Da li će nam biti bolje? Isceljenje, Wellness i samo-unapređivanje u serijama
Poslednje dve godine su nam pored pandemije donele i buktanje industrije wellness-a, kao i serija na tu temu.
Sedamdesetih godina, kada je termin wellness stidljivo ušao u američki mejnstrim, malo ko je mogao da nasluti da će osnivačke ideje mutirati u neregulisanu, rastuću, globalnu industriju koja se procenjuje na preko četiri milijarde dolara. Inicijalno osmišljen kao kontinuum kvalitetnog uživanja u životu, koji stoji nasuprot kako bolesti, tako i pukom preživljavanju, sam koncept je vremenom postao nejasan, zbunjujuć i konfuzan.
Sa jedne strane, Wellness predstavlja široko polje zdravstvene, spiritualne, psihološke pomoći, uključuje i niz takozvanih alternativnih medicinskih praksi, ali se i samovoljno dodaje kao predznak proizvodima širokog spektra od čajeva, preko sveća, suplemenata, parfema, kristala do kozmetike i odeće. Sa druge strane, ne-transparentnost mnogih metoda koje se dokazuju anegdotama i mitomanijom, nasuprot istraživanjima i činjenicama, wellness svoju filozofiju centrira na imperativu samo-optimizacije pojedinca, koji svoju ostvarenost meri novcem, te se i blagostanje u kontekstu wellness industrije – komodifikuje.
Iako načelno vrlo heterogena i teška za definisanje, kultura wellness-a je utemeljena u idealu pojedinca koji se aktivno usavršava i tako pronalazi smisao života. Težnja za tim idealom, koji je ujedno i simbol uspešnosti zapadnog čoveka, realizuje se agresivnom propagandom dodatno podstaknutom tehnologijama, od gedžeta koji mere fiziološke funkcije do društvenih mreža koje podstiču fantazije o komforu i blagostanju. U kontekstu pandemije virusa i dezinformacija, industrija wellnessa posebno dobija na značaju, proporcionalno opštem očajanju, neizvesnosti i potrebi za eskapizmom, isceljenjem, ali i magičnim mišljenjem i instant rešenjima.
Proliferacija dokumentarnih, a od skoro pojava i igranih serija koje se na različite načine bave kulturom, industrijom i praksama wellness-a, omogućava novo promišljanje, ali i mitologizaciju fenomena. Zbog toga nije nevažno kakav stav i reprezentaciju wellness-a nude, te da li dopuštaju kritičko razmišljanje ili dodatno podstiču i grade mitologiju magičnih isceljenja namenjenih imućnijim populacijama. Paradigmatičan primer etički problematičnih medijskih praksi u promociji predatorske i obmanjujuće industrije wellness-a je mini-serija Gup Laboratorija (The Goop Lab) u produkciji Netflix, koja je imala premijeru neposredno pre početka pandemije.
Predstavljena kao dokumentarna, Gup Laboratorija je zapravo beskrupulozna propaganda kompanije koja je postala simbol svega što ne valja sa industrijom wellness-a, u vlasništvu glumice Gvinet Paltrou (Gwineth Paltrow). Uprkos tome, kao i brojnim žalbama, tužbama[1] i javnim osudama medicinskih radnika – upozorenja ginekologa da usluge i proizvodi koje Gup (Goop) promoviše i prodaje poput genitalnog parenja i vaginalnog jaja od žada, mogu da izazovu ozbiljne zdravstvene komplikacije – kompanija je za relativno kratko vreme postala multimilionerska korporacija koja uživa sve veću popularnost. Odgovornost delimično snosi i Netfliks, davanjem platforme za nekritičku promociju i na taj način pružajući legitimitet kompaniji Gup.
Iako ne promoviše konkretne proizvode, serija Gup laboratorija, daje odličan uvid u način funkcionisanja kako kompanije Gup, tako i wellness industrije u širem smislu. Gvinet Paltrou i njeni saradnici su hostovi i pokusni kunići za razne eksperimentalne prakse koje imaju svoju prezentaciju u svakoj od ukupno šest epizoda. Mnoge od tih praksi (poput psihodelika i tehnika disanja) se prikazuju kao nove, originalne i nikad do sad viđene, a zapravo predstavljaju aproprijaciju, parodiranje i whitewashing tradicionalnih metoda lečenja i opuštanja u autohtonim kulturama. Kolonijalizam se ne reflektuje samo u ignorisanju velike tradicije i istorije metoda, već i u tome da ih predstavljaju ili beli ljudi ili oni kojima se pripisuje legitimitet obrazovanjem u zapadnim zemljama. Na taj način se znanje validira samo onima koji dolaze iz bele kulture, bez obzira na to što su ove metode relativno skoro otkrivene u tim delovima sveta.
Kratka dokumentarna serija (Ne)Zdravo ((Un)Well) se može protumačiti kao Netfliksov odgovor na brojne kritike na račun produkcije Gup Laboratorije ili kao realna potreba da se ponudi i kritički osvrt na prakse i tržište wellness-a. Takođe koncipirana u šest epizoda, i ova serija prati različite (druge) tehnike isceljenja od aroma terapije/esencijalnih ulja, konzumacije ljudskog mleka, preko tantričkog seksa, do lečenja ajauaskom i otrovom pčela. Svaka epizoda prati drugog pojedinca u potrazi za izlečenjem i olakšanjem koje nisu pronašli u standardnoj/zapadnoj medicini. Ispovesti i iskustva korisnika se (bez naratora) kontrastriraju izjavama naučnika i komentarišu iz konteksta medicinskih istraživanja tih praksi.
Iako pretenduje da pruži multiperspektivan, te objektivan pogled na wellness, serija (Ne)zdravo, zapravo tendenciozno osvetljava mračnu i predatorsku stranu ove industrije. Režijom, odnosno građenjem saspensa kroz brigu za učesnike (koji deluju kao da bi lako mogli biti ranjivi plen na meti pohlepnih i pokvarenih nadri-lekara) – kao i samim izborom očajnih ljudi koji se nadaju da velika obećanja alternativne medicine zaista donose i isceljenje, serija ne donosi neko veliko otkriće ili saznanje, već upozorava i stavlja znak pitanja na legitimitet alternativnih metoda lečenja. U tom poduhvatu, koristi vrlo sugestivne metode uvlačenja gledaoca u osećanje beznađa učesnika, potkrepljeno skeptičnim komentarima stručnjaka, pa samim tim gubi neutralnost na koju pretenduje. Neke scene se posebno ističu po sugestivnosti, kao na primer tretmani ajauaskom, jer izazivaju posebnu nelagodu i strah za korisnika, a možda čak etički zloupotrebljavaju dobijenu saglasnost za snimanje.
Devet savršenih stranaca (Nine perfect strangers; 2021) producirana za Hulu (kod nas dostupna na Amazon Prajmu), je druga igrana serija Dejvida I. Kelija (David E. Kelly; poznatog po serijama Ali Mekbil/ Ally Mcbeal; 1997 i skorije Slom/The Undoing; 2020), po romanu australijske spisateljice Lijane Morijarti (Liane Moriarty). Prva zajednička kolaboracija je bila na seriji po istoimenom bestseleru Male velike laži (Big little lies; 2017), gde je takođe jednu od glavnih uloga, tumačila Nikol Kidman (Nicole Kidman). Serija u mnogome donosi već prepoznatljiv autorski pečat kako na nivou glavnih ideja i karaktera (Morijarti), tako i na planu režije i adaptacije (Keli), a svakako i performansa (Kidman). Smeštena u američki wellness centar, kao što i ime sugeriše, priča prati devetoro ljudi koji su svako na svoj način, došli do prekretnice u životu i očajnički žele da promene svoj život, samo što, uprkos tome, ne očekuju tretman koji ih čeka u Trankvilijumu.
Jedan od najvećih aduta serije je u tome što autori svesno odbijaju da zauzmu konkretan i deterministički stav na temu mogućnosti isceljenja alternativnim metodama i grade saspens oko (opasnih ili revolucionarnih?) metoda i namera vlasnice Trankvilijuma, Ruskinje sa komplikovanom prošlošti, Maše (Nikol Kidman). Tu negde počinju i problemi serije, jer centralni lik gurua Maše deluje iskonstruisano i neutemeljeno, nejasno je zašto i kako je relevantno da je ruskinja, osim da egzotizuje lik i narativ, a ruski akcenat i izvedba Nikol Kidman deluje kao parodija svih već parodičnih istočno-evropskih likova u američkoj kinematografiji.
Mašina terapija psihodelicima takođe ima više dekorativnu nego supstancijalnu funkciju, jer su magične pečurke prikazane kao medijum za povezivanje sa duhovima/mrtvima i mogle bi da budu lako zamenjene sa Vidža tablom u postizanju istog efekta. Sa druge strane, autentičnost drugih likova i njihovih (tragičnih i tragikomičnih) životnih priča, a posebno Melise Mekarti (Melissa McCarthy) u ulozi Frensis – sredovečne spisateljice romana popularnijih kod publike nego kod kritike (nešto nalik samoj Lijani Morijarti), ostavlja utisak autentičnosti i angažuje, bez obzira na klišeizirane reprezentacije ljubavi i identitetskih kriza.
Mnogi su sa pravom primetili da loš utisak koji ostavlja serija Devet savršenih stranaca, dolazi i iz neminovne i nesrećne komparacije sa jednom od boljih serija u prethodnom periodu, koja je izašla u slično vreme i takođe je situirana u kontekst industrije wellness-a – Beli lotus (The White Lotus, 2021) u produkciji HBO. Kreator Majk Vajt (Mike White) se već etablirao kao pisac inteligentne, relevantne i duhovite satire serijom Prosvetljena (Enlightened, 2011-2013), koju je radio u autorskom timu sa Lorom Dern (Laura Dern).
Beli lotus na sličan način tematizuje pitanja koja nam se svakodnevno nameću u eri kasnog kapitalizma, poput eksploatacije, (ne/mogućnosti etičke) konzumacije, socijalne nejednakosti i raznih drugih živopisnih nepravdi na kojima velike korporacije profitiraju. Međutim, ono gde ova serija zaista briljira su univerzalna pitanja smisla i ljudskog postojanja, koja se prožimaju i nameću kroz plejadu sjajno osmišljenih karaktera i niza situacija za koje su mahom sami odgovorni.
Sadržajno i idejno kompleksnu strukturu Belog lotusa je možda najlakše objasniti i razumeti kroz koncept majmunskog uma koji se popularizovao kroz širenje budističke filozofije odakle i dolazi. Majmunski um je po budistima, način na koji mentalno funkcionišemo svi mi koji nismo Buda. Umirivanje bezrazložno uposlenog majmunčeta od uma je praksa koju pokušavaju da savladaju svi koji su na budističkom putu prosvetljenja. Tu ujedno budizam i značajno divergira od hrišćanstva, te je zapadnom čoveku dodatno teško da um- koji je u beloj/hrišćanskoj civilizaciji merilo svih vrednosti, tretira kao glavni uzrok svih problema nas kao vrste. Međutim, Beli lotus na jedan originalan i duhovit način, uspeva da približi ovaj koncept, čak i gledaocima koje savršeno ne zanima budizam.
Sa sloganom: Raj nije odmor, priča prati likove koji nikako da se odmore od sami sebe. Od fantastično disfunkcionalne porodice, preko tek venčanog para: nezrelog, razmaženog snoba (Shane/ Jake Lacy) i njegove lepe trofejne ženice (Rachel/Alexandra Daddario), do sredovečne ucveljene bogatašice koja nikako da se oprosti od pepela svoje majke (Tanya/ Jennifer Coolidge) i sitničavog, osvetoljubivog menadžera rizorta (Armond/Murray Bartlett) – čak i onda kad nam likovi deluju isuviše daleki i privilegovani, ipak možemo da ih razumemo i saosećamo, jer svi imamo taj mentalni žamor koji i njih proganja, čak i na čarobnom Maui-ju. Svi zapleti, obrti, pa čak i tragično ubistvo, dešavaju se kao posledica načina na koji likovi jednostavno ne mogu da puste i izađu iz mentalnog lavirinta u kom su zatočeni. Te nisu dobili pravu sobu, te imaju važan sastanak, te ne mogu da zakažu opuštajući tretman, te im treba droga da popune prazninu, te im nestane droga – sve u svemu, najteže im je da ostanu prisutni i uživaju u sadašnjem trenutku, uprkos lepoti prirode koja ih okružuje. Jedini lik koji u tome uspeva je socijalno neprilagođeni Kvin (Quinn/Fred Hechinger), i to paradoksalno (ali i vrlo budistički) zahvaljujući tome što su ga praktično izbacili iz smeštaja, gde je nekako bio konstantan višak, nakon čega on jednostavno odluči da spava na plaži i tako jedini uspe da uživa, odmori i otkrije radost života.
Beli lotus je serija koja uspeva da na originalan način progovori ne samo o problemima i prednostima wellness-a, već da nas na autentičan način navede da se zapitamo o kako o svetu i životu. Ako još uvek ima skeptika kojima treba uverenje da serije imaju ozbiljan intelektualan i politički potencijal, Beli lotus je prava adresa. Iako češće perpetuiraju mitologizaciju i propagandu wellness-a, dokumentarne i igrane serije na tu temu nam govore mnogo o trenutku u kom živimo. Možda nam neće biti bolje, ali bar će nam bar biti jasnije zašto[2].
[1] https://www.truthinadvertising.org/goop-summary-action/
[2] Posebno spominjanje zaslužuje i sjajan dokumentarni podkast u produkciji BBC radija 4: Kult orgazma (The Orgasm Cult, 2020), za sve one koji bi da saznaju nešto više o predatorskom karakteru industrije wellness-a. Kult orgazma je serijal u deset epizoda koji prati i istražuje osnivanje, popularnost i skandale/optužbe za eksploataciju i zlostavljanje, vezane za wellness kompaniju One Taste; https://www.bbc.co.uk/programmes/p08xzk5h/episodes/downloads
Lajkuj:
Komentari:
Ostavite komentar:Cancel reply
Slični članci:
- “Rose”: Prikaz mentalne bolesti koji izaziva razmišljanje
“Rose”: Prikaz mentalne bolesti koji izaziva razmišljanje
U današnje vreme, kada je odsustvo empatije i razumevanja sve više, film poput „Rose“ nikada nije bio potrebniji.
- “Black Box”: Šta se krije iza svega?
“Black Box”: Šta se krije iza svega?
Uzbudljivi triler je pravi mali biser iz Francuske!
- Senćansko mađarsko kamerno pozorište.
Senćansko mađarsko kamerno pozorište.
Principi maksimalne ekonomije umetničkih sredstava – u delima A. P. Čehova.
- Megdan (2024) – Pakao kladioničarskog mentalnog pomora
Megdan (2024) – Pakao kladioničarskog mentalnog pomora
Nekim filmovima je prosto bunker suđen i nema te nameštene kvote i dojave koje taj ishod mogu da izmene.
- Smaragdni grad Novi Sad, crvene potpetice i kopita
Smaragdni grad Novi Sad, crvene potpetice i kopita
Predstava “Balkanska lepotica” premijerno je izvedena 17. oktobra na sceni Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada.
White lotus!!! Odlicna serija! Odlicna!!