TV GONIČ: TOP 10 najboljih serija 2019.
Ko može da tvrdi da je odgledao sve i da je njegov sud najobjektivniji? Niko. Zato je i ovaj izbor podjednako besmislen i lep koliko i vaš ili bilo čiji drugi.
Da li je ove godine bilo nekakvih trendova? Ne bih rekao. Ne bih rekao ni da će ih ikada više biti. Jer za formiranje nečeg takvog potrebno je da postoji makar elementarni gledalački kvorum koji bi taj trend, poput nekakve teve javnosti, izrezonovao i izneo. A to je u postojećem teve univerzumu, od ove godine uvećanom za još dva ogromna dobavljača serijskog programa (Disney+ i Apple TV+), skoro nemoguća misija. Hiperprodukcija za sobom neminovno povlači “nišizaciju” dela ponude, što bi, kao, trebalo da nas grupiše i omogući, barem, mikro-dijaloge, ali u slučaju aktuelne hiper-hiperprodukcije serija, i “nišizacija” je odavno mutirala u stotine opskurnih sadržaja kojima niko neće ni da priđe, a nekmoli da se oko njih okupi.
Nisam siguran ni da bih umeo da vas posavetujem kako da čitavoj stvari pristupite. Neka vrsta odbojnosti prema (novim) sadržajima, kao frustrirajuća reakcija na sve što se ne može postići, je neminovna i, čini mi se, da će sve više odlučivati o našim teve navikama. (O)besan gledalac tražiće da mu se investirano vreme isplati u što kraćem periodu, a lišen nekakvog prirodnog stimulansa u vidu “word of moutha” od strane prijatelja i kolega (ili “društva oko water coolera”) on neće razviti nikakvu grižu savesti zbog odbačenih stvari. Moja odluka da svim serijama dam “3 epizode fore” i da ih potom ili zavolim ili batalim sporadično je sprovedena i ne mogu da se pohvalim da je naročito pouzdana. U slučaju Apple TV+ produkcije Dickinson pomogla mi je da na vreme sebi uskratim muke praćenja materijala koji je, iako solidan, ipak namenjen ljudima kojima bih mogao da budem otac. S druge strane da sam povlađivao svojim osećanjima i ispoštovao ovaj metod, uskratio bih sebi gledanje jedne od najuzbudljivijih (mejnstrim) serija ove godine (mesto broj 10 na mojoj listi).
Cenim da je najstrašnije kada na epizodi 9 ili 10 (od 10 ili 12) shvatite da je sve bilo uzaludno. Da se ništa nije desilo, da je vreme prošlo, da je vreme koje se moglo iskoristiti za, makar, testiranje par drugih stvari donelo nešto što vas ni na koji način ne ispunjava, niti inspiriše, a nemate ni sagovornika s kojim biste tu muku podelili. Da li je iko od vas gledao tinejdžersku neo-apokaliptičnu The Society? Ja jesam. Celu! Tešim se da je tih deset (ili beše dvanaest) sati spucano dok sam ležao bolestan, pa za bolje i nisam bio. Ali, kakava neoprostiva uzaludnost, s moje strane!
Moj izbor isceđen je iz skoro 120+ odgledanih (sezona) serija koje su po vrlo različitim kriterijumima našle svoje mesto u njemu.
10 THE MORNING SHOW (Apple TV+)
Na nož dočekano Appleovo debitantsko čedo, isprva je zaista delovalo kao da se formulaično i u skladu sa očekivanjima “social warriors”-a bavi trendi problemom seksualnog uznemiravanja (unutar entertainment biznisa). I to su te prve tri epizode. Ko i pre toga nije podnosio ili ništa očekivao od Jennifer Aniston i Reese Witherspoon taj nije ni toliko izdržao.
Međutim, bivši šef kabineta za odnose sa javnošću, Jay Carson, koji je scenaristički zanat učio kao konsultant na House Of Cards, a počeo da ga peče kao ko-scenarista filma The Front Runner, pokazao je da je jedini smislen način da se nekim problemom bavi onaj koji vizuru svakog pojedinačnog učesnika uzima kao centralnu i legitimnu i pristupa joj bez ikakve osude.
Rezultat je konfliktan dramski mejnstrim koji ljuštenjem prvih, poznatih kora ovakvog slučaja otkriva da istih ispod ima još na desetine, kao i da je sve pitanje gde ćete prvo da zagrebete. U svakom slučaju, od do sada pet plasiranih originalnih serija na Apple TV+, ova je najbolja. (A (i) vi probajte da zažmurite na poražavajuće pamfletno finale…)




09 OUR BOYS (HBO)
Iako sam sve što je bilo potrebno o ovoj seriji već napisao u nekom od prethodnih TV Goniča, ono što u ovom izboru izdvaja Our Boys od svih ostalih jeste žestina i neposrednost u bavljenju “aktivnim problemom”.
Ja sam impresioniran da iz zemlje koja leži na “hiljadu vulkana” dolazi bilo kakva serija, a ne ona koja se sa toliko hrabrosti bavi nečim što se, praktično, “juče” dogodilo, i da u svemu tome uspeva da postigne jasnu (nacionalnu) poruku, uz dramski i politički izbalansiran pristup prema svim “akterima”.
Our Boys je skoro savršeno političko-propagandno oruđe jedne zemlje koje impresionira i budi poštovanje svojom izradom, a onima kojima treba strah uliva onim što poručuje. Ako će srpski scenaristi ove godine pogledati samo jednu seriju…




08 KINGDOM (Netflix)
U kontekstu toga da je Walking Dead, koji je počeo kao “pametni palp”, odavno zglajzao u samodopadljiv i neostvariv pokušaj “prestižne” drame, lepo je videti da tema zombija i dalje može da nam ponudi ono zbog čega smo i došli- efektnu i adrenalinsku zabavu.
A u ovoj seriji to obezbeđuje odlično sproveden krosover azijskog istorijskog epa sa dinamikom modernog horora. Vremensko, ali i geografsko izmeštanje neminovno donosi egzotiku u postavci, dok je i tretman zombija (kao “dnevnih spavača”) ponudio adekvatnu varijaciju na već potrošenu formulu.




07 GOMORRA S04 (Sky)
U Gomorri nema “pozitivnih” junaka. Jedva da bi se poneki mogao nazvati i “neutralnim”. Svi su zli i jedino ih nivoi interesa koje su voljni da razmotre u svojim odlukama razlikuju po demonstriranoj neljudskosti. Pa, ipak, autori Gomorre uspeli su da učine da brinemo za njih, da osećamo njihov bol i muku i da, bez odobravanja, razumemo njihove odluke. Ja mislim da je to impresivno. Još impresivnije u kontekstu današnjeg fašizma PC-kulture. Zbog čega ova serija i nije moguća u Americi.




06 VEEP S07 (HBO)
Jeste, ovo je sedma i poslednja sezona serije, stoga i nije neka senzacija staviti istu na bilo kakvu godišnju “best of” listu, ali ja mislim da kreativno-izvođački tim Veep nije izgubio ništa na šarmu i oštrici svoje satire, kao i da su neki ovde povučeni potezi iako neiznenađujući, ipak iznenađujući u svojoj brutalnosti, sebičnosti i licemerju.
U isto vreme, Veep je efektno izreflektovao stanje u političkom establišmentu širom sveta, prostoru skoro u potpunosti ispražnjenom od ideologije i ideala, kako bi u isti moglo da stane što više para, kojima se beskrupolozno finansiraju stote i dvestote milijarde onog promila svetskih trilionera. A poseban aplauz zaslužuje, u postmodernim okvirima moguća jedino kao parodija tragedije, ipak, dirljiva i tragična sudbina Selininog vernog asistenta, Gary-ja Walsha.




05 CHERNOBYL (HBO)
Koliko sam uspeo da ispratim reakcije domaće i strane publike, teško da je ove godine bilo serije koja ima veći konsenzus da ju je trebalo pogledati.
Mislim da se tema “Černobila” efektno i sveže pojavila “pravo niotkuda” (nema lepe i zaokružene godišnjice) i nalepila na sve obuzimajućiji osećaj da našoj planeti i našoj civilizaciji preti neka razorna katastrofa. Kroz promišljen, neispolitizovan i bespoštedan pristup nuklearnoj havariji koja se desila 1986. u tadašnjem Sovjetskom Savezu, autori su nas pustili da se uverimo koliko smo (i dalje) krhke egzistencije, koliko smo naivni u svom poveravanju tuđoj pameti i odgovornosti, kao i koliko smo nespremni da prihvatimo da će neke stvari ili neki procesi neminovno da se dese. Koliko god bili pogubni.
U isto vreme, bila je ovo jedna od retkih posleratnih prilika u kojoj je svetski gledalac mogao da oseti zahvalnost “rusima” na iskazanoj hrabrosti i požrtvovanosti i činjenici da je, ipak, sprečen znatno fatalniji ishod.





04 TOO OLD TO DIE YOUNG (Amazon Prime)
Jednoga dana sve(t) će se promeniti, brodkasteri će zavrnuti česme i više niko nikada neće moći da snimi seriju poput ove, a na ovaj period gledaćemo kao na period kreativnog i svakog drugog teve bahaćenja.
Nicolas Winding Refn snimio je za solidne Amazonove pare seriju koja toliko ne mari za gledaoca (i moderni gledalački senzibilitet) da je pravo čudo da ista nije emitovana sa glavića ogromnog penisa, iz koga se povremeno na nas, pored hiperstilizovane drame, ispali i nešto belo i lepljivo.
U isto vreme, Too Old To Die Young bio je anti-vestern u kome dobro nije pobedilo i čak, naprotiv, možemo da pričamo da je kroz neke narativne tokove i dobrano ismejano.




03 SUCCESSION S02 (HBO)
Stičem utisak da ovo svi (“koji drže do sebe”?) gledaju i da HBO uprkos bacanju para na raznorazna pariranja Marvelovom univerzumu, svoj kredibilitet i dalje održava običnom, satirom prosto-proširenom, realističkom dramom, koja je, ipak, bila njegova žanrovska okosnica od osnivanja na ovamo.
Zašto saga o Roy-evima drži pažnju? Zato što ljudi (čak i gledaoci) duboko u sebi veruju u dobro i ne mogu da poveruju da im autori ove serije kontinuirano odlažu trenutak u kome ćemo i mi i junaci ove serije shvatiti da je barem neko! od svih njih ljudsko biće, a ne samo smrdljiva p***a.
Na sve to, Succession je urnebesno zabavan, pametan i nepredvidljiv.




02 PERPETUAL GRACE, LTD (Starz)
Perpetual Grace, LTD je druga serija Stevena Conrada čijeg sam vam Patriota pre par godina, isto ovako dobro plasiranog, preporučivao svim srcem. Ono što ovu seriju možda čini još genijalnijom jeste što ona u domenu naracije i stilizacije praktično reprizira “formulu” Patriota i to besramno čini sa skoro 80% istih glumaca koji su igrali tamo. Autor je, bez sumnje, p.r.i.s.u.t.a.n.
Ono što ne prestaje da me fascinira jeste u kojoj meri serija koja je toliko promišljena i do najsitnijeg detalja formalno stilizovana uspeva da bude topla i humana kao da ste spustili ruku na srce pacijenta tokom operacije. Epizoda broj 6, When Doves Cry, u kojoj Ben Kingsely (kao deo saundtraka) i izvodi obradu Princeovog hita, je verovatno najbolja epizoda bilo koje serije koju sam ove godine odgledao.




01 AFTER LIFE (Netflix)
After Life je, čini mi se, bila više od serije. Sve deluje kao da je Ricky Gervais raspisao jedan stendap kroz nekoliko likova, s temom “Moderan život i mogućnost tragedije i empatije u njemu”. After Life je bio i esej na tu i par sličnih tema. Gervais je promišljao ugašenost našeg smisla i mogućnosti našeg besmisla. On je odricao i prihvatao empatiju kako su okolnosti nalagale. On je odobrio eutanaziju i legitimisao duševni bol kao nešto od nečega se može umirati celog života. Gervais je dao oduška svom gnevu i gorčini, ali onda je to istresanje iz sebe iskoristio da rekonfiguriše i sebe samoga kao čoveka, kao i realne mogućnosti humanosti. Lukavo nazvana After Life akcentovala je strpljenje kao ključnu tačku našeg uzajamnog funkcionisanja. Nije bežala od cinizma, ali je pozdravila ćutanje kao model komunikacije.
After Life je poklon civilizaciji. Više nego serija.




Tagovi:
Slični članci:
- “Rose”: Prikaz mentalne bolesti koji izaziva razmišljanje
“Rose”: Prikaz mentalne bolesti koji izaziva razmišljanje
U današnje vreme, kada je odsustvo empatije i razumevanja sve više, film poput „Rose“ nikada nije bio potrebniji.
- “The Substance”: Šokantan i briljantan film koji se okreće najvećoj opsesiji današnjice
“The Substance”: Šokantan i briljantan film koji se okreće najvećoj opsesiji današnjice
Dok Dorijan Grej prodaje dušu da bi zadržao mladolikost, junakinja filma „The Substance“ se prepušta misterioznoj supstanci.
- Lazarev put (2024.) – Bosiljčić je slobodni umetnik u kutiji
Lazarev put (2024.) – Bosiljčić je slobodni umetnik u kutiji
Ovaj film se najpre može okarakterisati kao instrumentalizacija filma u svrhe slanja poruke.
- Volja sinovljeva (2024) — Ko se sablje lati, od sablje će i pasti
Volja sinovljeva (2024) — Ko se sablje lati, od sablje će i pasti
Možda nismo dobili film kakvom smo se nadali, ali je ovo svakako ostvarenje koji se može dovesti u vezu sa onima zbog koji smo zavoleli filmove i bioskop.
- Apollon originals: Gledali smo filmove sa srpskog Netflixa da vi ne biste morali
Apollon originals: Gledali smo filmove sa srpskog Netflixa da vi ne biste morali
Apolon originals su filmovi upitnog kvaliteta, upitne kompetencije, upitnih vrednosti, upitne finansijske konstrukcije i upitnog svega povodom čega se razumno biće može zapitati, ali ne smemo dopustiti razumu da nas otrgne od užitka.
Lajkuj: