Kada su Bogovi hodali Italijom
Ako ste rođeni početkom osamdesetih i volite fudbal, sigurno ste pratili Seriju A i navijali za Milan, Romu, Juve ili Samdoriju.
Imam jednog prijatelja, pasioniranog filmofila koji je u međuvremenu postao i filmadžija, sa kojim tako redovno na dnevnoj bazi komentarišem razna svetska i lokalna zbivanja. Stari, kako ćemo ga nazvati za potrebe ovog teksta, je pored svog redovnog zanimanja ujedno i veliki, veliki ljubitelj sporta – pre svega fudbala. Kako smo Stari i ja generacijski bliski, postoje tako momenti u kojima se redovno preslišavamo na teme minulih vremena, i prebiremo po uspomenama pokušavajući da se setimo ko je igrao desetku u Atalanti u sezoni 94-95 ili štogod slično. Neretko se zateknem na Fejsu u neke sitne sate kad stiže poruka od Starog, „braćala, setio sam se jednog igrača, samo ćeš ti umeti da odgonetneš“, pa se onda igramo mini-kviza čiji su konačni odgovori imena kakva su Wim Jonk, Dario Hubner ili Igor Protti.
Ovih dana, elem, Stari je u nekakvoj mini-depresiji. Siniša Mihajlović je po poslednjim navodima dobio ultimatum od uprave Milana, i ako ne pobedi u naredna dva meča, najverovatnije će ga na vrućoj klupi na San Siru zameniti neko drugi. Kako je Stari veliki ljubitelj em Milana, em Siniše Pils Lajt Stvarno Najbolje, jasno je da ga ova epizoda itekako pogađa. I dok je on presabirao u glavi gde su stvari krenule nizbrdo (ako mene neko pita nigde, jer da nešto krene nizbdo mora da bude uzbrdo, a Milanovac je već par godina u ozbiljnom kanalu), ja sam, kao pasivni učesnik ove diskusije, odjednom uhvatio sebe u jednom interesantnom trenutku. Pregledajući sastav Milana i dumajući da li je bolji Bacca ili Cerci, i da li će se Mario Balotelli konačno dovesti pameti, shvatio sam sledeće – po možda i prvi put posle ravno petnaest godina, italijanski fudbal mi je aktuelna tema.
Italijanski fudbal. Koliko samo emocija vraća ova sintagma. Koliko uspomena iz rane mladosti, koliko nedeljnih popodneva i večeri provedenih uz TV ekran, ponedeljaka u kojima se iz školskih klupa natenane analiziralo svako minulo kolo dok ne počne prvi čas, šarenih dresova na fizičkom kad nam konačno daju onu raspalu „specijalku“.
Beskrajne diskusije na temu da li Inzaghi može da zameni Vierija, da li će Inter konačno uzeti titulu i kada će se to desiti, da li Milan može sa Bobanom i Bierhoffom, da li je Parma kadra da uradi nešto konkretnije od ponekog kupa tu i tamo. Da li će Beppe Signori ikada promašiti penal, bez obzira što šutira iz zaleta od jedva tri-četiri koraka.
Ako ste i vi, kao Stari i ja, rođeni početkom osamdesetih, i ako volite fudbal – ili ste ga barem voleli, onda je sigurno da ste posle inicijacije Zvezdom, Partizanom, Hajdukom i Dinamom, odmah prešli na „više gradivo“ tj. Serie A. Ako ste, dakle, od tih, ovo je tekst za vas. Udobno se smestite, navucite vaš omiljeni dres i prisetite se zajedno sa mnom kako je nekad praćenje loptanja na Apeninima bio smisao mladalačkog života kao takvog.
Moj prvi susret sa nekim italijanskim klubom desio se u novembru 1988. godine, kada su u Beograd ujahali roso-neri Arriga Sacchija. Moderni uspon ovog kluba vezan je za gospodina Silvia Berlusconija, koji je 1986. preuzeo vlasništvo nad nekada velikim, a sada posrnulim timom sa severa Italije. Berlusconi je prvo finansijski ojačao klub, a odmah zatim i doveo trio Holanđana Rijkaard-Van Basten-Gullit, koje je već spomenuti Sacchi odlično uklopio sa domaćim snagama i tako napravio tim koji će dva puta pokoriti Evropu.

Gullit-Van Basten-Rijkaard
A jedna od prvih prepreka u tom pohodu bila je upravo Crvena Zvezda. Mislim da svi već znate šta se ovde zbilo – nakon 1-1 u Milanu Zvezda je bila na pragu pobede i prolaza, ali je revanš prekinut posle 64. minuta (i 1-0 za crveno-bele) zbog izuzetno guste magle. Meč je ponovljen dan kasnije, bilo je ponovo 1-1, a Italijani su, gle čuda, bili uspešniji prilikom izvođenja jedanaesteraca i to je otprilike bilo to. Nekoliko meseci kasnije Milan će po prvi put posle 20 godina ponovo biti šampion starog kontinenta, pala je tada Steaua sa čak 4-0, ali ostaće zapisano da se „grande Milan“ izrodio iz beogradske magle – što je godinama kasnije u razgovoru sa Draganom Stojkovićem i priznao jedan od glavnih operativaca Milana Adriano Galiani.
Nije ta magla kumovala samo šampionskom Milanu, već i desetinama nas klinaca koji su ostali zablentavljeni veštinom italo-holandskog kolektiva na terenu. Ruud Gullit je pre svega zbog frizure, a zatim i fudbalske veštine, brzo stekao legiju poklonika među beogradskom mladeži – Marco van Basten, čovek koji je naizgled stvarao golove ni iz čega, je bio jednako popularan. Tada smo svi malo pomnije počeli da pratimo novinske izveštaje sa stranih terena, pa kad smo u kasno proleće 1990. pročitali vest da je Milan odbranio titulu pobedom nad Benficom, to više i nije bila neka velika vest. Znali smo da je Milan veliki zver. A velike zveri dolaze iz velikih zverinjaka…čija su nam se vrata tek otvarala.
Možda i presudan događaj bilo je svetsko prvenstvo 1990. u Italiji. Mada se generalno u literaturi ovaj turnir smatra jednim od slabijih u poslednjih 40 godina, italofilima-početnicima poput mene legao je kao kec na deset. U svom prvom albumu sa sličicama učio sam napamet ko igra gde, TV prenosi sa onom klasičnom italijanskom grafikom te ere su me naučili rečima kakve su „allenatore“, „centrocampista“, „ammonito“ i „espulso“ (oprostite greške u spelovanju ako ih ima), a u finalu je teorija da je sav ozbiljan fudbal definitivno u Italiji samo dobila potvrdu kada su trofej podigli Matthaus, Brehme i Klinsmann – sva trojica igrači milanskog Intera.
Političke prilike i druge stvari pritajile su naš interes za italijansku ligu jedno godinu-dve, ali ludilo je i zvanično moglo da počne kada je tamo neke ’94. gotovo ceo šampionski tim Zvezde iz Barija završio diljem Italije. Tada je popularni „calcio“ počeo baš, baš, BAŠ ozbiljno da se prati.
Esencijalno je, dakle, prvo pomenuti baš tu sezonu 1993-1994 – i to takmičenje u novorođenoj Ligi Šampiona, koja je počela jedva sezonu pre. Zahvaljujući činjenici da Dejan Savićević igra u Milanu, bili smo čašćeni skoro isključivo prenosima utakmica ovog kluba u standardnom terminu sredom uveče. Sve do polufinala, Milan je igrao očajno dosadan fudbal – u pretkolu su, recimo, eliminisali švajcarski Aarau sa ukupno 1-0 u 180 minuta fudbala, dok su u grupnoj fazi u šest mečeva dali ravno šest golova i ostvarili skor 2-4-0. I sve smo to mi gledali uživo, dok je u onoj kontra grupi Barcelona Johanna Cruijffa gazila sve redom, a u Milanovoj grupi je recimo odigran epski meč Werdera i Anderlechta, gde su Belgijanci na poluvremenu imali 0-3, a onda je Werder okrenuo i slavio sa 5-3 na kraju. Takmičenje je kulminiralo finalnim mečom u Atini, gde je Milan, kontra svakoj logici, apsolutno uništio hajpovanu Barcu sa 4-0. Momenat za pamćenje desio se u 47. minutu, kada je „Genije“ iskoristio grešku Nadala i lobovao Zubizarettu sa ivice šesnaesterca – momenat koji je naterao mog poslovično flegmatičnog oca da skoči sa fotelje i vrisne od ushićenja.

Dejan Savićević
Ako smo do te tacke pratili Italijane uglavnom po Evropi, nakon toga počeli smo da malo jače pratimo i ligu. Istorijski uspeh Milana naterao nas je da počnemo da sve češće lovimo popularni „Pregled Italijanske Lige“ na drugom programu RTSa, negde recimo ponedeljkom uveče, sa onom špicom na kojoj se čula neka stock jazz muzika. Posle jazz uvertire stvar je u svoje ruke uzimao Milorad Đurković (da, to je onaj što onako izgovara „Savićević“), koji nam je objašnjavao šta se to ovog vikenda zbilo na Apeninima. Jasno, glavna stavka bio je AC Milan (sem kad Dejo nije igrao), a ostali klubovi dobijali su minutažu random zaslugama.
Bio je tada i popularan vic da je dnevnik RTCG na dan potpisivanja dejtonskog sporazuma počeo ovako – „dobro veče dame i gospodo, večeras je Milan pobedio sa 3-0, Savićević je postigao jedan gol i namjestio dva. U drugim vijestima, sporazumom u Dejtonu okončan je rat u Bosni“.
Neke ’95 domaće privatne televizije počele su i direktne prenose, i onda više nije bilo izgovora da ne znate ko je Marcelo Otero, a ko Maurizio Ganz. Taman su u to vreme Zvezda i Partizan počeli da kaliraju – nije nas to puno pogodilo, jer igrala se moćna Serie A, gde su bili i Dejo, i Mihajlović, i Jugović, i drugi. I to koji drugi.
Devedesetih je, prosto rečeno, italijanski klupski fudbal bio na apsolutnom vrhuncu. Engleska Premijer Liga se tek formirala ’92, i još nije bilo onih golemih para koje su privlačile vrhunske igrače – oni su svi mahom odlazili u Italiju. Tako je, recimo, Inter devedesetih imao Dennisa Bergkampa i Ronalda, Juventus Del Piera, Zidanea, Pippa Inzaghija, Vladimira Jugovića, Alena Bokšića, Milan Savićevića, Zvonimira Bobana, Jean-Pierre Papina, Parma Hernana Crespa, Lilliana Thurama, Enrica Chiesu, Fiorentina Gabriela Batistutu, Roma Daniela Fonsecu i Abela Balba, Lazio Giuseppe Signorija i kasnije Mihajlovića i Vierija…bile su to magične godine. Svakog vikenda, na programu je bio neki ako ne derbi, onda barem relativno interesantan meč. I „manje“ ekipe, kakve su npr. Vicenza i Bologna su beležile solidne rezultate, dok su se veći krljali bukvalno svake druge nedelje. A mi smo uživali, i navijali.
Bilo je tada zaista svega za videti. Pamtim, recimo, kada je Juve rasturio Milan sa 6-1 na San Siru, i tako i definitivno stavio tačku na crveno-crnu hegemoniju koja je ionako bila na izmaku. Pa onda, legendarni susreti Juventusa i Intera, i odlučujući meč u kojem će vam bukvalno svako reći kako je Inter totalno pokraden za titulu. Ronaldov debi za Inter protiv Brescie koji se završio tako što je tada malo poznati Alvaro Recoba morao da izvadi fleke sa dva spektakularna gola u poslednjih deset minuta igre. Bilo je tu i raznih likova koje će fanovi pamtiti zbog raznih čudnih dostignuća. Tako je napadač Nicola Ventola na papiru pet godina bio član Intera, ali je za njih jedva išta stigao i da odigra, jer su ga neroazzuri slali na zajam skoro pa svake godine vlasništva. Još gore je prošao Laziov veliki talenat Roberto Baronio, koji je u četrnaest godina staža sa rimskim klubom čak osam sezona proveo na „kaljenju“. Sa nešto pozitivnije strane, verujem da su svi tih godina gledali Fiorentinu samo da bi gledali kako igra Gabriel Batistuta, dugokosi Argentinac koji je plenio svojom elegancijom na travnjaku – pažnju je privlačio i gore navedeni Giuseppe Signori, koji je u tri navrata kao igrač Lazia uspeo da ponese titulu „capocannonierea“, tj. prvog strelca lige. Dašak egzotike davali su sjajni napadač Cagliarija i Paname Julio Dely Valdes, kao i japanski internacionalac Hidetoshi Nakata.





Što se naših tiče, nije baš svako ostvario karijere kao Siniša ili Jugović. Damir Stojak, wunderkind iz Vojvodine, bio je prilično skup promašaj Napolija – u Italiji se takođe nisu nešto naigrali ni inače solidni Darko Kovačević (Juve, Lazio), Savo Milošević (Parma) i Predrag Mijatović (Fiorentina). Svojevremeno prvi strelac domaćeg prvenstva Zoran Jovičić se nije najbolje snašao u dresu Sampdorije, a Ljubišu Dunđerskog, koji je inače bio solidan u Bergamu, pamte samo najuporniji. Mnogo hvaljeni Dejan “Rambo” Petković, koji je ikona brazilskog klupskog fudbala, je u Veneziji izgurao samo jednu polusezonu. Nije to baš bio fudbal za svakoga, i mnogi kasnije veliki igrači, kakvi su npr. Thierry Henry i Patrick Kluivert, su polomili svoje zube pokušavajući da se izbore sa italijanskim odbranama.
Poslednja sezona koju sam religiozno ispratio bila je 1999-2000 – iliti, sezona kada je Lazio uzeo titulu. Cela je Srbija tada volela Lazio – Siniša Mihajlović i Dejan Stanković davali su „lokalni“ kolorit, sredinu su držali Juan Sebastian Veron, Diego Simeone, Matias Almeyda i Pavel Nedved, dok je u odbrani gospodario neprelazni Alessandro Nesta, a golove uglavnom postizao skočni Čileanac Marcelo Salas.

Siniša Mihajlović i Dejan Stanković u dresu Lacija
Ipak, Lazio je najozbiljnijeg protivnika imao u – kome drugom? – Juventusu, koji je sa Zidaneom, Del Pierom i Inzaghijem pouzdano gradio svoju priču i dugo vodio na tabeli. Pred kraj sezone „bianconeri“ su krenuli da posrću – ključne bodove im je u Parmi u zaustavnom vremenu otkinuo Hernan Crespo, golom posle koga se, kako se on priseća, „zatresao ceo stadion“, a vrhunac drame ostavljen je za poslednje kolo. Lazio je rutinski razbio Regginu sa 3-0, i čekao vesti iz Perugie, gde je Juventusu trebala pobeda. Bog se tog dana surovo poigrao sa torinskim klubom – na gotovo poplavljenom terenu izgubili su sa 1-0, i tako je scudetto otišao put glavnog grada. Deprimiran ovim razvojem događaja – nisam baš voleo Lazio, ni sad ih ne volim – prestao sam da se bavim italijanskim fudbalom. Ceo svet je tog dana bio protiv mene, i valjda sam bio jedan od ređih među zemljacima koji je navijao za Juventus u ovoj trci. To me je nekako dotuklo, taj potop u Perugii, i eto, odustao sam.
Ne bih baš da tvrdim da je moj otkaz srozao Serie A među narodom, ali tako se nekako to i ispostavilo na kraju. Polako ali sigurno, novac je otišao u Španiju i Englesku, kasnije i Nemačku i Francusku. Italijanski klubovi su se držali još par godina, ali je spust počeo krajem prve decenije dvadeset i prvog veka – Milan, Juve i Inter su još uvek držali steg „calcia“ visoko u Evropi, ali vremenom je i to ufitiljilo.
Danas, imamo relativno nezanimljivo takmičenje (Juventus je osvojio četiri titule zaredom), klubove koji uglavnom nisu faktor u Evropi (opet, Juventus je lani iznenadio ali to je više izuzetak nego pravilo), i uopšte ne neki višak previše kvalitetnih igrača koji su nekada krasili ovu ligu.
Čak se i fenstvo među Srbima razvodnilo – Englezi i Španci su sada svima neograničeno zanimljivija razbibriga.
Pogledam ja i danas ponekad neki meč iz nekad voljene lige, ali ne znam – to jednostavno više nije to. Nekako, preferiram da se sećam Serie A kao nečega u čemu sam nekad uživao i što se više nikad neće ponoviti. Fudbal se itekako promenio ovih dana, i današnji klinci više vole da gledaju kako se cela odbrana nekog Levantea saginje pred Messijem i čeka kraj utakmice da menjaju dres sa njime. A ja uvek pomislim, čoveče, ovog bi Fernando Couto ili neki sličan mesar verovatno polomio posle 15 minuta kada bi počeo tako da se kurobeca na njegovoj polovini terena. Šta znam, možda i grešim, i možda je ovo samo nostalgično baljezganje omatorelog cinika. Ali meni se to barem tako čini.
Stari, doduše, još uvek gleda Serie A, i redovno igra pune sezone u FIFA na Sonyu i naravno prepričava mi koga kupuje i ko mu je dobar, a koga bi da se reši. Valjda ga neće previše pogoditi ako najure Sinišu. I valjda će mi oprostiti ako nisam spomenuo dovoljno egzotičnih fudbalera u ovom tekstu.
Lajkuj:
Tagovi:
Komentari:
Ostavite komentar:Cancel reply
Slični članci:
- Velika Panini manija – cilj je album popuniti što brže i jeftinije
Velika Panini manija – cilj je album popuniti što brže i jeftinije
- Kako se pametno kladiti na utakmicama svetskog prvenstva u fudbalu
Kako se pametno kladiti na utakmicama svetskog prvenstva u fudbalu
Najvažniji savet je da izbegnete impulsivno klađenje. Oslonite se na pravovremene informacije i statistiku.
- Pariz 2024: Velikani Olimpijskih igara
Pariz 2024: Velikani Olimpijskih igara
Očekujemo spektakularna takmičenja, nove rekorde i nove heroje na borilištima u Francuskoj.
- Pariz 2024 – održivi spektakl
Pariz 2024 – održivi spektakl
Ostalo je još manje od dve nedelje do početka i čini se da nas očekuju odlične Olimpijske igre!
- Diskretni heroji Olimpijskih igara
Diskretni heroji Olimpijskih igara
Padali su na Igrama rekordi, gledali smo fenomenalne nastupe, utakmice, borbe i trke, ali smo upoznali i neke nove heroje.
Tada ne da su bogovi hodali Italijom, nego su već umorni gladijatori iz italijanskih arena bili osveženje u drugim ligama. Setimo se kako su Englezi sa radošću skupljali mrvice spale sa Berlusconijevih, Agnellijevih ili Cragnotijevih trpeza. Bergkamp je od promašaja u Interu postao bog u Engleskoj. Vialli i igrač i trener i šta god je poželeo. Gullitt isto, pre njega. Ravanelli je u debiju za Boro dao tri gola. Sećam se neverice kada sam gledao United 1999. kako uspeva da pobedi Juventus. Delovalo je nestvarno…
milorad djurkovic isao nedeljom !
Jeste, bravo. Mislim da je onaj mec nedeljom vece uveden tek recimo ’93.
Lep memento! Morao bi da izdvojim, za mene dve najautenticnije figure dekadentnog italijanskog hedonizma, Fabricija Ravanelija i Atilija Lombarda. Na zalost savremeni fudbal nece skoro moci da iznedri ovakve dve pojave.
Nije baljezganje omatorelog cinika. Vratio si nas u blistavu dekadu italijanskog fudbala. Kada već pričamo o nekima koju su zaboravljeni to je npr. Nenad Sakić.