Da li imate preko 18 godina?

Mark Fišer protiv aveti kapitalizma

Prošlo je pola veka od rođenja lucidnog filozofa i autora, čoveka koji je svojim stavovima zadužio čitave generacije, te ostao jednako značajan u polju teorije i na talasima pop kulture.

Sa Milenkom Vujoševićem, poznatijim po svom muzičkom projektu Ensh, često pričam o politici i ideologiji. Tekstove za svoju muziku on piše na srpskom i na engleskom, jer je detinjstvo proveo u Kanadi. One koje piše na srpskom, ja svrstavam u kategoriju koju sam nazvao „gnomski minimalizam“, u koju spada i grupa Ti. Ova dva benda, Iako nisu bliski po muzičkom izrazu, jesu po elementima od kojih formiraju svoje tekstove – oni često koriste poslovice, fraze i gnome koje tokom muzičke numere najpre uvode kao nešto što nam je na jezičkom nivou semantički blisko i što mislimo da lako prepoznajemo iz svakodnevnog diskursa, zatim ga repeticijom obesmišljavaju do nivoa potpune značenjske ispražnjenosti, da bi tek na kraju počeo da iskrsava njihov nov smisao (koji im, naravno, mi sami dodeljujemo), tj. narednii ciklus do kojeg nije moglo da se dođe bez faze anihilacije tog smisla. Možda su ti procesi zamišljene trajektorije naše pobune protiv poznog kapitalizma – u potrazi za novim značenjima fenomena koje proživljavamo, najpre moramo da se obračunamo sa onima nasleđenim, iz prošlosti, kojima refleksno verujemo.

Sada kada je minulo vreme dokazano sklerotično pred ontološkim zapitanostima savremenog čoveka, kada namesto moralnih definicija uz koje smo privezivali kičmu našeg duhovnog odgoja imamo samo ideološke nuklearne senke, žudnjom davljenika koji troši poslednje čestice mišićne snage da ne potone u moru besmisla, upiremo pogled ka onome ko bi mogao da generiše alternativu. Sve ove nedoumice, kao aveti uklete kuće, ne napuštaju moje i Milenkove razgovore, od kojih je poslednji on, politički blizak idejama socijal-demokratije, završio afektivnim pitanjem iz čijeg očaja kao da istovremeno proističe i odgovor: Koja je alternativa kapitalizmu? Od tog pitanja, uz prisustvo svesti o totalnom krahu socijalističkih državnih projekata XX veka i nepostojanju bilo kakvih eksperimentalnih primera iz spektra anarho-sindikalizma, sva moja koncipiranja konkretnijeg odgovora postaju tek intelektualna zamuckivanja, koja se okončavaju u ćutnji.

Mark Fišer je pre skoro deset godina objavio knjigu Kapitalistički realizam – Zar nema alternative? u kojoj je krenuo od jednog bolno istinitog paradoksa Frederika Džejmsona, koji glasi “lakše je zamisliti kraj sveta nego kraj kapitalizma”. Otkud takva bespomoćnost našeg aparata za mišljenje kome je bliskija ideja nepostojanja jednog sveta, nego njegovog menjanja (i to nabolje)? Fišer u svojoj teoriji spretno  traga za odgovorom lutajući uzduž i popreko kroz pop-umetnost, MTV muziku, holivudske filmove, ali i filozofiju mislilaca poput pomenutog Frederika Džejmsona, Mišela Fukoa, Žila Deleza, Alena Badjua, Feliksa Gatarija i nezaobilaznog, svepristnog super-stara filozofije Slavoja Žižeka. Slavni Slovenac je o Fišeru napisao da „on primerima iz svakodnevnog života i popularne kulture, ali ne žrtvujući teoretsku strogost, iznosi bezobzirni portret naše ideološke bede.“

Mark Fišer je rođen pre tačno pola veka (11. jula famozne, buntovne 1968). Njegovo je obrazovanje akademske provenijencije – osnovne studije iz engleskog jezika i filozofije je završio na Univerzitetu Hal u Istočnom Jorkširu, a zatim i doktorat intrigantnog naziva Flatline Constructs: Gothic Materialism and Cybernetic Theory-Fiction na Univerzitetu Varvik. U polje javnog mišljenja ulazi početkom dvehiljaditih, kada je kultura  blogovanja bila u jednom od svojih uzmaha, pa će njegov muzički blog na kojem je objavljivao tekstove pod pseudonimom k-punk početi da privlači pažnju muzičke publike. Njegove recenzije albuma, singlova, stilskih i izražajnih noviteta muzičke industrije ostali su zapamćeni po lucidnosti povezivanja fenomena pop-kulture i dubokih društveno-političkih uvida u našu (kapitalističku) stvarnost, gde je Fišer sa lakoćom dokazivao kako se te ideologije ogledaju jedna u drugoj, bespovratno stopljene svojim interakcijama. K-punk blog je startovao 2003. godine, i za njega će britanski muzički kritičar Sajmon Rejnolds reći da je to “one-man magazin, superiorniji u odnosu na sve druge magazine u Britaniji”. Rejnolds će se osvrnuti na Fišerovo opsesivno vraćanje temi mentalnih bolesti, naročito depresije, o kojoj je pisao i u Kapitalističkom realizmu, ali i u potonjoj knjizi Duhovi mog života: zapisi o depresiji, hontologiji i izgubljenim budućnostima (Ghosts of My Life: Writings on Depression, Hauntology and Lost Futures). Pitanje ovih duhovnih tegoba nije i ne sme biti problematika ograničena na pojedince i njihove individualne zdravstvene nevolje. Pandemija depresije za Fišera jeste simptom globalnog urušavanja mentalnog zdravlja, indukovanog kapitalističkom bezosećajnošću i dehumanizacijom. Ili, kako će Rejnolds reći “prekarnim zaposlenjima i fleksibilnim oblicima rada, erozijom klasne solidarnosti i njenih institucija, poput sindikata, i združenim, besomučnim ponavljanjem poruka mejnstrim političkih partija i medija da “nema alternative” menadžerskom neoliberalizmu.” Fišer je nažalost iz svega ovoga imao obilje neposrednog iskustva, budući da se i sam godinama borio sa depresijom.

“Kapitalistički realizam”, piše Fišer u svom retoričkom obračunu sa nametnutim viđenjem materijalne realnosti, čijom nas navodnom bezalternativnošću političke elite fatalno pasiviziraju, “kako ga ja razumem ne može se ograničiti na umetnost ili kvazipropagandistički običaj, po kome funkcioniše oglašavanje. On je više nalik prožimajućoj atmosferi, koja uslovljava ne samo proizvodnju kulture već i regulisanje rada i obrazovanja, a ponaša se kao neka vrsta nevidljive barijere koja ograničava misao i delovanje”. Knjiga koju pominjemo već od samog starta upoznaje čitaoca sa pristupom i konceptom: Fišer na primeru filma Children of Men (Alfonso Kuaron, 2006) otvara pitanje sumnje da smo mi do kraja – istorije, ideologije, kapitalizma – već došli, da je budućnost permanetno ukinuta i da nam sada ostaje da dane utrošimo na život u svetu koji je usled nemogućnosti da stvori bilo šta novo osuđen na beskonačno ponavljanje fragmenata prošlosti.

Ne postoji “the next big thing”, samo “the last big thing”.

Zato sam ovaj tekst i započeo pominjanjem Ensha i grupe Ti, jer verujem da bi u repetativnosti njihovih tekstova gnomskog minimalizma Fišer prepoznao eho duha našeg doba. “Tradicija ne vredi ništa kad se više ne osporava, niti modifikuje. Kultura koja se samo čuva uopšte nije kultura”, poentira on i neminovno izaziva polemiku sa poznatim esejom T.S. Eliota Tradicija i individualni talenat. Dalje u tekstu, Fišer opet uspeva da ulovi zanimljivo poređenje kapitalizma i vanzemaljskog entiteta iz poznatog SF horora Džona Karpentera The Thing iz 1982 – oboje imaju osobinu da mogu da metabolizuju i apsorbuju sve sa čime dođu u dodir. On će stoga izneti pretpostavku koja donekle obrće Marksovu viziju kraha kapitalizma kao izazvanog unutrašnjim kontradiktornostima i nemogućnošću da savlada svoje krize. Fišer veruje da će krah doći spolja, kada kapitalizam više ne bude imao šta da apsorbuje i obradi, jer kao da i te njegove sopstvene krize na neki paradoksalan način uspevaju da budu pretvorene u izvor njegove energije. Ali, da bi do toga došlo, moramo u međuvremenu postati svesni da smo upravo mi oni koji ga redovno snabdevamo novim sadržajima.

Ovde će se neminovno stići i do kritike MTV-a, gde naš autor kao jednog od najtragičnijih gubitnika alavosti muzičke industrije vidi Kurta Kobejna. Sav njegov bunt i svaka njegova borba sa statusom quo postala je mrtva onog trenutka kada je MTV uspeo da apsorbuje “alternativno” i “nezavisno”, primer termina koji su okoštali u fraze, i sada opstaju samo kao prazne ljušture. “S njegovom groznom klonulošću i besciljnim besom, čini se da je Kobejn dao izmoreni izrazi malodušnosti generacije koja je došla posle istorije, čiji je svaki pokret bio anticipiran, praćen, kupljen i prodan čak i pre nego što se dogodio”, piše Fišer i zaključuje da je pevač Nirvane bio svestan da je on samo delić spektakla u kojem se na MTV-u ništa ne prodaje bolje od pobune protiv MTV-a. To je blisko onom Žižekovom uvidu da je Holivud, često prikazujući kao klavnog negativca u filmu velike, zle korporacije, uspeo da u ideologiju kapitalizma uvede i antikapitalizam.

Mark Fišer je tokom nastave koju je držao na Odeljenju za vizuelnu kulturu Univerziteta Goldsmit u Londonu imao prilike da neposredno posmatra jednu generaciju mladih ljudi koji su se grčevito borili sa dosadom, kao najvećim neprijateljem univerzitetske nastave. On je zaključio da oni pokušavaju da se kratkoročnim injekcijama dopaminskog zadovoljenja kroz sms-ove, youtube klipove, emotikone, meme-ove izbore sa osećanjem dosade, nesvesni da u tom procesu ozbiljno atrofiraju svoje sposobnosti usredsređenosti i fokusiranja. Posredstvom društvenih mreža i internet komunikacije, mladi nepovratno krnje svoje mnemoničke sposobnosti, pa u situaciji kada uvek spremne i lako dostupne mašine obavljaju skladištenje uspomena umesto nas, oni počinju da doživljavaju urušavanje linearne temporalnosti. To znači da prošlost i budućnost prestaju da postoje, a pojedinac počinje iznova i iznova da proživljava beskonačan niz trenutaka u sadašnjosti. Fišer je ovde počeo od ideje koju je formulisao Frederik Džejmson osamdesetih godina XX veka, i odmah iznašao jednu od svojih pop-art paralela – film Memento. Leni, glavni junak ovog ostvarenja Kristofera Nolana, boluje od anterogradne amnezije, nesposoban je da stekne nove uspomene, ali mu stare ostaju netaknute. To smo mi, mi smo Leni, osakaćeni postmodernistički subjekat koji se grčevito plaši gubitka informacija, pa počinje da stvara nepregledna skladišta podataka, za neku buduću publiku koju to neće interesovati, a koja će uvek moći da nas progoni sa neke internet platforme i da nas osramoti ili drugačije zagorčana, možda i uništi, živote. “Naše doba određuje neizmerna arhivatorska anksioznost. Ali tu se ne radi samo o prelakoj dostupnosti prošlosti. Radi se takođe i o radu na arhiviranju sadašnjosti. To mahnito snimanje i proizvođenje slika – nazvati slike koje će se pojaviti samo na društvenim mrežama fotografijama je arhaizam koji nas vodi u zabludu – briše samu sadašnjost koju želi da uhvati.

“Mi postajemo arhivatori naših sopstvenih života, neurotično držeći nad glavama naše kameratelefone tokom svakog događaja u životu, kako mašine ne bi ništa propustile, iako ćemo mi propustiti sve”, piše Fišer u jednom kratkom eseju “Da li je još uvek moguće zaboraviti”.

Druga knjiga koju smo pomenuli Duhovi mog života koncentrisana je oko ličnog iskustva života sa depresijom, kao i termina hauntology – složenice od reči “haunting” i “ontology”, koju je koncipirao Žak Derida u svom delu Marksove sablasti. Hauntology se zasniva na premisama kojima je Mark Fišer posvetio dobar deo svog teorijskog rada – dekonstruktivistički koncept po kojem biće, razjedinjeno sa svojim vremenskim, istorijskim i ontološkim okolnostima, poprima karakteristike ni prisutnog ni odsutnog, ni živog ni mrtvog –  duha. Jer je duh po svojoj prirodi večno zaglavljen negde između prošlosti u kojoj je postojao i sadašnjosti u kojoj ga nema. Portrete tog odsustva će Fišer u ovoj knjizi, koja je u velikoj meri skupina njegovih tekstova sa bloga k-punk, nalaziti u umetnosti Vilijema Emanuela Bevana, koji je poznatiji kao misteriozni, elektro producent i muzičar Burial. U njegovom muzičkom izrazu Fišer nalazi hauntološkekarakteristike Londona, kojim kruže utvare post-rave zajednice engleske prestonice, razočarane žrtve kulture koja ih je ostavila u deridijanskom identitetskom limbu, i kojima Burial pokušava da melanholičnim oplakivanjem, sa pozadinom od “dubstep emotivnog autizma i otuđenosti” konstituiše nešto što identitet nikada neće biti, ali će ih nekako držati na okupu.

Veliki ljubitelj Tarkovskog, a naročito Stenlija Kubrika, Fišer je u Isijavanju često nalazio potrebne paralele. Veliki Drugi, ili patrijarhalni nadzornik egzistencije, pokušava da se uplete u naše planove za emancipaciju i progoni nas svojim vaspitanjem i nametljivom patronizacijom. Kada u njemu dođe do kvara, kada poput lupusa u ljudskom telu, počne da umišlja da ono što je do skora štitio i negovao, sada mora da odstrani i/ili uništi, nastaje kolaps koji oneobičava tu figuru oca. To je upravo Džek iz Isijavanja koji po snegu juri svog sina Denija u lavirintu da ga ubije. Džek pokušava da predvidi Denijevo kretanje, da predvidi budućnost njegovih pokreta, da ga stigne i nastavi na taj način morbidnu tradiciju iz prošlosti aveti koje opsedaju hotel Overlook i sa kojima Džek komunicira u uznemiravajućim ogromnim salama. Fišer verbalizuje strahove gledalaca: “Isijavanje nas ostavlja sa užasnom slutnjom da je Deni postao kao njegov  otac, da je nepopravljiva šteta načinjena, da je fotografija već napravljena, da je snimak snimljen; da sve što preostaje jeste da se film razvije, da se snimak reprodukuje. (…) A kako Deni pobegne od Džeka? Tako što hoda unazad očevim stopama.”

Još jedan je dragocen Fišerov doprinos savremenoj misli jeste njegovo učešće u projektu nezvanične organizacije Univerziteta Varvik pod nazivom Istraživačka jedinica kibernetičke kulture, iz koje se izrodila ideja akceleracionizma. Ukratko opisana, ona tvrdi da do dramatičnijih društvenih promena može doći i ako se inherentni procesi unutar kapitalizma, poput masovne proizvodnje, ubrzaju i umnožavaju do trenutka do kojeg će neminovno morati da dođe do kolapsa kapitalističkog poretka, koji tada više neće moći da servisira hirovite potrebe krupnog kapitala. Fišer je u akceleracionizmu našao plodno tle za svoje misli, pogotovo što se ona sama naslanjala na Marksa i Delezovu i Gatarijevu teoriju o deteritorijalizaciji.

Mark Fišer je tekstovima i društveno-političkim angažmanom vodio svoje borbe za koje je verovao da mogu da izmene paradigme sveta na koji smo osuđeni. Pronicljiv, izazovan, inteligentan, lucidan i neobično svestran – on je iza sebe ostavio studije i knjige koje zaslužuju da budu proučavane, a ideje iz njih produbljivane i primenjivane. Mark Fišer na kraju nije uspeo da odnese pobedu u borbi protiv depresije – oduzeo je sebi život 13. januara 2017. godine. Iza njega su ostale skice za novu knjigu Acid Communism, supruga i sin, i armija vernih čitalaca i ideoloških bliskomišljenika, koji ne dozvoljavaju da ideja o humanoj i empatičnoj društveno-političko-ekonomskoj alternativi bude apsorbovana od strane kapitalizma.

Lajkuj:

Ostavite komentar:

Slični članci: