Da li imate preko 18 godina?

Utakmica Smrti – komunistički simbol borbe protiv nacizma

Kako je jedan fudbalski mit izveden iz istorijskih činjenica doprineo očuvanju predanja o komunističkoj borbi protiv Hitlera u Ukrajini

Pod komandom Adolfa Hitlera, Nemačka je 1942. na severu već došla do Norveške, na jugu je pala Grčka, na zapadu je izašla na Atlantik preko Francuske i Belgije. Kako bi se prodrlo na istok do Sovjetskog saveza, Nemci su prekršili dogovor sa Josifom Staljinom i juna 1941. godine krenuli u operaciju Barbarosa čiji je cilj bio invazija na SSSR. Na svom putu su imali i jednu od sovjetskih republika – Ukrajinu. Jedan od razloga zašto su Ukrajinci tako brzo pali u ruke nemačkih vojnika bio je gnev i bunt prema bivšem, sovjetskom režimu koji je imao preterano represivne mere. Mislili su da će nova vlast biti bolja. Znamo kako je to prošlo. Po naređenju Hermana Geringa, čelnika Gestapoa, trebalo je pobiti sve muškarce od preko 15 godina u Ukrajini. Naravno, pored toga tražili su se i ubijali Jevreji i komunisti, a sve više škole i univerziteti su bili zatvoreni. Fudbal je uspeo da opstane i u tim okolnostima, a posebno je jedan mit dao podstrek običnom ukrajinskom narodu da izdrži okupaciju i da je podriva iznutra.

Ključnu ulogu u tome imao je fudbalski klub Start iz Kijeva, tim sastavljen od igrača koji su uglavnom igrali za lokalne Dinamo i Lokomotivu. Svi sportski klubovi su bili ugašeni, ali je Start uspeo da oformi svoj tim jer je bio podržan od strane nemačkog inžinjera Josepa Kordika koji je na kraju rata priznao da je zapravo Čeh. Start je bio tim radnika iz pekare, a mnogi bivši fudbaleri su svoj spas našli u njoj jer je obezbeđivala osnovne zalihe hrane koje su inače bile ograničene na 200 grama hleba nedeljno. Članovi ovog tima bili su Mihail Sviridovski, Aleksej Klimenko, Fjodor Tjučev, Mihail Putistin, Nikolaj Korotkin, Nikolaj Makinja, Pavel Komarov, Nikolaj Trusevič, Ivan Kuzmenko i Makar Gončarenko. Priključili su im se i trojica bivših fudbalera iz Lokomotive Mihail Meljnik, Vladimir Balain i Vasilij Sukarev. Ime su odabrali shodno tome jer su smatrali ovo za novi početak.

Malo je bilo potrebno Startu da upadne u oči narodu, pa samim tim i nacistima. Prvo su porazili ekipu sastavljenu od Mađara sa 6-2. Nakon toga su ponizili garnizon sastavljen od rumunskih vojnika sa 11-0. Nova Ukrainski Slovo, list iz Kijeva je pomno počeo da prati rezultate novooformljenog tima što je pomoglo da se stvori „kritična masa“ ljudi, odnosno baza navijača koji su u sve većem broju pratili utakmice tog kluba. Uvideli su to i Nemci, te su počeli da naplaćuju ulaz na tim utakmicama – ulaznica je koštala pet rublji – ali to nije obeshrabrilo Ukrajince da podrže tim. Ozbiljno su „uvalili lakat“ nemačkoj vlasti kada su prvi put ponizili nemački tim PGS sklopljen od članove istoimene vojne jedinice. Bilo je 6-0.

Čini se da su okupacione sile malo po malo davale sve teži zadatak za fudbalere Starta. Još jači mađarski tim MSG Wal stigao je u Kijev, ali je i on bio počišćen sa 5:1. Međutim, utakmica je bila proglašena za neregularnu zbog povrede jednog od mađarskih fudbalera, te je zakazan revanš. Publika je prkosno dolazila u sve većem broju, te je uz brojne sudijske greške Start ipak dobio i revanš sa 3:2. Čitava stvar je uzela previše maha jer su ti fudbaleri postali heroji među običnim narodom koji je prvi put mogao da vidi kako se okupator zapravo i može poraziti. Nemci su shvatili da je vrag odneo šalu, bilo je potrebno pokazati Ukrajincima gde im je mesto.

Poraz ili smrt

Na red je stigao i tim koji će, naposletku, i doći glave domaćim fudbalerima. Bio je to tim Flakelf, zvanična ekipa Luftvafea (jedinica nemačkog vazduhoplovstva). Sastav je predstavljao savršenu arijevsku rasu i bio oličenje nepobedivog i superiornog Trećeg rajha. Prilika da se ubije moral naroda učinila se 6. avgusta 1942. godine na stadionu Zenit. Namerno je određen manji gradski stadion jer je njegov položaj omogućavao vojnicima da održe disciplinu u publici pre, za vreme i nakom meča. Sve je bilo spremno za apsolutni potop Starta, samim tim i poslednjih nada da se Ukrajinci mogu izboriti sa neprijateljem. Start je razmontirao Luftvafe na kopnu, bilo je 5:1.

Usledio je i revanš tri dana kasnije. Štampani su zvanični nacistički pamfleti u kojima je reč „fudbal“ zamenjena sa „osveta“, te je tako čitav događaj dobio apsolutnu političku konotaciju. Pred sam početak utakmice, fudbaleri Starta su imali i dve posete koje nisu baš delovale motivišuće. Prva je bio sam sudija koji je rekao: „Ja sam ovde sudija i znam da ste veoma dobar tim. Molim vas da pratite apsolutno sva pravila, te da u skladu sa istim, u našem maniru, pozdravite svog protivnika“. Usledio je ulazak SS oficira u svlačionicu koji im je jasno rekao da salutiraju sa „Hajl Hitler“ i stavio do znanja da moraju da izgube ako žele da ostanu živi. Protiv svake logike, fudbaleri Starta su odbacili „dobronameran savet“ i pozdravili publiku sa „FiskultHura“.

Od samog početka susreta, meč je bio neravnopravan. Radnici u pekari su morali da dirinče po ceo dan i da se onako umorni i izmrcvareni suprotstave Nemcima koji nisu imali nikakve obaveze osim da treniraju. Sudija je takođe odabrao „svoju“ stranu na ovoj utakmici što je dodatno otežalo Ukrajincima. I pored povrede golmana Truseviča, Start je na poluvremenu vodio sa 3:1. Njihova svlačionica je na odmoru ponovo bila centar zbivanja pošto je onaj isti nemački oficir upozorio na posledice ukoliko pobede. Ništa to nije vredelo – lokalni fudbaleri su pobedili moćni Treći rajh sa 5-3. Ipak, opšti delirijum naroda i veliko slavlje sa fudbalerima-herojima nisu trajali dugo. Ubrzo nakon meča nemački vojnici su odveli igrače sa sve dresovima na sebi na obližnje brdo gde su ih sve redom streljali.

Pozadina

Istorijski, ovaj poslednji događaj nije dokazan, a brojne su kontroverze vezane i za celu legendu. Postoje podaci da je FK Start zaista postojao i da je pobedio neke svoje utakmice, ali da njegovi protivnici nisu bili iz inostranstva već klubovi koji su osnovani u vreme „Carskog komeserijata Ukrajine“. Pretpostavlja se da su oni bili oličenje kolaboracionista, te su vremenom bili izjednačeni sa gotovo profesionalnim vojnim fudbalskim timovima iz vojske Trećeg rajha.

Tačno je da je neki broj fudbalera Starta ubijen tokom Drugog svetskog rata, ali smatra se da su ubijeni tokom istrage i mučenja od strane Gestapoa nevezanih za samu utakmicu. Bili su to Nikolaj Trusevič, Oleksej Klimenko, Ivan Kuzmenko i Nikolaj Korotkin i oni su posthumno nagrađeni od strane Sovjetske vlasti na čelu sa Leonidom Brežnjevim. Nagrađeni su i preživeli Vladimir Balakin, Makar Gončarenko, Mihail Meljnik, Vasil Sukarev i Mihail Sviridovski što nam govori i o tome da se streljanje nakon utakmica najverovatnije nije desilo.

Kinematografija se takođe pozabavila ovom legendom, a najpoznatiji primer jeste film „Bekstvo u slobodu“ (Escape to Victory) sa Majklom Kejnom i Silvesterom Staloneom u glavnim ulogama gde se pojavljuje i legendarni fudbaleri poput Pelea i Bobija Mura. Mit je inspirisao i ruskog reditelja Andreja Maljukova da napravi film „Meč“ iz 2012. godine.

Spomenik sa fudbalerima koji se nalazi u neposrednoj blizini stadiona Dinama iz Kijeva ostaje kao svedočenje o prkosnoj prirodi igrača Starta.

Poenta mita nije da dokaže istinitost određenih tvrdnji, već da stvori idealizovanu sliku koja će ostati urezana u kolektivnom pamćenju jednog naroda. Obično su to bili događaji vezani za same bitke i sukobe, ali ovoga puta fudbal je bio taj koji održao nadu u bolje sutra. Razmislite o tome kada sledeći put pokušavate da razaznate da li broj koji bi trebalo da označi platu ili transfer nekog fudbalera ima šest ili sedam cifara u sebi.

*naslovna fotografija iz filma „Meč“

Lajkuj:

Ostavite komentar:

Slični članci: