Da li imate preko 18 godina?

Govnjiva motka

Ljudi koji pišu trebalo bi malo da se opamete, da malo o'lade i spuste ručnu, da izađu iz tih groznih konzervativnih šablona.

Opet polazim iz onog mesta u meni gde se događaju vulkanske erupcije i eksplodiraju nuklearna postrojenja, jer ljudi očekuju da se ponašam kako su oni zamislili, usuđuju se da definišu područja stvarnosti kojima neko može da se kreće i svojom snobovskom arogancijom omalovažavaju sve koji ne žive i ne razmišljaju kao oni.

Među piscima vlada ozbiljna sujeta i uskogrudost, zazidanost u predrasude i teška malograđanština. Svako sebi daje za pravo da odlučuje o sadržaju pojma „pisac“, pa se tu onda svašta i učitava – da moraš da pišeš na ovaj ili onaj način, da moraš da se ponašaš kako se od tebe očekuje, da moraš da imaš određenu vrstu obrazovanja i izvestan broj objavljenih knjiga, te da neosporno moraš da čitaš i zanimaš se za književnost. Sva sreća pa nikada nisam pretendovala da se nazovem piscem, a pogotovo nisam očekivala da me drugi tako zovu, pošto ne ispunjavam nijedan od ovih uslova.

Ja samo pišem, to je sve. Pišem u kontinuitetu od kad sam sa četiri godine naučila prva slova. Pišem jer nemam drugog izbora. Pišem o sebi i za sebe. Kako je vreme teklo, tako sam zidala kulu od teksta oko vlastitog sopstva, zarobljenog po sveskama, sakrivenog od pogleda, ali taj tekst je bio prirodni ambijent, moja životna sredina. Spavala sam na jastucima od teksta, sanjala tekst, ispirala i ušivala sebi rane olovkama i slovima. Ja sam Zlatokosa na vrhu kule od teksta. Sanjam da neko dođe i izbavi me odatle. Maštam o budućnosti u kojoj vodim trafiku gde prodajem kuvani kupus na šesnaest načina i glava mi je prazna i u vazduhu oko mene ne lebde slova. Ja nemam aspiraciju da budem pisac, mene ne zanima kako pisci izgledaju, niti me zanimaju njihove knjige. Ne moram da čitam da bih pisala, ne moram da učim pisanje, ne moram da se reklamiram i da jurim izdavače, ne moram da me iko čita. Moj tekst i ja smo samoodrživi univerzum, mi smo simbioza kojoj ne treba niko treći.

To ne znači da u svom razvojnom periodu nisam puno i strastveno čitala. Priznajem da jesam. Ali ne mislim da čovek time treba da se hvali, niti da je to bilo čija obaveza. Ja sam knjigama pristupala prijateljski i iracionalno, osećala sam njihov život u sebi, one su bile moja intima i moja tajna, a ne amblemi koje ću da nalepim na sebe i sredstva za ovladavanje svetom ili umrežavanje u krugove intelektualaca koji govore jezikom tih knjiga. Ni moja brda literature ni moje klasično obrazovanje, nisu povod ni opravdanje moje želje za pisanjem, niti su razlog da se nazovem piscem.

U pesmi „Jebo vas jezik“ potanko sam objasnila šta jezik predstavlja za mene. „Nisu mi ga dale države i institucije“, nije mi ga poklonila književnost. Jezik je moj. On je deo mog bića, a ne neko spoljašnje sredstvo koje determinišu daleki kanoni. Književnost nema tapiju nad jezikom. Jezik pripada podjednako svima, pismenima i nepismenima. Svako ima pravo da se služi jezikom kao sredstvom izražavanja, da na njemu piše (ako zna slova), da izražava svoje misli kroz tekst, da se obraća sebi i svetu putem tog teksta. Ako mu se usput desi da nekim čudnim putevima ljudi nanjuše taj njegov tekst, da krenu da ga čitaju, dele, prepoznaju se u njemu i saosećaju sa njim, ako desetine čitalaca prerastu u stotine, a stotine u hiljade, ako taj tekst ljudi krenu da prepisuju, skeniraju i kopiraju, da ga čitaju na trgovima, protestima, komemoracijama i proslavama, teško da postoji nekakva instanca koja će mu zabraniti da se zove pisac, samo zato što nema književnih ambicija i ne klanja se jeziku poput onih koji su zacrtali da budu pisci.

Ljudi koji pišu trebalo bi malo da se opamete, da malo o’lade i spuste ručnu, da izađu iz tih groznih konzervativnih šablona. Da ne budu fašisti. Nema umetnosti bez slobode i nema umetnosti bez autentičnosti. Gadim se ljudi koji za gomile pročitanog teksta misle da su to oni sami. A ispod hrpe slova se šćućurio miš koji nema srca ni za šta, osim da pravi neke karakondžule od rečenica.

Hej ti, mladi autentični čoveče koji si pun inspiracije, koji tek sazrevaš i sumnjaš u sebe, ne moraš ti ništa. Tvoja ljubav prema umetnosti će te voditi da upoznaš dušu mnogih remek-dela i da se nikad ne razmećeš time. Tvoja ljubav prema istini će te sprovesti kroz čitavo traganje čovečanstva na putu saznanja i držaćeš taj celi put na svom dlanu. Tvoja nezaustavljiva inspiracija i hrabro srce će ti staviti nož pod grlo i, hteo ne hteo, moraćeš da stvaraš. Ne bojim se ja za tebe. Ne bojim se ni za koga ko ima svoj način i ne tiče ga se da sudi o načinima drugih. Ali mi smeta kad vidim današnje književno nebo, tu jednu močvaru koja me ni krivu ni dužnu okružuje i kojoj nikako ne pripadam, kako u njoj bujaju iščiviljeni pogledi na stvari, zatupljujuće predrasude građanskih elitista, jedan jadni i nadmeni sistem vrednosti koji može da obeshrabri neiskvarenog mladog stvaraoca. Ja takvim stvarima ne dozvoljavam da se kurče u mojoj okolini. Kad ih sretnem mogu da ih opsujem i popljujem, da napravim tortu od mulja sa dna močvare i zalepim im je u lice. Ne zato što me ugrožavaju i remete. Oni meni kao stvaraocu ne mogu apsolutno ništa, jer ja ću stvarati isto u gomili nakostrešenih ljudi i na pustom ostrvu. Već zato što mi je estetski nakaradno i moralno neprihvatljivo da posmatram taj glupi igrokaz udrvljenih ega, koji svojataju značenja reči kao da su njihova i koji se, bez trunke samokritičnosti, gađaju maloumnim definicijama, a svet ih sluša i ne reaguje. Niko da se lati trulog paradajza, niko da dohvati govnjivu motku, niko da se učini slobodnomislećim i živim. E kad neće niko, onda moram ja.