Sixth June – Retrospektiva
O bendu, uzorima, smernicama i komunikaciji razgovarali smo sa Lidijom i Laslom, na večitoj relaciji Berlin-Beograd.
Sa Lidijom i Laslom smo već razgovarali, ali pre svega o pojedinačnim projektima. Došao je trenutak da zabeležimo dekadu postojanja njihovog benda Sixth June. Na večnoj relaciji Beograd-Berlin, sa Lidijom ispraćamo poslednje vrele dane u Zemunu, dok sa Laslom tonemo u jesenji Tirgarten. Iako geografski odvojeni, talentovani umetnici su konstantno u stvaralačkom spajanju. Kao da ih fizička udaljenost dodatno inspiriše. Provirimo u tajne muzičke saradnje onih kojima kilometri ne mogu ništa, i proverimo koliko se njihovi odgovori poklapaju u duplom intervjuu koji sledi.
Krenimo sa lakšim temama. Koliko često se srećete i gde?
Lidija: Najčešće u Beogradu i Berlinu. Viđamo se onoliko koliko je dovojlno za razradu novih pesama.
Laslo: Uglavnom se srećemo kada sviramo, kada pripremamo nove materijale i kada putujemo u periodu turneja. Provedemo i do mesec dana u istom gradu kada radimo na novim pesmama.
Koliko često se čujete?
Lidija: Svaki dan!
Laslo: Uvek smo u kontaktu, ali se naša komunikacija intenzivira kada radimo na novom albumu.
Oboje ste živeli – ili nekada, ili sada – u Beogradu. Šta vama znači taj grad?
Lidija: Meni su Beograd ljudi. Oni najupornji, najizdržljiviji i najlepši. Ulice u jesen, miris pekare, šarenilo pijace, mrak bioskopa. I još poneki trag onog nekadašnjeg Beograda, koji se polako pretvara u mit. Pitam se da li je uopšte postojao…
Laslo: Nešto novo u kreativnom smislu. Upravo smo tu snimili novi materijal. Voleo bih da započnem neke nove projekte u Beogradu.
Tog decembra 2007, dok ste još studirali, sve je krenulo spontano uz gitaru, sintisajzer i mističnu boju glasa. Ako se setimo da je vaša muzička karijera počela skoro naivno kao igra, bez namere da se udubite u nju, može se zaključiti da ste se prešli, jer uskoro izlazi vaš šesti album! Kako se menjao i razvijao vaš način rada – od pisanja i snimanja, do samog vizuelnog identiteta, pristupa ili odnosa sa publikom?
Lidija: I dalje se igramo. Isti smo kao i na početku, pravimo muziku jer drugačije ne možemo. Igra se ne kosi sa ozbiljnošću i ambicijom. A muzika se razvija kao što se i mi razvijamo. Kroz naše pesme vidim koliko se mi menjamo. Ne pratimo tokove, trudimo se da pratimo sebe.
Laslo: Za svako novo izdanje dolazi do promene u načinu rada. Zbog tog razloga smo verovatno i imali neke duže pauze, kako bismo sačekali da vidimo šta će to biti novo. Takve stvari ne mogu da se forsiraju, planiraju unapred, kao “sada hoćemo da ubacimo saksofon”. Bilo to instrument, vokalni deo, aranžman, tematska povezanost tekstova ili vremensko ograničenje – te odluke se pojave u jednom trenutku jer imaju smisla.
Ceo koncept dolazi u toku stvaranja i energije koju osećamo.
Oboje smo kritični i ne slažemo se uvek u svemu, ali to je zdravo jer je potrebna kontra da bi se došlo do balansa. Delimo zajednički cilj u potrazi za zanimljivim i originalnim sadržajem. Rezultat dolazi usput jer guramo jedno drugog. Tačno je da je na početku sve išlo laganije jer smo se prvenstveno bavili drugim stvarima. Ja sam radio dizajn za pozorišta, Lidija je radila kao glumica. Puno stvari se promenilo, ali nam je i dalje glavna inspiracija i pozadina vizuelna umetnost. I dan danas ja prvo vidim muziku, pa je tek onda čujem.
Već smo imali prilike da pričamo o vašim ličnim projektima na kojima uporedo radite. Kako i dalje postižete toliko aktivnosti istovremeno a kako te aktivnosti utiču na vašu muziku?
Lidija: Nije to stvar kvantiteta koliko stvar fokusa, strasti i izdržljivosti. Ako si u fokusu možeš da stvoriš čuda. Ali biti u fokusu je danas veliki izazov.
Nekad mi deluje da sve služi samo da te odvraća od sebe samog i onoga što ti je najbitnije, i da je potreban neviđen napor da se stalno vraćaš sebi i onome zbog čega si ovde.
Moraš da voliš to sto radiš, da to radiš iz duše. Kada ti novac nije glavni pokretač, onda donosiš drugačije odluke i osvajaš drugačije prostore. Da jeste, verujem da onda ne bih uspela da spojim i dramaterapiju i muziku, već bi se bavila zarađivanjem novca, što bi zahtevalo neke drugačije izbore.
Laslo: Potreban mi je tempo jer je kod mene sve periodično. Na primer, radimo album i turneje godinu dana intenzivno, pa onda radim nešto drugo. Ako je istovremeno, opet mora da se napravi lista prioriteta. Ranije sam imao dovoljno energije da se bavim raznim stvarima ali mi sada više odgovara da se parcijalno posvetim jednom segmentu. Kada primetim da imam više slobodnog vremena za nešto drugačije, onda se skoncentrišem na novi projekat. Ipak, sve što sam ikada radio sa strane, direktno je išlo u korist Sixth June. I Lidija i ja se bavimo stvarima koje nam donose nova poznanstva, nova shvatanja i samim tim nove ideje.
Koji su vaši lični uzori ili čiji radovi vas najviše inspirišu?
Lidija: Toliko ih ima… Trenutno me najviše inspirišu pesnici, oni koji se uporno odupiru surovosti, bezličnosti, egocentrizmu. Oni koji su hrabri da pokažu ono krhko, suptilno, zapravo ono ljudsko. Tu je i Karl Uve Knausgor, koji se izdigao na nivo simbola ili heroja današnjeg vremena. Toliko se ogolio i otvorio nam svet običnog, jednostavnog i opet ljudskog. Njegova iskrenost nas seče i postavlja toliko pitanja. Zato ga upijamo, jer nam daje ono što nam toliko nedostaje.
Laslo: Nikada nisam imao idola u smislu jedne osobe, mada bi mi značilo da jesam. Više me dotiče slika, film, pokret. Na tom nivou me najviše pokreće Polanski, čiji je način komunikacije meni blizak.
Oboje imate veoma izoštrenu estetiku u vizuelnom polju jer se upravo bavite pozorištem, glumom, video-kolažima, dokumentarcima, itd. Navedite nam dela ili autore sedme umetnosti koji su označili bitan preokret u vašem životu.
Lidija: “Kroz talase” Lars fon Trira zbog emotivnosti, ekscentričnosti i ljubavi koja ne poznaje granice. Maya Deren. Filmovi Sergeja Paradžanova zbog dubine, poetičnosti i simbolizma.
Laslo: Jedan od omiljenih filmova mi je “Boja Nara” Sergeja Paradžanova jer je vizuelno bogat a samim tim večan. Nedavno sam gledao austrijski horor film “Angst” Geralda Kargla iz 1983. Polanskov “Frantic” mi je takođe zanimljiv.
Između trenutka kada ste oformili bend i 2018. kada pripremate vaš sledeći spot – prošlo je ukupno deset godina. Navedite najbolje ili najzabavnije trenutke.
Lidija: Najbolji trenutak je kada smo se upoznali. Da nije bilo tog momenta, ne bi bilo ni svega drugog. Drugi najbolji trenutak je kada smo se probudili u Berlinu i shvatili da tamo živimo, da dišemo neki drugi, slobodniji vazduh. Zatim zvuk i miris Berghaina, i osećaj da kao bend nastupamo u tom carstvu elektronskog zvuka. Nastupi u Latinskoj Americi su takođe nezaboravni.
Laslo: Naravno, koncert prošlog izdanja u Berghainu, u martu 2017. To je bio osećaj potpune simbioze, svi elementi su bili na pravom mestu, u pravom trenutku. Četvoronedeljna turneja po Meksiku, Kolumbiji i Peruu je takođe inicirala prelepe avanture, od ljudi koje smo tamo upoznali, do mesta koje smo posetili. Meni je to jedno od najlepših iskustava u životu, posebno što sam još kao dete imao snove o Južnoj Americi. Uvek me je privlačilo da odem tamo.
Ima li nekih težih trenutaka koje želite da podelite?
Lidija: Ovo čime se bavimo nije nimalo lako. Ako se baviš alternativnom muzikom, dakle ne-komercijalnom, niko te ne podržava. Radiš nešto jer to mnogo voliš. Potrebna je izdržljivost, snaga, doslednost… Nije pitanje jednog izazovnog ili teškog trenutka, vec čitave putanje kojom smo krenuli i koja je nepoznata i autentična.
Nema jasnih smernica, sem onih koje sami sebi zadamo.
Laslo: Moram da priznam da nam naša posvećenost, entuzijazam i istinsko uživanje omogućavaju kvalitet i istrajnost. Prija nam to što radimo pa mi se zato čini da nije bilo teških faza. Pored toga, imam tendenciju da inače zaboravljam neprijatne momente. U stvari, ja se bavim umetnošću, a naročito muzikom, da bih sebe izvukao iz teških trenutaka i uneo nešto pozitivno.
S obzirom na to da ste bili u emotivnoj vezi kao par, kako ste uspevali da spojite profesionalno polje sa privatnim, da žonglirate između posla i ličnih emocija? Kako posmatrate taj aspekt zajedničke prošlosti iz današnje perspektive?
Lidija: Mi smo i dalje par. Kreativno-prijateljsko-umetnički par. Meni je prirodno da stvaram u vezi, šta god to bilo. Svaki čovek je kreativno biće, pa kako onda da ne stvara i ne kreira sa onim sa kim je u ljubavnom odnosu? U našem slučaju su to muzika i film jer nas oboje zanimaju. Ljubav i kreativnost se ne mogu potrošiti, a divno se prepliću.
Laslo: Da nije bilo naše veze, sigurno ne bi bilo ni našeg benda. Dakle, mi jesmo započeli ovu priču iz toga, ali činjenica da smo ipak nastavili da se bavimo muzikom ukazuje na to koliko nam je tek stalo do toga i koliko nam je bitno.
Naša muzika je za nas uvek bila nešto posebno, što se hranilo našim životnim iskustvima, odrastanjem.
Tako je i danas. Lidiju izuzetno poštujem i volim kao osobu jer ima specifične kvalitete. Zato mi je toliko lepo raditi sa njom, a smatram da smo i dalje u vezi koja funkcioniše na drugom nivou ili stepenu. Ona i ja se potpuno razumemo. Od kada nismo “zajedno” održavamo dragoceno prijateljstvo i priliku da stvaramo. To je ono što drži Sixth June živim.
Prošli put smo pričali o tome kako je Sixth June poznatiji i priznatiji u inostranstvu nego kod nas, gde ste u protekloj deceniji održali samo tri koncerta.
Lidija: Da smo ovde ostali, niko nikad ne bi saznao za nas. Ovako smo nekako uspeli da obiđemo pola sveta, i sviramo na značajnim mestima. Rekla bih da ovde i dalje postojimo tek u nekim slabo vidljivim tragovima. To je jednostavno jedno žanrovsko nepodudaranje ove kulture i muzike koju pravimo.
Upravo ste u procesu post-produkcije spota koji treba uskoro da izađe i koji ste snimali u Beogradu. Kao što se vaša muzika postepeno menjala, tako je i vaš vizuelni identitet evoluirao. Od 2008 do danas, koje spotove bi ste posebno izdvojili?
Lidija: “Drowning” inspirisan Mayom Deren. “Nebo”, ponovno otkrivanje Beograda. “Call me”, suvenir iz Meksika.
Laslo: “Drowning”, remake Maye Deren čiji rad inače volim. “Night Before”. Najnoviji “Call me”.
Slični članci:
- Skice, crteži i dizajn Braće Burazera: Pravo iz glave na ekran
Skice, crteži i dizajn Braće Burazera: Pravo iz glave na ekran
Našli smo se sa Nenadom i Nikolom i pričali o svim neobičnim mestima na kojima se nalazi zanimljiv dizajn, a oni su nam zatim i nacrtali nekoliko usputnih skica na telefonu, jedinom alatu koji svi uvek nosimo sa sobom.
- Marko Grba Singh: “Rampart” je film o detinjstvu
Marko Grba Singh: “Rampart” je film o detinjstvu
Razgovor o procesu stvaranja, odrastanju, kolektivnom sećanju i filmovima o devedesetim
- Manonija: Na temelju odmora i otpora
Manonija: Na temelju odmora i otpora
Miloš i Mirjana koji stoje iza ovog brenda i njegovih ideja rekli su nam ponešto o antifašističkoj borbi, svom dizajnu i Manonija proizvodima.
- A.N.D.R. – jel osećaš emociju koju želim da prenesem?
A.N.D.R. – jel osećaš emociju koju želim da prenesem?
- Književnost kao susret – dijalog s gradovima i književnicima u radu Neve Lukić
Književnost kao susret – dijalog s gradovima i književnicima u radu Neve Lukić
Lajkuj: