Vanja Rakić – u međuprostoru mix

Predstavljamo Vanju Rakića, mladog dizajnera proizvoda iz Banjaluke koji je studije završio u Beogradu, a koji se oprobao u DJ-ingu i to u veoma interesantnom obliku. Vanja je selektor i sakupljač ploča, a nešto više o njemu pročitajte ispod.

Čime se sve baviš? Da li možeš da nam se predstaviš?

Moje ime je Vanja i rođen sam u Banjaluci, 1. avgusta 1993. godine. Nakon završene gimnazije, sa 18 prelazim u Beograd gdje studiram industrijski dizajn i ostajem 5 predivnih godina otkrivajući neki novi svijet i sebe u njemu. Iz Beograda idem u Milano gdje nastavljam s masterom na Politecnico-u i tu sam naredne 2 godine. 2019. se selim u Amsterdam gdje radim praksu, magistriram na daljinu, počinjem pomalo da frilensujem grafički dizajn, radim vikendom u Garage Noordu i dublje ulazim u muziku.

foto: Dunja Zabunović

Kako je došlo do toga da postaneš DJ?

Ozbiljnije interesovanje za muziku je u moj život došlo sa Beogradom. Sjećam se prve posjete Dragstoru, apsolutno mi ništa nije bilo jasno. Kakva je to čudna muzika i kako to neko uopšte nauči i zapamti i sjeti se i šta se tu sve u stvari dešava. To je bilo sjajno. Bio sam oduševljen i fasciniran čitavim tim svijetom. Počinjem da idem po svakakvim žurkama, istražujem i vremenom pronalazim šta mi odgovara, a šta ne. Tijana je u nekom intervjuu, ako se ne varam, pričala o tome kako je za naš narod izlazak pitanje života ili smrti, i tako je nekako i bilo. Počelo je sa tehnom, a onda se dešavaju neki, za mene danas, veoma važni trenuci u kojima shvatam koliko toga još u stvari postoji. U međuvremenu sam instalirao Traktor i počeo da skidam muziku, a pred kraj studija dobijam i prvi gramofon koji, sam po sebi neupotrebljiv, tri godine skuplja prašinu. U Milanu uzimam kontroler i Bluetooth zvučnik i počinjem da učim tehniku, sve vrijeme zamišljajući da se radi o pločama. Želio sam slobodu sposobnosti da miksam sve, a ovo sam vidio kao jednostavan način da to i ostvarim. U Amsterdamu nabavljam prvo mikser i monitore, a onda i drugi gramofon i počinjem da dajem sve što imam i nemam na ploče. Prvi miks koji sam uradio na nečiji zahtjev je bio baš kad sam se preselio u Amsterdam, za drugare iz Beat Craft-a, i od tada se lopta polako kotrlja.

Kako bi opisao stil muzike koju puštaš?

Kao i same riječi koje predstavljaju vrhunac kategorizacije, stavljanja značenja, misli i osjećanja u kutijice, žanrovi su korisni jer dozvoljavaju da se vode dublji i elaborativniji razgovori o muzici. Ipak, ne ograničavam se njima. Radije bih muziku koju biram stavio u neke druge kategorije. Čudna, izazovna, milujuća, direktna, indirektna, transcendentalna, trudim se da čačnem i gurnem ljude u mjesta na koja nisu navikli, s romantičnom nadom da ce se izvući otvoreniji nego prije ulaska.

Zašto čitalac ovog intervjua treba da posluša tvoj miks?

Ovaj miks je nastao u nekom međuvremenu, stanju polulebdenja, izgubljenosti i pronađenosti i sama muzika je soundtrack za navedeno. Zašto neko treba da ga posluša? Da zadovolji znatiželju, otkrije nešto, a možda se i izgubi. Mami se svidio, ali kaže ovaj put stvarno.

Objasni nam prostor oko sebe gde slušaš muziku. Šta je bitno da ima taj prostor a da bi te inspirisao da puštaš ploče?

Dizajn zahtjeva sate i sate ekrana, a ploče mi dozvoljavaju da pobjegnem od toga, bilo da se radi o miksanju ili slušanju. Pored toga što su opipjiv trag vremena koje je prošlo, nameću mi da usporim malo i konzumiram muziku na drugačiji način. Sama fizička prisutnost gramofona, pojačala, zvučnika skreće pažnju na sebe i insinuira na to da je ritual slušanja muzike nešto posebno i vrijedno poštovanja. Aktivnim slušanjem, gdje se istinski prepuštaš zvuku, dozvoljavaš joj da te odvede u svakojaka interesantna mjesta i stanja uma. Nema preskakanja, nema konstantnog mijenjanja, već slušaš priču onako kako je onaj koji ju je smišljao i zamislio da je čuješ. Osim toga, užasno mi ide pamćenje naziva, imena, brojeva; bolji sam vizuelno.

Sam prostor se nekako konstantno mijenja, od gradova, država pa do stanova i rasporeda namještaja, ali muzika je tu. Trenutno se sastoji iz Dunjine džungle, raznoraznih časopisnih isječaka zaljepljenih po zidovima, crteža, slika, tajnih poruka. Tu je i pogled na 2 tipične crne Amsterdamske zgrade, keramička guzata žena s ulice, udu, hangpan, bongo kahon, gitara i mnogi neki manji, uglavnom perkusijski instrumenti, ploče, i tako dalje. Uvijek je lijepo kad je svjetlo lijepo, kad je umjetnost oko tebe, kad je zvuk dobar, kada biljke plešu, kada su tu prijatelji i naravno kada su komšije kompatibilne.

foto: Dunja Zabunović

Koji je poslednji DJ nastup koji si posetio i kada?

Prije nego što se sve pozatvaralo, radio sam vikende u Garage Noordu tako da nisam baš imao priliku toliko često da idem na druge žurke. Tu se uvijek dešavalo nesto drugačije, miks Dragstor-a i 20/44 odjeven u narandžasto. Nema ograničenja što se tiče muzike, svaki vikend se nešto dijametralno drugačije dešava(lo) i ljudi su divni. Upoznao sam i imao priliku da slušam mnogo različitih DJ-eva i DJ-ica ali izdvojio bih Robin aka my name is not mata kao nekoga posebno zanimljivog. Dekmantel-ov Connects gdje su ona i DJ Marcelle puštali paralelno (ne b2b) je bio nevjerovatan, preporučio bih svima da to poslušaju/pogledaju.

Jedna od posljednjih većih žurki u Beogradu na kojim sam bio je Mick Wills za Novu godinu u maloj sobi Dragstora. Baš takvu surovu energiju nisam često sretao. U jednom trenutku počinje da vrišti ka publici, valjda je toliko bio uzbuđen. Doo je čekao sat i po da počne, ovaj nije htio da se skloni. Postoji snimak na Soundcloud-u ali to je trebalo da se doživi.

Omiljene pesme u u poslednjih par dana?

Jedna omiljena pesma svih vremena za naše čitaoce? Ovde samo jedan numera, all-time favorit.

Daleko od toga da postoji jedna stvar koja mi je omiljena, ali evo jedna od mnogih koja mi je draga.

Kao vizuelni artist odnosno dizajner/ilustrator radiš za dve izdavačke kuće – lokalni Minor Adjustments ali i Sounds of Ogigia iz Škotske. Kako je došlo do toga i u čemu najviše uživaš dok radiš taj deo posla?

Prije nekog vremena sam radio majicu kao poklon jednom dragom čovjeku koja se valjda toliko svidjela više drugara da su me zamolili da je okačim na Everpress. Jedan od njih je bio Pako Vega, Španac koji živi u Edinburgu kojem je Dunja pustila moj prvi ikada miks isto veče kada su se njih dvoje upoznali. Kasnije smo se i nas dvojica povezali kada je došao ovdje na posljednje izdanje Strange Sounds from Beyond-a. Ostali smo u kontaktu, a s obzirom da vodi radijsku emisiju zvanu Sounds of Ogigia, desilo se da sam uradio miks i za njega. Kada je dobio ideju da se podcast proširi u label, izrazio je želju da se ja pozabavim vizualima – logo, majice, ceker, omoti i slično. Prvo izdanje je pripalo Anatolian Weapons-u pod imenom Cause & Effect i evo sad radimo na drugom izdanju. Slična priča za MA, Miloša (tebe) sam upoznao isto preko Dunje koja je od tvoje sestre kupila kameru. Snimio sam miks za MURK, sprijateljili smo se, a šta je tebe motivisalo da započnemo da sarađujemo ćeš ipak ti morati da odgovoriš. :) Dosad su to bili miksevi i posteri za Mutant Radio Takeover-e (#3 i brojimo).

Rad na omotima za muziku, posterima i kroz njih spajanje dvije strasti me zaista usrećuje. Pored toga, DJ-ing mi je dosta pomogao sa dizajnom, i obrnuto, tako što sam naučeno iz jednog, metaforički koristio u drugom. Kao što u vizuelnom svijetu, kontrasti između veličina, boja i debljina elemenata, oštrog i zaobljenog, glatkog i hrapavog itd. stvaraju interes, tako je i u muzici, kreiranje harmonije sa neočekivanim je rizik, ali kad uspiješ to je nešto posebno.

Šta misliš o regionalnoj klupskoj sceni?

Ne smatram da sam kompetentan da pišem o tome iz više razloga. Moja slika regionalne klupske scene je fokusirana na dva grada, a to su Beograd i Banjaluka. Dok sam živio tu posmatrao sam je uglavnom kroz prizmu gosta i običnog uzivaoca, a posljednjih godina je nažalost najčešće posmatram preko interneta. Ipak, mogu da preporučim tekst Baneta Jovanovića koji je nedavno jako lijepo pisao o tome a i šire.

*naslovna fotografija: Operator Radio