feel Like Going Home“. Ako ništa drugo, saznao sam da je „dom“ vrlo relativna stvar.

Kad smo kod doma, od ovog leta ću živetu u Ostinu, Teksas. Ajra mi je rekao da će YLT najverovatnije svirati u Ostinu u septembru, odnosno u San Antoniju (udaljen oko 120 km od Ostina), odnosno u Dalasu (oko 300 km od Ostina). Trenutno nemam pojma na šta će mi život ličiti u septembru, ali ono u šta sam siguran je da ću dati sve od sebe da ponovim trodnevnu YLT turneju u Teksasu. Ne znam da li ću uspeti, ali sam siguran da ukoliko tad budem imao platu, ona mi neće kasniti.

Neki dani su veći od godina, neke uspomene su veće od vekova, a neki bendovi su veći od života.

Autorka svih fotografija: Tanja Drobnjak

Lajkuj:

Komentari:

  1. Slobodan Vujanovic says:

    skočo, america will love you!

  2. Vlad says:

    Volim ljude koji se lože!

  3. hoblovani parket says:

    zasto sad odlazis…a sve smo mogli mi da je duzi bio ….ylt…i da je bilo vazduha…come on, take time, come on make up your mind come on lets give it all away

  4. Fantastičan tekst Skočo, puno hvala na njemu. Ja sam ih gledao 5. juna u San Franciscu, poceli su u 8 i 20, svirali do 11 i imali 15minutnu pauzu. Na bis je sa njima svirala grupa Calexico. Svaku ti srecu zelimo u Austin-u i Americi!

Ostavite komentar:

Slični članci: