Da li imate preko 18 godina?

Veliko ratno ostrvo

O predelu izuzetnih odlika, jedinoj beogradskoj oazi koja opstaje na sred toka reke Dunav.

Za mnoge Beograđane gusto rastinje koje izgleda kao da se izdiže iz vode preko puta Zemunskog keja i dalje je egzotika – što se mene tiče, tamo je i mogla da bude prašuma, s obzirom na to da sam odrasla sa gradske strane reke. Nepregledno zelenilo koje sam godinama posmatrala bilo je samo pozadina šetnji, vožnji bajsom i ispijanja kafe na reci; ukratko, za mene je Veliko ratno ostrvo bio pogled nad kojim sam se tek nedavno začudila.

Tekstovi koji su pisani o ove dve rečne ade puni su informacija koje su me temeljno obrazovale po pitanju geoloških, bioloških i istorijskih obeležja ovog mesta. Mali peščani sprud u toku Dunava primećen je prvi put pre oko 450 godina, a nazivi koji su mu dodeljivani- i naučni i kolokvijalni – brojni su i neobični. Zvali su ga Dunavsko, a zatim i Cigansko ostrvo, da bi se rat u njegovom nazivu pominjao tek od osamanaestog veka. Bio je i Konjska ada i Sirotinjsko ostrvo. Najduže se, ipak, zadržalo ovo „Ratno“, i to zahvaljujući istoriji, budući da je ova teritorija pre svega bila odlična strateška tačka sa koje je glavni grad i napadan i branjen. Ime koje je i danas u upotrebi koristi se otprilike od početka prošlog veka.

Kada je reč o naučnoj klasifikaciji, samo Veliko ratno ostrvo je Predeo izuzetnih odlika, kategorija koja sa sobom nosi i zakonske odrednice, a u Srbiji ima ukupno 16 ovakvih područja. Još je lepši (iako možda manje konkretan) naziv koji je predvideo zakon koji je važio do 1991. godine: Predeo naročite prirodne lepote. Ove teritorije, na čiji poetski potencijal nije imuna ni birokratija, karakteriše to što su nastale kao rezultat interakcije prirode i načina života lokalnog stanovništva.

Kada je u pitanju oaza u srcu Beograda, to znači i da je naseljena mnoštvom vegetacije i biljaka. Radi se o močvarnoj vegetaciji, bademastim vrbama, crnoj topoli, zelenim jasenima i bagremicama. Na samom ostrvu posetioci će naići na još jedan impresivan naziv odštampan na velikoj tabli, a koji se odnosi na biljke koje su donete iz drugih prirodnih okruženja: Invazivne biljne vrste. Na Veliko ratno ostrvo doneto je više od 30 ovakvih vrsta biljaka ili školjki, uglavnom posredstvom rečnog saobraćaja. Jedna takva vrsta je listopadni čempres Taksodijum, koji uglavnom nastanjuje Severnu Ameriku. Na lokalnom geografskom području ovakve vrste nemaju prirodne neprijatelje, te se razvijaju i rastu znatno brže od svojih domaćih komšija. One na ovaj način mogu da promene i životinjske vrste koje naseljavaju Ostrvo, o čemu se trenutno sprovode brojna istraživanja.

Široki kompleks šuma, vode i ritova između dve reke dom je i za 182 vrste ptica, među kojima posebno mesto zauzima orao belorepan koji je ugrožena vrsta.  Njegovo gnezdo, koje se nalazi na 23 metara visine unutar zaštićene zone Velikog ratnog ostrva, pod strogim je nadzorom video kamera. Kamere, kao i sve ostalo što se nalazi uzduž pešačke staze duge oko 5 kilometara, proverava i održava beogradsko „Zelenilo“. Zbog toga jedino vozilo koje se može videti na utabanoj stazi oko unutrašnjosti Ostrva (osim ponekog bicikla) pripada upravo njima; šetači će zato s vremena na vreme morati da propuste kamione koji prevoze vodu, drva i ponekog radnika.

Tokom zime i proleća pešačka staza je sasvim pod vodom i njom je moguće kretati se samo čamcima. Ovo godišnje doba je inače posebno važno za faunu koja nastanju ostrvo jer tada započinje mrest preko 50 vrsta riba koje žive u  vodama oko i unutar ostrva, kao i povratak većeg dela ptica selica. To je ujedno i poslednji trenutak u toku godine pred dolazak još jedne životinjske vrste – ljudi. Kako je to rekao novinar i reditelj Petar Lalović u genijalnom filmu „Poslednja oaza“: „Tada se kljunovi ptica vraćaju sa dalekog juga i preleteće urbane prostore koje stvara čovek da se nepogrešivo, bez kompasa i geografske karte, nađu van domašaja civilizacije“. Sudar veličanstvenog ekosistema sa civilizacijom mora, ipak, da se dogodi na leto – iako, naravno, u najmanjoj mogućoj meri. Zbog toga postoje zone zaštite koje vladaju na ostrvu, čiji su nazivi nešto manje poetični: U prvom redu je Zona zaštite prirode, koja ima karakter Specijalnog rezervata prirode, a zatim Zone rekreacije i turizma. Tokom trajanja letnjih meseci moguće je peške doći do Zemunskog kupališta Lido, jedne obale Velikog ratnog ostrva, preko pontona koji su montirali „odlično uvežbani“ pontonirci Rečne flotile. Most dugačak 360 metara čuvaju jedan do dvojica vojnika u uniformi, a možete ih videti kako sede u hladu sa plažnom knjigom ili zamišljeno gledaju u kupače koji se iz svih pravaca kreću ka plaži. Osim kupača, tu su i ne tako malobrojni sezonski stanovnici Velikog ratnog ostrva koje je između juna i avgusta privremeni dom za između 60 i 120 ljudi.

Čim se sa ovog mosta pređe na čvrsto tlo, sasvim je jasno da na ostrvu vlada jedna drugačija logika nego u urbanoj sredini koja ga sa svih strana okružuje – za početak, duva prijatan vetar i sve se odvija znatno ležernije. Iznad plaže, u hladu su načičkani šatori ispred kojih mogu da se čuju razni evropski jezici, a ljudi leže na travi i odmaraju.

Preko puta njih nalaze se tuševi koje jedna žena koristi da nasapunja psa, a nešto stariji gospodin da (jednako brižljivo) pere jednu po jednu papriku koje potom slaže na drveni sto i sprema ih za pečenje. Dole, na pesku, oseća se miris kreme za sunčanje, ljudi igraju karte, čitaju, igraju odbojku – ukratko, jedan običan dan na plaži, iako se retko ko kupa u plitkom nanosu reke.

Međutim, ne može se dugo hodati uz vodu, te posetioci istraživanje ostrva mogu da nastave ulaskom u rezervat i prateći pešačku stazu. Uz tu stazu načičkano je oko 50 objekata-sojenica, bez posebnog redosleda. Neke od njih su oslikane, oblepljenje posterima i zakrpljene najrazličitijim komadima drveta, dok na “tremu” imaju izložene svakojake predmete koji nemaju naročitu namenu – od keramičkih kada iz kojih raste drveće, do stilskih sofa koje služe samo da bi se odložila gomila dasaka. Posedi ovih ostrvljana, kako sami sebe zovu, prostiru se nadesno ka reci, gde nekolicina njih boravi još od ranih jutarnjih časova, pa nalevo ka unutrašnjosti ostrva gde imaju prostrana i dobro opremljena dvorišta na kojima bi im zavideli i pojedini vlasnici Senjačkih i Dedinjskih vila.

Osim baštenskih stolica i roštilja, na ovim zelenim površinama gaji se voće i povrće. Dok prolazim pored jednog takvog voćnjaka, vidim čoveka koji bere kruške sa jednog omanjeg drveta. Odmah mi se srdačno javlja, kao i uostalom svi na ostrvu, budući da prolaskom kroz stazu praktično prolazite kroz njihovo dvorište. Dok čekam da pronađe fotografiju svog jazavičara u telefonu (koji je „neodoljiv“) od njega saznajem i da je pre više od dvadeset godina, upravo iz njegovoj voćnjaka, brodom stizalo oko deset kila jabuka na Zemunsku pijacu svakog jutra. Nešto ranije su na ostrvu pozamašnu količinu zemlje obrađivali i najamni radnici jugoslovenskog giganta PKB-a. Međutim, već dugo niko ne „zarađuje“ od Ostrva na ovaj način, tako da većina ostrvljana gaji voće i povrće samo za sopstvenu upotrebu, a tu i tamo nađe se poneko snalažljiviji ko uspeva da ih proda po posebnoj ceni zbog izuzetnog kvaliteta zamljišta na Ostrvu.

Stanovnici Velikog ratnog ostrva za struju i vodu moraju da se snalaze na najrazličitije načine. Ovo im, doduše, ne smeta, jer su svi navikli na odsečenost od tradicionalih obeležja civilizacije. Uostalom, stičem utisak da je upravo to razlog što su ovde. Za one malobrojne stalne stanovnike ostrva važnije je stanje vode koja ih okružuje, odnosno nivo reke. Kao u sjajnoj epizodi Marke Žvake, i uživo stičete utisak da je ovo stvar o kojoj ostrvljani razmišljaju tokom čitavog dana, čak i tokom letnjih meseci. Sredina rečne ade može biti preplavljena u roku od samo jednog dana, a voda vrlo brzo može da dođe i do sojenica.

Ukoliko nastavite dalje ka unutrašnjosti ostrva, oko vas se ređaju najrazličitiji prizori: dva košarkaška i jedan fudbalski teren, ljudi koji igraju badminton, džogiraju ili voze bicikl, dok oni u čija dvorišta nenamerno kročite rešavaju ukrštenice, telefoniraju ili lakiraju nokte. Negde preko puta gusto naređanih splavova na Zemunskom keju omogućen je prilaz reci, preko javnog parka o kojem brinu radnici “Zelenila”. Ovde ljudi staju da predahnu na drvenim klupama, sunčaju se ili kupaju. Posle ovog mesta, Ostrvo sve intenzivnije podseća na džunglu. Staza postaje blatnjava zbog blizine močvare, a rast zelenila sve je manje kontrolisan, te zauzima većinu prostora nemanjenog pešacima. Provlačenje kroz puzavicu i izbegavanje sitnih zmija i rojeva insekata postaje obavezno na pešačkoj stazi koja zalazi dublje u unutrašnjost i bliže pogledu na Kulu Nebojša.

Vrednost Velikog ratnog ostrva ogleda se, reklo bi se, upravo u njegovom karakteru Oaze unutar grada, a zatim i nebrojeno malih oaza po meri svakog posetioca. Bilo da ste došli sa namerom da se okupate, vozite bicikl ili pečete paprike, ne morate daleko da odete a da pri tom imate savršen mir i hlad (što je u letnjim mesecima u metropoli posebno važno). Jedan naročito raspoložen gospodin, silazeći sa bicikla negde pri kraju pešačke staze, podseća me na još jednu aktivnost koja je tokom epidemije takođe moguća u ovom prostoru netaknute prirode. Naime, od kad je rad u kancelarijama mahom onemogućen, ovde može i da se radi. On je sa sobom poneo hranu za dva obroka, laptop i kremu za sunčanje i “oseća neverovatnu zahvalnost što može da se odvoji od onih tamo, njihovih strahova i njihovih maski” – pritom neodređeno gestikulirajući u pravcu nebodera koji se izdižu sa obale preko puta.

Lajkuj:

Ostavite komentar:

Slični članci: