Da li imate preko 18 godina?

Ubice srpskog krimića

U Hrvatskoj postoji tradicija televizijskog krimića, ali ni Srbija ne zaostaje mnogo. Potrebno je međutim da se umesto niza nepovezanih žanrovskih incidenata dogodi evolucija!

Ovih dana u Beogradu počelo je snimanje kriminalističke serije Ubice moga oca Nataše Drakulić i Predraga Antonijevića. RTSov sajt opisuje ovu seriju sledećim rečima, Radnja serije odigrava se u Beogradu u sadašnjem vremenu. Aleksandar Jakovljević, koga tumači Vuk Kostić, je mladi, ali već iskusni inspektor, dobija prvi veliki slučaj – rešavanje ubistva ćerke jedinice uglednog građevinskog preduzimača. Paralelno sa odvijanjem istrage, koja ide u nekoliko pravaca, Aleksandar je rastrzan između dve žene sa kojima radi na slučaju: mlade laborantkinje-stažistkinje Jelene (Nina Janković), u koju je iskreno zaljubljen, i javnog tužioca Marije (Katarina Radivojević), sa kojom je u vezi. Aleksandar otkriva da je smrt njegovog pokojnog oca, nekadašnjeg policijskog inspektora, misteriozna i na čudan način povezana sa smrću nevine devojke. Potpuno sam, u borbi za istinu rizikovaće i sopstveni život.

I zbilja sa ovako prepričanim zapletom Ubice moga oca deluju kao materijal koji istovremeno ima utemeljenje i u žanrovskim konvencijama, i u našoj stvarnosti. Međutim, onda u istoj vesti nailazimo i na komentar Marka Novakovića, urednika zaduženog za dramski program RTSa u kome kaže, Serija Ubice mog oca je početak jedne nadam se lepe tradicije te vrste serija na domaćim televizijama.

Ako je reč o krimiću, tradicija paradoksalno već postoji. Zapravo, ne samo da postoji već je upravo za vreme Novakovićevog mandata RTS prikazao dva ciklusa serije Jagodići koju krase upravo kriminalistički zapleti, i priče koje se pletu oko zločina. Istovremeno, u fazi priprema je i serija Senke Balkana Dragana Bjelogrlića koja će u svom osnovu takođe imati krimi zaplet, smešten u Beograd između dva rata.

Sve vreme izbegavam da pomenem desetine i desetine epizoda regionalne serije Crna hronika koju je takođe emitovao RTS početkom dvehiljaditih. Tak eksces je danas s pravom zaboravljen.

Ako imamo sve ovo u vidu, prava misterija možda i nije u tome ko su ubice inspektorovog oca već zašto je Novaković dao ovakvu izjavu?

Ipak, čak i u nekoj neosnovanoj izjavi možda možemo prepoznati nekakav smisao. Novakovićeva izjava je zapravo dobar poziv da se malo promisli pitanje kako možemo reći da ne postoji tradicija krimića na našoj televiziji kada je zapravo imamo.

Pogledajmo, šta nam o tome može reći slučaj naših televizijski emancipovanijih komšija u Hrvatskoj. Kod njih bez ikakvih problema možemo govoriti o tradiciji televizijskog krimića. Ako suzimo pogled samo na televiziju od osamostaljenja do danas – a pre njega, u zajedničkoj državi, imamo jasne tradicije hrvatskog proznog, televizijskog i filmskog krimića – možemo pobrojati čitav niz različitih serija, od klasičnog network trilera Urota, preko visokokonceptualizovane Počivali u miru koja je svoju postavku uspela čak i da licencno proda inostranim producentima, preko parodije Zakon! pa sve do AMC/Sundance ugođaja Patrole na cesti.

DSC03153

Patrola na cesti

Ako posmatramo kvantitet, sa dve sezone Jagodića, ili bizarnom i danas zaboravljenom serijom Šesto čulo, srpska televizija ne zaostaje previše. Međutim, ključ prepoznavanja tradicije u hrvatskom krimiću nije samo u tome koliko tih serija ima već u razvoju izraza koji se u njima prepoznaje.

U pobrojanim hrvatskim primerima najpre možemo govoriti o tome kako je pređen put od konvencionalne network serije do jednog visokoestetizovanog cable pristupa, i to sve unutar jedne kuće – HRTa.

RTS je za to vreme dva puta ponavljao istu formulu u Jagodićima, svaki put sa manjim rezultatima, a Pink je sa Šestim čulom pokušao da preplete krimi seriju sa kvizom, i maltene realityjem, i taj hibrid naravno nije profunkcionisao jer je bio prekomplikovan i zahtevao pažnju publike koju nije mogao da privuče. Konačno, u toj dosta nepovoljnoj situaciji za krimić, na televiziji Nova pojavio se pokušaj srpske cable estetike sa pilot epizodom serije Odeljenje, koja sama po sebi nije bila neinteresantna ali je imala jedan krupan problem – niko nije želeo da gleda te likove dalje od prvog sata.

spek-lutkic

Jagodići

Odeljenje je na neki način bilo dobar putokaz ali i preuranjen pokušaj da se pomire senzibilitet televizijske publike i estetika nove srpske slow cineme, sa naturščicima i kadar sekvencama. Suštinski dobra ideja potrošena je u realizaciji kroz odsustvo jasne producentske i uredničke vizije koja je morala razgraničiti u kome segmentu prestaje arty estetizacija i kreće temelj za seriju koja se može kontinuirano gledati.

Stoga možemo reći da tradicije tehnički ima ali da nema evolucije unutar srpskog televizijskog krimića jer se svako dostignuće dešavalo potpuno izdvojeno i nije rezultiralo kontinuitetom osim ponavljanjem formule u novim ciklusima.

Odeljenje

Drugi utisak da nema tradicije proističe i iz toga što je srpski literarni krimić uglavnom ostao neekranizovan. Dok je Milan Nikolić u svoje vreme dobijao i filmske i televizijske ekranizacije, mahom u Hrvatskoj, srpski krimi pisci su sporadično dobijali priliku da rade kao scenaristi – prvi mi na pamet pada Šilja Mihajlović sa svojim spojevima fakcije i fikcije u Pozorišnoj vezi. To međutim ne znači da danas nema materijala za ekranizacije srpskih krimi romana – i na svu sreću to prepoznaju i autori, recimo Nikola Ljuca najavljuje film po romanu Mirjane Novaković Tito je umro. U Hrvatskoj je situacija drugačija – posle Milana Nikolića, Pavao Pavličić je doneo sasvim novu proznu estetiku i inspirisao je i drugačije filmske i televizijske adaptacije, potom je došao Tribuson koji se izrazito zanimao za film, i na kraju krajeva Patrola na cesti jeste ekranizacija proze Jurice Pavičića.

Ako u tradiciji našeg televizijskog krimića možemo pronaći neku specifičnost, onda je to svakako manje ili više otvorena politička angažovanost. Posle serije o upadu ustaša Brisani prostor koju je po scenariju Iva Štivičića snimila sarajevska televizija, beogradska televizija proizvela je dva zanimljiva televizijska filma – Lovac protiv topa po scenariju Siniše Pavića, o indoktrinaciji mladog delinkventa od strane ustaša i potonjem ubacivanju u SFRJ radi teorističkog delovanja, odnosno Mesto susreta Beograd Mila Dora i Milovana Vitezovića o lancu švercera vrednih umetnina iz Jugoslavije. U svim ovim pričama, preplitali su se politički ekstremizam i kriminalni milje, a na kraju će se takav ishod videti i u stvarnosti kada su krenuli ratovi za jugoslovensko nasleđe.

U estetskom pogledu, ovih nekoliko primera karakteriše vrlo živopisan portret negativaca i neočekivana surovost u prikazima zločinačke delatnosti.

Kad podvučemo crtu, kao što je politika bitan segment naših filmova koji pokušavaju da se obrate inostranim krugovima, ona može biti ključ i za novo utemeljenje srpskog televizijskog krimića.

Veliku ulogu u svemu tome moraju odigrati i fanovi ovog žanra koji nailazi na dosta osporavanja. Naime, proteklih godina su pokušaji da se uvedu novi žanrovski obrasci u srpsku televiziju nailazili na najintenzivnije osporavanje onih koji su zastupnici tih obrazaca. To je na kraju dovelo do izostanka kulturnog kapitala u tim projektima, i dalo je za pravo autorima šund formi koje se iz nekog razloga smatraju autohtonim.

Stoga, pažljivo treba pratiti ovako širok zamah kriminalističkog žanra na našoj televiziji, s nadom da će se umesto niza nepovezanih incidenata desiti evolucija.

*cover foto: RTS

Lajkuj:

Ostavite komentar:

Slični članci: