Do skora je uobičajeno bilo da se TV kritičari (vi) i njima slični (ja) zaroje sa svojim ocenama i procenama od septembra do novembra tokom kojih četiri velike američke televizijske kuće (NBC, ABC, FOX, CBS) lansiraju svoje nove serije. Ove godine je nečemu takvom izgleda stigao i definitivan kraj. Jer više niko ne očekuje da će pobrojana četvorka (čak i uz večito odrastajući CW) da na tržište izbaci bilo šta što će biti posebno vredno naše gledalačke pažnje. Tačnije, čitava parada sve se više svodi na to da se proglasi najmanje sranje od ponuđenih, i da se potom da optimistička tj zlurada procena njegovog daljeg života.
Zato se u ovom tekstu (i njegovim narednim nastavcima) nećemo striktno baviti samo tim novim serijama.
Želja mi je da vas upoznam, podsetim i vratim na neke serije koje su ovih nedelja počele premijerno ili nastavile sa novim sezonama, a potiču sa svih mogućih kanala, kojih je sada, bratbratu, koliko i samih serija. Ili da vas odvratim od daljeg gledanja istih. U njihovom plasmanu neće biti nikakvog posebnog rangiranja.
Ali pre nego što pređemo na serije, pozabavimo se samo za trenutak nedavnim “TV Oskarima”, 69-om dodelom Emmy nagrada, najviše zbog toga što će vam osvrt na nju pomoći da razume(va)te i moje dalje sudove o serijama.
I pre nego što je šou počeo bilo je jasno da ćemo prisustvovati uzajamnom tapšanju po anti-Trump ramenima i pozdravljati sve moguće oblike inkluzije i multikulturalnosti. Što nije loše, ili štetno. Međutim, kada ta i takva socijalna klima unapred određuje i pobednike (mislim da nijednom nisam promašio u proceni), postaje jasno da “Nova mejnstrim televizija” koja nam dolazi sa prestižnih i sve prestižnijih kablovskih kanala ne pretenduje toliko da nas zabavlja koliko da nam po svaku cenu soli pamet.
Da će Handmaid’s Tale biti “serija godine” bilo je jasno čim je kritičarska elita ustvrdila da se tu radi o jasnoj paraleli sa “Amerikom danas” i “tipom” represije koji se i pod Trumpom sprovodi. Big Little Lies, koja se bavi vrlo aktuelnim problemom “drugarskog” silovanja i nasiljem u porodici, još očekivanije je trijumfovala u kategoriji “kratke serije”, a glumice iz tih serija bogato su okićene glavnim i epizodnim nagradama. S druge strane, kada se došlo do “muških kategorija”, opet su trijumfovali oni koje društvo, a naročito “Holivud”, doživljava kao ugroženije: afro-američki muškarci (što je samo umanjilo vrednost nagrade za Donalda Glovera) ili oni očiglednog ne-WASP-ovskog porekla, poput Rize Ahmeda. Ako želite da mi kontrirate time što ćete reći da su i John Lithgow i Alexander Skarsgard nagrađeni, reći ću vam da je ovaj prvi “oskarovski” odigrao jednog od najvećih britanskih državnika, a ovaj drugi je više statirao, nego glumio u pomenutoj Big Little Lies. Par ostalih nagrada podobijali su oni koji javno ismejavaju Trumpa (SNL, Last Week Tonight With John Oliver), a, što se mene tiče, jedini koji su zaslužili nagradu su svi oni koji imaju veze sa maestralnom HBO-ovom satirom Veep. I Charlie Brooker.
Ako je “već trebalo” nagraditi neke žene na dodeli Emmy-ja zato što misle svojom (ženskom, duh!) glavom i imaju muda da to pokažu, onda je trebalo nagraditi akterke tri serije koje vam toplo (i muški) preporučujem: Broad City (Comedy Central), One Mississippi (Amazon) i Better Things (FX).



Prva, trenutno aktuelna u svojoj četvrtoj sezoni, prikazuje dve Njujorčanke koje verovatno baguju Lenu Dunham samim svojim postojanjem i koje su nam pokazale više “njujorškog” seksa i grada, nego Parkerova i njen tim za svojih (beše?) šest sezona. Ilana i Abbi su pre svega duhovite, a nakon toga sve ostalo, što je za sitkom najbitnije. I sumnjam da ćete naći bolje role-modelke za feminizam od njih dve danas. Kad kažem bolje, mislim urnebesnije, “dajebenonepoveruješ”, blesavije, draže, simpatičnije, realnije, na momente čak i telmailuizijastije. A mogao sam samo da kažem da su apsolutnofabulozne Edina i Patsy dobile unuke.
One Mississippi, koja je nedavno iskrcala svoju drugu sezonu, za glavnu junakinju ima poznatu stendap komičarku i (hebiga, mora da se kaže!) lezbijku Tig Notaro. Mislio sam da će mi vest o tome da je Notaro bila mirođija u prokazivanju Louisa CK kao perverznjaka koji voli da masturbira pred ženama (koje neretko “zarobljava” u hotelskim sobama) pokvariti uživanje u njenoj seriji (jer sam doživotno u timu “CK”), ali isušenost njenog humora i spremnost da kreira obične, ali uverljive i humane likove i trenutke u nekoliko navrata je učinila da aplaudiram ekranu.
Na kraju, kad smo kod žena koje je Louis CK možda “seksualno uznemiravao”, moram da pomenem i njegovu pulenku i prijateljicu Pamelu Adlon, čija je serija Better Things nedavno započela svoju drugu sezonu. U njoj, Pamela i njene tri ćerke (i polualchajmerizovana baka) pokušavaju da ko-egzistiraju sa svetom koji bi da “uznemiri” njihove ženske veze. Nisam čitao šta je “Amerika danas” rekla na to što glavna junakinja pušta da njena petanestagodišnja ćerka dejtuje odraslog muškarca, ali istu je sigurno rastužilo kad je sama ćerka konstatovala da to nije za nju. A na šta majka nije rekla “told you so!”.
Sad bih da se pozabavim jednom od novih serija koja je upravo počela na NBC-iju, Wisdom Of The Crowd, u kojoj, iz samo njemu znanih razloga, glavnu ulogu igra anturažista Jeremy Piven.
Zaista je teško objasniti kako jedno ovako, “rasno”, arhaično i zastarelo sranje dobija zeleno svetlo i to u sumrak “Zlatnog doba televizije” i u konkurenciji sa 450 drugih serija koje su trenutno u produkciji u Americi!
Od premise koja bi bila bolja za film (solidan triler za kasne sate na Pinku) jasno je trasirana džada za procedural sa milijun epizoda samo ako bude dovoljno TV glupaka. U centru priče je (ali kao neočekivani epizodista u pilotu) tech-milijarder Piven čija je ćerka ubijena pre godinu dana u i dalje nerasvetljenim okolnostima. Skrhan bolom, otac je odlučio da batali svoj matični biznis (deluje nešto nalik Googleu u ideji) i da počne sa sopstvenim NGO projektom gde preko aplikacije svi ljudi mogu da prilože informacije o nerasvetljnim i aktuelnim zločinima, koje potom komplikovani softveri sistematizuju i klasifikuju i pomažu rešavanje zločina. Interesantna (“blekmirorovska”) ideja na kraju serije (majkemiMire!) prikazuje gomilu korisnika aplikacije koji hodaju za osumnjičenim sa mobilnim telefonima uperenim ka njemu poput hipnotisane gomile toliko fascinirane ovom detektivskom “rijaliti” poterom da morate da se pitate da li se zapravo radi o savršenoj metafori aktuelne potere liberalnih demokrata za politički korektnom pravdom.

Wisdom Of The Crowd
U Pivenovom timu, očekivano, i slobodno mi zamerite ovaj nenamerni rasizam, imamo crnog detektiva i muslimanskog hakera. Jer, a tako je vreme došlo, više nećemo moći da imamo ni Downton Abbey, ako u njemu nemamo tamnopute sluge, trans-snaje ili tipične engleske aristokrate bliskoistočnih korena. Moj problem je, ako nije očigledno, što prisustvo takvih likova nikako ne služi priči, već isključivo i samo namiruje pomenutu liberalnu misiju da ostvarenje realnosti pre svega mora da se desi na TV-u. I u tom svetu, 24 i njeni derivati na stranu, niko od tih “ugroženih grupa” još dugo neće smeti da bude ubica, silovatelj, nedruželjubiv i nesimpatičan, kriminalac ili narkoman. Jok. Takve uloge sačuvane su za belce. Poput mene. Ili vi niste gledali The Night Of?
Slična PC-formulaičnost i još gora egzekucija zanimljive premise doći će verovatno glave i sitkomu The Mayor (ABC) u kome crni reper “igrom slučaja” postaje gradonačelnik jednog kalifornijskog grada. I ako ste pomislili da se radi o ideji koju je Fresh Prince odbio početkom devedesetih zbog kontroverznije premise “princa od Bel Era”, egzekucija unutar koje tupan prvo pokaže da ne zaslužuje ono što je slučajno zaslužio, a zatim sebi i drugima obeća da će se truditi da zasluži nezasluženo b.u.k.v.a.l.n.o. izgleda kao razrada priče koja bi nas sačekala na izlasku iz osamdesetih, kada su Afro-Amerikanci već uveliko postali deo policijskih postaja i na Beverli Hilsu.
MacFarlaneov The Orville (Fox) je toliki kreativni debakl da se nisam usudio da pogledam epizodu broj 2. Vreme sam potrošio razmišljajući koliko možeš da demoliraš TV prostor samo zato što na istom kanalu imaš dve druge hit serije. MacFarlane se neočekivano uplašio svih očiglednih referenci da je na kraju uspeo da učini da Mel Brooksov Spaceballs izgleda kao Deadwood u odnosu na ovo.
CBS je već prigrlio NBC-ijev neočekivani hit This Is Us i uticaji istog su više nego očigledni u njihovom novom sitkomu Me, Myself and I koji nas provodi kroz tri životna perioda jednog dobroćudnog pronalazača. Nostalgične emocije koje korene možda vuku i iz The Wonder Years (ne samo zbog sličnosti najmlađeg glumca sa legendarnim Kevinom) sasvim sigurno deluju kao komični parnjak NBC-ijevoj (melo)drami. Pretpostavljam da će mu ljuti liberali, ipak, zameriti, što makar jednog od Alexa Riley-a ne igra Afro-Amerikanac. I sumnjam da će njihovu ljutnju ublažiti to što je onaj srednji, četrdesetogodišnji, “rubensovske” konstitucije kao i Kate iz This Is Us.



Ako ćete ove sezone gledati barem jednu seriju u kojoj su gejevi i njihove drugarice urnebesni, gledajte da to ne bude odmrznuti dosnimak Will & Grace (NBC) čije prve povratničke epizode su, da nastavim metaforu, izgledale kao nešto što ste usled jezivog napada gladi usred noći našli na dnu zamrzivača i potom besomučno podgrevali u mikrotalasnoj sve dok nije zaličilo na hranu. Čak su i fore na račun toga što njihov čovek (da se ne lažemo) sedi u Beloj kući bile otužne u svom benignom odobravanju.


Zato apelujem na vas da se radije prihvatite tri sezone Difficult People (Hulu) i stignete do treće i najbolje. U njoj Julie i Billy, očigledno ispižđeni što ih šou već nije učinio zvezdama (barem kao Will & Grace), pljuju i šibaju po svemu živom, imaju bespoštedno nehumane zaplete i na kraju, ipak, uspevaju da budu od krvi i mesa. Ako ne baš i ljudi.


I za kraj prvog dela još dve opservacije:
- Poslednja epizoda sedme (A) sezone Game Of Thrones (HBO) bila je masterpis Sopranos nivoa.
- Nisam siguran da želim da gledam novu, četvrtu sezonu Transparent (Amazon). U nameri da podmiri i afirmiše sve “džender” pod-manjine ovaj inicijalno zanimljivi osvrt na evropski žanr truloburžoaske drame ostao je bez najbitnijih sastojaka: radnje i interesantnih likova.
Tagovi:
Slični članci:
- Tradicija i retradicionalizacija naših (filmskih) prostora
Tradicija i retradicionalizacija naših (filmskih) prostora
Prikaz filmova „Živi i zdravi“ i „Radnička klasa ide u pakao“ koje smo gledali na festivalu u Herceg Novom.
- “About Dry Grasses”: Blizu remek-dela
“About Dry Grasses”: Blizu remek-dela
Novi film turskog reditelja Nurija Bilgea Ceylana je prava majstorija
- “The Substance”: Šokantan i briljantan film koji se okreće najvećoj opsesiji današnjice
“The Substance”: Šokantan i briljantan film koji se okreće najvećoj opsesiji današnjice
Dok Dorijan Grej prodaje dušu da bi zadržao mladolikost, junakinja filma „The Substance“ se prepušta misterioznoj supstanci.
- “Black Box”: Šta se krije iza svega?
“Black Box”: Šta se krije iza svega?
Uzbudljivi triler je pravi mali biser iz Francuske!
- Apollon originals: Gledali smo filmove sa srpskog Netflixa da vi ne biste morali
Apollon originals: Gledali smo filmove sa srpskog Netflixa da vi ne biste morali
Apolon originals su filmovi upitnog kvaliteta, upitne kompetencije, upitnih vrednosti, upitne finansijske konstrukcije i upitnog svega povodom čega se razumno biće može zapitati, ali ne smemo dopustiti razumu da nas otrgne od užitka.
- “Rose”: Prikaz mentalne bolesti koji izaziva razmišljanje
“Rose”: Prikaz mentalne bolesti koji izaziva razmišljanje
U današnje vreme, kada je odsustvo empatije i razumevanja sve više, film poput „Rose“ nikada nije bio potrebniji.
Lajkuj: