Ko je kriv?
Tog jutra, dok sam sedela na kauču naspram otvorenog balkona i lakirala nokte Chanelovom nijansom rose exuberant, čekajući kurira da mi donese antilop mokasine u boji lavande, neki dečak je u Beogradu ušao u svoju osnovnu školu i očevim pištoljem pucao u školske drugove. Uporedo sa mojim osunčanim prolećnim mirom, dok sam spokojno povlačila četkicu farbajući nokte u roze, odvijala se krvava tragedija u kojoj su nevina deca smrtno ranjena. U trenutku kad sam saznala šta se dogodilo, vreme se u mojoj glavi premotalo, iselila sam se iz svog prepodneva i stajala nasred one učionice u kojoj su mi strah, vrištanje, horor, smrt i pucnjevi probijali telo. Moje iskustvo bezbrižnog jutra se izbrisalo, kao da se nije ni dogodilo. Umesto toga, mučnina, nemir i bol uselili su se u sve što me okružuje. U krovove zgrada, u more, u galebove, u crkvena zvona, u sveže namazane nokte. Sve je odjednom postalo čemerno, beznadežno, očajno. I prošlost i sadašnjost i budućnost. Pitala sam se šta li radi moj sin sada u vrtiću. U ovo vreme obično igra fudbal u dvorištu i cepa ko zna koju trenerku po redu. Sve imaju rupe na kolenima. Ali to je sad najnebitnija stvar na svetu. Poželela sam da ga zagrlim. Vazduh koji ga okružuje činio mi se danas oštriji i okrutniji. On o tome naravno ne zna ništa, dan mu je običan, a vazduh mekan. Kao i meni dok sam lakirala nokte.
Kad se dogodi ovakva tragedija, svaki normalan, saosećajan i odgovoran čovek u prvi mah ostane paralisan. Jer ne zna šta da misli, odakle da krene, koga da krivi. Dogodio se težak zločin za koji je odgovorno jedno dete. Ali kako dete može da bude odgovorno? Nužna pretpostavka odgovornosti je zrelost. Deca nisu zrela, pa nisu ni odgovorna. Ko je odgovoran? Roditelji? Društvo? Škola? Svi pomalo? Gde se pogrešilo? Šta treba da se popravi? Kako da sprečimo da se tako nešto ponovi u budućnosti? Kako da se nosimo sa posledicama ovoga što se već dogodilo? Preteška pitanja koja zahtevaju duboke kompleksne odgovore, ozbiljnu kritiku savremenog društva i preispitivanje pojmova kao što je ljubav.
Ima li ljubav isti smisao u različitim društveno-političkim paradigmama? Ima li mesta za tradicionalno shvaćenu ljubav u današnjem neoliberalnom sistemu vrednosti i u životu strukturiranom prema modelu koji nameću savremeni komunikacijski mediji? Mnogi mislioci su se bavili tom temom zadnjih nekoliko desetleća i svi imaju približno isti odgovor: otuđenje, borba za preživljavanje na otvorenom tržištu, imperativ uspeha, teror mladosti, najezda informacija, fiktivne slobode, ubrzanje tehnološkog napretka, umor i depresija, usamljenost, strah, površnost, taština, sve su to činjenice na kojima počiva način života savremenog čoveka i koje baš i ne ostavljaju mnogo prostora i mogućnosti za ljubav. Jer ljubav nije ni površna, ni tašta, ni ambiciozna, ni vidljiva, ni zamenljiva, ni laka, ni ugodna, ni podložna trendovima, ni procenjiva novcem. Čini se kao da je celokupno ustrojsvo modernog sveta savršeno konstruisano da iz sebe eliminiše ljubav. Kao zabetonirani gradovi u kojima nema zemlje gde bi niklo drveće. Kako da preživimo u tom svetu, a da nas njegova dehumanizovanost ne rastrgne? Kako da u celoj toj iscrpljujućoj jurnjavi za novcem nađemo vremena i razumevanja za sebe, strpljenja i topline za svoju decu? Deci treba ljubav više nego bilo kome. Ljubav je njihova hrana. Koliko besa, tuge, razočarenja, usamljenosti i straha se nagomilalo u dečaku koji je sa pištoljem krenuo u školu? Ne mogu ni da zamislim taj život. Bojim se da zamislim, previše boli. Znam da je teško i znam da je svet šugav, ali čini mi se da bih i na nekoj pustoj radioaktivnoj planeti na kojoj ljudi jedni drugima jedu jetre i iz tla izbijaju gejziri zmijskih otrova, držala svoju bebu u naručju isto kao i u najidealnijem svetu. Verovatno još čvršće, brižnije i ljubavnije. Zašto rađate decu ako ne umete da ih volite? Rađanje dece nije igra, nije ispunjavanje društvene uloge i nije biološka nužnost. To je vaš izbor koji ne morate da napravite. Nemojte rađati decu ako nemate vremena, snage, kapaciteta da ih volite. Ima previše ljudi na planeti, nećemo propasti ako se vi ne reprodukujete. Nemojte rađati decu koja će rasti sa opustošenim dušama, jer u te duše nemate šta da zasadite.
Oproštaj je najmoćnija manifestacija ljubavi. Gledala sam dokumentarce u kojima se najhladnokrvnije serijske ubice u sudnici cere u lice razjarenoj osvetoljubivoj rodbini svojih žrtava, sve dok ne dođe jedan otac koji kaže „opraštam ti“. Tad ubica počne da plače. Nikada ga niko nije video kako plače i najgora zastrašivanja i pretnje mu nisu izmamile zabrinutu grimasu, ali reči „opraštam ti“ su jedino što je moglo da ga slomi. Jer je u njima osetio ljubav. Onu ljubav koja mu je celog života falila, koju mu roditelji nisu dali.
Ne znam ko je trinaestogodišnji dečak, ali hajde da mu oprostimo. Neka se nadležni organi pozabave njegovim roditeljima i pokušajmo sada da ne razapnemo dečaka. Duša me boli zbog mladih života koji su prekinuti. I zbog svih onih koje će ova trauma obeležiti doživotno. Dogodila se katastrofa kojoj se niko nije nadao i koja ne sme da se ponovi. Ali ako iz nje izađemo sa još manje ljubavi i još više besa, ništa nismo napravili. Nekad se ljudi tek nakon katastrofe presaberu i dozovu pameti, a nekad je katastrofa okidač za njihovu konačnu propast. Šteta je nepopravljiva, ali budućnost još nismo iskvarili. Možda ćemo u njoj moći da se iskupimo, jer smo za ovo danas svi zajedno krivi.
Slični članci:
- Život i umetnost u „naša četiri zida” i van njih: WLW festival kao odraz želje za većom vidljivošću i podrškom kvir kreatorkama
Život i umetnost u „naša četiri zida” i van njih: WLW festival kao odraz želje za većom vidljivošću i podrškom kvir kreatorkama
Lajkuj: