Da li imate preko 18 godina?

Fatalna jednostavnost

U svom onlajn životu svakojake stvari sam kačila na internet. Detalje svakodnevnog života, sveže oformljene stavove koji su žudeli za svetlom dana, tek napisane pesme, kompromitujuća osećanja, nemir i mir, suze i bes i euforije i osmehe i karnevale i dosade i tuge. Svog sina. Hranu koju jedem. Sve sam to stavljala na mreže bez ikakvog plana i ideje o tome ko sam ja i kakav utisak ostavljam, to jest postoji li neki imidž koji bi trebalo da gradim, a sa kojim se neka od tih objava možda ne bi podudarala.

Internet je deo mog života. On nije nikakav izlog, niti reklamni prostor, niti moj posao. On je dodatna prostorija u životu. I ni po čemu se tamo ne razlikujem u odnosu na ono kako se ponašam u oflajn svakodnevici. Ni van interneta ja nemam nikakve praslike i uzore o izgledu vlastitog života. On se odvija slobodno i spontano, trenuci se nižu jedan na drugi i jedino pravilo kojim se vodim je da ni u jednom od tih trenutaka ne izneverim sebe. Uzimam trenutke i prislanjam ih na svoje telo. Oni dobijaju moj oblik. Nisam uhvaćena u jarmove rasporeda i kolotečine vremena. Vreme je moj prijatelj, veoma dobro se slažemo. Ne podnosim laž, iluzije, foliranja, čim ih nanjušim okrećem leđa i odlazim daleko, bez trunke kolebanja, bez ikakvih morbidnih zavisnosti od zabluda. Zablude su mrtvo tkivo, trulež života, sa njima se ne borim, one mi se raspadnu pred očima i idem dalje. Zato nikad nisam bila nesrećno zaljubljena u smislu neke jednosmerne neuzvraćene ljubavi koja traje mesecima i godinama. Imala sam ponekad ljubav sa preprekama oko kojih sam patila, ali ako bih prozrela da nekome nije stalo do mene, automatski sam se isključivala iz te priče jer me zablude nisu zanimale. Neuzvraćena ljubav je zabluda. Postoji samo uzajamna ljubav. Zato sam nedavno objavila status koji je glasio:

I stvarno tu patnju vidim kao vlastiti izbor da verujemo u zablude. Ma koji razlozi i ma koje slabosti stajale iza toga. Ne želim da budem nežna prema zabludelima, nerviraju me jer to rade sebi, radije ću im lupiti po šamarčinu da se opamete. Na kraju krajeva, ima na ovom svetu mnogo ozbiljnijih stvari oko kojih je opravdano patiti i za koje treba čuvati svoje srce. Smrt, bolest, beskućništvo, rat. Kmečanje zbog romatnične ljubavi, koje traje godinama, jeste neozbiljno.

Istog dana mi je jedna fejsbuk frendica poslala u inboks ovaj citat:

Ostala mi je u vedrom sjećanju ta odlučna žena koja se nekako lako nosi sa životom. Sve je kod nje veselo i jednostavno. Stan vam ne valja? Pređite nama! Podijelit ćemo što imamo! Hoćete da se svađate? Zašto se ne bi svađali! Hoćete da se volite? Zašto se ne bi voljeli!

Meša Selimović

Ta žena je kao ja. Meša kao da je pisao o meni. Sela sam malo i zamislila se nad tim opisom. Koliko god introspektivna i samosvesna bila, često nisam u stanju da sagledam neke istine o sebi dok mi ih život ne servira na pravi način. Sve je tako jednostavno. Moj odnos prema svetu je najjednostavnija skica u svemiru, gde su stvari, osećanja, slike i dela povezani jednostavnim neposrednim dužima. A svesna sam koliko ljudi mrse i petljaju, koliko prave od svog života i od svakog svog postupka nerazmrsivo klupko svega i svačega koje bog otac ne može da rasvetli. I onda su bespomoćni. I onda su anksiozni. I onda mnogo pate. A jednostavnost života vide kao najkomplikovaniju stvar na svetu.

Onda sam se setila još jednog događaja koji je prethodio statusu o zaljubljivanju. Slučajno sam saznala (neko mi je dobacio u inboks) da postoji žena koja krade fotke hrane koju spremamo moj muž i ja i kači ih na neku kulinarsku fb stranicu kao svoje ručkove. Osim fotki, ona krade i propratni tekst. Ako sam ja bila u Trstu i ona je bila u Trstu. Ako ja citiram Džeja i ona citira Džeja. Dugo sam na internetu i svašta sam videla, ali verujte mi ovo je daleko najbizarnija stvar. Ljudi kradu tuđe misli, statuse, citate, lažu da su na putovanjima, glume neki život koji nije njihov i neku pamet koja nije njihova, ali još nikad nisam videla da neko glumi ručak koji nije njegov. Mnogo je smešno, ali je i strašno. I dosta tužno. Iz koga razloga je Žaklina, koja tog dana nije bila raspoložena da kuva, odlučila da stavi na internet fotografiju tuđeg ručka i kaže da je njen? Razlog mora da je u potrebi za potvrdama, za lajkovima koji su kao droga jer daju privid kratkotrajnog zadovoljstva i mira, ali sve se to odvija na površini jednog šupljeg i nesrećnog života koji ne zna da pomogne sebi, jer se previše zapetljao u ono klupko.

Danima je normalni svet na internetu zaprepašteno komentarisao fenomen Žakline, neki su se smejali, neki su je sažaljevali, nekima je sve to bilo nastrano i skeri, a jedna moja dugogodišnja tviter prijateljica, sa kojom se nikada nisam videla, ali se pratimo zadnjih 12 godina, napisala mi je u DM kako je jednom davno videla neku moju fotku na brodu i ta fotka joj se toliko svidela da je svom tadašnjem dečku rekla: „Vidi čoveče, kao da je moja fotka!“. Kroz taj događaj kao da smo obe pokušale da saosećamo i razumemo da u svakome od nas čuči taj potencijal eventualnog identifikovanja sa sadržajima koji nisu izvorno naši, samo je pitanje koliko smo ludi i očajni da ih stvarno prisvojimo i plasiramo u svet kao naše. Ostatak razgovora smo posvetile komičnoj dimenziji „fenomena Žaklina“ i onda je ona izgovorila nešto što me podsetilo na Mešin citat. Rekla je:

„Imaš jednu lakoću kojom pišeš o svom životu. Nekako je iskreno, lako. Valjda ljudima fali toga. Ali opet, zar ručak? :D :D“

Ne znam kakva je to lakoća, evo ne znam. Jer ja sam puno patila u svom životu i prošla kroz godine sazrevanja, razvod, porođaj, smrt majke, ništa od toga nije lako. Sve je bilo preteško. Ali sam i tada, kao i sada, išla od trenutka do trenutka, bez zadanih oblika borbe, tugovanja, radovanja. Radila sam to osluškujući sebe, povlačila one jednostavne duži, fokusirala se na njih, a ne na odobravanje, podršku, lajkove. Nisam patila od predstava, slika i značenja, sva određenja su dolazila kasnije, kao osvrt na ono što sam uradila, a ne kao zadatak šta moram da uradim. I sada tek postajem svesna u kakvom svetu živim i da ljudima ni koncept ni sadržaj nisu toliko bitni (jer moj sadržaj je sve, a koncepta nemam). Ljudi žude za jednostavnošću i lakoćom, spustili bi glavu na njih, kao na neki mekani jastuk koji poprima svačiji oblik i spavali na njemu dugo, kao da su se konačno skrasili u vlastitoj duši.