Da li imate preko 18 godina?

Predmeti: Ana Arp

Autorka internet časopisa A. A. A. Ana Arp podelila je sa nama priče o njoj važnim predmetima.

Ana Arp za sebe kaže da je pisac, putnik i autorka internet časopisa posvećenog temama koje se tiču umetnosti. Ana je istraživač i njen projekat A. A. A. predstavlja renesansni mikrokosmos, online zbirku impresionističkih eseja i katalog sećanja. Ana je autorka knjige Tri mita o putovanju iza Sunca i Jabuke. Ovo su priče o njenim predmetima.

1. Knjiga

Najstariji predmet je knjiga Hansa Kristijana Andersena Bajke i priče. Knjigu sam dobila od oca za odličan uspeh i primerno vladanje kada sam završila prvi razred osnovne škole. To je moja prva knjiga u životu! Značajna mi je zbog toga što su bajke, uz Diznijeve crtane filmove, potpuno odredile pravac moje imaginacije. Milsim da je moje interesovanje za romantizam, koji predstavlja glavno polje mojih istraživanja i inspiraciju za sve što radim poteklo odatle, iz sveta bajki. Posebno mi je značajna ova ilustracija male sirene, njene boje i prikazan podvodni svet me doslovno teleportuju u svet mašte.

2. Album

Album Sare Kej sam dobila od majke po izlasku iz bolnice u kojoj sam ležala zbog boginja ili neke alergije. Kesica je u sebi imala tri ili pet sličica, i postojao je rizik da ukoliko u istoj prodavnici kupiš više kesica dobiješ iste. Deca nisu u velikom broju sakupljala Saru Kej i nisam imala sa kim da se menjam. Međutim žena koja je radila u marketu u kom sam najčešće kupovala sličice ih je sakupljala i menjala sam se sa njom. To je bilo u vreme promene dinara i smišljala sam način na koji ću otići kod kasirke sa starim novčićima ispričati joj kako moj tata radi u banci da su to novi dinari i da za njih može da se kupuje. Naravno u to se nisam upustila, jer sam znala kakva bi mi stroga kazna sledila.

Sara Kej potiče iz izmaštane zemlje. Na početku albuma piše da je ona sa Novog Zelanda, da živi na udaljenoj farmi sa životinjama. Kada se sve to pomeša sa viktorijanskim hipi stilom, dobija se svet koji me je uvlačio i odvodio negde dalje. Andersen verbalno, a Sara Kej vizuelno su me stimulisali i odvodili u svet mašte. I mislim da moja ljubav prema putovanjima ima koren u mašti i umetnosti. Čini mi se da sam volela umetnost jer sam želela da putujem.

3. Uramljeni telegram

Ovaj telegram mi je za deveti rođendan poslao moj pokojni deda, majčin otac. Tada nije bilo telefona i čestitao mi je rođendan poslavši mi ovaj telegram. Deda je inače prvi primetio spisateljski dar u meni. Poklonio mi je i kucaću mašinu, kupovao mi je poseban papir za nju. Sve se to dešavalo u jednom provincijskom gradiću u Crnoj Gori iz kog mi je tog jutra 6. decembra za deveti rođendan stigla ova čestitka. Video je da volim da čitam i zato je izabrao sliku devojke koja čita.

4. Kutija za nakit

Ovo je kutija za nakit koju sam dobila od čika Raje. On više nije živ, ali da jeste bio bi mi kum na venčanju ili krštenju moje dece. Čika Raja je bio moja velika podrška. To je kućni priijatelj mojih roditelja sa kojim su oni prekinuli kontakt ali ja sam nastavila. Smatrao me je za unuku. Bio je divan čovek. Otkrio mi je Agatu Kristi. Za neki od rođendana mi je poklonio i veliki geografski atlas. Čika Raja je umro prošle godine. Bio je moj najbolji prijatelj i njemu sam posvetila svoju drugu knjigu.

5. Džezva

I dalje je reč o dragim osobama. Ovu džezvu mi je poklonio stric. Odselila sam se od roditelja 2009. godine. Moj stric, očev rođeni brat nije bio zagovornik te ideje, nije opravdavao moju odluku da odem od kuće i živim sama, ali nije želeo da mi otežava. Kazao mi je: Ne znam kako da ti pomognem, nemam novca, nisam u Beogradu. Ovo je džezva koju je meni moja majka, tvoja baba poklonila kada sam krenuo u Beograd na studiranje. Imam je tolike godine, a sada je dajem tebi kako bi imala nešto za svoju kuću. Jedan od najvažnijih rituala u mom životu je da kada ujutru ustanem stavim kafu. U ovoj džezvi sam jedanaest godina nekoliko puta dnevno kuvala kafu i zato je ovo jako bitan predmet za mene.

6. Šolja

Ovu šolju sam kupila u Amsterdamu 2014. godine u jednoj maloj artisanskoj prodavnici. Šolja nije tu toliko zbog Amsterdama, koji jeste divan grad, koliko zbog žene koju sam u toj prodavnici upoznala. Bila sam oduševljena prodavnicom, svraćala sam u nju mnogo puta. Žena koja drži tu radnju me je upamtila i započele smo razgovor. Ona je Holanđanka koja je kao i svi Holanđani 70ih, 80ih puno putovala. Na nekom od putovanja upoznala je i svog budućeg muža, afričkog muslimana. Imali su dvoje biološke i jedno usvojeno dete. Živeli su u Africi, i ona mi je pričala o njenoj tihoj borbi sa konzervativnim društvom, u jednoj siromašnoj zemlji. Ta žena i njena priča su mi se jako urezale, i zato je ovaj predmet tu. A sama šolja me podseća na lotos.

7. Zvono

Samo zvono nije važno, kupljeno je nedavno u Ikei. Bitna su dva predmeta iz prirode. Ceo moj stan predstavlja malu sobu kurioziteta. Međutim ja sam prevazišla klasnu i polnu razliku (smeh). Nekada su sobu kurioziteta imali bogati muškarci, i ta soba je sadržala vredne predmete. Međutim za mene su predmeti vredni ukoliko sadrže neku priću, neko sećanje, mogućnost za narativ.

Ruzmarin sam ubrala jednog oktobarskog dana pred sam zalazak sunca u Pompejima. To je bio neverovatan trenutak. Sunce je zalazilo, a upadni ugao zraka je u Južnoj Italiji drugačiji i drugačija je boja neba. Išla sam ka vili Misterija, koja je pripadala jednom bogatom Rimljaninu. Vila se nalazi nadomak grada i do nje vodi jedan put uz koji raste ruzmarin i nar. Taj put je nepregledna linija ruzmarina, koji toliko jako miriše… Svetlost, zalazak sunca, miris ruzmarina i crvena boja koju sam otkrila tada u Pompejima stali su u ovu grančicu.

Tri godine kasnije sam rešila da iz Napulja odem u Bomarco. Bomarco je mesto udaljeno 70 km od Rima. Napulj je od Rima udaljen 300 km. A ja sam zamislila da sve to obiđem u jednom danu, dakle da sednem na voz do Rima i da iz Rima odem u Bomarco obiđem sve i vratim se. Bomarco je klasičan italijanski mali gradić u brdima i od železničke stanice je udaljen 7 km. Na to nisam računala (smeh). Stopirala sam, jedan čovek me je za 10 evra dovezao i kazao mi Imaš sat vremena! Htela sam da ga častim i kafom! On ne zna engleski ja ne znam italijanski (smeh). Bomarco je park čudovišta. Park izvesnog grofa iz doba kontrareformacije – katolička vera je uzdrmana, njegova supruga je umrla, on je razočaran. I poput nekog Torkvata Tasa, usamljenog bogataša, pravi ovaj dekadentni park sa čudovištima kao mesto za razmišljanje. Dok sam šetala ugledala sam ovaj žir i ponela ga sa sobom.

8. Poslužavnik

Nije ušao u postavku jer je preveliki. Kupila sam ga početkom 2015. u prodavnici Sve za 99. Važan mi je jer je takođe jedan od predmeta koji sam kupila kućeći se. Dopao mi je jer je kičast. To je bio težak period u mom životu. Radila sam mnogo za vrlo malo novca, a ovakve stvari su farbale moju svakodnevicu. Sećam se da sam ga kupila sa mišlju kad već ne mogu ništa da promenim kupiću ovaj poslužavnik koji će da me raduje. Uostalom kič je umetnost sreće!

9. Poster, plakat

Ovo je plakat za predstavu koja se davala u Ateljeu 212 Dom Bernanrde Albe po Lorkinom tekstu, u režiji Jagoša Markovića. Kasnije sam saznala da je ovo fotografija Glorije Svanson, američke glumice i ljubavnice Kenedija oca, a fotografiju je napavio Edvard Stajhen ’24. godine. Priča o posteru datira iz 2002/3. Bila sam treći razred srednje škole. Poster je stajao na oglasnoj tabli i ja sam silno želela da ga uzmem. Za vreme malog odmora nije bilo moguće jer bi me svi videli. Tako sam za vreme časa tražila da odem do toaleta, i pošto sa posterom koji sam skinula nisam mogla da se vratim na čas ja sam ga sakrila iza vodokotlića. Čim je zvonilo otišla sam po njega. Ova fotografija je putovala sa mnom, bila je savijena, pa uvijena, na kraju sam je uramila. To je priča o mojoj opsesivnosti.

Autorka si internet časopisa Ana Arp Art, kako, kada i zašto si ga napravila?

Nisam osoba koja stvari radi spontano, sve mnogo planiram i dugo osmišljavam. Sećam se, tog vremena, pre devet godina imala sam veliki broj napisanih tekstova i bila prilično nezadovoljna recepcijom naših kolega i profesora na fakultetu. U to vreme sam išla na nemački sa glumcem Milutinom Miloševićem, koji mi je predložio da napravim blog. Prvi objavljeni post su bili fotografija dlana na svetlosti kao simbol stvaralačkog principa, jedna Mocartova kompozicija koju sam u to vreme mnogo slušala (kada bih izašla iz kuće ja bih je ostavila da mi puni zidove) i kredo bloga, citat Fridriha Šlegela: Tvoji ciljevi su umetnost i nauka, tvoj život – ljubav i obrazovanje. I da ne znaš, na putu si ka religiji.

Nisam mnogo razmišljala kako će sve to perciprati moja generacija, radila sam ono što volim. Ipak bilo je ljudi koju su govorili Ovo je elitizam, šta je to!?  A ja sam želela da ono što sam napisla i način na koji sam gledala na stvar ili pojavu, podelim sa drugima. U početku nisam znala ni za fejsbuk ni za statistike, samo sam objavljivala. Vremenom sam shvatila da se ljudima to dopada i da od početka u svemu tome vide jako dobar koncet. Moram priznati da ja nisam ispočetka krenula sa konceptom, ali sam ubrzo uvidela da koncept organski proističe. Tada sam shvatila da to nije ni blog ni časopis već umetničko delo našeg vremena.

Dakle usvojila sam ono Bojsovo da možeš da ljuštiš krompir i da to bude umetničko delo, ako iza toga postoji ideja!

Tvoja poslednja knjiga se zove Jabuke, reč je o knjizi koja sadrži šest priča. Otkuda takav naziv?

Priče su nastale uglavnom jer sam ih čula od drugih ljudi, zapravo čula sam zametak a ja sam ih menjala, dograđivala… Protagonisti su deca, ali knjiga nije za decu, niti je samo o deci. Postoji lični aspekt naziva knjige – nekada sam jela mnogo jabuka! Poslednja priča se zove Jabuke: glavna junakinja sedi sa bakom koja ljušti jabuke i pripoveda joj o svom životu, a postoji metafora o knjizi kao o činiji sa jabukama. Smatram da knjiga ne treba da povlađuje čitaocu, ne treba da bude konformistička, već kao kamenčić u cipeli, mora malo da ti bude neprijatno. Čitalac ne sme da se prepozna u njoj kao u ogledalu. Knjiga treba da bude tvoje razbijeno ogledalo.

Prva knjiga koju si objavila se zove Tri mita o putovanju iz Sunca.

Ta knjiga je objavljena je u maju 2016, a pisala sam je od 2009. Zapravo paralelno sam pisala tri knjige i kasnije sam odlučila da ih objedinim, jer sam shvatila da pišem knjigu koja ima isti cilj. Grčki mit nije kodifikovan knjigom i mi imamo beskrajno polje slobode kako mitove možemo da tumačimo i reinterpretiramo. Uzela sam tri mita u kojima sam prepoznala motiv putovanja – u mom slučaju putovanje ima ishodište iza sunca. Moji junaci Persefona, kentaur Hiron i neimenovana junakinja koja se kreće kroz lavirint putuju da stignu iza sunca. Ovo troje junaka su na različitim stupnjevima približavanja suncu, na različitoj su udaljenosti od sunca. Šta je i gde je to iza sunca ostavljam čitaocu.

Put i putovanje su bitne i velike teme za tebe. Zašto ti je važno putovanje?

Mislim da sam tako rođena, kao vrlo mala sam osećala kako mi ovde i sada nije dovoljno, kao da nema smisla. A onda se pojavila umetnost kao proizvod dosade. Ne potičem iz građanske porodice, nisam nasledila biblioteku, i moje interesovanje za umetnost podiče iz dosade. Meni je bilo strašno dosadno! Dosada može da ima izuzetno važan kreativni potencijal. I to dosada ne kao nedostatak rada nego kao nedostatak smisla, jer moja je majka bila stroga i ja sam imala puno obaveza. Ali uvek sam mislila da je tamo negde iza sunca pravi život koji ima pravo da ustane kada ga pitaju. Bila mi je potrebna širina iskustava i teleportacije. Putovanje je za mene čin umnožavanja identiteta, kada putujem čini mi se da se razlistavam.

 

Lajkuj:

Komentari:

  1. Marta says:

    Kakav predivan tekst,jedna iskrena prica o detinjstvu i licnom zivotu. Posebno ova recenica-”Putovanje je za mene čin umnožavanja identiteta, kada putujem čini mi se da se razlistavam”.i Slegelov citat.
    Hvala Ani >3.

Ostavite komentar:

Slični članci: