Dopisnica iz Splita 3: Smisao naselja, betona, obale

Grad je vrlo sličan čovjeku. On ima svoju povijest i sudbinu. Prolazi kroz razne faze i ima teške trenutke koji su često uvjetovatni političkom, gospodarskom i, danas, pandemijskom krizom. Baveći se u svome privatnom radu odnosom između čovjeka i prostora, Tomislav Marcijuš spaja svoju građevinsku struku i fotografski rad u vizuelno, arhitektonsko i društveno istraživanje Splita 3, jednog od najvećih urbanističkih projekata u bivšoj Jugoslaviji.

Opsežni program nazvan „Split 3“ bio je pripremljen i dobro izrađen, te je 1968. raspisan jugoslavenski natječaj kojeg su dobili urbanisti iz Slovenije – Vladimir Mušič, Marjan Bežan i Nives Starc. Splitske kvartove slovenski su urbanisti zamislili kao niz paralelnih stambenih blokova u smjeru istok-zapad. Svaki se sastojao od dvije usporedne lamele: sjeverne više i južne koja bi bila niža da sjevernoj ne otima sunce. Između njih uvijek je bila pješačka ulica koja bi skalinadama svladavala denivelaciju terena. Na taj su način slovenski urbanisti u razmjere socijalističke novogradnje prenijeli duh i kulturu mediteranske kalete. Nakon urbanističkog, uslijedio je uži gradski arhitektonski natječaj, a cilj mu je bio odabir arhitektonskog tima kojeg su činili Dinko Kovačić, Frane Gotovac, Danko Lendić, Mihajlo Zorić, Ante Svarčić i Ivo Radić.

Cijeli projekt organizirao je PIS (Poduzece za izgradnju Split) koji je vodio Josip Vojnović. U tom periodu, sve je funkcioniralo savršeno, atmosfera između svih sudionika funkcionirala je izvrsno. Nije bilo nesporazuma izmedju urbanista, arhitekata i projektanata. Zbog toga su arhitekti imali potpunu slobodu umjetnički se izrazitii da svaki rad bude prepoznatljiv. Split 3, (u koji spada i Trstenik, Mertojak, Žnjan, Visoka i Dragovode) bio je kvart za 50 tisuća ljudi. Izazvao je svjetski interes, a delegacije iz cijelog svijeta dolazile su vidjeti ovaj projekt.

Kompleks Split 3 je građevinsko čudo. Bio je to velikih pothvat koji je promijenio standard življenja u Splitu.

Njegov potpuni uspon “onemogućila” je izgradnja sportskih i turističkih objekata za Mediteranske igre 1979. godine, za koje je bilo potrebno osigurati stalni priljev javnoga novca. Zapravo, projekt nikad nije do kraja završen, a jedan od primjera je Žnjan koji postaje plodno tlo za urbanističko divljanje od 90-ih. Došlo je i do raznih promjenama u urbanističkim promišljanjima i mnogi arhitekti iz Slovenije vratili su se u Ljubljanu.

Takodjer, JNA kao najmoćniji investitor, zadovoljio je svoje potrebeza stanovanjem, a nešto kasnije zbog društveno-političkih promjena, 1991. godine privatno vlasništvo je došlo u prvi plan, a grad je postao kolektivni proizvod. Sve su to tada bile nove situacije gdje su ljudima pravila bila nepoznata. Split 3 je ostao samo priča koja se odlično uklopila u demografski rast kojeg je htjela politika.

Nakon nešto više od 50 godina, kvartovi Splita 3 vrijede kao pozitivna iznimka u Splitu po kulturi zajedništva i solidarnosti. Jedan od njih osobito prednjači, a to je Trstenik, najživlji i najuspješniji dio Splita 3 – sada je najviše na udaru. Riječ je o kvartu koji je i do sada bio napadan interpolacijama. Prije desetak godina u urbanistički je slog ubačena crkva, a potom i zgrada oftalmološke klinike. Nedavno je Grad Split na sjevernoj strani bloka pokrenuo natječaj sa zastrašujuće ambicioznim projektnim zadatkom – šoping centrom i dva nebodera viša od dvadeset katova. Upravo je ova situacija pravi primjer profiterstva u kojem ne postoji sklad i sve je podređeno novcu i pokazuje pukotine u hrvatskom konceptu zaštite baštine. Također dolazi do poklapanja urbanističkog i konzumerističkog principa u kojem je potrošač uvijek u pravu, te kao takav ima pravo za svoj novac raditi što god želi. Ovim dolazi i do mnoštva nelegalno izgrađenih kuća i objekata koje su naknadno legalizirane.

U Trsteniku je takodjer osnovana i umjetnička grupa „Kvart“ koju čine Boris Šitum, Milan Brkić i Rino Efendić. Njezino najvažnije obilježje i uporišna točka jest vezanost uz kvart koji je i mjesto gdje provode akcije, događanja, performanse, izlažu radove i prostorne instalacije. Trstenik je, međutim, i periferija jednog grada pa je riječ o svjesnom povlačenju u tzv. „off“ poziciju, poziciju otpora. Poznati natpis/instalacija „SMISAO“ djelo je Borisa Šituma koja za promatrača može imati bezbroj značenja. Na vama je da odlučite je li Split 3 samo kvart ili je trebao biti smisao života.

Serija fotografija prikazuje sličnost i otuđenost između grada i čovjeka koja je u ovim vremenima posljedica virusa Covid-19, ali se paralelno referira i na vrijeme u kojem isti taj kvart, čak ni desetak godina nakon izgradnje, nije funkcionirao po zamislima urbanista i arhitekata. Jedina svrha kvarta Split 3 bila je međusobno povezati ljude s prostorom, kojeg ponekada nismo ni svesni. U trenutku kada živimo iz dana u dan, misleći da je sve što se trenutno događa normalno, hod Splitom 3 otvara puno tema koje nas se tiču i pokreće raspravu o pomankanju odnosa među ljudima. Odnosi se stvaraju kada nam se pogledi često sreću, a ove fotografije zamišljene su upravo kao susret sa jednim megalomanski zamišljenim, impresivnim betonskim naseljem.

Za dalje istraživanje ovog kvarta i njegove istorije predlažemo epizodu serije Betonski spavači: Split, izmedju plana i kaosa.