Da li imate preko 18 godina?

Upoznaj Novi Beograd: šta sve krije najmlađi evropski grad

Obišli smo blokove Centralne zone Novog Beograda i kamerom telefona Samsung Galaxy S21 Ultra 5G napravili fotografiju zaostavštine jugoslovenskih graditelja.

„Kamera nije bila uvek prisutna, ali je ipak mnogo učinila. Zabeležila je ono što smo gledali juče da bi nam pokazala svu veličinu onoga što gledamo danas“, ovako glasi jedna premisa iz filma „Kako sam rastao“ iz 1967. godine, posvećenog izgradnji Novog Beograda.

 

Ovaj film govori o vizionarskom poduhvatu jugoslovenskih graditelja i arhitekata da na močvarnom i peskovitom tlu podignu novi grad.

Na nekadašnjoj ledini nikla je moderna urbana celina – grad u gradu. Ali nije bilo lako jer je, kao i gotovo svaka priča o napretku, i ova dočekana sa skepsom. Govorilo se da će ova stambena oaza, koja je nicala u peščanoj pustinji sa druge strane Save, potonuti u živi pesak.

Decenijama kasnije stiglo je i priznanje za deo grada koji su mnogi nazivali „velikom spavaonicom“. Muzej moderne umetnosti (MOMA) iz Njujorka uvrstio je Blok 23 u stalnu muzejsku postavku. Centralna zona Novog Beograda dobila je status kulturnog dobra, prostorno kulturno-istorijske celine.

Pošli smo u šetnju ovim blokovima sa namerom da napravimo priču o „novobeogradsko posleratnom modernizmu“, pokušavajući da sagledamo svu njegovu monumentalnost. Kamera telefona Samsung Galaxy S21 Ultra 5G bila je idealan izbor za to.

Ovoga puta smo testirali tek nekoliko kamera koje ovaj model nudi. To su pre svega ultraširoka kamera od 12MP i širokougaona kamera od 108MP koje su nam omogućile da sagledamo svu monumentalnost novobeogradskog brutalizma, kao i telefoto kamera od 10MP kako nam neki detalj ne bi promakao.

KAKO JE SVE POČELO?

Prva informacija o izgradnji novog stambenog naselja objavljena je u Politici 5. januara 1947. godine u tekstu pod naslovom „Ove godine udariće se temelji novom Beogradu na ušću Save u Dunav“. U jesen te godine počeli su i pripremni radovi koji su trajali tri meseca. Politika 12. aprila 1948. donosi veliki tekst pod naslovom „Omladina Jugoslavije počela je juče svoje veliko delo – izgradnju Novog Beograda“.

Tokom prve tri godine više od 100.000 radnika i inženjera iz cele Jugoslavije radilo je na njegovoj izgradnji. Organizovane su i velike radne akcije u kojima je učestvovalo na stotine omladinskih brigada koje su činili studenti i srednjoškolci.

Prvi izgrađeni objekat bila je zgrada Radničkog univerziteta, otvorena 29. novembra 1949. Prve stanare novi grad je dobio 1950. kada su useljene zgrade u Paviljonima. Potom su izgrađeni SIV, Studentski grad i KBC Bežanijska kosa (zgrada prvobitno predviđena za Šumarski fakultet).

Eksperimentalni blokovi 1 i 2 i zgrada „Fontana“ bili su značajni jer je prvi put primenjen potpuno novi sistem gradnje, koji će postati standard za stambene blokove. Reč je o sistemu prefabrikovane gradnje Branka Žeželja koji je vremenom dovelo do ekspanzije graditeljstva u tehnološkom i inovacionom pogledu.

Najznačaniji projekat stambene gradnje u ovom delu grada je Centralna zona Novog Beograda koja obuhavata devet simetrično raspoređenih blokova 21, 22, 23, 24, 25, 26, 28, 29 i 30. Autori projekata su istaknuti predstavnici tog vremena Uroš Martinović, Leon Kabiljo, Bogdan Ignjatović i Ilija Arnautović, ali i generacija arhitekata koja je stasala na ovim projektima – Mihailo Čanak, Milosav Mitić, Ivan Petrović, Milutin Glavački, Aleksandar Stjepanović, Božidar Janković i Branislav Karadžić.

Središnja tri bloka 24, 25 i 26 nisu realizovani prema prvim detaljnim urbanističkim planovima, jer su originalno zamišljeni kao tri glavna trga Novog Beograda. Bilo je predviđeno da u Bloku 26, koji se nalazi preko puta zgrade SIVa, izgrade objekti za institute, komore, državni arhiv i naučne ustanove, a u Bloku 25 pozorišne i bioskopske dvorane, sale, klubovi i restorani….  Od te ideje se odustalo. Zbog toga je godinama Novi Beograd karakterisan kao „velika spavaonica“, prostor namenjen isključivo za stanovanje, bez dodatnih sadržaja.

Iako su obrisi Novog Beograda potpuno definisani 70ih i 80ih godina, ovaj deo grada je nastavio svoj razvoj i tokom 90ih, a posebno u novom milenijumu. Novi Beograd je postao poslovni centar grada i zemlje.

Novi Beograd se u stručnim krugovima smatra evropskim pandanom Brazilije i Čandigara, navode u tekstu posvećenom izgradnji blokova 21, 22 i 23 istoričarka umetnosti Ivana Vesković i arhitektica Jelica Jovanović. Jedini je glavni grad posleratne Evrope, uprkos činjenici da veliki deo planiranih centralnih sadržaja i objekata nije izgrađen. Brazilija i Čendigar su deo Uneskove svetske baštine. Novi Beograd (još) nije, ali je Blok 23 postao sastavni deo stalne postavke Muzeja moderne umetnosti (MOMA) u Njujorku.

Zgrada SIVa, hotel Jugoslavija, Genex, Muzej savremene umetnosti i blokovi danas su deo turističkih tura, posebno zanimljive strancima koji žele da saznaju detalje o „beogradskom brutalizmu“. Novi Beograd je kako ističe istoričarka arhitekture Ljiljana Blagojević centar nad-nacionalne zajednice u kojoj bi dominantne ideje bile narodna demokratija, ravnopravnost i internacionalizam.

BLOK 21

Izgradnja ovog bloka počela je neposredno posle svečanog otvaranja SIV-a. Iako je ovo reprezentativno zdanje već postojalo i dočekalo učesnike Prvog samita Pokreta nesvrstanih 1961. godine, preko puta su ljudi i dalje živeli u udžericama, čak i zemunicama, i obrađivali zemlju.

Na ovom peskovitom tlu nikao je jedan od vizuelno najupečatljivijih blokova u kojem su stanovi pravljeni za potrebe Jugoslovenske narodne armije. Blok je koncipran tako da ima solitere, meander i dve lamele. Upravo je šest solitera dalo najupečatljiviji izgled ovom delu grada – „Šest kaprlara“ je postao gradski toponim.

Iskusni tandem koji su činili Bogdan Ignjatović i Aleksandar Đorđević projektovao je tri solitera i lamelu gde su izgrađeni manji stanovi, a Leon Kabiljo tri solitera sa velikim stanovima. Mladi tim arhitekata (Mihailo Čanak, Leonid Lenarčić, Milosav Mitić, Ivan Petrović i Ivan Simović) projektovao je meander, lamele i, nikada izgrađeni, samački hotel.

O veličini ovog projekta, prema rečima Ivane Vesković i Jelice Jovanović, svedoči što je čitav pravac stvaranja ovih zgrada nazvan „industrijskom modernom“. Tako su stvarana hibridna rešenja zahvaljujući kojima je stambena arhitektura izbegla kreiranje monotonih i tipskih naselja.

Čitavom dužinom Bloka 21 prostire se stambeni meander, službenog naziva B-7, dužine 972,5 metara, podeljen na 9 krakova, složenih cik-cak, podatak je do kojeg je tokom istraživanja i rada na doktorskoj disertaciji na Fakultetu za arhitekturu Univerziteta u Ljubljani došao arhitekta Goran V. Anđelković.

Meander je „ispresecan“ i tako da što su površine u neposrednom okruženju zgrade dopunjena gimnazijom, osnovnom školom, zelenilom, igralištima, teniskim terenima i obdaništima. Predstavlja najdužu zgradu na prostoru nekadašnje Jugoslavije.

U njoj živi oko 3.500 ljudi, ima 62 ulaza, 6.380 vrata i 5.152 prozora.

Zbog toga je brzo dobio nadimak „Kineski zid“, a njegova impresivnost se najbolje vidi iz vazduha.

BLOKOVI 22 i 23

Prvu nagradu za izgradnju blokova 22 i 23 na konkursu 1968. godine dobili su Božidar Janković, Branislav Karadžić i Aleksandar Stjepanović. Njihova filozofija projektovana stanova zasnivala se na fleksibilnosti osnove stana, postavljanjem pomičnih pregrada, kako bi se prostor lako transformisao. Tako je nastala „beogradska škola stanovanja“, koja je tekovina stambene politike vojske i državnih organa.

Zbog specifičnog rešenja fasadnih elemenata, koji formiraju svojevrsnu betonsku rešetku na fasadama objekata u blokovima 22 i 23, ovaj pravac u arhitekturi i graditeljstvu nazivan je i „betonskim barokom“. Zbog snažne ekspresivnosti i velike upotrebe betona, zahvaljujući kojima su stvorene upečatljive strukture, ova dva bloka smatraju se urbanim reperima Centralne zone Novog Beograda.

Blok 23 je globalno poznat kao ikona brutalističke arhitekture pošto je 2019. postao deo stalne postavke Muzeja moderne umetnosti u Njujorku.

U Bloku 23 smeštena je verovatno najimpresivnija osnovna škola u zemlji „Laza Kostić“, nekada „Sedam sekretara SKOJ-a“, izgrađena namenski za potrebe školovanja dece vojnih lica i civila zaposlenih u vojsci, koji stanuju u tzv. vojnim blokovima 22, 23, 24 i 19a. Struktura stanovništva se sada značajno promenila, tako da u školi gotovo da nema dece vojnih lica. Ono što je ostalo je impresivna građevina i zatvoreni bazen.

Protok vremena se vidi kada šetate ovim blokovima. Nadogradnje, zastakljivanje, menjanje stolarije, dodavanje tendi, pretvaranje zajedničkih prostorija u magacine, male radnje ili prostore za vežbanje…. Ispucao beton i oštećeni betonski mobilijar. Ali sve to pojačava impresivni utisak „betonskog brutalizma“.

BLOK 28

Blok je prepoznatljiv po dve pravolinijske lamele koje su zbog karakterističnih prozorskih okvira dobile nadimak „Televizorke“. Druga karakteristika bloka je zgrada polukružnog oblika koja zauzima njegov najveći deo i dobila je nadimak „Potkovica“. Izgrađen je od 1970. do 1974. godine. Zgrade je projektovao Ilija Arnautović, dok su za eksterijer bili zaduženi Cveta Davičo i Olga Milićević.

Oivičen „Televizorkama“, „Potkovicom“ i soliterima koji su smešteni preko puta Fakulteta dramskih umetnosti, bez drugih građevina u okolini (sve do kraja 80ih), sa školom, odbaništem i zdravstvenom stanicom, uz prodavnice, ovaj blok je zapravo sinonim za „novobeogradsku spavaonicu“. Imao je sve to je bilo potrebno za život savremenoj porodici.

Novi Beograd je beogradska opština sa najviše drvoreda. Najzastupljenije vrste su javor, platan, divlji kesten, lipa i jasen.

Karakteristika ovog bloka je i izuzetno osmišljeno spoljno uređenje i zelene površine. Teren je prošaran visokim rastinjem između kojeg se provlače peščane dine, pešačke staze i prostori za odmor, dok su sportski tereni napravljeni tako da se spajaju sa zelenilom.

Arhitekta i urbanista Milutin Glavički je smatrao da urbanistički koncept Bloka 28, kao i koncept čitavog Novog Beograda, deli sudbinu svih novih naselja u svetu – da ne bude shvaćen u momentu useljavanja stanovnika i da bude razumljiv tek nakon perioda višegodišnjeg suživota u njemu.

Izgradnja Novog Beograda bila je u korelaciji sa političkim, društvenim i ekonomskim prilikama. Tako se i ona kretala od socrealističke arhitekture, po uzoru na SSSR, do Le Korbizijeve metode slobodne gradnje po meri čoveka.

Novobeogradski posleratni modernizam u sebi ima odlike internacionalnog stila i evropskog brutalizma. Neki istoričari i teoretičari definisali su pojave u arhitekturi ovog doba kao „socijalistički estetizam“. Međutim, prema mišljenju Ivane Vesković i Jelice Jovanović, arhitektura Centralne zone Novog Beograda se ne može definisati kroz jedan pravac ili stil. Iako bazirana na njima udaljila se i od sovjetskog socrealizma i od internacionalnog uzora izgradivši sopstveni graditeljski i likovni identitet.

Lajkuj:

Ostavite komentar:

Slični članci: