Čovek koji je hodao 4300 km kroz SAD 163 dana

PCT (Pacific Crest Trail) je long distance trail – pešački planinarski put, dugačak tačno 4, 297 km koji se proteže SAD- om od meksičke granice do Kanade. Hodači koji završe ovu rutu nazivaju se thru hikerima. Za Nikolu Horvata, thru hikera i teologa iz Zagreba, čula sam od prijateljice koja ga je pratila na facebooku. Počela sam da čitam njegov blog negde oko sedamdesetog dana njegovog putovanja, iščitala unazad sve, i pratila ga kako dnevno u proseku hoda 30 km, do poslednjeg 163 dana kada je završio put. 

Kada ste prvi put čuli za PCT? Kada i kako se javila želja da hodate baš tu rutu?

Prvi sam puta čuo za PCT 2015. godine. Na prijedlog prijatelja sam pogledao film Wild. Ostao sam ravnodušan, ali crv je nastavio kopati unutar mene, pa sam samostalno počeo proučavati izvore s interneta. Naišao sam na Youtube dokumentarce koji su snimili pct thru hikeri i nakon pogledana dva dokumentarca znao sam da je to to. Želja za hodanjem se pojavila instant. Bila je to ljubav na prvi pogled. Naknadno sam saznao i za druge long distance trailove, ali ništa nije dolazilo u obzir osim PCT-a. Kao kad voliš ženu – ima i ljepših i boljih, ali ti želiš samo tu jednu koju voliš! Kada sam napravio prvi okvirni izračun cijene malo sam se pokolebao, ali znao sam da ću ga prehodati kad tad. Tada sam na Facebooku naišao na oglas KBS-a – koreanske nacionalne Tv – tražili su hikera kojeg bi snimali za dokumentarac imena Journey on foot, zauzvrat nudili su avio karte, novac za život i dio opreme. Javio sam se i između pedesetak kandidata izabrali su mene. Ostalo je povijest!

Da li ima još takvih long distance ruta i zašto je PCT poseban? Da li u Evropi ima takvih trailova?

Postoje mnogi long distance trailovi: Continental Divide Trail, Appalachian Trail, Te Araroa i još mnogi. Svaki je od njih poseban na svoj način. Pct označava raznolikost prirode. Prolazi se pustinjom, planinama, Sierra Nevadom, šumama Sjeverne Kalifornije, tisućama jezera Oregona i kišnim kaskadama Washingtona.

U Europi ima dugih trailova, ali posve su drugačije koncipirani. Koncept se bazira na skloništima i planinarskim domovima, a ukoliko se radi o E putovima – čak i o asfaltu, hotelima i apartmanima. Europa je previše urabnizirana i to predstavlja problem. Amerikanci su tu vrh vrhova i njihov je koncept defintivno broj jedan, ako se mene pita. Nedavno sam s entuzijastima iz Hrvatske pokrenuo udrugu Croatian Long Distance Trail s kojima ću trasirati i napraviti hrvatsku inačicu long distance traila po američkom principu, i kroz par godina imamo u planu otvoriti je za svakoga tko se usudi ganjati svoje snove po planinama Republike Hrvatske!

Da li se bavite planinarenjem, i kako ste se pripremali za PCT?

Prije puta sam bio amater planinar bez planinarske iskaznice (niti je imam danas). Oduvijek sam težio vaninstitucionalnom obliku traženja životnog zadovoljstva. Prije puta nisam nikada prešao 2000 mnv, ali sam uživao boraviti u planinama i pomalo sam se učio vještinama od 2003. kada sam prvi puta posjetio Velebit. PCT je taj proces uvelike ubrzao, tako da sam u nešto više od 5 mjeseci postao planinarski stroj s ovećim rezervoarom znanja i vještina!

Za PCT sam se pripremao hodajući na posao svakoga dana 3 mjeseca. Za thru hike se iznimno teško pripremiti, osobito jer za čovjeka koji ide prvi put na thru hike najveća bitka je ona mentalna.

Šta je bio najveći izazov tokom pripremanja za put? A šta se ispostavilo kao najveći izazov tokom puta?

Tijekom priprema najveći je izazov bio intelektualno proniknuti u resupply strategiju. To mi je zadavalo svakodnevne glavobolje i nisam do kraja shvatio kako će to funkcionirati sve dok nisam krenuo na put. Tada sam u hodu učio sve ono što nisam shvatio kod kuće.

Kada sam došao na put resupply je postao dio rutine, ali pojavili su se novi izazovi. Jedan po jedan su me kušali u vatri. Od ozljede tetiva desnog stopala, preko krize samovanja i gladi u Sierra Nevadi, pa sve do tri masivne oluje u Oregonu i Washingtonu.

Najveći fizički i psihički izazov tokom puta? Ili trenuci za pamćenje…

Najvećih fizičkih izazova je bilo podosta. Primjerice, kada sam slomio prst desne noge u Yosemiteu. Hodanje bez stajanja preko 50 km, a sve zbog oluje koja me pogodila i prijetila mi hipotermijom. Ili možda planine Washingtona u kojima sam dnevno znao prevaliti i 5000 m nadmorske visine razlike i to dan za danom.

Psihičkih izazova također nije nedostajalo. Prvi izazov je bio nakon kojih 30 dana kada sam ozljeđen čekao 8 dana. Potom samovanje u Sierrama. I možda najteže od svega – zadnjih 30 dana u Washingtonu kada mi se mentalna snaga počela ispuhavati, a fizički sam bio posve slomljen. To je uobičajena priča thru hikera – iako jači nego ikada, thru hikeri zadnjih mjesec dana polako idu kraju i dosta im je svega.

Znao sam gledati avione kako me nadlijeću i maštao bih da letim doma.

Trenutaka za pamćenje je bilo na svakom koraku, ali ako moram izabrati jedan možda je najupečatljiviji susret s pumom usred noći kada sam zbog vrućine morao hodati u okrilju noći. Na svega dva metra od mene ugledao sam mužjaka pume. Kada sam shvatio što je to gledali smo se dvadesetak sekundi, a onda je otišao. Tada je tek nastao problem jer nisam znao gdje se nalazi i što zapravo želi od mene. Ipak, iako sam se na moment jako preplašio, bio sam, sada znam, posve siguran.

Fizička i metafizička iznenađenja i “zamke”?

Od fizičkih iznenađenja najviše su ih skrivala moja stopala. Stopalima se mora posvetiti najveća pažnja, a to znači i adekvatnoj obući (gojzerice na thru hikeu slobodno izostavite s popisa opreme). Iznenađenje je svakako i kada shvatiš koliko si jebeno jak, a da to niti ne znaš. Često kada se nađem s ljudima koji znaju što sam prošao odmjere me i kažu da su očekivali čovjeka od 2 metra. Smola, ja imam samo 1,78 i kojih 67 kg, od kojih sam na trailu izgubio 6.5 kg.

Krize – najupečatljivija… Kako ste ih savladavali?

PCT je jedna velika kriza. Čovjek se izmjesti iz zone komfora i svakodnevno prolazi mini kalvariju. Mnogi to ne mogu podnijeti pa odustaju ili pak varaju preskakanjem dionica. Moja je najupečatljivija kriza krenula s dolaskom u South Lake Tahoe oko 1000. milje (od 2659) kada sam doživio jednu obiteljsku dramu, a trajala je skroz do kraja dovedeći me na mahove do ruba rubova, a o čemu ćete moći čitati u mojoj knjizi u nastanku.

Savladavanje kriza je zaista teška tema. Ponekad pomogne neki thru hiker i njegovo društvo, ponekad psuješ dok ti se jezik ne sasuši, ponekad plačeš, ponekad se smiješ, a ponekad naletiš na trail magic – besplatnu hranu i piće koju na trail donesu random ljudi, pa se napiješ i najedeš… sve je dozvoljeno i uglavnom nikoga nema da te vidi.

Napadi adrenalina i motivacija…

Adrenalin prevladava na početku kada ti je sve novo, a kasnije je ovisan o vidicima na koje nailaziš. Kao i u svemu, na PCT-u adrenalin opada kako se ide kraju. Barem je tako bilo kod mene. Tome doprinose i nepovoljne vremenske prilike kojima sam bio izložen zadnjih mjesec dana, ali i kronični umor koji okuje hikera do same srži, do kostiju.

U takvim trenucima motivacija pada u pozadinu i izuzetno je bitna mentalna snaga. Ne vidiš smisao, ali ideš, hodaš i mučiš se. Ispred tebe stoji ta jedan točkica u daljini i ideš je doseći. I iako to zvuči kao nešto što nitko ne bi poželio za sebe, ipak u tom naporu skriva se velika vrijednost. Ništa u životu što vrijedi nije jeftino niti lagano. Tako je i s thru hikeom. Nakon svega plodovi su neprocijenjivi.

Da li je boravak u divljini, u samoći privlačan kao što sa distance izgleda?

Sada mi je boravak u divljini najdivnija i najnormalnija stvar. Predivan je osjećaj kada si 100 km od prve ceste u najveličanstvenijoj divljini, a osjećaš se apsolutno suvereno i sigurno (bez obzira na pume, medvjede, čegrtuše, kukce, kiše i oluje) samo s onim što nosiš na leđima. No, do tog stupnja se ne dolazi preko noći i izletima od dve noći u obližnjoj šumi. Thru hiking u tom smislu nudi nešto neprocjenjivo, veće od onoga što nudi “obično” planinarenje. No, da bi se do toga došlo potrebno je mnogo odricanja.

Kakve ste ljude sretali na putu, kakvi su thru hikeri?

Ljudi na trailu su predivni….većina, barem. Sklopio sam prijateljstva za cijeli život i znam da ću moći računati na te ljude kada god se nađem u njihovoj blizini. Baš kao što će oni moći računati na mene. Thru hikeri se međusobno cijene i poštuju. Ne samo zbog toga što su prošli, već i zbog toga što su svjesni da jedni druge najbolje razumiju. Tu su naravno i trail angeli i mnoštvo ljudi koji su mi nesebično pomogli, a da me ranije nisu nikada vidjeli, a niti će me ikada vidjeti. To je naprosto dobrota u svojoj najosnovnijoj i najnepatvorenijoj varijanti. Na PCT-u, sa sigurnošću mogu reći, sam povratio vjeru u ljudski rod!

U odeljku FAQ, na vašem blogu, ste napisali “To je moj put koji moram preći”. Dakle instinkt i veoma lični motiv…

Da, taj osobni razlog zbog kojeg netko ide na taj put je uvijek drugačiji, ali uvijek i najbitniji. Taj razlog je jedino što te može dotjerati do kraja. Nemaš li ga slomit ćeš se. Teško je opisati o čemu se točno u mom slučaju radi. Mislim da riječ “poziv” to najbolje definira. Pozvan sam. Ne zna se ni od koga, ni od čega. Ali poziv je stvaran i odzvanjao je mojim bićem. Morao sam prehodati taj put! I ponovno ću takvo nešto ponoviti! Jednom thru hiker – uvijek thru hiker!

Snimali ste se, imali blog i bili aktivni na društvenim mrežama… Zašto?

Najjednostavniji je odgovor da sam kreativan i želim nadahnjivati. Baš sam se ovih dana našao s Jereom – studentom DIF-a. Slušajući ga kako priča s kolikim je guštom i entuzijazmom čitao moj online putopis to je dovoljan pokazatelj da nije bilo uzalud, a on nije jedini. Mnogi ljudi nemaju financija, zdravlja, hrabrosti ili nečeg četvrtog da bi se uputili na ovakvo putovanje. Njihove sam noge i oči. Ne želim se zakopat u anonimnost. Ljudi s naših područja ionako premalo putuju iz svima dobrih razloga. Na PCT-u do sada nije bilo ljudi s područja bivše države i želio sam širem krugu ljudi pokazati divote koje su na dohvat cijene jednog automobila i eventualno ohrabriti nekoga da krene mojim stopama.

Koliko ima sportskog i kompetitivnog u odluci da se uputite na put, ali i na samom putu?

Kod mene u samom startu nije bilo sportskih pobuda, niti najmanje. Ne idem u planine pobjeđivati. Tako je bilo i s PCT-om, ali s vremenom, kako se dugo putuje i susreću razni ljudi, zna se dogoditi da ne želiš da te netko pretekne ili dođe prije tebe do grada. No, to su mali, smješni trenuci koji dolaze i odlaze. Sam dolazak do Kanade nije bio isključivo sportski čin, već više duhovni podvig.

Da li se put kretao u okvirima onoga što ste očekivali, odnosno, da li je bilo teško koliko ste zamišljali?

Nije bilo u okvirima koje sam očekivao. Bilo je trideset puta teže. Kretanje se odvijalo različitim ritmom. No, jednom kada sam probio magičnu granicu od 30 milja u jednom danu postao sam brži i počeo sam prevaljivati, logično, veće udaljenosti, a s istim naporom, što je prosječnom planinaru nemoguće. U jednom sam trenutku uvidio da možda neću stići do Kanade na vrijeme – zbog time frame-a koji sam morao poštivati, a sve zbog vremenskih neprilika koje su u listopadu gotovo nepremostive. Ipak, nakon 163 dana, par dana prije prvog većeg snijega, 2.10.2016. u zadnjem “balonu” hikera sam stigao do Kanade.

Svako putovanje je ne samo fizičko izmeštanje, već mnogo više duhovno. Šta donosi promena fizičke i mentalne perspektive?

Čovjek se, baš kako ste i sami zaključili, na takvom putovanju mijenja. Čovjek postaje tankoćutniji, emotivniji, tiši, mirniji, usredotočeniji. Takav put se usijeca u čovjekovo biće do srži. Povratak u gradski život najbolje govori o toj promjeni. Vrijednosti se u nutar čovjeka promijene. Statusni simboli za kojima svi pomahnitalo trče, a da to niti ne znaju, postaju bezvrijedni. Nove vrijednosti su u čovjeku i njih jedino on želi ostvariti. Želi ponovno vratiti se prirodi, osjetiti tu iskonsku povezanost prirode i sebe, a koju smo izgubili i koju gradski, užurbani život dodatno ubija. Svakog proljeća se jednom tjedno po dvije minute divimo cvjetovima, ptičicama i procvalim granama. Thru hiker to živi 6 mjeseci bez prestanka.

Neprestano divljenje čini čovjeka zahvalnim, poniznim, svjesnim svoga mjesta u prirodi. To je neprocjenjivo.

Šta je vama dalo ovo putovanje i šta ste vi dali njemu?

Putovanje je raspuhalo maglu oko mene u kojoj sam živio. Ljudi koji su glumili dobrohotnost su se razbježali poput rakove djece, otkrio sam svoju vrijednost, svoje mogućnosti, otkrio sam vrijednost slobode, vrijednost prirode i važnost ekologije, otkrio sam koliko je malo potrebno za istinski život, ali ne u smislu floskule, nego doslovno. Otkrio sam koliko je čovjek važan da bismo bili ljudi, otkrio sam koliko je važno biti kvalitetno ljudsko biće. Otkrio sam da se vrijednost krije u meni, a ne u drugim ljudima ili stvarima koje posjedujem.

A trailu sam dao sve to što je trail dao meni. To je uzajamno davanje. Trail daje meni da bih postao bolja osoba i samom tom činjenicom vratio trailu u obliku osvještenosti, borbom za čišći planet, izgradnjom drugih trailova, svjedočenjem o beneficijama thru hiking kako bi i drugi ljudi počeli više cijeniti divljinu.

Ko je thru hiker? Ko je on za vas bio na početku puta, a ko na kraju, odnosno sada?

Thru hiker je lutalica, tragatelj za samim sobom i svime onime što ga čini to što je. On je čovjek koji prelazi preko najosobnijieg limesa u ništavilo osobne drame kako bi sam sebe pogledao iz drugog kuta i saznao tko je.

Čovjek s kraja je isti onaj s početka, ali proširene svijesti, bogatiji, većeg duha, otvoreniji. Razlika je što onaj s početka nije vidio ovoga s kraja, a ovaj s kraja vidi ovoga s početka.

*Nikola Horvat je autor svih fotografija. 

Uskoro kreće crowdfunding kampanja za knjigu o Nikolinoj pustolovini koja se zove “Barinški epitaf, padovi i usponi na Pacific Crest Trailu”.