Da li imate preko 18 godina?

Neki novi klinci: Nikola Jokić

Pred mladićem iz Sombora je lepa NBA karijera. Jokićev izbor da iz Srbije direktno ode u najjaču košarkašku ligu nije mogao biti pametniji!

Uvek vrlo emotivno doživim odlazak nekog našeg igrača u NBA. Taj mitski prelazak Atlantskog okeana, i spoznaja da će uskoro neki taj-i-taj umesto Pionira, Gripa, Jazina i Stožica pohoditi MSG, Alamodome, United, Staples i ostale centre, veliki je povod za oduševljenje u mom skromnom domu. Srbija jeste mala geografski, ali je u košarkaškoj tradiciji najveća u Evropi – doterati do NBA, svetog grala planetarne košarke, nije tek bilo šta. Uostalom, više puta sam govorio da je i u najteže vreme našeg bivstvovanja, svetlost na kraju tunela bio ambasadorski rad srpskih sportista na globalnom planu.

Godinama smo, tako, “ispraćali” razne velike igrače iz prethodnih era put Amerike. Žarko Paspalj, Vlade Divac, Predrag Danilović, Aleksandar Saša Đorđević, Dragan Tarlać, Predrag Peđa Stojaković, svi su se oni manje ili više uspešno skućili u velikom NBA cirkusu. Njihove sudbine, u predinternetskoj eri, pratili smo zahvaljujući “Tempu” i “Košu”, a posle toga ko kako stigne. Jedna stvar, međutim, se ipak promenila sa godinama.

Naime, u to neko prošlo doba, nekako je bila tradicija da se igrač otisne “preko bare” tek kada dobrano izgustira evropska takmičenja i postigne određeni nivo kaleći se na starom kontinentu. Mislili smo tada da u NBA treba da odu samo oni najprovereniji, da se ne brukamo, i shodno tome, u NBA smo “slali” samo iskusne šampione sa godinama iskustva. I Divac i Paspalj igrali su F4 Evrolige, bili državni šampioni i dugogodišnji reprezentativci raznih selekcija SFRJ kada su otišli u NBA. Danilović i Đorđević bili su u momentu odlaska najkvalitetniji bekovski par Evrope. Pogledamo li u komšijsko dvorište, zatećićemo sličnu situaciju – Kukoč i Rađa su se naosvajali svega pre nego što su parafirali NBA ugovore, a slične životne epizode ispisali su i Gordan Giriček, Stojko Vranković i mnogi drugi. Ukratko, nekakav “red” se znao. Odigraš par godinica domaće takmičenje, onda guliš Evroligu u nekom “top” klubu, i tek onda smeš i da pomisliš o NBA.

E sad, sve se to okrenulo naglavačke još pre petnaestak godina. Internet je učinio mogućim da skauti najjačeg košarkaškog takmičenja osvetle i ono malo skrivenih terena u evropskim zabitima, i igrači su počeli da se opažaju još gotovo u pelenama.

Dirk Nowitzki, za koga danas možemo slobodno reći da je najbolji Evropljanin u istoriji lige, je tako direktno iz druge nemačke lige završio na NBA draftu – i nije se ni osvrnuo kada su ga Mavsi pozvali put Teksasa.

Pau Gasol je imao beneficiju odrastanja u velikom klubu, ali nije mario za već spominjane konvencije i brzo je krenuo Dirkovim stopama. Kristaps Porzingis, Mario Hezonja, svi su oni stigli sa reputacijom “projekata”. Na ovogodišnjem draftu, u Top 5 izbora projektovan je mladi Hrvat Dragan Bender, trenutno član Maccabi Tel Aviva – u akciji su ga videli samo najverniji pratioci “ponosa Izraela”. Ukratko rečeno, Amerikanci su s godinama shvatili da mi u Evropi ipak nismo toliko dobri stolari koliko tvrdimo, ali kvalitetnog drveta nam doduše ne fali. Stoga, preorjentisali su uvoz na sirovine, ne i majstore, i za sada im dobro ide.

Nije, dakle, možda ni previše čudno što se u NBA od ovogodišnjih srpskih regruta snašlo upravo – drvo. Nemanja Bjelica i Boban Marjanović došli su sa ozbiljnom reputacijom evroligaških majstora, ali njihov proces aklimatizacije postepen je i podugačak. Nikola Jokić, sa druge strane, dvadesetjednogodišnji Somborac koji je celu “domaću” karijeru izgurao u KK Mega i evropska takmičenja video verovatno samo kao navijač pred TV ekranom, je sada apsolutni hit lige i eksperti mu prognoziraju blistavu budućnost među svetskom elitom. Pre neki dan, jedan od najcenjenijih američkih novinara i predvodnik “novog talasa” sportskog internet novinarstva Bill Simmons na Twitteru je izjavio da je “propuštanje” Oklahoma Citya da 2014. draftuje Jokića “druga najveća greška Sama Prestija ikada napravljena” (da li je na prvom mestu slučaj Harden ili možda prerano otpisivanje Erica Bledsoea, to nismo saznali) – veliki kompliment za 208cm visokog centra kome su se pre samo sedam-osam meseci u najavi smešili samo “đubretarski” minuti. O čemu se ovde uopšte radi?

Počnim ovde od samog početka, pogledom na Nikolin matični klub. Ljudi svašta govore o Mišku Ražnatoviću, ali on je – rekao bih – usavršio formulu koju je FMP nekada rabio. Svi se dobro sećaju kako je FMP “štancovao” igrače i kao polugotove proizvode ih prodavao po Evropi. Nekad bi od tih igrača ispao poneki Teodosić ili Savanović, ali onih drugih slučajeva, gde hvaljeni talenti nestanu bez traga, ili barem ne ispune velika očekivanja, bilo je mnogo više. Mladen Šekularac, Nenad Pištoljević, Marko Peković, Branko Cvetković (trenutno u Libanu, ako nekog slučajno zanima), Dragan Labović, Aleksandar Rašić…spisak je podugačak i ne moramo sada previše o njemu. Mnogi su se posle i pitali, gde je greška FMP-ovog sistema? Lično, uvek sam bio skeptičan prema njihovim rotacijama, gde su svi igrači igrali po dvadesetak minuta “po ključu”, i niko nije stigao da se profiliše kao pravi vođa. Milošu Teodosiću je npr. trebalo dobrih tri-četiri godine dodatnog rada u inostranstvu da stekne tu lidersku crtu (cinik bi dodao i da je još nije u potpunosti nacrtao, ako uzmemo u obzir njegovu istoriju neuspeha na F4 Evrolige).

U Megi, zato, tih problema nema. Iako ova ekipa ima donekle zasluženu reputaciju Beobasketove prćije, ona za razliku od “limenki” funkcioniše kao prava košarkaška ekipa, gde igrači imaju jasno definisane uloge i nisu samo roba u izlogu.

Drugim rečima, ako se talenat prepozna, odraziće se i na minutaži. Uzmite kao primer francuskog swingmana Timothe Luwawua, koji je prošlog leta iz poluanonimnog Antibesa stigao u Miškovo jato. U dvadeset i šest utakmica ABA sezone, dvadesetogodišnji Francuz prosekovao je čak 30.8 minuta, uz odličnih 14.8 poena i 4.6 skokova po meču. Rezultat? Portal NBADraft.net ga sada vidi kao niskog pika prve runde, rame uz rame sa cenjenim turskim prospectom Furkanom Korkmazom iz Efesa.

Znao je, dakle, Ražnatović vrlo dobro kakav mu je talenat dopao šaka kada je Jokić potpisao pristupnicu u Megi, i nije bilo poente “spremati” ga previše. Posle kratkog perioda privikavanja, Nikola je dovoljno pokazao u sezoni 2013-2014 (25.2 minuta, 11.3 poena, 6.3 skokova) da ga Denver Nuggetsi draftuju sa 41. pozicije, a onda je lani potpuno eksplodirao – 30.5 minuta, 15.4 poena, 9.3 skokova i 3.5 asistencije u ABA ligi bilo je dovoljno za zvanje MVP-ja takmičenja, i jasno je bilo da je prva faza u njegovoj karijeri sada i zvanično završena. Postavljalo se samo jedno pitanje – da li negde u Evropu na „dodatnu nastavu“, ili odmah u NBA? Jokićev izbor nije mogao biti pametniji. Ali o tome nešto malo više kasnije.

Posle uspešnih nekoliko utakmica u letnjoj ligi, svima je bilo jasno zašto je Jokić idealan fit za današnju “pace-and-space” NBA ligu. Era košarke u kojoj je centar dominantno oružje za zatrpavanje protivničkih koševa definitivno je za nama. U ligi koja je odavno zaboravila Olajuwona, Ewinga, O’Neila i Robinsona, nova božanstva su ili brzopotezni snajperi kakvi su Steph Curry, Klay Thompson, Kyrie Irving i ini, ili atletska all-round čudovišta tipa Lebron James. Čak i visoka krila, nekadašnji bastioni grindovanja pod košem, nisu više što su nekad bili. Sada za “četvorku” u NBA morate biti i šuter koji razvlači odbrane, i neretko srećemo slučajeve gde se nekadašnja niska krila “razvlače” na poziciju više kako bi se protivnik napao “small ball” strategijom. Centar se u ovoj sada NBA košarci mahom smatra defanzivnim oruđem, gotovo fizikalcem – uz izuzetke kakve predstavljaju braća Gasol, Joakim Noah (mada njega zdravlje izdaje polako), Demarcus Cousins i sada možemo reći i Porzingis.

Za dugajliju koji ume da natera svog čuvara da ga prati i van reketa i proturi pas gde treba i dalje ima mesta na svačijem rosteru. A upravo se Jokić da baš tako opisati.

Prvo je naravno bilo neophodno da se mladi centar izbori za svoju minutažu, i u tome je i uspeo. Dugoročna  povreda Jusufa Nurkića, još jednog “ABA-2-NBA” saborca, bila je “sreća u nesreći” za tim iz Colorada –  Jokić se odmah nametnuo se šefu stručnog štaba Nuggetsa Mikeu Maloneu, koji je u njemu brzo prepoznao kvalitet neophodan za modernog centra. Već u drugom meču tekuće sezone, Nikola je u 18 minuta protiv Minesota upisao solidne brojke – deset poena i devet skokova. Dvadesetak dana kasnije, protiv San Antonija ubacio je 23 poena, i sa 12 skokova zaokružio svoj prvi “double-double” učinak.

Nije Maloneu bilo ni preterano teško da Jokiću kontinuirano daje “duge” minute. Njegov skillset odlično je komplementirao ostatak rostera – meka šuterska ruka garantovala je “stretch” kvalitete toliko cenjene kod modernih visokih igrača, kontrola defaniznog skoka brzo je savladana, a kao šlag na tortu došle su i sve češće i mnogobrojnije asistencije. Posle nekoliko atraktivnih no-look pasova za svoje saigrače, ushićeni Malone dao je srpskom centru nadimak “Magic” – pre toga, već je rekao da se ne bi odrekao njegovih usluga ni za “karton vinjaka”, tj. nizašta na svetu. I liga je prepoznala njegove kvalitete, što je rezultovalo pozivom na All-Star weekend, gde je kao starter “svetskog tima” ubeležio 12 poena, 8 skokova i četiri uspešna dodavanja.

Prošle nedelje, tokom TV prenosa meča između Nuggetsa i Mavericksa, režija je prikazala statističko poređenje između Nowitzkog i Jokića u njihovim prvim NBA sezonama. Dirk ’99 – 20.4mpg, 8.2ppg, 3.4rpg, 1.0apg. Nikola ’16 – 20.2mpg, 9.7ppg, 6.2rpg, 2.0apg. Uh.

Kao rezultat svega toga, Denver je ubrzo stigao i u naslove nacionalnih medija. Kvalitetan rad skautske službe (koju danas, barem njen internacionalni segment, predvodi dvadesetdvogodišnji Poljak Rafal Juc) i menadžmenta učinili su da Nuggetsi imaju snažno jezgro u reketu za budućnost – već spomenuti Nurkić i Jokić, te Joffrey Lauvergne, nosiće verovatno još dugo svetloplavi dres, a ironija je da nijedan od njih nije koštao previše na draftu (Lauvergne i Jokić su “drugorundaši”, a Nurkić je tek jedva ušao u lutrijski deo klase 2014.) A kako je ove sezone draftovan i perspektivni plejmejker Emmanuel Mudiay, može se slobodno reći da Denveru fali samo nešto kvalitetnih šutera i malo iskustva kako bi dospeli u nekakvu plej-of priču na duge staze. Ovaj projekat obnove je tako stekao više simpatija od sličnih procesa u Minesoti (mutna situacija na pleju, trener pripravnik) i Filadelfiji (ovde već svašta škripi), i mnogi NBA analitičari se slažu da je Denver „pre roka“ prošao najgoru fazu rekonstrukcije. Nikola Jokić, pre svega, više nije anonimni Srbin iz Mege – proturite ga kroz Google, i pogledajte šta kažu Amerikanci. “Statement game against Kristaps Porzingis”, “Mudiay and Jokic are here to save the Nuggets”, i tome sl. Pred njime je, zaista, mnogo štošta lepog ako nastavi ovim tempom.

nikola-jokic

Sada se osvrnimo na jedan od prethodnih pasusa, gde smo komentarisali Jokićevu odluku da mimoiđe evroligaške parkete i odmah pređe na “konkretno”. Uzmimo kao paralelu slučaj Darija Šarića, talentovanog hrvatskog krilnog centra, koji je i pored visoke draft pozicije (12. mesto 2014) rešio da umesto momentalnog odlaska u NBA prvo malo “douči” zanat kod Dušana Ivkovića u Istanbulu. Dve godine kasnije, Dario Šarić je skoro pa identičan igrač – neki drastičan napredak baš i ne beležimo, možda ima malo više samopouzdanja u šutu i revnosnije zatvara reket, ali to bi radio bilo gde, pa i u Ciboni sa kojom je osvojio ABA ligu onomad. Kada za nekoliko meseci i on ode u NBA, doćiće neznatno iskusniji, nešto bogatiji i generalno…isti. Šta je njega Ivković mogao da nauči što mu u 76ersima ne bi samo došlo pameti? Možda bi, recimo, kod Željka Obradovića bolje prošao, ali njegov Fenerbahce je ipak kompetitivna ekipa sa visokim ambicijama u Turskoj i Evropi i sumnjam da bi tu bilo mesta za razigravanje mladih talenata, te bi jedino dodatno iskustvo bilo možda neko pro forme šampionsko. Jusuf Nurkić je odmah seo na prvi avion po okončanju drafta, i to mu se višestruko isplatilo – rookie sezonu završio je sa lepim prosecima, a samo ga je povreda omela da svoj kvalitet ove godine i potvrdi. Šarić će, posle dve godine u Turskoj, iznova morati da se dokazuje,

Priznajem, bio sam jedan od zastupnika teze da prvo treba malo mutiti po Evropi i “bildovati” statistiku, ali Jokić, Nurkić, Hezonja, Porzingis i ostali su me zdušno demantovali. Kada je Nurkić objavio da odmah kreće u NBA, sećam se da sam ćaskao sa mojim prijateljom Starim (sećate se Starog, veliki ljubitelj italijanskog fudbala) na tu temu. I dok sam ja tu mlatio nešto o bitnosti evropskog iskustva, Stari je prosto rekao…”braćala, vidi, ako znaš da igraš šta ima da čekaš uopšte. Ideš da igraš sa najboljima i kraj.” I zaista, bio je u pravu. Koncept “sticanja iskustva kod veteranskih magova trenera” sada je postao gotovo sinonim za razvlačenje svog igračkog staža zarad nekakve nesigurnosti  ili nekih petih razloga. Kada sam svojevremeno za jedan drugi portal intervjuisao Žarka Paspalja, on mi je vrlo odlučno rekao da “ko ima iole talenta, obrazovanja, pameti i mogućnosti, ne da treba da ide, nego treba da ide odmah”.I šta ovde čovek više da doda.

Ne kažem ja sada da treba potpuno ignorisati evropsku košarku, ali igrači koji imaju NBA potencijal bi isti morali što pre da realizuju.

Denver Nuggetsi ove sezone izvesno neće u plej-of, što povećava šanse da Jokića vidimo i u dresu reprezentacije, prvo na kvalifikacionom turniru u Beogradu a zatim i, Bože zdravlja, na olimpijskim igrama u Riu. Opstrukcija bi mogla da naleti u obliku nove pozivnice za letnju ligu, ali valjda u Koloradu sada već smatraju da je Nikola zaslužio da prođe i bez te gnjavaže. U svakom slučaju, barem smo opet dobili nekog igrača kojeg možemo da pratimo u gluvo doba noći kao nekad. A to što je on uspeo „nekonvencionalnim“ putem, bez dopunske nastave „magova“ minulog doba, mu samo još više daje na  značaju.

Nikola Jokić/ foto: Mega

Lajkuj:

Ostavite komentar:

Slični članci: