Dino Pešut: „Poderana koljena” izgubljene generacije u potrazi za nežnošću

Nakon što je njegovo ime objavljeno među budućim rezidentima drugog „Odisejevog utočišta”, Dino Pešut je u Berlinu predstavio svoj prvi roman „Poderana koljena”, a zatim je proglašen kao pobednik ovogodišnjeg Hartefaktovog konkursa za dramski tekst „Posljednji afterparty”. Negde između Zagreba i Beograda, blizu Rosenthaler-Platz-a, uspeli smo da saberemo utiske te nedelje.

Sredinom decembra je Dino Pešut, afirmisani dramski pisac, opet obradovao svoju publiku nizom novih dostignuća. Ciklus lepih vesti započeo je najavom učesnika na književnoj rezidenciji „Odisejevog utočišta” za 2020. godinu. Dva dana kasnije, u krugu berlinskog čitalačkog kluba posvećen književnosti na „našem” jeziku (BKS — Berlinski Književni Susreti, održan je razgovor i javno čitanje njegove knjige „Poderana koljena”. Za svoja dela dobio je mnogobrojna priznanja, a najnoviju nagradu upravo je osvojio na Hartefakt Festivalu. U sred navedenih dešavanja, popričali smo o dosadašnjim uspesima, budućim planovima, i temama o kojima najčešće razmišlja. Sa razgovorom prepliću se i selektovani odlomci knjige koju toplo preporučujemo.

Tvoj debitantski roman „Poderana koljena” pojavio se još u aprilu 2018. godine. Dok se skoro dve godine kasnije osvrćemo na glavnog junaka, deluje kao da suština priče sve više utiče na čitaoce i podstiče na dalje razmišljanje o savremenim temama.

Mislim da knjiga još nije doživjela svoj pun potencijal. Ljudi koji su je već pročitali uglavnom dobro reagiraju. Ali ta prva kategorija čitatelja nije i tema romana, već se prepoznala u nekim drugim temama. Čini mi se da knjiga i dalje putuje i polako dolazi do svoje „ciljne grupe”, odnosno onih osoba o kojima se radi, jer za sada i dalje ne znaju da ta knjiga postoji. To je normalno pošto takve literature nema puno, kao ni etabliranih mladih pisaca koji se još traže. Pored toga, naša generacija drugačije konzumira književnost. Danas doživljavamo preporod poezije. Doduše, i ja sve češće kupujem zbirke pjesama a skoro sam počeo i da pišem nešto sitno jer je lik mog novog romana pjesnik.

Tvoje objavljene ultra kratke priče takođe se prepliću sa formom duhovite poezije. Kako objašnjavaš povratak tog žanra?

U ovome svijetu beskonačnih skrolova, odjednom susretneš formu u kojoj se misao razvija u određenom i organiziranom skupu riječi. Izražen je neki osjećaj, atmosfera, doživljaj i onda je s time završeno. Tješi me ta jednostavna apstrakcija. Druga stvar je što je poezija dugo bila u rukama starije „garde”. Zahvaljujući internetu koji podržava kratki format, nova generacija je ponovo otkrila poeziju. Živimo u teroru slika i opet moramo posegnuti za poezijom kako bi smo se vratili nekim intimnim pojmovima sa drugačijim značenjem. Kao što je, na primjer, ljubav.

Ljubav i jeste jedna od ključnjih tema tvog romana, mada je pre reč o lutanju jedne krhke generacije „kojoj je preostao internet, igračka iz djetinstva s kojom je rasla, kojem su oni bili testna skupina”. Šaljivo-gorkom iskrenošću nas podsećaš na zakasnele faze odrastanja, pronalaženja, odlaganja. Ističeš koliko smo svi mi kompleksna i nesigurna bića, preokretljivih misli i želja. Prozivaš nas kroz hrabru kritiku današnjeg društva i sistema. Ako tako malo poznajemo sami sebe, kolicno tek onda poznajemo one za koje smatramo da su nam bliski? Da li sve te dileme neizbežno dovode do začaranog kruga egzistencijalne krize?

Priču sam napisao duboko iz jedne osobe, ne bi li se u njoj i pronašao. Ako skužimo po čemu je svatko od nas tako specifičan, brže se prepoznajemo i opšti pojmovi postanu univerzalni. Na lokalnom nivou, prethodnu generaciju je zeznuo rat. Ali na globalnom nivou, svakako je bilo bolje bejbibumerima koji su svoj život vidjeli kao kontinuirani napredak. Svaka dekada bi predstavljala novu ideju progresa, zajedničkog dobra. Mislim da su ljudi osamdesetih godina prošlog veka iskreno smatrali da su na rubu novog svijeta. To se vidi kroz muziku, tehnologiju, film. Mi dolazimo u čudnom trenutku čovječanstva. Naše krize ne možemo usporediti sa prethodnom situacijom jer sve zahtjeva abnormalan trud. Osnovno pravo na stanovanje je postala naporna borba, i šokantno je koliko je postalo normalno što je teško naći krov nad glavom. Druga stvar je posao: u tržištu koje ti govori da imaš pravo biti što god poželjeo, shvatiš da ne možeš. Zaboravili smo da posao ne mora biti nešto naročito ispunujući. Počelo se podrazumjevati da je moj posao jednak mojoj osobnosti, što je potpuna glupost…

„Kako se probudio s dvadeset i sedam godina i tek sada uvidio da nema baš puno ponuditi ovome svijetu? (…) Sada uviđa da govori tri strana jezika, ali nijedan ga ne može zaposliti. Sada uviđa da ne zna kuhati asortiman jela koja bi mu pomogla da isplanira svoj nutricionistički tjedan. Uviđa da je deset godina produživao svoj pubertet i da je sada ostavljen s napola karaktera i napola sredstava za preživljavanje. Možda život i neće biti onakav kakav je planirao i možda zaista bolje od ovoga ne može. (…) Odjednom shvaća što to znači odustati i kako iznenada život više nije samo avantura koja se krka uspomenama, nego dani i dani, dani što prolaze u jednom te istom egzistencijalnom pitanju i njegovoj sjeni.”

Da li misliš da se egzistencijalna kriza najčešće pojavljuje kada čovek ima previše slobodnog vremena za razmišljanje i kada nema nekih značajnijih briga? Do koje mere se to stanje svesti uopšte može približiti sa ekonomskom situacijom?

Sustav je totalno urušio koncepciju slobodnog vremena. Zvuči grozno ali ja sam za sebe morao osmisliti taj koncept, odlukom da nedjeljom ne radim. Tim postupkom sam osjetio po prvi put vremensku slobodu. Ja sam inače te sreće da se bavim poslom koji mi se dopada, ali sam ipak sebe morao da primoram na taj slobodan dan. Mi smo djeca recesije koja nas je odgojila. Kada smo htjeli početi živjeti, sve se promijenilo. Dekada totalne neimaštine je od nas napravila pojedince koji su navikli da budu najbolji čak i kada znamo da nema posla, da se snalaze samo oni koji vjeruju u svoje fenomenalne ideje, po nekim američkim principima.

Ostali smo u tom modusu da treba ugrabiti svaku priliku, da se svuda moramo ostvariti, sve iskoristiti. Kakva budalaština! Odatle i dolazi ta nesigurnost. Sve se poremetilo i zanima me kako će povjesničari gledati na ovo razdoblje.

S druge strane, svakakve sitnice nam odvlače pažnju, koncentracija opada. Da li ti se čini da smo zamenili prioritete, da više ne znamo ili ne želimo da odvojimo bitno od nebitnog, posebno u multitasking-eri?

Postoji bezbroj metoda da ne razmišljamo o slobodnom vremenu. Vidim da je online kupovina postala intenzivan i precizan način da se potiskuje struja misli koja te dvaput nagradi: jednom kada poručiš, drugi put kada otvoriš paket. Što se nedostatka fokusa tiče, mislim da se danas radi više ali znatno brže. Fizički nam je potrebno manje vremena da obavljamo poslovne zadatke nego osamdesetih. U dvadeset minuta, mi završimo nešto što je možda nekome bio cijeli radni dan. Jedino što sebe krivimo ako ne postignemo ono što smo naumili ili ako pravimo pauzu. Zaboravljamo kako se naplaćuje intelektualni kreativni rad. A naša pažnja je raspršenija jer smo postali ovisni o svim tim aplikacijama.

„Uspjeh zatvara mladu osobu tako da se nikad ne zapita tko je on ili ona točno. A uspjeh, zajedno s pohlepom, dosadom, inatom, svojim starim prijateljicama, uvijek ode na godišnji. (…) Sve kako bi se pitao — tko sam ja? Pitanje tako jednostavno, a tako bolno pretenciozno. Pitanje koje se kao kruna nasađuje na glave milijuna ljudi svih boja koža, rodova, dobi i različitih kreditnih sposobnosti.”

Zašto je ugodnije praviti se „kretenom, pijancem i glupim glumcem” nego istaknuti svoje misli? Da li je došlo dotle, da su oni ljudi koji se pretvaraju da su prazni — a možda to neki zaista i jesu — postali zanimljiviji od onih koji bi imali nešto konkretno da podele sa svetom?

Postoji takva hipertrofija informacija, stavova, ironiziranja… U ovom trenutku je užasno teško prepoznati kvalitet u nečemu a istovremeno preuzeti odgovornost za vlastito djelovanje, zato što je došlo vrijeme totalnog randomness-a i whateverness-a. Sve postaje svejedno. U takvom svijetu je puno lakše praviti se da si glup i da su tvoji uspjesi kao mali događaji u carstvu nasumičnosti, a ne posljedica rada. Meni je dugo trebalo da skužim da je uspjeh nešto što mjere drugi ljudi. Dok smo mi odrastali, internet nam je pomogao da se osjećamo manje izoliranim i usamljenim jer smo vidjeli da postoje ljudi slični nama. Današnjim klincima koji su od svog rođenja umreženi, to stanje prelazi u saznanje da nisi poseban jer si jedan od tisuću istih kao ti. Zašto se onda uopće truditi, kad će se tvoja slika svakako utopiti u masu?

Koje su, po tebi, posledice takvog stava u razmeni na svakodnevnom nivou?

Postalo je teško izboriti se sa tolikom dozom cinizma i ironije, koje uopće više ne koristi isključivo „kul ekipa”, već se generalno tako obraćamo jedni drugima. Isključili smo dobrotu i nježnost iz programa, iz javnog diskursa, dok će oni koji barataju tim terminima biti ismijani. U svojim kolumnama sam već pisao o tome kako bi bilo poželjno da počnemo iz početka, da se vratimo ljubaznosti i dobroti, jer mi se čini da zbog te indiferentnosti ljudima užasno nedostaju emocije. Umjesto toga smo počeli koristiti bijes kao nešto što nas može izvući iz letargije, bilo to od Trampa ili Grete. Bijes jeste efektivan i brz, ali nas samo empatija i brižnost mogu spasiti na dugoročnim stazama.

„Samo je pitanje stoljeća kada se više ništa neće uprljati, ni zabava, ni ljubav, ni prijateljstva. Za sve će postojati logoritam koji će nas upozoriti, koji će izračunati, potisnuti. Jednog dana ljubav će biti jednako nejasan pojam kao i antička hamartia. Jednog dana neki će ljudi budućnosti otkrivati Berghain i bit će im potpuno nejasno kako su se ljudi današnjice zabavljali (…).”

Na fizičko-emotivnom planu, kao da je proučavanje međuljudskih odnosa i elementarnih bioloških potreba postala nauka. Da li polako postajemo roboti?

Kada razmišljam o tome, imam neku vrstu nelagode zato što smo u procesu dehumanizacije. Vrlo brzo sve postaje optimizirano. Sve se mora precizno kvantificirati i imenovati specifičnom terminologijom, u pokušaju da se znanstvenom metodom dođe do boljeg razumijevanja. Ipak od svih tih tema, intima je najteža. Divno je što neki ljudi mogu odvojiti seksualnost od osjećaja, ali smo uvijek na sigurnom jer nas štite mobiteli iza čijih se ekrana krijemo. A između ljudi je i ta propusnost koja nas čini nervoznim te smo željni sve kontrolirati: prehranu, intenzitet afiniteta prema osobi koja nam se dopada, dozu izloženosti… Tako da nikada nismo ugroženi. Sa obzirom da se nalazimo u političko nestabilnoj eri, ukoliko se ne pozabavimo tim temama, može se nešto grozno dogodi, jer smo izgubili neke bitne parametre.

„Dane je dio generacije toliko opsjednute ostavljanjem tragova, svojih lica s napućenim usnama, hrane koju su otkrili, iskustva koja su doživjeli. Dane Draženović dio je generacije opsjednute strahom od zaborava, stoga stalno dokumentiraju vlastito bivanje. (…) sve su tragedije virtualne, televizijske.”

Koji je tvoj stav o ubrzanim novim tehnologijama koje skoro svi danas masovno i nesvesno koristimo, ne primećujući više da smo postali robovi nečega što ne razumemo?

Dugo sam imao najobičniji mobitel, ali sam smartfon nabavio isključivo zbog bankarskog računa. U suštini nisam protivan novim tehnologijama i ne znam što je alternativa. Ali moramo naći načina da skužimo što nam je potrebno od toga, a što nije. Internet je sasvim novi teritorij i sada se polako svi već selimo ili smo se preselili na njega. Tranzicija još uvijek traje. Ovo je samo početak i učimo sa novim materijalima koje još ne znamo koristiti. Bojim se da smo prerano odustali od maštanja što bi to sve internet mogao biti. Trenutno ga imaginiramo kao skup korporativnih platformi. Potencijali su puno veći, da ne kažem revolucionarniji. Ipak, u jednoj bazi podataka se čuvaju sve informacije o nama. Moramo biti oprezni jer ne znamo tko upravlja internetom i koja su pravila tog nepoznatog kontinenta. Neki državni zakoni ne vrijede na mreži. Francuska vlada je izglasala da svatko tko ne želi da bude unutar pretraživačkih mašina, ima pravo da izbriše svoje podatke. Ali tko će to regulirati?

Radnju romana si prvo hteo da smestiš u Pariz. Osim toga što si se preselio u Berlin dok si pisao, da li postoji još neki razlog odluke da premestiš priču?

Ovaj roman sam nosio u sebi, gdjegod se dešavao. Sa ove distance mogu sigurno reći da se super poklopilo što se priča odigrala u Berlinu jer to jeste sada grad migracije. To će se promijeniti, ali ovo je zapis meandriranja jedne osobe u tom gradu. Po svaku cijenu sam htio izbjeći pisati o nekim predrasudama. Ali bar me je to izvuklo da se ne moram baviti ni jednim klišeom, niti problematizirati što drugi ljudi očekuju da je život u Berlinu. Nisam napisao univerzalnu istinu o Berlinu, niti sam u mogućnosti za tako nešto. Ovo je samo jedan uvid u taj grad.

„Građaninom se postaje jednostavnom spoznajom: ja sada živim ovdje. Berlin je jedinstven po tome što se ta spoznaja može gotovo beskonačno odgađati, do napuštanja grada. Otprilike kada odgođeni turisti proglase grad razočarenjem, mrtvim i uzdahnu da više nije ono što je bio.”

Pišeš o Berlinu „kao utočištu za sve izgubljene jadnike iz cijelog sveta”. Smatra se da energija ove metropole usisava i priziva jedan specifičan tip ljudi, postajući simbol usputne stanice. Da li je Berlin sinonim za tamnu tačku u kojoj je sve dozvoljeno ili je to još jedan stereotip? Kakav je bio tvoj odnos sa ovim gradom?

Kao i svaka metropola, Berlin je puno stvari odjednom. Što je grad veći, to je slagalica enigmatičnija. Kako ćeš posložiti život i poimanje tog grada isključivo zavisi od vlastitog nahođenja. Neki gradovi u određenom trenutku imaju tu vrstu geopolitičke i ekonomske moći. Berlin je razvio suludu mitologiju kroz koju se treba probiti, definitivno posjeduje sopstvenu antropologiju, vizualni identitet po stavu ljudi, stil odijevanja, frizure… Dok sam živio ovdje, ovaj grad je bio moj dom. Imao sam privilegiju da mu se posvetim i da ga upoznam. Nisam razmišljao o selidbi ili napuštanju. Moja odluka je bila da ostanem. Ljudi koji dolaze u Berlin imaju različita nadanja. Njihov boravak ovisi o tome koliko ih brzo uspiju ispuniti ili naći neka nova.

Da li taj mit omogućava ili, naprotiv, inicira razvoj spomenute egzistencijalne krize?

Kako za koga. Berlin je pokušaj da ljudima bude lijepo i ugodno. Puno njih se doselilo ne bi li sebi omogućili smisleniji život, jer ovaj grad to dopušta više nego London ili Pariz. To se reflektira u romanu. Ovdje svako ima šansu da kontemplira svoju svakodnevnicu. Još uvijek je cijena niža od kvaliteta, iako se ta situacija mijenja. Zato ljudi dopuštaju sebi razna preispitivanja. Otvaranje prema novim horizontima se ovdje može priuštiti, za razliku od navedenih gradova. Dodao bih da oni koji ovdje dolaze da bi se pronašli, mogu uspjeti u toj misiji. Ovim drugima se loše piše! (smeh)

„Došao sam u ovaj jebeni grad da se nađem, ali sam se kao i svi drugi samo izgubio. I ja već neko vrijeme nisam ja.”

Prošlo je godinu dana nakon što si napustio Berlin, a ovo je prvi put da mu se vraćaš. U knjizi zvuči kao da mu odaješ počast, ali ga istovremeno i mračiš. Kako ga danas doživljavaš?

Osjećam se kao da nisam otišao. Od sada imam isti odnos sa Berlinom kao što imam sa Beogradom. Iako u Beogradu nikada nisam živio, često mu se vraćam. U oba grada sam razvio po jedan paralelni život. Plašio sam se da će moj povratak u Zagreb biti trauma i žrtva, a zapravo je ispalo veoma ugodno. Zato sam odgađao ovaj susret sa Berlinom godinu dana. Nisam bio spreman, nisam se ni javljao ljudima. Mislio sam da će me ponovo zavesti, te sam ga isključio iz programa. A sada kada sam opet ovdje, čini mi se da se ništa nije promjenilo, kao da mu i dalje pripadam, i dalje ga volim. Ispostavilo se da se meni nije pokazao kao idealan za život, ali postaje jasno da ću mu se periodično vraćati i da će se naš odnos razvijati dalje.

„Mogao bi cijeli ovaj pokušaj, promašaj, suziti u anegdotu, jednu od poznatih priča koje počinju s ”I ja sam jednom živio u Berlinu”. (…) Mogao je živjeti svoj život, snimiti pokoji film i raditi svoje slikovnice. Omotati se u prepoznatljivost Zagreba, normalizirati konzervativizam, provinciju, svaki dan malo odustajati od svojih želja i ambicija te ih obilježiti kao višak ambicijoznosti i nedozrelosti. (…) Treba li biti kažnjen zato što je želio samo malo više za sebe, nešto drugo od onoga što mu je bilo ponuđeno geografskom lutrijom rođenja?”

U knjizi takođe otvaraš političko-ekonomska pitanja o situaciji na Balkanu. Upravo si rekao da se ne kaješ što si se vratio u Zagreb i da je to bila dobra odluka. Od kada si tamo, kako upoređuješ pozorište u regionu sa pozorištem u Nemačkoj?

Nakon boravka u Berlinu, vidim Zagreb drugim očima. Bilo mi je fenomenalno vratiti se u jezik i okruženje koje prepoznajem. Sa ekonomskim disbalansom je vrlo jednostavno: koliko para toliko muzike. Ako imaš više novca, možeš više ulagati i imati veću slobodu. Budžet jedne velike njemačke produkcije je godišnji budžet jednog kazališta u Hrvatskoj. Glavna razlika u uređenoj zemlji jeste da su ljudi koji su na poziciji moći svjesni svoje odgovornosti prema kulturi i kreiranju nove generacije umjetnika.

„Hrvatska, ta mala i predivna zemlja, svojoj mladosti nije ostavila puno prostora. Zato svaku večer puni busovi za Njemačku klize u noć ostavljajući nekoliko suza po obrazima majki, očeva, bivših dečki i preostalih prijatelja.”

Kako danas tumačiš balkansku demokratiju? Da li se može dovesti u paralelu sa opštom histerijom na globalnom nivou, gde je svaka suluda bizarnost postala ne samo moguća, već i tolerisana ili posmatrana kao neki veliki spektakl?

Zapadni svijet je povjerovao nadležnim institucijama i uvjerio se u ravnopravno funkcioniranje istih. Zato sada ne zna kako da se nosi sa ovim naglim promjenama. Kada su se spašavale banke u doba recesije, poljuljala su se vjerovanja u vladu i ljudi su uvidjeli prave prioritete političara. To je nešto što smo mi već znali na Balkanu, jer mi se čini da smo mi bar svjesni da se politički sustavi mogu urušiti. Druga stvar je što je Europa do sada navikla na blagostanje, namirena sa idejom da nema mržnje. To se sada sve vraća, jer je svijet u kome živimo nesiguran, bijesan, siromašan i agresivan. Volim Balkan i mislim da smo prestrogi prema sebi. Kužim da je ta frustracija visoka, ali te naše zemlje su nešto mlađe od mene, a ja ne znam puno. Moramo pružiti sebi šansu. Rat je traumatično iskustvo, potrebno je još vremena. Kako Balkan ima povijesne diskontinuitete i kako se svašta započinje iz početka, oni koji zasjednu smatraju da su pretplaćeni na tu poziciju do smrti, a smjena generacije se nikada nije dogodila. Međutim, naša generacija otvara kanale novih suradnja, i to ne samo u svijetu kulture, nego i u širim krugovima.

Dok se u sred Beograda dešava prebijanje muškarca koji nosi torbu „sumnjive” boje, u Hrvatskoj se donosi presuda po kojoj istopolni parovi mogu postati udomitelji…

Nasilje je ljudska činjenica i postoji svuda. Vidio sam ga u svakom gradu u kojem sam boravio. I u Berlinu se mogu svjedočiti homofobni ili ksenofobični napadi. U mjestima gdje se nasilje ne osuđuje, ono se potiče i dopušta. Ono što se razlikuje je reakcija, brzina reakcije i kazna koja slijedi. James Baldwin je izjavio da mora biti optimističan po pitanju borbe za civilna prava jer on živi taj život. Ja sam takođe optimističan, bilježim male pobjede. To je neka kontinuirana povijesna bitka, razvoj, otpor, i zašto ne, nada. Nadu sam vidio i u Zagrebu. Ova posljednja presuda je kruna višegodišnjih aktivističkih napora udruga okupljenih oko Povorke ponosa. Ne bismo trebali zaboraviti koliko je to bilo opasno na početku i kolika je žrtva dana kako bismo mogli uživati prava, svijet, asfalt i zakone koja smo izborili. U Hrvatskoj, LGBTQ zajednica napokon ima malo više prilike za slobodu izbora. No, naravno, put do jednakosti je još uvijek dalek ako uključimo i ekonomske, a ne samo identitske nepravde. Popularna i visoka kultura preferiraju uzak profil reprezentacija, ali treba imati na umu da je LGBTQ širok pojam i uključuje različite životne priče.

„Nešto je vrlo erotično u zajedničkom kuhanju. (…) to ljuštenje luka, rezanje slatke bundeve i krumpira, pirjanje, dolijevanje i miješanje dobiju erotksu notu. Lonac se pretvori u vulkan. Narančasta lava izgara sama u sebi, kao i Dane i Lucas, koji se uvijek negdje oko štednjaka, kao slučajno, dotaknu. Njihova tijela dobiju instantnu dozu endorfina. Je li to ljubav?”

Kako te promene posmatraš iz ličnog iskustva?

Potpuno sam svjestan da ovo o čemu danas govorim proizlazi iz privilegije moga zanimanja, trenutačnog uspjeha ili adrese na kojoj živim. Međutim, nasilje je obilježilo moje djetinjstvo, kao i izostanak reakcija. Niti škola, ni učiteljice, ni prijateljice nisu baš nešto pokušavali da to zaustave. Trebalo mi je dosta vrijemena, knjiga i psihoterapije da sve to shvatim. Naime, dok sam bio dječak, ja nisam ni slutio da ću moći pisati o čemu i kako želim. Budućnost je izgledala toliko usko, ali je ipak došla i proširila se. Nadam se, ako i za to malo dijete iz Siska, onda i za neke druge dječake i djevojčice. Iz te perspektive se manje bojim nasilja koliko se veselim budućnosti.

Neretko pominješ filmski svet sa tebi naizgled dragim rediteljima kao što su Almodovar, Dolan ili Guadagnino. Do koje mere kinematografija utiče na tvoj stil pisanja?

Veliki sam ljubitelj kinematografije, koja mi je najdraži oblik razonode i jako utiče na mene. Kada mi je teško, ja odem u kino. Film te uvuče u neki svijet. Svi ti autori meni jesu radikalno otvorili oči i pokazali što ja sve mogu kao autor, i koliko to autentično može biti. Najviše je Dolan kod mene izazvao to oduševljenje kada sam upisao dramaturgiju, jer sam skužio da se ne moram pravdati zbog konteksta u kojem sam odrastao.

Kao što svaki roman nosi po koju autobiografsku česticu, jasno je da je glavni lik tvoj alter ego. Koje su ključne razlike u karakternim osobinama i gde se prepliću vaše sudbine?

Insistiram na tome da se ova knjiga apsolutno mora čitati kao fikcija! (smeh) Sve to proizlazi iz glave istog autora, nesvjesno, iz pozicije koju poznajem. Ne mogu pobjeći od činjenice da ja pišem samo iz vremena u kome živim, i za sebe. Teško mi je pisati iz perspektive osobe sa pedeset godina jer mi je to lažno. Mogu raspisati lika od pedeset godina, ali ne mogu vidjeti svijet kroz te oči, niti to želim. Volim da ostavim prostora za interpretaciju, i da neko tko me ne zna može potpuno razumjeti priču i protumačiti je na svoj način.

„Uglavnom je pio, pljuvao cinične komentare, debeli namaz samoodbrane. (…) Kritika ga baš nije voljela. U Zagrebu je bio na glasu kao bahat, arogantan, neradnik, dokoni hipster koji je dobio tu nagradu, a da je nije zaslužio. Imao je mali krug prijatelja i preveliki kvadrat poznanika. (…) U isto vrijeme htio je previše i puno manje od onoga što je imao. Stoga je odlučio otići. Trebalo mu je samo malo vremena i još manje prostora da razmisli što on to zapravo želi. Uronuti u to tržište ili od njega potpuno pobjeći. Berlin je bio daleka nada udaljena jednim kratkim letom.”

Da li te je za figuru terorističkog napada inspirisao atentant decembra 2016. godine?

Ne, tu odluku sam donio još ranije. Ideja mi se javila u toku terorističkog napada u Parizu. Dugo sam se dvoumio oko tog motiva i kako da ga postavim. Ali sam oduvijek znao da će se tako nešto desiti i u Berlinu. Počeo sam proučavati terorizam budućnosti. Međutim, nisam se htio baviti geopolitikom ili otvarati teme o kojima nije moj posao da pišem. Umjetnik ima pravo svojom maštom ulaziti u tuđa iskustva i komunicirati preko tih polja. Ali treba imati poštovanja i postaviti sebi pitanje da li je baš taj uvid potreban narativu ili se koristi za komercijalni uspjeh. Neke teme privlače određenu vrstu pažnje. Ako eksploatiraš tuđu patnju za vlastiti uspjeh, a tebi nije neophodno u tvom autorskom djelu, tu se onda svrha dovodi u pitanje.

Da li je na neki način pisanje ovog romana tebi došlo kao terapija i da li si pronašao neke odgovore?

„Poderana koljena” su bila ispred mene dvije godine, po pitanju zaključaka i tome gdje mi se usmjerava pažnja. Čini mi se da sam napisao nešto što je ispalo pametnije od mene u trenutku pisanja. Tek sada sam došao do tog stanja svijesti. Ali to što ti pišeš o nečemu, ne čini te ekspertom. Pritom, ne želim pružiti neka zatvorena objašnjenja, niti tvrditi ili servirati rešenja. Kroz pisanje se izražavam. Ponekad djeluje terapeutski, ali ne mogu reći da je pisanje, kao proces, terapija. Pisci bi bili neki super sređeni ljudi, a znamo da to nije tako.

Sve češće se proizvode autorski projekti u kojima ne postoji unapred napisani dramski tekst, već glumci sa rediteljem grade priču i razvijaju radnju. Šta misliš o takvom kreativnom procesu?

Relativno sam konfuzan s tom modom. Trenutno se radi puno predstava u kojima glumci, ne propitujući vlastitu privilegiju u ovom svijetu, govore o nekim problemima koji se ne tiču njih direktno. Zašto baš ova grupa ljudi, dovoljno sretnih i talentiranih, zaposlenih u nekom kazalištu, meni govore o političko-ekonomskim pitanjima? Neobično mi je. Ipak neko mora pisati dramu. Pisanje i književnost traže svoje mjesto u digitalnoj eri, a tekst zahtjeva posebnu vrstu koncentracije…

Za tebe se kaže da si najnagrađivaniji mladi hrvatski dramski pisac. Umesto nabrajanja svih tvojih dosadašnjih priznanja, zanima me tvoj najsvežiji uspeh. Upravo si postao pobednik osmog Hartefaktovog konkursa za najbolji savremeni angažovani dramski tekst u regionu, „Posljednji afterparty”. Šta nam možeš reći o tome?

Ove godine sam htio napisati trilogiju. Tri drame čine taj serijal: „H.E.J.T.E.R.I”, „Djeca recesije” i „Posljednji afterparty”. Izgleda da će svaka od njih imati premijeru. Prva drama se radi u ZKM-u, u režiji Judite Gamulin. Druga je bila u Splitu. Ova treća, za koju sam mislio da je preradikalna, sada je dobila nagradu. Radnja prati dvoje najboljih prijatelja koji žive u stanu čija vlasnica, jedna uspješna umjetnica, njima saopštava da mora povisiti stanarinu. Njen prijatelj im nudi značajnu novčanu pomoć u zamjenu za nešto što bi on volio da ima a oni bi mu to mogli pružiti… Glavno pitanje je što smo spremni da uradimo za novac, u svijetu gdje se Airbnb bavi trgovinom naših stambenih prostora a Uber trguje našim privatnim vozilima. Ne vidim zašto bi naša tijela, ako smo već sve ostalo dali u biznis, ne bi bila iskorištena.

Upravo završavaš svoj drugi roman i razvijaš ideju reportaža u formi poetskih putopisa koji se fokusiraju na glavne gradove bivše Jugoslavije. Šta možemo da očekujemo od ta dva projekta?

U romanu koji će biti izdat na proljeće, bavim se odnosom oca i sina, ali naslov još nemam. Pored toga, dobio sam mjesto na rezidencijalnom programu „Odisejevog utočišta”. Prijavio sam projekt koji trenutno zovem „Sporedni likovi”. Volio bih raditi seriju literarnih reportaža o Beogradu, Sarajevu, Ljubljani, Zagrebu i napokon Berlinu. Svaki od tih gradova je mene oblikovao. Isto tako su me oblikovali ljudi koji žive u tim gradovima. Imam potrebu napisati knjigu o jednoj mladosti u jednom vremenu koja se razvijala na tim mjestima. Volio bih pisati o ljudima i mjestima koje volim, da se malo odmorim od sebe. Formirala se jedna mreža ljudi koja stvara interakcije, postoji neki paralelni svijet zajedničkih tendencija, okupacija. Nameću nam se neke tenzije a mi zapravo živimo otvoreni život mimo tog kaosa. Hoću da istražim naše odnose i provjerim po čemu smo to slični…