Da li imate preko 18 godina?

Vladimir Kulić: Jugoslavija je bila mesto neverovatne heterogenosti

Razgovor o tome kako je nastala izložba u MoMA, spomenicima NOB-a, Jugoslaviji, Bogdanu Bogdanoviću i čuvenom kiosku K-67.

U centru Menhetna aktuelna je izložba koja na hiljadu kvadrata predstavlja arhitekturu socijalističke Jugoslavije. Povodom izlaganja u jednoj od najvažnijih umetničkih institucija sveta, njujorškoj MoMA, razgovarali smo sa ko-kustosom izložbe Toward a concrete utopia: Architecture in Yugoslavia, 1948 – 1980, Vladimirom Kulićem.

 U CZKD ćemo od 12 – 15 novembra prirediti skup Stvaranje konkretne utopije, čiji si gost, gde ćemo otvoriti brojne teme kako njujorške, tako i jugoslovenske utopije. Čini se da je sam naslov skupa već kontraverza jer ne prestaju komentari „concrete utopia je u prevodu betonska, a ne konkretna utopija!“ Stoga, krenimo od naslova: kakva je naša utopija?

Naslov je neprevodiva igra reči, jer sa engleskog je i konkretna i betonska utopija prihvatljiv prevod. Ali, ta dvosmislenost nije slučajna. S jedne strane, veliki deo arhitekture koju smo prikazali jeste arhitektura od armiranog betona koji je bio materijal posleratne rekonstrukcije, ne samo u Jugoslaviji već i u celoj Evropi. Ali, s druge strane, i meni mnogo važnije, naslov konkretna utopija referira na značajan filozofski pojam Ernesta Bloha koji pomera utopiju sa nekakvog fiksiranog bluprinta, idealnog modela koji se ne menja, i daje mu jednu dinamičnu dimenziju nečega što je u konstantnom procesu nastajanja i traženja. To je i dobra metafora Jugoslavije: posleratna Jugoslavija jeste bila u stalnom traženju i menjanju, i utoliko mislim da je tako shvaćen naslov vrlo odgovarajući za ovu našu izložbu.

Konkretna utopija nije idealan, nedostižan pojam, već dinamičan pojam, koji se stalno redefiniše?

Upravo. Utopija kao nešto što se kroz realnost, stvarnost, stalno traži i menja. U naslovu je značajno i to ka, koje je drastično unapredilo i promenilo smisao, jer je još više naglasilo taj momenat dinamike, procesa, nastajanja i traženja, što karakteriše period koji sama izložba i predstavlja.

Kako je nastala izložba u MoMA?

Inicijativa za izložbu je došla od MoMA, s tim što su pre nje postojala već brojna istraživanja na temu arhitekture posleratne Jugoslavije. Dobar deo njih bio je prezentiran i kroz projekt Nedovršene modernizacije pre nekoliko godina, u kome je učestvovao znatan broj članova kustoskog tima njujorške izložbe, tako da ta dva projekta na izvestan način proističu jedan iz drugog.

Izložba u MoMA je velika, na približno hiljadu kvadrata. Predstavlja jednu mnogoljudnu i raznoliku  zemlju, koju je pluralizam karakterisao u čitavom prostoru i vremenu. Kako ste to uspeli da sažmete?

Jugoslavija bila vrlo kompleksan slučaj u svakom pogledu, i tu kompleksnost je bilo nemoguće svesti na jednostavnu probavljivu sliku. Finci, Brazilci, Japanci… su uspeli da naprave internacionalnu, lako svarljivu sliku, brend svoje sopstvene arhitekture. S Jugoslavijom to nikada nije bio slučaj, i to je bio jedan od razloga zašto smo išli na kompleksnu strukturu izložbe. Izložba ima četiri velike celine kroz koje je organizovan sav materijal.

Prva celina nas vodi da kažemo od početka, od posleratne obnove?

Prva velika celina bavi se modernizacijom zemlje kroz posleratnu obnovu i izgradnju. Predstavljeno je nekoliko tema, počev od masovne urbanizacije kroz velike projekte poput Novog Beograda. Takođe su predstavljene teme tehnološke modernizacije kroz nekoliko najzahtevnijih projekata, poput Beogradskog sajma, tornja na Avali i stadiona Poljud, kao i društvena modernizacija kroz građevine takozvanog društvenog standarda: škole, bolnice, vrtiće, muzeje, biblioteke itd. Ovo poslednje je najviše vezano za društvenu organizaciju posleratne Jugoslavije.

Zatim nas druga celina smešta u svet_

Druga velika celina bavi se globalnim mrežama i načinima na koji je jugoslovenska arhitektura bila povezana sa svetom, naročito kroz projekat nesvrstanosti. Jedna manja podcelina je izvoz arhitekture u zemlje nesvrstanih, gde je fokus na Energoprojektu i njegovom delovanju u Nigeriji. Druga velika podcelina je rekonstrukcija Skoplja posle zemljotresa 1963. godine koja se odvijala pod patronatom Ujedinjenih nacija, a gde se Skoplje pojavilo kao međunarodni čvor u razmeni planerskog znanja, a naročito je služilo kao poligon za ispitivanje različitih strategija za obnovu gradova posle katastrofa. Pri tome se, sticajem različitih okolnosti, Skoplje pojavilo kao jedan od međunarodnih centara brutalizma.

Treća velika podcelina su paviljoni Jugoslavije u inostranstvu, arhitekte Vjenceslava Rihtera, i time stižemo do prve monografske sobe u kojoj se bavimo samo jednim konkretnim arhitektom.

U centru pažnje je Rihterov projekat paviljona Jugoslavije u Briselu 1958. godine, momenat velikog izlaska Jugoslavije na arhitektonsku scenu sveta, koji je bio veoma povoljno ocenjen. I danas ima kultni status, čak i u samoj Belgiji, pošto zgrada i dalje postoji i funkcioniše kao škola.

Četvrta podcelina u globalnim mrežama je turistička infrastruktura na Jadranu, građena podjednako za jugoslovensku populaciju, ali i za goste iz inostranstva. Jadran je bio jedno od retkih mesta u Evropi gde su se građani istočne i zapadne Evrope mogli susreti, jer je zemlja imala otvorene granice i prema istočnom i prema zapadnom bloku. Usled toga, i turističku infrastrukturu posmatramo kao jedno od mesta susreta i globalnog umrežavanja Jugoslavije. Pri tome je ta infrastruktura omogućila veliki broj inovativnih arhitektonskih eksperimenata, što je retko slučaj u arhitekturi komercijalnog turizma.

Na koji način iz makro sveta globalnih mreža prelazimo u domove Jugoslovena?

Treća velika celina izložbe bavi se svakodnevnim životom. Ona pokrivavrlo široke razmere: od produkt dizajna, dakle, objekata svakodnevne upotrebe (nameštaja, telefona, radija itd), do velikih stambenih naselja. Pažnja je posvećena, između ostalog, naselju Split 3, jednom od najuspešnijih stambenih naselja sagrađenih u Jugoslaviji, gde slovenački arhitekta Braca Mušić na veliku scenu dovodi ideju povratka pešačkoj ulici. Čitavo to veliko naselje za pedeset hiljada stanovnika organizovano je u sistem intimnih pešačkih ulica, koje su vrlo ugodne za život, te one i dan danas, pedesetak godina kasnije, vrlo uspešno žive.

Dok je fokus produkt dizajna na slovenačkom stvaralaštvu, stambena naselja tema su gde do izražaja dolazi i Beograd?

Između te dve razmere bavimo se i tzv. beogradskim stanom, odnosno beogradskom školom stanovanja koja se fokusirala na projektovanje efikasnih, funkcionalnih, ali i prostorno atraktivnih stanova. Posebnu pažnju posvetili smo novobeogradskim blokovima, kao što je Blok 23, i naselju Cerak Vinogradi, smeštenom sa druge strane Save.

Šta prikazuje poslednja, četvrta celina?

Ona se bavi identitetima proisteklim iz heterogene etničke strukture Jugoslavije. Prikazujemo različite arhitektonske škole koje su se razvile republikama republikama, ali i načine na koje se Jugoslavija držala zajedno. S jedne strane fokusiramo se na ključne figure koje su bile odgovorne za formiranje nacionalnih, republičkih škola. To su Edvard Ravnikar, najuticajniji slovenački arhitekata  druge polovine dvadesetog veka, i atim Juraj Neidhardt, otac bosansko-hercegovačkog regionalizma,koji je zagovarao modernu arhitekturu proisteklu iz arhitektonskog nasleđa Balkana. Jedno od ključnih ostvarenja je Bijela Džamija u Visokom, delo Neidhardtovog studenta Zlatka Ugljena, i možda jedno od najpoetičnijih građevina u Jugoslaviji posle Drugog svetskog rata. Ona je neka vrsta islamskog Ronchampa, zgrada projektovana oko ideje uvođenja svetlosti kroz sistem kupola zenitalnog osvetljenja, koje se konstantno menja tokom celog dana.

Plakat izložbe prikazuje Živkovićev spomenik Bitki na Sutjesci. Kakvo mesto na izložbi nose spomenici NOB?

Nasuprot tim individualnim regionalnim identitetima posmatramo izgradnju spomenika kao neku vrstu mreže koja je držala celu Jugoslaviju zajedno, utemeljenu na antifašističkoj borbi tokom Drugog svetskog rata. Izložili smo neke od ključnih i najpoznatijih spomenika, građenih naročito 60-ih i 70-ih godina: od Kozare, preko Makedoniuma, Petrove gore, do Jasenovca.

Insertom iz jednog dokumentarnog filma o Jasenovcu, se čitava izložba i zatvara. Spomenici čine možda najspektakularniji materijal koji smo prikupili, a pri tome su dobar završetak izložbe, pošto nam omogućavaju da dotaknemo temu raspada Jugoslavije. Od svih vrsta građevina, oni su možda najviše stradali u raspadu, tako da su na neki način i spomenici zemlji koje više nema.

Pre nekoliko godina si kod Ksenije Anastasijević, u stanu nje i Bogdana Bogdanovića, otkrio stare negative fotografija kojima je Bogdanović sam beležio svoje spomenike. Kako ste taj materijal upotrebili?

U okviru dela o spomenicima nalazi se poslednja od četiri monografske sobe, posvećena Bogdanu Bogdanoviću, koji je bio bez sumnje najplodonosniji graditelj spomenika u posleratnoj Jugoslaviji. Soba je popunjena njegovim izvanrednim crtežima, kojih je u arhivu Arhitektonskog centra u Beču doslovno na hiljade. Napravili smo jednu malu selekciju, i svi su spektakularno lepi. Činjenicu da je veliki broj Bogdanovićevih projekata izveden prikazana je kroz fotografije spomenika koje je šezdesetih i sedamdesetih godina snimio on sam. arhitekta. Tako je na neki način  Bogdanovićevo delo prikazano gotovo u potpunosti kroz njegove sopstvene oči.

Monografske sobe predstavljaju vodeće autore iz različitih republika. Kod nas je to Bogdanović, a on opet ne predstavlja beogradsku školu, ako uzmemo da je njena posebnost bila upravo ta stambena arhitektura?

Ni jedna od republičkih škola arhitekture nije imala nekakav jedinstveni, unitarni identitet. Ravnikaru je u Sloveniji rival bio Edo Mihevc; u Bosni se Ivan Štraus otvoreno suprotstavljao Neidhardtovoj regionalističkoj liniji. Tako ni u Beogradu beogradska škola stanovanja nije bila jedini projektantski fenomen koja se tu razvio. Bogdan Bogdanović je bio vrlo uticajna figura; uostalom, on je vodio i čuvenu pedagošku reformu početkom 70-ih godina XX veka, i bio je ključna ličnost u načinu mišljenja koja je obeležila Beograd.

Svi ti najpoznatiji arhitekti imali su dvojni uticaj: na svoju sopstvenu sredinu, ali i na Jugoslaviju u celini. Ravnikarove zgrade rasejane su po celoj zemlji, od Ljubljane, preko crnogorskog primorja i Prištine, do Skoplja. Na sličan način nalazimo Bogdanovićeve spomenike u svim nekadašnjim federalnim jedinicama osim Slovenije. Najpoznatiji arhitekti zaista su bili umreženi i u lokalne, i u jugoslovenske okvire.

Kakve je reagovala publika?

Prisustvovao sam u više navrata situacijama kada posetioci koji su odrasli u Jugoslaviji naiđu na crveni modularni plastični kiosk na ulazu u izložbu, i to momenatlno dovede do vrlo emotivne reakcije. Ali, to je ipak vrlo mali broj posetilaca. Stručna publika je generalno vrlo dobro primila izložbu. Činjenicu da nismo arhitekturu tretirali kao nekakvu seriju objekata, nešto što je samo za sebe i autonomno, već to što smo pokušali da je objasnimo kroz šire društvene fenomene je, čini mi se, dosta dobro prihvaćeno.  Šta nekakva „obična publika“ kojoj ni arhitektura ni Jugoslavija nisu bliski vidi tu, nisam sasvim siguran, ali ima dovoljno atraktivnog materijala da ih zainteresuje. Ono što pouzdano mogu da kažem jeste da naša galerija nikada nije prazna.

Zanimljiv je i fenomen crvenog kioska koji dočekuje posetioce na ulazu. Ono što je u njujorku izložbeni eksponat, jako primećen, kod nas se može naći negde zaboravljen, neprimećen, i mahom dosta ruiniran.

Kiosk K-67 slovenačkog arhitekte Saše Mächtiga je zaista simboličan. Primerak koji je MoMA otkupila za svoju kolekciju vrlo je pažljivo restauriran, ali većina primeraka koje nalazimo po ulicama je u lošem stanju. Na neki način, ta melanholija njihovog stanja sugeriše melanholiju vezanu za samu ideju Jugoslavije, ali činjenica da se efemeralni objekti poput plastičnog kioska koriste i danas govori o nekoj vrsti rezistentnosti. U tom smislu zanimljiv momenat da je kiosk doživaljva jednu vrstu renesanse, ne samo u Njujorku, jer se interesovanje za njega pojavilo i širom Evrope, od Beča do Berlina. Renesansa kioska na neki način prati ovu renesansu interesovanja za arhitekturu Jugoslavije.

Kako je u pitanju arhitektura i urbanizam nekih prošlih, i zaboravljenih vremena, koliko je teško bilo doći do materijala?

Izazov je bio različit u različitim državama. U Sloveniji je bilo mahom lako i elegantno. Tamo postoji vrlo aktivan Muzej arhitekture i dizajna koji vrlo sistematski skuplja građu, a i ako je bilo materijala koji već nije bio u tamošnjoj kolekciji, kolege iz muzeja su nam omogućili mu lako pristupimo. Nasuprot tome, u Srbiji je situacija bila mnogo složenija. Postoje institucije koje skupljaju arhitektonsku građu, ali su njihovi kapaciteti nedovoljni. Zato smo morali da se oslanjamo na arhive kojima to nije glavni posao, jer oni čuvaju kopije tehničke dokumentacije, a ne originalne skice, crteže ili makete. MoMA je sve vreme insistirala na originalnom materijalu, ali smo na kraju morali da napravimo kompromis i izložimo faksimile ne preterano atraktivnih tehničkih crteža, jer su oni jedini bili dostupni. Bez njih ne bismo mogli da prikažemo neke od najznačajnijih građevina iz Beograda, poput Muzeja savremene umetnosti ili TV Tornja na Avali, jer originali ne postoje. Srećom, za te dve građevine, između ostalih, napravljene su nove makete, tako da su one ipak dobile svoje mesto.

Šta je sa ličnim arhivima?

Materijal smo često dobijali direktno od arhitekata, ukoliko su ga oni uopšte imali. U velikom broju slučajeva arhitekte su radile u društvenim biroima i njihovi originalni crteži su ostajali u arhivima biroa koji su danas ili nedostupne, ili uopšte više ne postoje. U nekom momentu privatizacije je to otišlo kao nezanimljivo novim vlasnicima biroa. Sticajem okolnosti, situacija je Srbija bila najproblematičnija. Postoji veliki broj zanimljivih zgrada, ali je materijal za njih bio ili nedostupan, ili raštrkan na sve strane. Naravno, nije mnogo bolja situacija ni u većini bivših republika, ali tamo smo često imali sreću je materijal za najvažnije građevine bio dostupan sticajem povoljinih okolnosti.

Kako ste tek Skoplje uspeli da prikažete gde i same zgrade iz pomenutog perioda ubrzano nestaju?

U Skoplju je veliki problem pristup arhivskom materijalu i njegovo čuvanje, ali postoji mala grupa vrlo aktivnih kolega koja skuplja materijal privatno. Ako situacija preti da će nešto vredno otići na đubrište, oni ga skupe pre nego što se baci. Zahvaljujući njima smo dobili pristup ozbiljnoj količini materijala koja nam je omogućila da prikažemo Skoplje kako treba. U Bosni nismo mogli da prikažemo jako važnu zgradu sarajevske Skenderije, jer prosto nije bilo crteža, iako je među lokalnim arhitektima bilo veliko zalaganje da je uključimo u izložbu. Činjenica je da smo, uprkos svim problemima, na izložbi na izložbi uspeli da prikažemo skoro šesto predmeta, što ipak govori o tome koliko je dobre arhitekture izgrađeno u Jugoslaviji.

Da zaključimo pitanjem koje bi moglo da posluži i kao zaključak izložbe: da li socijalizam proizvodi specifičan prostor? I ako da, kakav jugoslovenski socijalizam proizvodi prostor?

To je zanimljivo pitanje. Jugoslavijom se bavim već jako dugo, skoro dvadeset godina, i već dugo pokušavam da proniknem u to da li postoji nešto što je upravo specifično za Jugoslaviju. Mogu da kažem je da je Jugoslavija i generalno, ali i u konkretno arhitektonskom smislu, bila jedno mesto neverovatne heterogenosti. Mesto intenzivnih susreta, projektantskih kultura, razmena ideja, mišljenja, vizija… Razvijale su se vrlo različite ideje i kulture projektovanja u isto vreme, ali je među njima dolazilo i do intenzivnih interakcija. U tom smislu, jugoslovenski prostor je zanimljiv najpre kao kulturni prostor koji je proizveo gotovo zapanjujuću „gustinu“ arhitektonskih eksperimenata u najrazličitijim oblastima, od stambene i turističke arhitekture, do spomenika.

———————

Od 12. do 15. novembra 2018. godine u Centru za kulturnu dekontaminaciju održaće se Međunarodni forum: Stvaranje konkretne utopije – arhitektura Jugoslavije 1948 – 1980. i prateći program u organizaciji Arhitektonskog fakulteta Univerziteta u Beogradu i Architectuul online platforme iz Berlina. Više na www.czkd.org

Izložba Stvaranje konkretne utopije: Arhitektura Jugoslavije, 1948 – 1980

MoMA, Njujork, Jul 2018 – Januar 2019

Izložbu si priredili kustos Martino Stierli, ko-kustos Vladimir Kulić, i asistent kustosa Anna Kats.

Kustoski savetodavni odbor (Curatorial Advisory Board): Matevž Čelik, Vladimir Deskov, Ana Ivanovska Deskova, Sanja Horvatinčić, Jovan Ivanovski, Jelica Jovanović, Tamara Bjažić Klarin, Marta Vukotić Lazar, Martina Malešič, Maroje Mrduljaš, Bekim Ramku, Arber Sadiki, Dubravka Sekulić, Irena Šentevska, Luka Skansi, Łukasz Stanek, Mejrema Zatrić.

foto: MOMA i Ljuba Slavković

Lajkuj:

Komentari:

  1. Mi says:

    Betonska utopija ili konkretna utopija?

  2. milica says:

    jel’ si uopste procitao/la tekst pre ostavljanja komentara ??

Ostavite komentar:

Slični članci: