Ovo je Palma, živeli!
“Ljubavno pismo” rodonačelnici srpskog televizijskog treša - TV Palmi.
Ne znam kako sam došao na ideju za ovaj tekst. Nije u pitanju ni jubilej, niti ima previše veze s današnjicom… Zapravo, ima. Ovo je priča o televizijskoj stanici koja je uvela Srbiju u tada savremene medijske tokove, na vrlo nesavremen i kontroverzan način, a u prividnoj slobodi izbora prigrabila sebi pravo na eksplicitnost. Time je u medijskom prostoru otvorila jedan potpuno novi način komunikacije u kojem je sve dozvoljeno, i utrla put svim današnjim medijima koji igraju prljavo, a ipak opstaju na ivici zabrane. Tu školu naučili su mnogi koji su došli kasnije, kao što tu strategiju i danas primenjuju.
Početkom devedesetih, kada je došlo vreme za „demokratiju i slobodu mišljenja“ (bolje i da nije) počele su da niču nove, privatne televizijske i radio stanice. Publika je sa zadovoljstvom dočekala proširenje TV repertoara koji više ne čine samo dva kanala državne televizije, već izbor postaje širi i liberalniji. Otvarali su se, redom, Treći kanal, Studio B, TV Politika, ART. U odnosu na Radio Televiziju Beograd to su bili „štap i kanap“ kanali, ali publici je prijala promena i veći izbor, pa makar bio i ovakav, jer je donosio slobodnije izražavanje (što je tada smatrano za neki kvalitet) i slobodnije informisanje (to jest, drugačije spinovanje) u odnosu na državne medije. Negde sredinom ’92 godine, posle višemesečne najave, otvorena je i TV Palma. Sa malih ekrana, na frekvenciji zavrteo se džingl kakav tada nije mogao biti ni sanjan na televizijama, a čak i danas predstavlja pravi mali dragulj. Na trešasto animiranom ekranu pojavila se i animirana palma, s opancima na nogama i maramicom u ruci (da, imala je noge i ruke). Na povik iz off-a: „Ovo je palma, jao živeli!“ krenulo je da piči kolo uz koje je palma igrala po ekranu. Ovaj kratki spot, koji je izgledao kao da je nastao pod uticajem esida i vinjaka, označio je početak rada nove televizije.
Tehnički i vizuelno, kanal je izgledao kao da je otvoren u sred revolucije u nekoj zemlji Bliskog istoka. Repertoar je bio još bolji: narodnjaci su se vrteli 24 sata. Muzika koja je do pre koju godinu bila zvanično označena kao smeće, a čiji proizvođači i distributeri su morali da plaćaju takozvani “porez na šund”, sada je imala svoj lični MTV. Bilo je to pravo malo rajsko ostrvo (sa sve palmom u opancima) za ljubitelje ovog žanra. Spotovi su bili najgori mogući, snimljeni u studiju gde se pevač u prvom planu rita i cupka, a u pozadini je neki prigodan kolaž sa motivima glamura i bogatstva. Ako je u pitanju bila jača produkcija, onda su to bili spotovi snimljeni na nekoj velegradskoj džadi ili u parku po kom se izvođač šeta u pomodnoj garderobi šaniranoj u Italiji.
Rokenrol i ostali društveno prihvatljivi žanrovi nisu mogli tu ni da prismrde. Kasnije je puštan domaći euro dens, ali ovo je bio kraj kompromisa, za rokenrol je to sveto tlo domaćeg treša bilo nedostupno. Nije bilo na Palmi samo muzike, bilo je i filmova. Pornića. Svako veče. U početku su se čak puštali u nekim kasnim večernjim, ne čak ni onim kasnim noćnim satima, kako patrijarhalni red nalaže. Kad je bal nek’ je bal. Ko je od nas, tadašnjih osnovaca, imao televizor u sobi, nameštao je alarm na 2 ujutro da bi se probudio i pogledao šta je Palma spremila novo za tu noć. Ko nije imao, na kvarno je nameštao tempirano snimanje na video rikorderu u dnevnoj sobi, pa se snimljeni materijal gledao sutradan u društvu. Šefa televizije Mikija Vujovića (o njemu nešto kasnije) optuživali su da je forsiranje pornografije nedopustivo, a on se branio argumentom tipa: “Pogledajte u okolne zgrade svake noći posle 2. Iz svakog drugog stana izbija plavičasta svetlost ekrana. Znači da se Palma gleda, tako da ne budimo licemerni”. Čovek je pravnik po profesiji, da se primetiti iz odgovora. Kada je shvatio da mu pornićarski imidž može na duge staze upropastiti posao s televizijom, rešio je da uvede i “normalne” filmove i serije.
Kako bi televizija ostala dosledna sebi, morao je tu biti prisustan neki momenat koji zadržava stvari u “palmaškim” okvirima. I filmove i serije uzimali su na katastrofalno lošim kopijama, i to iz video klubova, sa onim čuvenim žutim titlom (ko se seća, seća se). Vrhunac bezobrazluka je bio kada su ’93 puštali najnovije bioskopske hitove iz Holivuda, sa onih najgorih mogućih kopija, koje su napravljene u bioskopu VHS kamerom. Tako smo imali čast da na Palmi odlgedamo “Park iz doba Jure” dok se film još uvek prikazivao u američkim bioskopima. Ako izuzmemo sliku i zvuk koji se jedva razaznaju, doživljaj je bio gotovo 3D, jer kada gledaš snimak napravljen kamerom u prvom redu bioskopa, zaista imaš utisak da će T-Rex kad-tad da iskoči iz ekrana i pojede te.
Palma je, međutim, imala jedno drugo stvorenje koje je iskakalo iz ekrana – bio je to ranije pomenuti šef televizije, Miki Vujović. Gospodin krutog stava, prodornog pogleda, crne brade i očiju, sugestivnog nastupa, s hemijskom olovkom koju je stalno držao u ruci i vrteo između prstiju, bio je, pored palme u opancima i pornića, jedan od glavnih simbola televizije. U kritičnim trenucima, kako za televiziju tako i za državu, obraćao se publici iz svog zacrnjenog studija i držao višesatne besede u stilu sektaškog gurua, vrteći svoju hemijsku u rukama i gledajući u oko kamere, kao da gleda u oči svakog svog gledaoca.
Kako se televizija “razvijala” program je bivao sve bogatiji: live muzički nastupi u studiju, prenosi iz zadimljenih kafančina kojima su nas vodili u samo srce andergraunda domaće estrade, “naučno-popularne” emisije (mahom horoskopdžije i gatare) koje vode opskurni likovi, za koje nemaš ideju iz kojeg šahta su ih izvadili.
I Palma i Miki su svoj vrhunac doživeli u proleće 1999. za vreme NATO bombardovanja. Kada je Srbija napadnuta, TV Palma je odlučno stala na branik otadžbine i svoje kapacitete, koji su do tada služili za bizarni entertejnment i burgijanje po mozgu, stavili na branik otadžbine. Kulturno-zabavni program bio je u funkciji podizanja morala uplašenog naroda. Pored lakih narodnih nota, puštani su filmovi s akcentom na one u kojima se se tematski potencira dekadencija Amerike, kao i mogućnost njenog uništenja (“Dan nezavisnosti”, “Crvena zora”). Najbitniji deo programa bili su svakodnevni Mikijevi govori u kojima je ismevao lidere NATO-a, EU, Klintona i svaki govor završavao je porukom: “Ako dođete, nećete se vratiti”.
Kako to već biva, posle vrhunca dolazi pad, a Palma je počela da pada zajedno sa režimom u kojem je nastala. U toj silaznoj putanji uradili su jednu, realno, najbolju stvar u svojoj desetogodišnjoj karijeri: naparavili su poslednji intervju sa palim diktatorom Slobodanom Miloševićem. Za bivšeg predsednika medijski prostor i više nikoga nije interesovalo šta ima da kaže. Osim Mikija koji ga je posetio i napravi intervju koji je sa današnje distance prilično dragocen. Prvi i poslednji put imali smo priliku da čujemo kontroverznog lidera kako govori otvoreno, emotivno i bez demagogije kojom se služio tokom godina suverene vladavine. Tako je od Palme ostalo i nešto vredno, osim desetogodišnjeg, opskurnog, zabavljačkog karusela.
Novo doba, međutim, nije značilo uspostavljanje viših televizijskih standarda. Gašenje Palme nije značilo tačku na ovakvu vrstu televizijskog koncepta i kasnije je otvoren čitav niz novih kanala, još gorih i radikalnijih od TV Palme. Danas ne možete ni izbrojati koliko ih ima i šta sve puštaju. Svakog dana možete gledati TV šou u kojem dva idiota satima razgovaraju ni o čemu, vidno pijane i drogirane ljude koji se psuju, tuku i jebu pred kamerama. U odnosu na takav sadržaj, vreme TV Palme izgleda kao doba nevinosti. Ali neko je morao da probije led. Neko je mora da se prvi drzne i pusti u etar tu palmu u opancima koja igra kolo i otvori Pandorinu kutiju. I neka su to uradili. Ovo mesto izgleda i nije za bolje.
Ko to kaže, ko to laže! Palma je još neke ’96 uvela puštanje stranog MTV contenta, čak i domaće pop-rock produkcije, mada su uglavnom išli u “after hours” terminima tj. onda kad se čekao pornić. I danas se dobro sećam kako sam se prenerazio kad sam u 01:45 čekajući NBA tojest ahem znate već naleteo na Palmi na spot U2 “Last night on earth”.
Dalje, manjka ovde još ponešto! Prvo, greh je pričati o pornićima a ne spomenuti dve stvari. Prvu, eroteku Pink Panter i reklamu za istu pre nego što krene akcija! Bokte molovao, pa ja sad imam refleks da mi se diže patka kad čujem onu temu Henrya Mancinija, jer realno posle onog “tana nana, na na, na na na na naaaa” automatski ide neka sisa u gro planu. A drugo, da su pornići u jednom momentu bili ograničeni samo na valjda petak i subotu, da bi onda, na nagovor javnosti (bio čak i neki title card na palmi “na zahtev regruta vojske jugoslavije što je prilično tvrdo!) bili vraćeni u “redovan termin”.
Pa onda! Prenosi španske lige koje je vodio pokojni Vladanko Stojaković, a kasnije i Miki lično kad ustreba. “Figo…do Rivalda…jedan majstor…do drugog majstora…”… pa legendarni TV intervjui sa Bokanom! Ej čoveče, ma to je bila televizija…u svakom slučaju, istorijski vredan tekst!
Dobar tekst, svaka cast… I ja se secam gledanja “Jurassic Parka” na TV Palmi tokom otuznog zimskog raspusta 1993… Diznijevog Aladina sam gledao prvi put u losem VHS kvalitetu bas na Palmi… Program je punila gomila filmova u stilu produkcije ’80-ih, mahom jeftinih akcionih i horora… A posebno bih se osvrnuo na serijski program: “I bogati placu” – medju prvim latino-sapunicama prikazivana dosta pre Kasandra-histerije… Bile su tu reprize “Dalasa”, “Dinastije” i “Kolbijevih”, pa “Dani nasih zivota”, “Roda u Njujorku”, “MASH”, mahom americke serije iz ’70-ih… Kasnije je malo i pop-rok muzika uletela izmedju folk-miksera… secam se spotova R.E.M, The Cure, Alannah Myles… Ali, narodnjaci su ipak bili sumrak ljudskog uma i duse… nekih nedeljnih top-lista s telefonskim glasanjem se secam 1993. godine s voditeljem koji se glupira dok u pozadini idu grozni spotovi (npr. od Nina “Usne vrele kao zar”, a on u studiju uzima upaljac i pali se po ustima…). Mnogo toga je od Palmine filozofije godinu kasnije preuzeo Pink – ali s jacim budzetom.
Ja sam siguran da sam ovo prvi put čuo na palmi što donekle potkrepljuje tvrdnju da se puštao mtv content https://youtu.be/XdRdx-AGCaA
Неко је већ споменуо серију “MASH”. Још се добро сећам серије о некаквим клинцима у Африци, ишла је око поднева. Како се звала? На Палми сам први пут гледао филм “Бегунац” са Харисоном Фордом. То је баш било ексклузивно, пиратерија at its best.
Da li neko zna kako se zove kola sa tog poznatog dzingla?
Prvo tekst je odličan, izvrstan humor. Da se nadovežem na ove komentare od pre 3 godine i godinu, TV Palma je bila pionir u mnogim stvarima, pored pornjava C produkcije (ćuti i udri) oni su prvi uveli live-score koji je išao ispod slike za vreme utakmica. Koliko se sećam njihova je bila španska i nemačka liga. Čak je i pokojni Vladanko Stojaković, svoju dugu karijeru, ispunjenu greškama koje plene, završio baš na TV Palmi. Sa drugarima još uvek volim da imitiram njegov megagalaktički nastup, kada je radio utakmicu Bajerna, ne pamtim protiv koga, ali Bajern povede iznenada i to solo akcijom onog Zicklera, a Vladanko uvati taman kraj, Cikler, Cikler, Cikler iiii 1-0 za Bajern. Nije prošlo 5 sekundi, a ovi puste snimak gola, ali valjda greškom ne bude usporen, kad će ti Vladanko: evo OPET šanse Cikler, Cikler…pa zaćuti, a mi popadali po podu svi, majko mila….