Foto-štafeta #55 Glorije Lizde – F20.5

Foto-štafeta je rubrika Before After portala u kojoj predstavljamo fotografe iz regiona i njihove foto knjige/serije fotografija. Svaki od fotografa prikazuje jedan svoj projekat, odgovora na niz od 8 istih pitanja i predaje štafetu sledećoj osobi po svom izboru. Ideja je da se predstavi fotografska scena regiona, pa i šire, kroz stvaralačku i kolegijalnu prizmu. Svaka osma štafeta je početak novog ciklusa pri kom se petlja prekida, i dodeljujemo je nekom novom. Osmi ciklus se bliži kraju sa Glorijom Lizde koja je od Denisa Butorca preuzela Foto-štafetu #55. Pogledajte njenu priču!

Na slici Glorija Lizde, slikala Lili Zaneta.

Ko si ti?

Zovem se Glorija, živim u Splitu, radim kao freelance fotografkinja.

Šta je na fotografijama koje vidimo?

Fotografije prikazuju suočavanje s događajima iz djetinjstva za vrijeme kojeg je moj otac bolovao od rezidualne shizofrenije. Rekonstruirajući vlastitu prošlost i reinterpretirajući očeve vizualne halucinacije insceniram situacije u koje postavljam svoje sestre blizanke i sebe.
Kod shizofrenije su česte halucinacije (vizualne, slušne, okusne itd.) koje oboljeloj osobi izgledaju kao dio stvarnog svijeta stoga sam kroz ove fotografije nastojala prikazati tu drugu stvarnost koju je proživljavao moj otac, spajajući elemente iz njegovih halucinacija s vlastitim sjećanjima iz djetinjstva. Svaka je fotografija temeljena na specifičnoj priči ili je inspirirana ponavljajućim motivima i simbolima.

Gde je ova serija fotografija nastala?

Serija fotografija F20.5 nastala je u Splitu i okolici. Interijer je uglavnom očev stan te različita meni bliska mjesta. Fotografije su inscenirani događaji koji su se odvili u stvarnosti no nisam koristila autentične lokacije budući da sam željela interpretirati priče na svoj način.
Veliku važnost u seriji ima priroda, a posebice motiv vode odnosno mora koje se često pojavljivalo u halucinacijama mog oca. Na simboličkoj razini more je oslobađajuće, zbog veličine i osjećaja mirnoće, ali isto tako zastrašujuće kada ne postoji kopno za koje se možemo uhvatiti.

Kada se to dešavalo?

Serija fotografija nastajala je u razdoblju od 2016. do 2018.g., a sami događaji odnosno očeva bolest u razdoblju od nekih desetak godina od 1995. do 2006.g. Ja sam imala četiri godine kada su se pojavili prvi znakovi shizofrenije.

Čime si fotografisala?

Koristila sam fotoaparat srednjeg formata Mamiya RB67, te 120mm filmove FUJI 160NS i 400H. U ovoj seriji sam prvi put ozbiljno koristila srednji format i unatoč pokojoj grešci u ekspoziciji, bilo je vrlo meditativno raditi na ovaj način. Budući da su ove fotografije bile unaprijed isplanirane i inscenirane činilo mi se i logičnim koristiti fotoaparat koji više pripada u studijske uvjete. Za svaki motiv napravljeno je 5-6 ekspozicija ne što nisam imala dovoljno filma već je sve bilo unaprijed zamišljeno i skicirano.

Zašto si odlučila to da fotografišeš?

Ovaj projekt je moj diplomski rad pri Katedri za fotografiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Rad je nastao pod mentorstvom divnih profesora Jelene Blagović i Darija Petkovića. Odlučila sam se na ovu temu najviše zato jer cijeli život slušam očeve priče o njegovim halucinacijama i uvijek su mi zvučale jako vizualno zanimljive, bio mi je izazov rekreirati ih te na svoj način interpretirati. Kroz dublji rad i opsežno istraživanje se pojavila i ona terapijska komponenta projekta, ponovno proživljavanje situacija, ali i pokušaji da shvatim kako se otac osjećao “izvršavajući” zadatke koje mu je postavljao glas iz halucinacija.

Koja ideja stoji iza ovog projekta?

Isprva je ideja bila napraviti rad za sebe, bez razmišljanja kakvog utjecaja bi imao na druge ili kakva bi bila njegova poruka. Međutim, u trenutku kada sam počela izlagati rad, odnosno kada je od nečeg vrlo intimnog, skoro pa obiteljske tajne, prešao u javnu sferu, shvatila sam da ovaj rad ne pripada samo meni, odnosno da su mnogi ljudi prepoznali sebe u nekom od nas; u mom ocu, majci, sestrama ili meni… Tada sam shvatila da je podsvijesno ideja bila pridonijeti podizanju stigme s psihičke bolesti, ne samo shizofrenije već i drugih stanja koja su danas mnogo češća kao anksioznost, depresija i sl. Bilo mi je bitno naglasiti da trebamo pokazati više razumijevanja jedni za druge, da se uvijek trebamo zamisliti u koži drugoga i najvažnije od svega da ne umanjujemo snagu psihičke bolesti i ne tretiramo ju kao nešto što se može riješiti uz malo dobre volje i optimizma.

Kako si zadovoljan ishodom?

Moram reći da mi je ovo zasada jedini rad s kojim sam zadovoljna, kojeg uvijek mogu gledati i iza kojeg mogu stajati. Naravno s tehničke strane su neke stvari mogle biti i bolje, ali generalno sam jako zadovoljna što sam uspjela napraviti ovaj projekt, što mi je moja obitelj toliko nesebično dozvolila da se bavim ovom tematikom i što je, nadam se, potaknuo publiku na razmišljanje.

Sve fotografije iz ovog posta su vlasništvo Glorije Lizde. Pogledajte njen sajt ovde. Na istom mestu za dve nedelje vidite kome je predala štafetu!