AHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHA!
(pauza)
Puši ga, Lindelofe!
(pauza)
(uzdah razočaranja)
Bile su redom moje reakcije nakon kraja osme epizode treće sezone, i samim tim kraja serije, The Leftovers.
Damon Lindelof, ko-kreator The Leftovers i mastermajnd koji je stajao iza (jedne od najboljih serija svih vremena) Lost, još jednom nije znao kako da završi svoj projekat i posrnuo je u melodramske klišee nemoćan da nam ponudi (makar) unikatni emocionalni (de)krešendo.
Prva sezona The Leftovers bila je o misterijama. Kako je i gde (kuda?) nestalo 2% ljudi sa planete Zemlje, ali i o privatnim misterijama “onih koji su ostali”, koje su se javile kao posledica tog nestanka. Dakle, bavila se i “pušačima u belom”, ali i time da li otac i sin, Kevin Garvey Sr i Jr, vide nešto što drugi ne vide ili samo boluju od šizofrenije. A ne zaboravimo ni vizije ražalovanog sveštenika Matta. U atmosferi koja je miksovala tenziju X-Files sa onim što pamtimo kao najbolje od Twin Peaks, Lindelof i ekipa pokušavali su da nam odomaće “neverovatno”, i kao uzrok i kao posledicu. Kevin je nesporno bio glavni junak, a čitava sezona bila je definisana njegovim odnosom prema pušačima, pre svega zbog nezaobilazne činjenice da je nakon nestanka njegova žena kapitulirala normalan život i pridružila se ovima. Te je njihov smisao za njega bio malčice “preličan”.
Druga, i najbolja sezona, ove serije bila je o čudu, i o životu sa njim. Pokušaj da se “neverovatno “ racionalizuje i instrumentalizuje za potrebe normalnog života. Glavni junak ove sezone bio je gradić Jarden koji je silom prilika promenio u ime u Miracle, zato što jedino u njemu niko nije nestao, pa su svi mislili i očekivali da tu nešto posebno treba da se desi. Pored Lindelofove apsolutne kreativne slobode oličene u totalnoj kurcobolji za gledaoca (o čemu sam već pisao), druga sezona je demonstrirala vanserijski miks epizoda koje naoko nisu imale mnogo veze jedna sa drugom, ali su poput pazli sklapale fantastičnu sliku jednog sveta koji sve svoje pare sve nervoznije stavlja na mogućnost novog čuda, koje sve nestrpljivije i nestrpljivije čeka. U isto vreme bila je to slika naše civilizacije, koja iako tehnološki superiornija nego ikada, krahira pod istom “mambo-džambo” nadom kao i sve pre nje. Kroz sva ta dešavanja provučeni su junaci sa svojim malim životima, nemoćni da se odluče da li je čudo u malim stvarima ili u onom velikom koje tek treba da se desi.
I pre nego što pređem na treću sezonu, moram da se ogradim da moja ljutnja i razočaranost Lindelofovim finalom ne potiče od toga što se osećam uskraćenim za objašnjenje. Ja ni ovde, baš kao ni u Lost, nisam očekivao da mi se objasni šta se desilo, kao i da se “sve kockice sklope”. Zapravo, tako nešto je u Lost bilo nemoguće, već od treće sezone, kada je serija postala žrtva (ne)planirane popularnosti i činjenice da mora da traje “ne zna se koliko još”. Ali sam, baš kao i tamo, očekivao da nivo raspleta (mada je bolja reč “kraj”) bude na nivou postavljane premise, a potom demonstriranog bavljenja istom. Koje je, kao što rekoh, u drugoj sezoni The Leftovers direktno sebe plasiralo u TV antologiju.
Treća sezona je smrežuravanje na nivo junaka. Kukavičluk očigledno kombinovan sa skresanim budžetom (samo osam epizoda, mnogo manje lokacija i mnogo manje epizodista i statista) i bezidejnost u pogledu toga kako da se zaokruži priča tako samouvereno izvedena na dramski autoput u prethodnoj sezoni.
Osam epizoda treće sezone poput brojača koji broji unazad odbrojavaju dane do novog “Dana D” (“Departure Day”) kada će se ponovo desiti čudo – vratiti nestali ili nestati novi. A (evo i spojlera) na kraju imamo staro Lindelofovo dramatruško sredstvo (za bekstvo od kreiranja pravog finala)- skok u budućnost, koji je pri tome, jeftino i prevratnski plasiran poput tizera u nekoj od ranijih epizoda da pomislimo da se radi (i) o nekoj paralelnoj realnosti ili dimenziji.
U svakoj od osam epizoda na izvestan način bavimo se sadašnjošću i prošlošću (a u nekim slučajevima i budućnošću) svakog od glavnih junaka- Kevina, seniora i džuniora, Matta, Laurie, Nore… U većini od tih epizoda ključni sastojak je depresija. Junaci su već godinama u njenom naručju ili frustrirani nemogućnošću da razumeju šta se dešava oko njih (Kevin Sr i Matt) pa počinju da tonu u apsurd pred njenim teretom.






Iako je taj teren solidno pripremljen u prethodnoj sezoni, bavljenje time da je Kevin neka posebna osoba, možda čak i novi “diparčur” Isus Hrist, raspršava se i prestaje njegovim odlaskom u Australiju. Dok potonja priča o njegovom infarktu može da posluži kao crnohumorni komentar na to da ubijanje i vaskrsavanje Kevina nije baš išlo kuda je trebalo (ili u kontekstu prevencije apokaliptične poplave i činjenice da je svet preživeo, zapravo i jeste). Poenta moje zamerke je da Lindelof sve to na kraju ostavlja na nivou tek spomenutog, previše ambivalentno i dramski skoro zanemarljivo u kontekstu toga da se priča o Kevinovom “uskrsnuću” provlači najvećim delom sezone.
Ako ste čitali Lindelofove samopravdajuće izjave povodom kraja sezone, koje su valjda računale sa novim “bekklešom” zbog načina na koji je završio istu, on insistira na tome da treća sezona ništa ne rasvetljava (ok), kao i da se u njoj zapravo radi o realizaciji jedne ljubavne priče.
Ne nasedajte.
Ljubavna priča postoji, samo u poslednjoj epizodi, usiljena je i u kontekstu junaka nepravedno bedno sprovedena.
Odvija se, naravno, između Kevina i Nore. Kevin, za koga smo, između mnogih stvari, mogli da kažemo da je ljubav prema Nori jedna od krupnih stvari vezanih za njega. Ali za Noru to ne možemo da kažemo. Naročito ne u trećoj sezoni. Ova žena, koja je tokom “diparčura” ostala bez dvoje dece, isključivo je i samo definisana i motivisana tim nestankom, tim debaklom majčinske ljubavi i nezatrpavljivom rupom u srcu.
Dozvolite mi tu još malo spojlova. Za Noru je vezan verovatno najzabavniji momenat serije, ujedno i njen najlošiji- mogućnost da se “diparčur” veštački izazove tj da se osoba sa Zemlje prebaci “tamo gde su otišli nestali”. Nora je, pre prožeta bolom, nego racijom, sumnjičava prema toj mogućnosti, ali joj se na kraju prepušta.
Dozvolite mi još spojlova. I kada na kraju saznamo da je Nora otišla “tamo”, i videla i našla svoju decu, ono što nam Lindelof priređuje nije samo nefer, već i neuverljivo. Nora, naime, čitavu avanturu odlaska “tamo” (pod pretpostavkom da je do iste i došlo, oko čega nisam baš načisto) prepričava Kevinu! Umesto da nam to Lindelof kao najinteresantniji momenat ove sezone prikaže. Onoliko sumanuto koliko je prikazivao stvari u drugoj sezoni. Ali ako tu odluku, teška srca, odobrimo kao danak fokusu na realizam “ljudske komedije” u trećoj sezoni, apsolutno je teško poverovati da je Nora videla svog muža i svoju decu, sa “novom ženom”, u njihovoj staroj kući, samo par godina nakon nestanka i odlučila da ne kvari njihovu nesreću!!! I onda je, u još idiotskije datom objašnjenju, pronašla naučnika koji je napravio transfer mašinu, pa je ovaj napravio novu kontra-transfer mašinu (“njoj za ljubav”!) i vratio je na ovu našu planetu. Da živi skrivena i u nekakvoj samokažnjavajućoj tuzi u Australiji. Gde ju je siroti Kevin jedva našao, tražeći je svake godine tokom svojih dve nedelje godišnjeg odmora!!! ‘Ej! I to je objašnjenje koje nas priprema emocionalno za finale ljubavne priče koja je suština i silina ove sezone!
Pa dođe mi da mu nalupam šamare i zabranim gledanje televizije naredne tri godine!
The Leftovers je možda trebalo da bude serija o “leftoverima”, ali treća sezona je bila davljenje u neinspirativnim i već viđenim inscenacijama loših porodičnih odnosa, problema sa depresijom, suočavanja sa lošim životnim odlukama itd… Kojima se već godinama za nama bave dobri, a naročito, prosečni indi filmovi. A da pri tome naše saznanje o glavnim junacima ničim nije unapređeno. Sem možda u slučaju Kevinove bivše, Laurie, čiji flešbek na dane pre “diparučura” i ono potom, ipak, uspeva da je otopli kao junaka i njeno hladno i otuđeno ponašanje prema svima objasni preživljenim emocionalnim samoubistvom, kako ličnim, tako i profesionalnim. Svi ostali su ostali što su i bili, a neki su, poput Kevina, i seniora i džuniora, srozani na svoje parodične blizance, dok su Matt i John Murphy (koji je u ovoj sezoni u vezi sa Laurie?!!) u potpunosti izgubili svoj dramski smisao i bukvalno su “leftoveri” prethodne sezone sa kojima nisu znali šta će, pa su ih pustili da se samo vrzmaju oko drugih likova.
Pretpostavljam da je Lindelof želeo da svoje odbrojavanje do navodnog sudbonosnog dana prikaže kao anti-klimaks, ali čudno je da baš niko od glavnih junaka ne menja svoju poziciju prema “sudnjem danu”. Tj fanatici ostaju fanatici, a neverni ostaju neverni, i nezainteresovani. Ne mogu da se otrgnem utisku da je Lindelofu HBO zakinuo na razvoju priče i malo boljem rasklopu dešavanja. Prvi deo treće sezone, koji još i obitava u Jardenu, deluje kao logičan, ako ne i monton, nastavak dešavanja iz prethodne sezone, ali odlaskom u Australiju skoro kao da je napravljen i dramski i konceptualni rez koji potpuno menja tok serije, zumirajući dešavanja na par glavnih junaka.
S druge strane, moram da čačnem, iako možda nije prilika, i to da je mogućnost da u današnjem svetu postoji nekakva mašinerija koja omogućuje transfer do nestalih i koja istog trenutka ne biva pretvorena u “novi cirkus” skoro nemoguća, i da je realizacija tog dela priče data skoro amaterski, u pokušaju da bude “stilizovana”. Sve pre deluje kao nevešt pokušaj da se taj aspekt priče zabašuri pošto očigledno nema načina (sredstava) da se njime podrobnije pozabavimo.
The Leftovers tako prolazi gore nego prethodno HBO-ovo “misteriozno čedo”, Carnivale (iz 2005, koje vam od sveg srca preporučujem), koje je, barem, iako prerano ubijeno, uspelo da ostane u većoj meri odano sebi i postavljenom “templejtu” priče.
Treća sezona The Leftovers deluje kao nešto što je moralo da se uradi, kako bilo, iako naručioce posla više nije zanimao ishod ili bavljenje istom.
Ipak, čak i ako je nešto tako istina, ne mogu da oprostim Lindelofu što nije ostao lud ili beskompromisan do kraja. Bilo bi bolje za sve.
Posve lično Lindelofu moram da prebacim i to što je Kevinovu ćerku Jill, u interpretaciji talentovane i seksi Margaret Qualley, sveo na 20ak sekundi pojave za celu sezonu. Neoprostivo.
Fotografije: HBO
Tagovi:
Slični članci:
- Apollon originals: Gledali smo filmove sa srpskog Netflixa da vi ne biste morali
Apollon originals: Gledali smo filmove sa srpskog Netflixa da vi ne biste morali
Apolon originals su filmovi upitnog kvaliteta, upitne kompetencije, upitnih vrednosti, upitne finansijske konstrukcije i upitnog svega povodom čega se razumno biće može zapitati, ali ne smemo dopustiti razumu da nas otrgne od užitka.
- “The Substance”: Šokantan i briljantan film koji se okreće najvećoj opsesiji današnjice
“The Substance”: Šokantan i briljantan film koji se okreće najvećoj opsesiji današnjice
Dok Dorijan Grej prodaje dušu da bi zadržao mladolikost, junakinja filma „The Substance“ se prepušta misterioznoj supstanci.
- Lazarev put (2024.) – Bosiljčić je slobodni umetnik u kutiji
Lazarev put (2024.) – Bosiljčić je slobodni umetnik u kutiji
Ovaj film se najpre može okarakterisati kao instrumentalizacija filma u svrhe slanja poruke.
- “Rose”: Prikaz mentalne bolesti koji izaziva razmišljanje
“Rose”: Prikaz mentalne bolesti koji izaziva razmišljanje
U današnje vreme, kada je odsustvo empatije i razumevanja sve više, film poput „Rose“ nikada nije bio potrebniji.
- Megdan (2024) – Pakao kladioničarskog mentalnog pomora
Megdan (2024) – Pakao kladioničarskog mentalnog pomora
Nekim filmovima je prosto bunker suđen i nema te nameštene kvote i dojave koje taj ishod mogu da izmene.
- “Black Box”: Šta se krije iza svega?
“Black Box”: Šta se krije iza svega?
Uzbudljivi triler je pravi mali biser iz Francuske!
Lajkuj: