Da li imate preko 18 godina?

O knjižarima: Kroz istoriju društva i literature (prvi deo)

Prvi od dva teksta koji posvećujemo knjižarima tiče se njihove pozicije u humanističkim naukama, društvu, razgovorima intektualaca. Pitamo se, nesumnjivo, i dalje – šta je to knjiga.

U knjizi „Ne nadajte se da ćete se rešiti knjiga” cilj razmene mišljenja između Žan-Kloda Karijera i Umberta Eka nije bio utvrđivanje prirode preobražaja i prevrata kakve možda najavljuje masovno (ili ne) prihvatanje elektronske knjige. Njihovo iskustvo bibliofila, kolekcionara starih i retkih knjiga, istraživača i tragalaca za inkunabulama, prvim štampanim knjigama, ovde ih pre podstiče na razmišljanje o tome kako je knjiga, poput točka, neki vid nenadmašivog savršenstva u poretku ideja. Knjiga se sprema da doživi tehnološku revoluciju. Ali, šta je knjiga?

Knjige, kao predmeti u vremenu

Šta su knjige koje, na našim policama i policama biblioteka širom sveta, kriju u sebi znanja i sanjarije koje je ljudski rod sakupljao još od doba kada je postao sposoban da piše o sebi? Kakvu predstavu imamo o toj odiseji duha koja se u njima odvija? Kakva nam ogledala ona nude? I da li, dok posmatramo samo površinski sloj tog stvaralaštva, remek-dela u pogledu kojih je već uspostavljen opšti kulturni konsenzus, ostajemo verni njima, svojstvenoj funkciji koja se sastoji u pohranjivanju na sigurno mesto onoga što zaborav uvek preti da uništi? Ili bi pak trebalo da se pomirmo sa nešto manje laskavom slikom o sebi i razmotrimo izuzetno siromaštvo kojim se takođe odlikuje ovo obilje spisa? Da li je knjiga nužno simbol našeg usavršavanja, koje bi trebalo da nas navede da zaboravimo na onaj mrak za koji verujemo da smo ostavili za sobom? O čemu nam zaista govore knjige?

Inkunabula

Odavanjem počasti knjizi na ovim stranicama naprosto su želeli da pokažu kako knjigu savremene tehnologije uopšte nisu obesmislile. Možda bi, čak, u izvesnim situacijama trebalo relativizovati značaj napretka koji te tehnologije navodno oličavaju. Tu pre svega imajuna umu primer koji je Žan-Klod naveo – Restif de la Breton, koji u zoru štampa ono čemu je bio svedok tokom noći. „Da, to je neosporan podvig. Veliki brazilski kolekcionar Hose Mindlin pokazao mi je jedno izdanje Jadnika objavljeno i odštampano u Riju na portugalskom jeziku 1862. godine – što će reći, iste godine kada je knjiga objavljena u Francuskoj. Samo dva meseca posle Pariza! Dok je Viktor Igo pisao, njegov izdavač Ecel je poglavlje za poglavljem knjige slao stranim izdavačima. Drugim rečima, distribucija knjige je tekla skoro isto kao kod današnjih bestselera koji se istovremeno objavljuju u više zemalja i na različitim jezicima“.

Pominju takođe pokretne biblioteke koje su sa sobom nosili obrazovani ljudi XVIII veka i koje bi se mogle nazvati prvim USB-priključcima. Pitaju se da li je većina naših pronalazaka samo ostvarenje snova ljudskog roda i navode primer čuvene VI knjige Eneide, gde Enej silazi u Pakao da bi se tamo zatekao u društvu seni koje su, za Rimljane, u isti mah bile duše osoba koje su već živele, ali i duše onih kojima život tek predstoji. Vreme je tamo poništeno. Vergilijevo carstvo seni kao da već najavljuje ajnštajnovsko prostor-vreme. Ukoliko iznova opet pročitate nekoliko stranica sa opisom tog putovanja, možete reći sebi da je Vergilije već bio u virtuelnom svetu, u utrobi nekog džinovskog računara gde se tiskaju ćutljivi avatari. Čini nam se se da je Vergilije već imao predznanje o ovom virtuelnom svetu u kome danas uživamo.

Knjižari-hodači, izdavači i prva štamparija

Knjiga Staro srpsko knjižarstvo (Velimir Starčević, Prosveta, 1997) autorov je pokušaj da se pridruži onim malobrojnim istraživačima koji su znali da u nacionalnoj kulturi treba sačuvati i ljude „iza knjige”,, one bez čije predanosti i entuzijazma ni knjiga ne bi stigla do čitalaca i poklonika pisane reči.

U knjižarstvu je uvek prisutno delikatno pitanje da li je knjiga roba ili kulturno dobro.

Još je Didro svojevremeno zapazio da „oni koji se rukovode opštim načelima vrlo često greše kad tržište kojevredi za izradu tkanina primenjuju na knjižarska izdanja.” Zbog svega toga je proučavanje prošlosti i sadašnjosti knjižarstva neophodno kako bi se na pravi način mogla predvideti i budućnost knjige i očuvati njena prvenstvena namena – kulturna. Sve je u razvoju srpske književnosti bilo povezano: štampar je bio i izdavač, izdavač je bio i knjižar, i tako u krug. Ali kod svih se javljao isti problem: kako da ionako mali broj knjiga stigne do retkih čitalaca?

U davna vremena, još od XVII veka u Srbiji su postojali tzv. knjižari-torbari, zvani hodači ili kodeovci. Tokom svojih dugih i mukotrpnih putovanja iz mesta u mesto, najčešće pešice, ovi pioniri uspevali su da knjigu dopreme i u najudaljenije krajeve zemlje. Kasnije, ovaj način prodaje zamenjen je, zahvaljujući razvoju pošte i novina, drugim, daleko efikasnijim načinom prodaje. Najpre je to bila prenumeracija, odnosno pretplata. Izdavači, pa i sami pisci, objavljivali su kakva će knjiga izaći, kolika će joj cena biti i kako treba slati prenumeraciju. Za prenumeraciju su izlazila takozvana„objavlenija”, to jestoglasi u novinama, u formi letka književnog formata, štampani s jedne ili obe strane, pa čak i kao plakati.

Čast prvog srpskog knjižara pripada Damjanu Stefanoviću – Kauliciju, koji je 1783. godine otvorio knjižaru u Novom Sadu. U Beogradu, prvi knjižar bio je Gligorije Vozarović. Iz prilično šturih izvora znamo da je Gligorije otišao 1824. godine u Beč na izučavanje knjigovezačkog zanata, koji je, po svoj prilici, i pre te godine učio u Zemunu. Tih godina, knez Miloš ga je pozvao u pomoć prilikom nabavke „fabrike za izradu hartije i štamparije”. Grad kakav je Vozarović tada zatekao nije imao, osim bezbrojnih malih i raznovrsnih radnji, i dve osnovne škole, nijednu knjižaru, ili posebno mesto namenjeno knjizi. Pored prodaje knjiga, Gligorije je preko oglasa u listovima i časopisima pozivao kupce da dođu i vide kakvih knjiga ima na prodaju, a od kada je 1834. godine izašao prvi broj beogradskih Novina srbskih, počeli su se sakupljati ljudi od knjige.

Jedan od najboljih poznavalaca knjižarstva u Srbiji, Dušan Slavić, pisao je 1922. godine o problemu, odnosno o nedovoljnoj spremnosti knjižara: „Moramo konstatovati da je relativno prema broju stanovnika naše zemlje broj knjižarskih firmi zadovoljavajući, ali broj pravih knjižarskih radnika neznatan.” Prema Slavićevom mišljenju, knjižarski radnici u svetu delili su se na četiri grupe: Knjižari – izdavači, Knjižari – prodavci, Knjižari – komisionari, Knjižari – antikvari. Knjižar-izdavač bi trebalo da poznaje štamparsku i knjižarsku veštinu, književnost i da je dobar trgovac. Rad knjižara-trgovca bio bi sledeći: knjižar ne mora nužno poznavati štamparstvo i knjigovezački zanat, ali mora poznavati književnost i jezike. Između njih bio bi knjižar-komisionar kao posrednik koji mora više znati o knjizi od trgovca. S obzirom na to da izdavaštvo kod nas nije bilo razvijeno, svi knjižari bili su uglavnom trgovci, a jedva se njih petoro bavilo izdavačkim radom. Stoga su se knjižarski srpski radnici delili na knjižare-izdavače i knjižare-prodavce.

Godine 1938. u časopisu „Hartija“ objavljen je članak pod nazivom Idealan tip dobrog prodavca u kome je pisalo: „Idealan prodavac svojom skladnom ličnošću i simpatijom, inteligencijom i obrazovanjem zna da pobudi kod kupca simpatije, kojima će ga osvojiti i svesno stvoriti prijatnu atmosferu. Dobar prodavac mora poznavati kupca i prilagoditi se njemu. Postoje dve vrste dobrih prodavaca: jedni ubeđivanjem uspevaju da prodaju kupcu ono što žele i u tom slučaju kupac kupuje ono što mu je ponuđeno. Drugi dobar prodavac logičnim i stručnim obrazloženjem vrednosti ponuđene knjige, uveri kupca da se odluči da kupi knjigu. Kad knjižar poseduje obe ove osobine smatra se idealnim knjižarem.”

Nekadašnjoj velikoj knjižari Gece Kona, izdavačka kuća Prosveta je dala njegovo ime koje je s pravom i lepo prionilo uz nju. Možda će u njenim izlozima opet oživeti originalan način rada korekture koji je nekad praktikovao Geca Kon. Naime, on je šifove tek složene knjige stavljao u izlog i svako ko je želeo mogao je čitati i ispravljati greške. Najuspešniji čitalac bi dobijao simboličnu nagradu, kafu ili pivo kod Ruskog cara, a slovoslagač iz štamparije bio je dužan da Geci Konu nadoknadi trošak. („Staro srpsko knjižarstvo“, Velimir Starčević)

Svetislav B. Cvijanović, koji je knjige izdavao za svoju dušu, nije mogao da izdrži konkurenciju drugih izdavača, pa je jedva sastavljao kraj s krajem. Ipak, knjižara Cvijanović postala je u to vreme merilo vrednosti pojedinih pisaca i književnika. Takvu reputaciju je svakako zaslužio napornim radom i velikim znanjem. Izdao je Bogdana Popovića, Rastka Petrovića, Njegoša, Tina Ujevića, Andrića, Radeta Drainca, Dostojevskog, Anatola Fransa,  i mnoge druge. Tridesetih godina ovog veka, sudelovao je u anketi Da li postoji kriza knjižarske produkcije i dao pun doprinos rešavanju tog problema. S obzirom da je ovo pitanje i danas aktuelno, evo njegovog viđenja tadašnje krize u celini.

„Vaše pitanje: da li postoji kriza naše štamparske produkcije, postavljeno je kao da još sumnjate da ta kriza postoji. Međutim, tu ne može biti mesta sumnji, ne može, jer je kriza isuviše evidentna, jasna, pa čak i sasvim određena. Kriza štamparske produkcije postoji u svojoj punoj formi, ali isto tako postoji i još jedan čitav niz drugih kriza koje su sve u vezi sa knjižarstvom ili ako hoćete, koje uslovljavaju našu knjižarsku krizu. Postoji kriza čitalačke publike, kriza pisaca, kriza omladine i, po vrhu, opšta privredna i finansijska kriza. Mogu da kažem, a da se ne bojim da ću biti demantovan, da boluje ceo naš društveni život: politički, kulturni, umetnički i privredni. Sve se nalazi u opštoj depresiji koja se danonoćno pojačava i preti da obuhvati i ono što bi imalo uslova da živi. Tu treba tražiti osnovne uzroke za sva pitanja koja postavljate: tu su i uzroci bolesti od koje boluje naša knjižarska industrija. Ali neću kazati da nema i drugih, ne manje važnih uzroka, koji svi zajedno sačinjavaju pitanje stagnacije u razvoju našeg mladog knjižarstva. Kada je reč o tome, onda se mora prvo početi sa čitalačkom publikom. Da li je uopšte ima? Ima, ali bi se moglo reći da je ona slučajna, povremena, negoli stalna i sigurna. Našu čitalačku publiku, sačinjavaju slojevi nižih državnih činovnika, a zatim jedan manji broj slobodnih profesija. Ali sredstva, kojima raspolaže ta publika za nabavku knjiga, nisu ni tolika da to mogu nazvati neznatna. Svi ostali redovi građanstva ili uopšte ne čitaju i ne kupuju knjige, ili čitaju samo stručnu preko potrebnu literaturu.

Omladina koja bi trebala da bude stub čitalačke publike, odaje se suviše sportu i zabavama i kod toga, preostaje joj malo vremena za literaturu. Drugi, znatan razlog, opadanja u krizi knjižarstva, dolazi od pornografske literature i našeg novinarstva. Pornografija je danas najrazvijenija, i ona je okupirala knjižarsko tržište. Anonimni izdavači, u najviše slučajeva stranci i sumnjivi elementi – bez savesti i skrupula, fabrikuju na hiljade sovja frivolna izdanja i bacaju ih pred publiku. To su izdanja obično vrlo jeftina, krajnje nesolidna sa razgolićenim slikama na naslovnoj stranici i sa sadržinom koja bi morala biti kažnjiva pod svim zemaljskim zakonima. Ali se to kod nas toleriše, pa i favorizuje na očitu štetu dobre i korisne literature. Naša policija cenzuriše i pleni književnoumetničke revije ali dozvoljava da se u svakom kiosku izloži knjiga sa naslovom npr. Ljubavna opojnost ili Tajna ljubavi, itd. I ko će onda pored toga doći da traži zdraviju i korisniju literaturu. Slično se događa i sadnevnom štampom koja je izgleda, preuzela na sebe knjižarsku ulogu. Samo za jedan dinar, čitalac će danas naći, ma u kom listu pripovetke, novele, senzacionalne romane, policijske i kriminalne podvige, sport. Umesto nastojanja da vaspitava publiku, naša štampa pokazuje sve sklonosti da podražava niskim strastima današnjih generacija. Mogao bih navesti još drugih uzroka, grešaka i očitih nepravdi, sa kojima moraju da se bore svi solidni izdavači. Sem svega ostalog, moram naglastiti da izostaje i državna i privatna inicijativa u cilju da se zlo popravlja. Prosvetne vlasti su savršeno indolentne prema svemu ovom što nam se pred očima dešava. I ne samo to, nego nas još terete ogromnim poštarinama, porezima, carinama i nametima svih vrsta. U narodu se ne radi ništa na propagandi za širenje dobre literature. Ima li izgleda da će se stanje skoro popraviti, i da ćemo dobiti bolju čitalačku publiku, to se još sada ne može tačno oceniti. Ali je jasno, da se na ovaj način ne može do kraja terati i da jednom mora doći do temeljnog preokreta. Naši merodavni krugovi moraće se pozabaviti vrlo brzo pitanjem reforme školske nastave, pitanjem jedinstvenog jezika i pisma, a valjda će početi sa sprovođenjem programa na narodnom prosvećivanju kao što se vidi, izdavanje knjiga danas je krajnje nezahvalan posao. Ali ono što se izda, od pravih izdavača, probrano je i solidno. Kvalitativno, dakle, knjižarska produkcija napreduje.”

Cvijanović je umro 1961. godine. U Beogradu nema knjižare koja nosi njegovo ime.

U drugom delu teksta o knjižarima pročitajte kako se savremeni beogradski knjižari odnose prema svom poslu i knjigama, kao i kojim naslovima se uvek vraćaju. 

*Naslovna fotografija: Pauline Loroy

Lajkuj:

Ostavite komentar:

Slični članci: