OTAC: Zaoštravanje filmske poetike
O novom, mučnom i važnom filmu Srdana Golubovića, koji je svetsku premijeru imao na Berlinalu, a domaću na 48. Festu pre nekoliko dana.
Kada sam sastavljao listu preporuka za FEST, napisao sam da novi film Srdana Golubovića treba pogledati, ali da nam verovatno neće pružiti nešto što od ovog reditelja nismo očekivali. I bio sam polovično u pravu. Otac, koji nam dolazi na FEST pošto je u Berlinu u okviru selekcije Panorama dobio dve nagrade (publike i ekumenskog žirija), možda na tematskom planu i ne donosi neke velike novine, ali po pristupu je nešto zaoštreniji ne samo u odnosu na Golubovićev dosadašnji opus, već i u odnosu na većinu novih domaćih filmova.
Pod zaoštrenim pristupom mislim zapravo na ogoljenost: Otac nema intrigantan zaplet, zavodljivu moralnu dilemu i ne nudi nikakvu simboličku utehu, kao što je to bio slučaj sa prethodnim filmovima ovog reditelja.
Autorski rukopis je ovde, kao u filmovima Kena Louča, sveden na “nulti stepen”, potpuno je potčinjen priči koja sa nama treba da komunicira na bazičnom, emotivnom nivou. Takoreći, treba da nas sve vreme nemilosrdno udara u stomak.
I ovaj film veoma uspešno to radi od samog početka: u sceni u kojoj žena (Nada Šargin) sa dvoje dece dolazi u dvorište fabrike i viče prisutnima kako će se politi benzinom i zapaliti ako njenom mužu ne budu isplaćene zaostale plate i otpremnina koja mu je obećana kada je dobio otkaz. U kontrastu između krupnog plana žene na ivici nervnog sloma i dalekog plana začuđenih, možda i nezainteresovanih ljudi, postaje nam jasno da je to vapaj u prazno. Okupljeni u dvorištu su po svemu sudeći radnici, prekinuti u nekom poslu, što samo dodatno pojačava osećaj uzaludnosti, ali i očaja žene koja tako odaje utisak da se obraća samoj fabrici. Ova mučna nemoć siromašnih – da skrenu pažnju na svoje postojanje nekom autoritetu do koga se ne može dopreti i koji je iz njihove perspektive gotovo nezamisliv – predstavlja osnov za sve ono što ćemo gledati posle.






Vest da mu se žena zapalila glavni junak, otac iz naslova, Nikola (Goran Bogdan), saznaje nalazeći se na najamničkom radu u šumi, a u povratku uspeva jedino da dobije informaciju da su ženu spasili ljudi u fabrici i da je smeštena u bolnicu, kao i da su mu decu oduzeli socijalni radnici – što zbog konkretne situacije koja upućuje na narušeno mentalno zdravlje roditelja, što zbog siromaštva u kome porodica živi. Sistem koji bi trebalo da se brine o ljudima naprosto ne konstatuje paradoks da Nikola ne može da obezbedi bolje uslove deci ako je ostao bez posla, koji mu još uvek i nije pošteno isplaćen, a novi jednostavno ne može da nađe. Da nesreća bude još gora, šef lokalnog centra za socijalni rad je od oduzimanja dece roditeljima i premeštanja u hraniteljske porodice stvorio biznis. Nikola ne vidi nijedan mogući vid borbe sem da peške krene u Beograd kako bi lično ministru predao svoju žalbu.
Ovaj poduhvat priziva u svest lik Sizifa, a po besomučnoj gradaciji patnje i biblijsku priču o Jovu, ali poređenja sa ovim mitskim obrascima ne čine kvalitet filma. On se nalazi zapravo na drugoj strani – u realnom i konkretnom. Nikola je na svoj put krenuo peške jednim delom da bi pokazao koliko mu je do dece stalo, ali drugim delom jer naprosto nema novca za prevoz.
Na tom putu nema mesta ni za kakvu kontemplaciju i metafiziku, već samo za golo preživljavanje.
Nikola sa sobom nosi hleb i slaninu i jednu plastičnu flašu vode, koju mora povremeno da dopuni kada se za to ukaže prilika. Ovaj poslednji element je naročito funkcionalan, jer nas na jedan jednostavan način efektno suočava sa nekim konkretnim aspektima bede o kojima prosečan gledalac, koliko god sebe smatrao saosećajnim, ipak ne zna ništa.
Jasno je da ovakav pristup povlači sa sobom opasnost da se pređe u patetiku, ali tu se vraćamo na rediteljski pristup: patetika bi bila moguća upravo kada bi Golubović kalkulisao i pružio nam i nešto drugo sem patnje, neki trenutak predaha ili idejni nivo koji bi uspeo da tu patnju apstrahuje, ali takva vrsta “nadgradnje” izostaje. Ovde je na delu ona pojava u umetnosti kada određenoj ideji, motivu ili postupku autor pojačava učestalost i tako dovodi do osećaja nagomilavanja, preteranosti, ali onda, umesto da to smanji, on dodatno pojača intenzitet, debelo pređe granicu mere i tako postigne neki drugačiji, neočekivani efekat.


Pored glavne niti priče, a to je Nikolina misija i sve nedaće koje uz nju idu, film poseduje još jedan, nimalo vedriji aspekt koji postoji paralelno sa ovim prvim, u drugom planu. To je slika devastirane države koja se graniči sa prikazom nekog postapokaliptičnog društva. U tom pogledu, Otac deli neke sličnosti sa filmom Teret Ognjena Glavonića koji je takođe zamišljen kao specifičan road-movie čiji ambijent klizi po liniji između naturalizma i distopije. Za razliku od Tereta, ovde nema spomenika NOB-a, ali tu su drugi opustošeni enterijeri i eksterijeri, ostaci nekog izumrlog sistema: napuštene fabrike, dom kulture i drugi manje prepoznatljivi prostori čiju svrhu sada teško i da možemo rekonstruisati. Tako se klimaks zapleta sustiče sa klimaksom prostora – u Beogradu, koji po nepristupačnosti za čoveka poput Nikole i u poređenju sa ambijentom koji smo do tada gledali, dobija neku dimenziju Kafkinog Zamka. Sledeći svoju zamisao da stvari striktno gledamo iz perspektive glavnog junaka, Golubović nije želeo da vizuelno naglašava taj kontrast. Imamo svega jedan daleki plan Beograda, dok se kasnije zadržavamo isključivo na mestu koje je jedini predmet Nikolinog interesovanja (staklena zgrada ministarstva), a kroz njegov (i naš) suženi vidokrug povremeno tek prozuje elementi gradskog života, kao nešto potpuno strano, povremeno čak i agresivno, poput bučnog i verovatno skupog motora.


Tek sada pominjem izvedbu Gorana Bogdana jedino zato što je takav moj pristup pisanju recenzije – glumom se obično bavim uzgredno i pred kraj teksta. Ova rola ipak ne dozvoljava samo da se pomene, jer Bogdan praktično nosi ceo film i to čini vrlo uspešno. Sam izbor ovog glumca je odlično rešenje: njegova markantna pojava u sukobu sa poniženjima koje trpi nosi sa sobom specifičnu vrstu tragike. Ima nešto naročito tužno u tome kada vidite da neko ko odiše sirovom fizičkom snagom ne može tu snagu da upotrebi da se izbori sa mnogo slabijim i neuporedivo gorim ljudima od sebe. Takav scenario sve vreme očekujete, jednim delom i priželjkujete, ali sistem se pobrinuo da te ljude psihički slomi do mere da su prinuđeni (a i navikli su) da zavise od milosti i hira onih koji se nalaze na lestvici iznad. Glumačka strategija koju Bogdan bira samo dodatno boji ovo što je već u njegovoj pojavi prisutno. Veoma suzdržanim izrazom, uz retke provale emocija (pretežno plača, a ne besa), navodi nas da neprestano, zajedno sa njim, akumuliramo bol. Nikola nije čovek koji je verbalno vešt, a njegova nemoć u tom pogledu naročito dolazi do izražaja u dijalozima sa onima koji manipulišu birokratskim jezikom u svrhu svojih podlih namera. I na tom planu Goran Bogdan briljira – kroz njegovo izgovaranje već dobro napisanih replika može se osetiti nepatvorenost emocije.
Na kraju, treba skrenuti pažnju i na odličnu fotografiju Golubovićevog stalnog saradnika Aleksandra Ilića koji se ovog puta, u skladu sa celokupnim tonom filma, odlučio za nešto siroviji stil i vidljivo zrnaste slike, dok je izvesni nivo estetizacije prisutan tek povremeno u koloritu pejzaža.


Film ima i neke sitne nedostatke koji ne utiču mnogo na sveukupni doživljaj. Čini mi se da susreti glavnog junaka sa životinjama (pas, vukovi, zec) predstavljaju bespotreban pokušaj da se priči pridoda nekakva simbolika koja se, srećom, ne razvija (jer za nju nema mesta), pa tako ostaje samo kao usputni višak.
Smatram da je Otac pretežno ispunio opšta očekivanja, a moja je za nijansu i prebacio. Nismo dobili film koji nagoveštava neki radikalan zaokret, novi pravac kojim može krenuti naš film, ali to se valjda i ne očekuje od etabliranih reditelja poput Srdana Golubovića, već od nekih mladih snaga. Što se mene tiče, ovo zaoštravanje njegove poetike dovoljno je hrabro i govori da se i dalje radi o vitalnom stvaraocu, koji je u potpunosti uspeo u svojoj nameri da napravi emotivan, mučan i angažovan film.
Film Otac nalazi se u glavnom takmičarskom programu 48. Festa, a za one koji tamo nisu stigli da ga pogledaju, u bioskope dolazi već tokom trajanja festivala, počev od 05. marta. Ukoliko vas dodatno zanimaju teme koje dotiče Golubovićevo novo ostvarenje, tribina “Otac” Srdana Golubovića – Roditeljski gnev na filmu održaće se 13. marta u Domu omladine Beograda.
Slični članci:
- Tradicija i retradicionalizacija naših (filmskih) prostora
Tradicija i retradicionalizacija naših (filmskih) prostora
Prikaz filmova „Živi i zdravi“ i „Radnička klasa ide u pakao“ koje smo gledali na festivalu u Herceg Novom.
- Megdan (2024) – Pakao kladioničarskog mentalnog pomora
Megdan (2024) – Pakao kladioničarskog mentalnog pomora
Nekim filmovima je prosto bunker suđen i nema te nameštene kvote i dojave koje taj ishod mogu da izmene.
- “The Substance”: Šokantan i briljantan film koji se okreće najvećoj opsesiji današnjice
“The Substance”: Šokantan i briljantan film koji se okreće najvećoj opsesiji današnjice
Dok Dorijan Grej prodaje dušu da bi zadržao mladolikost, junakinja filma „The Substance“ se prepušta misterioznoj supstanci.
- “About Dry Grasses”: Blizu remek-dela
“About Dry Grasses”: Blizu remek-dela
Novi film turskog reditelja Nurija Bilgea Ceylana je prava majstorija
- Smaragdni grad Novi Sad, crvene potpetice i kopita
Smaragdni grad Novi Sad, crvene potpetice i kopita
Predstava “Balkanska lepotica” premijerno je izvedena 17. oktobra na sceni Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada.
- “Rose”: Prikaz mentalne bolesti koji izaziva razmišljanje
“Rose”: Prikaz mentalne bolesti koji izaziva razmišljanje
U današnje vreme, kada je odsustvo empatije i razumevanja sve više, film poput „Rose“ nikada nije bio potrebniji.
Lajkuj: