Da li imate preko 18 godina?

Adam Marpl: Beograd nije pakao, nego čistilište

Ovaj intervju je priča o Beogradu, Singapuru, Njujorku, ali i o Sonji, Andriji, Adamu i Aleksandru. O projektu "Quantum Music" koji je pokrenuo LP Duo.

Adam Marpl (Marple), pozorišni reditelj, predavač i šef odseka glume na LASALLE Univerzitetu umetnosti u Singapuru, u julu je prvi put posetio Beograd. Dok smo radili zajedno u Aziji, konstantno sam mu pričao o svom gradu, pa pretpostavljam da sam ga toliko romantizovao da je on zaista poželeo i da ga poseti. Nakon što smo nekoliko godina radili i provodili vreme zajedno u Singapuru, shvatio sam da Adam vidi LP Duo (Sonja Lončar i Andrija Pavlović) na isti način kao i ja, i da bismo zajedno mogli da radimo sa njima. Na početku smo dali mali doprinos njihovom projektu „Quantum Music“, ali to je bio samo uvod za širu saradnju koju smo započeli. LP Duo se sprema za svoju svetsku turneju 2018. godine, a Adam i ja smo deo njihovog kreativnog produkcijskog tima. Ovaj intervju je priča o Beogradu, Singapuru, Njujorku, ali i o Sonji, Andriji, Adamu i Aleksandru.

000011820005

Kako jedan pozorišni reditelj dođe do odluke da se preseli iz Njujorka u Singapur?

Odlučio sam da se preselim u Singapur 2010, nakon finansijske krize 2009. godine. U to vreme sam živeo u Njujorku, i on je bio iznenađujuće izolovan od prvog udara cele krize, uprkos tome što je bio njen epicentar. Imao sam prilično uspešnu pozorišnu kompaniju u Njujorku koja je polako počela da gubi sve izvore sredstava, pošto su svi počev od sponzora, podrške države i publike lagano nestali. Pre krize, imao sam ozbiljnu nameru da se preselim u Italiju i duže od 10 godina sam pripremao teren za to, a onda odjednom više nije delovalo tako bezbedno preći u Evropu u kojoj su počele da se primenjuju mere štednje. Tokom oproštajne posete Italiji, upoznao sam grupu Singapuraca i jednog Australijanca koji su predavali na LASALLE Univerzitetu umetnosti u Singapuru. Pozvali su me da gostujem kod njih i režiram jednu dramu. Nisam znao ništa o Singapuru, a kamoli o njegovoj umetničkoj sceni, ali pošto je u Njujorku situacija postajala sve teža, pomislio sam, što ne bih otišao u Aziju na neko vreme da vidim kako je tamo.

Ono što je počelo kao šestomesečni rezidencijalni boravak, pretvorilo se u sedam godina i jedan potpuno novi pogled na život. Nisam potpuno siguran da li sam ja odlučio da se preselim u Singapur ili je Singapur rešio da me zadrži, otvarajući nove i uzbudljive izazove i mogućnosti uporno ne prihvatajući „ne“ kao odgovor kada god bih pokušao da izvrdam.

Trenutno čitam knjigu Dženi Blejk pod nazivom Obrt (Pivot), koja govori o trenucima u životu kada možete da nastavite dalje istim putem kojim već idete, prevaziđete trenutne padove, možda i dodatno napredujete u oblasti kojom se bavite, možda i ne…ali umesto toga vi promenite pravac i krenete u smeru za koji ranije niste ni bili svesni da uopšte postoji. Obično ne pravimo ovakve zaokrete zato što su oni zastrašujući, jer nismo u stanju da vidimo kuda vode, ali oni u stvari upravo zbog te nepoznanice najčešće i dovode do najvećeg mogućeg izliva kreativnosti. Radi se o fokusiranju na postojeće sopstvene snage i interesovanja kako bi se, u skladu sa tim, čovek pokrenuo u novom pravcu. Ja sam pozorišni reditelj, i dalje to govorim kada me neko pita čime se bavim, ali sada sam zapravo šef odseka glume na Univerzitetu umetnosti LASALLE. Ja sam predavač. Taj prelazak na novu oblast, da pozorišnim veštinama podučavam one koji pozorište stvaraju, bilo je nešto što nikada nisam video kao deo svog puta. Preokret koji sam napravio te 2010. godine omogućio mi je da zadržim glavu iznad vode tako da i dalje mogu sebe da smatram pozorišnim rediteljem.

Nakon što si proveo neko vreme u Singapuru, reagujući na okruženje, formirao si pozorišnu kompaniju pod nazivom Theatre Of Others („Teatar drugih“)… Kakva ideja stoji iza toga?

Većina pozorišnih prostora u Singapuru je užasna, pa skoro kao i bilo gde drugde u svetu. Nisu ih napravili pozorišni ljudi. Sve češće, pozorišne prostore kreiraju arhitekte koji umeću pozorište u neki prostor sa drugačijom namenom. Pozorište uz kazino, pozorište uz tržni centar, pozorište pridodato biblioteci. Čini se da postoji određena tipska ideja o tome šta pozorište treba da bude, i svaki arhitekta stavlja neku od tih verzija pozorišta unutar određenog prostora bez obzira na to šta će jednog dana da se događa unutar tog pozorišta.

Većina pozorišnih umetnika će vam odmah reći da li određeni prostor ima života u sebi ili ne, kao što bi vam i većina scenskih dizajnera reklo da je njihov posao nemerljivo teži kada prostor nema života u sebi. Tako njihov dizajn postaje nekakva zakrpa a glumci moraju da rade uprkos tom prostoru.

Kada sam došao u Singapur bio sam zgranut pozorišnim prostorima koji se koriste i gotovo odmah sam rekao „ne, ja neću da ih koristim“. Međutim, odmah nailazite na problem sa singapurskim vlastima zato što je vlada Singapura vlasnik svih javnih prostora i jako je teško doći do dozvola za korišćenje javnih prostora, imovine i zgrada. Oni ne žele da vam dozvole pristup tim mestima. Međutim, za mene, ovde se nije radilo samo o nasleđenoj životnosti ili beživotnosti koje ti prostori imaju, već je to postao i politički čin, zato što je Singapur država koja je stara 52 godine, ali u kojoj je veoma teško naći nekretninu koja je starija od 15 godina. Singapur se neprestano ruši i ponovo izgrađuje tako da se mesta koja nose dozu nasleđa, sećanja, istorije i nostalgije prosto brišu. Singapur u suštini čine tri generacije. Prva generacija, njegovi osnivači, je generacija pionira. Sledeća generacija je ona koja je zaista učinila Singapur tom neverovatnom industrijalizovanom zemljom razvijenog sveta kakva je danas. A treća generacija je generacija kojoj ja predajem na univerzitetu. Ovu generaciju studenata su odgajile bake i deke koje su stvorile Singapur, dok su za to vreme roditelji vredno radili kako bi tu zemlju učinili onakvom kakva je danas, i ti moji studenti su odrasli na pričama o mestima, stvarima i objektima koje više ne mogu da vide ili posete zato što oni više ne postoje, jer su srušeni. Tako da postoji određena nostalgija za prošlošću ili sadašnjošću koja ne postoji.

Postoji priča koju uvek pričam kada me ljudi pitaju za moju pozorišnu kompaniju. Reč je o prvoj produkciji koju smo radili, naručili smo komad od našeg matičnog dramskog pisca u Njujorku, Stivena Goltnija (Stephen Gaultney) pod nazivom Negligence (Nemar). To je post-apokaliptična priča o jednom od poslednjih ljudi na Zemlji, koji preturajući po ostacima u potrazi za hranom naleti na bebu, i o urođenim moralnim dilemama koje čovek ima o oduzimanju života kao i o njenoj zaštiti. Dramu smo postavili u vrlo industrijalizovanoj oblasti, okruženoj automehaničarskim radnjama i gradilištima, pomerali smo publiku kroz taj kraj Singapura u koji inače niko od njih ne bi došao, a jedna od scena se odvijala na jednom ogromnom polju iza zgrade, sa usamljenim drvetom u daljini. U scenografskom smislu to drvo je bilo idealno, prosto savršeno, tako da smo ga osvetlili i odigrali tu scenu na polju, sa publikom iza žičane ograde unutar industrijskog kompleksa. To je bio veličanstven trenutak, prelepa slika, nešto što se fotografiše i sačuva za uspomenu. I postao je utoliko snažniji sledećeg dana, posle okončanja predstave, kada su svega nekoliko časova nakon tog svetla i publike i predivne teatarske magije koju smo imali, građevinci zagradili celo to polje i počeli da krče zemlju i ono drvo da bi izgradili parking. Bio sam zapanjen, ne samo da smo uspeli da odigramo predstavu pre nego što se sve to desilo, nego je i to prelepo drvo, pored kog smo toliko puta prošli i koje ljudi verovatno nikada nisu ni zapazili, prosto nestalo, i sada postoji u nečijem sećanju samo zahvaljujući našoj predstavi. Svako ko je video našu predstavu sada ima to drvo duboko usađeno u svom sećanju. Za te ljude istorija i dalje postoji, i utoliko je snažnija što više u stvari ne postoji. Teatar je lonac pun sećanja, sve što na kraju imamo od pozorišta je sećanje na taj događaj kome smo svedočili.

Ako mogu da upotrebim pozorište kako bih ukazao na neki prostor, na neko mesto, na nešto što će da nestane, što je u opasnosti da nestane, nešto što je na listi ugroženih vrsta, onda pomoću te snage koju ima teatar mogu i da ga održim u životu a možda čak mogu i da promenim nečije mišljenje o tome da li uopšte treba da se rešimo tog nečega.

Prolaznost teatra se susrela sa prolaznošću Singapura. Za bilo koje drvo u Singapuru jedino može da se kaže da je prolazno. „Dosadilo ti je, ne brini, neće još dugo tu stajati.“

 

000011820022

Tvoj prvi susret sa LP Duom iz Beograda bio je preko njihovog projekta „Quantum Music“. Upoznao si profesora Vlatka Vedrala i Endrua (Andrew) Garnera iz Centra za kvantne tehnologije Nacionalnog univerziteta Singapura. Kako je bilo komunicirati sa kvantnim fizičarima?

Kao da komunicirate sa sedmogodišnjim detetom. Jedino što ne znam da li sam ja odrasla osoba ili sam to dete. Oni očigledno žive u drugačijem prostoru uma od onog do koga ću ja ikada biti u stanju da dosegnem, koliko god čitao ili proučavao. Uvek ću ostati na nekom vrlo površnom razumevanju onoga sa čime oni žive i susreću se na dnevnoj bazi. I to je u redu, ali to takođe znači da postoji taj jaz između nas kada komuniciramo. To sam zaključio i kada sam sa njima razgovarao o prostoru, ali u pozorišnom smislu a ne u smislu prostora vasione itd, i publici i emocijama; oni su ćutali, i osećali se, pretpostavljam, pomalo kao ja kada oni pričaju o kvantnoj mehanici. Pre nego što sam ih upoznao, pomislio sam da su užasno pretenciozni i neraspoloženi za saradnju sa nama.

Dolazimo iz dva potpuno različita sveta, i oni smatraju svoj svet najvažnijim, a ja ne razumem čime se oni bave i zašto bi uopšte trebalo da me zanima. Naravno, sve se rešilo uz pivo i ćevape.

Na neki način, kao rezultat projekta “Quantum Music”, obojica smo postali deo kreativnog tima za produkciju, radeći na repozicioniranju LP Dua, i na njihovoj sledećoj turneji. Šta te motiviše da radiš sa Sonjom i Andrijom?

Mislim da sam ponovo na nekoj prekretnici, a mislim da su i Sonja i Andrija takođe na prekretnici, i kada sam ih upoznao osetio sam da među nama postoji nešto neizgovoreno, što svi prepoznajemo ali ne možemo tačno da definišemo. Odmah smo se skapirali, smesta smo se sprijateljili, imao sam osećaj da ih već dugo poznajem. Tako da sam znao da ću učiniti sve da radim sa njima, nemajući pri tom ideju šta bi taj projekat mogao da bude. To je još uvek trebalo da bude deo projekta „Quantum Music“. Nije mi bilo jasno zašto je to baš kvantna muzika, ali ono što me je „kupilo“ su bili Sonja i Andrija. Mislim da su oni fenomenalni. Oni su muzičari svetske klase koji su isprobali gotovo svaki muzički žanr i formu i svaki put žele još više. Isprobaju nešto i onda kažu kao „Ne osećam se komotno u ovome, ne osećam se komotno samo u ovome“, a onda opet nešto nedostaje u „ovome“ i „onome“, tako da moraju ponovo da isprobaju i da to nekako učine svojim. Postavio sam im pitanje „šta je klavir“, i Sonja mi je rekla da ta dva klavira, ta dva panela na kojima oni sviraju, omogućavaju potpuno simfonijsko iskustvo, da mogu da učine sve što može jedna kompletna simfonija. A sada su kreirali taj hibridni klavir, koji može da stvara sve čak i preko onoga što može cela jedna simfonija. Takvo razmišljanje je fascinantno.

Želim da budem u društvu ljudi koji su radoznali i „gladni“ i žele uvek više.

Šta čini LP Duo jedinstvenim?

Uz sve što sam već rekao, ono što ih čini jedinstvenim je ta „klasika pomešana sa elektronikom pomešana sa retrom pomešana sa ko zna čim“ estetika koju oni imaju. Oni imaju to neverovatno obrazovanje na polju klasične muzike, verovatno su među najboljim pijanistima na svetu, i bili su potpuno nezadovoljni time da to bude njihov život, pa su prepoznali strast prema analognim sintisajzerima i počeli da sviraju savremeniju klavirsku muziku, istovremeno stvarajući i LP Electro i eksperimentišući sa izradom hibridnog klavira, pa su se onda oprobali i na „Quantum Music“ projektu, pa onda još nešto, i još nešto, i još…! Ali ono što ih po meni zaista čini jedinstvenim a vezano je i za moj posao i zašto smo se tako dobro složili, jeste to kako oni komuniciraju.

To kako oni „žive“ kao duo na bini jeste jedna divna metafora onoga kako se ja nadam da može i želim da živi celo čovečanstvo.

Ako ste ikada gledali ili slušali dobar džez, postoje ti sjajni trenuci kada muzičari gotovo natprirodno znaju kada će da dođe do promene. Ta fleksibilnost i prilagodljivost svih da prihvate tu promenu, da prihvate neku slučajnost ili grešku i pretvore je u mogućnost. Ista stvar se dešava tokom nastupa na bini i u pozorištu. Obučavam glumce i učim učesnike u mojim predstavama da žive u trenutku i da se prema potrebi prilagode. Da slušaju i prate toliko pažljivo da mogu da osete šta je potrebno u datom trenutku, kako bi radnja ostala živa i sveža – da li treba da ubrzam, da li publika prati tok misli, sada treba malo da usporiš tempo radnje, mogu li da pomognem partneru tako što ću da se malo prilagodim, desilo se nešto neplanirano, kako mogu da iskoristim tu nezgodu da dodatno rastumačim situaciju u kojoj se nalazi moj lik? Kada gledam Sonju i Andriju kako sviraju, kada gledam LP Duo kako svira, vidim i čujem te mikro pomake, pažljivo osluškivanje, diplomatiju, to dodavanje slojeva uz istovremeno uzdizanje partnera. Nije uvek „da, i…“, ponekad je „ali, takođe…“, i takav pristup poslu, da je sve eksperiment i da svaki neuspeh doprinosi tome da postanemo bolji, i da se uspeh meri time u kojoj meri uzdižemo onog drugog, jeste jedan divan način rada i razmišljanja za koji se nadam da ne izumire u sociopolitičkoj sferi života.

000011820011

U julu si proveo 10 dana u Beogradu. Kako bi definisao Beograd?

Kao vreo, jebeno vreo. Bilo je 44 stepena a nisam imao ni ventilator.

Ne, šalu na stranu, nikada neću sasvim razumeti Srbiju. Stekao sam možda samo nekoliko kratkih uvida, koje poredim sa sopstvenim iskustvima i pokušavam da nađem međusobne veze. Kada sam tek stigao, pustio si mi onu pesmu Džos Stoun (Joss Stone) i Karoline Gočeve. Rekao sam „zašto je sva vaša muzika tako tužna?“ i ti si mi se naravno nasmejao. Ta misao mi je bila u glavi kada sam otišao u muzej u kome se održavala izložba o Srbiji i Beogradu 1915, za vreme Prvog svetskog rata, i pomislio sam kako je tužna ta izložba, to isto mi se vrzmalo po glavi dok sam se vozio turističkim autobusom pored bombardovanog Generalštaba, i dok sam hodao pored Američke ambasade koja izgleda kao bunker skriven u brdu. Išao sam po muzejima i čitao o Jugoslaviji i ratovima i sukobima, i naravno da je to tužno, mnogo je tu bola, mnogo energije, i to je konačno bio moj odgovor na kraju putovanja. Andrija me je na kraju pitao šta sada mislim, da li i dalje mislim da je Beograd tužan? Naravno da ne, mislim da je divan.

Mislim da u Beogradu ima jako mnogo energije. Ima tako mnogo energije, i ljudi ne znaju šta da rade sa tom energijom, da li da budu konstruktivni ili destruktivni.

I onda se vratim u Singapur, mesto gde ima toliko novca, materijalnih sredstava, gde vlasti toliko podržavaju umetnost, sa voljnim, pismenim i bogatim stanovništvom koje bi trebalo da bude zainteresovano za umetnost, i shvatim da je sva ta energija preusmerena na izgradnju tržnih centara i višespratnica. Da su svi sukobi kroz koje je Srbija prošla u poslednjih sto godina samo izoštrili kreativnost njenog stanovništva, dok je nedostatak poteškoća u Singapuru u poslednje 52 godine otupeo njegovu kreativnost – i to me je jako deprimiralo.

Zašto si jeo toliko mnogo mesa u Beogradu!?

Zašto si mi dao da jedem toliko mnogo mesa? Imate li vi uopšte povrće u srpskoj kuhinji? Gospode, deset dana sam jeo samo meso sa roštilja i sir. Čak si me odveo u Čobanov odmor na onaj sendvič, najtoplijeg dana mog boravka! Poslednji obrok sam imao u restoranu Homa, i tamo su imali jelo napravljeno od paradajza, samo od paradajza, i učinilo mi se da je to nešto najbolje što sam pojeo u životu. Vlasta me je pitao šta mi se svidelo, pitao me da li su mi se dopali tartufi i goveđi jezik, zečetina, svinjska kobasica. Rekao sam, ono jelo od paradajza, a on se iznenadio, siguran sam da to nije jelo koje u njegovom restoranu najviše hvale. Međutim, do tog trenutka sam već bio pojeo nekih 20 kg mesa tokom nedelje. Ne znam srpski, tako da ne znam šta naručujem, pa je sve u vezi sa time bilo prepušteno ljudima koji su me vodili na ručkove i večere. Bože, koliko mesa. Kada jedeš meso na 44°C, znojiš se. Tako da sam samo želeo neku šargarepu, neki zeleniš, i ledeno hladnu vodu. Sledeći put treba da me tretirate kao zeca. Ne bi mi smetalo.

Nakon posete nekim od beogradskih klubova, da li ti je sada jasnije kako izgleda pakao?

Nakon boravka u onom užasnom klubu (“Port”) počinjem da shvatam kako izgleda pakao (smeh). Beograd je divan grad i biće mi drago da ga ponovo posetim. Ne verujem da bih mogao da živim u njemu; mislim da si u pravu kada kažeš da je savršen kao mesto u kome ne živiš za stalno. Mislim da Beograd može da bude opasan za ljude poput mene. Ja kao ličnost naginjem melanholiji, i video sam to na licima nekih od ljudi koje sam sretao po gradu; tu neku vrstu destruktivne energije: previše cigareta, previše pića, previše mesa! Ali onda se nađem sa Sonjom i Andrijom i oni su tako puni kreativne energije, nasmejani, puni strasti za ono čime se bave.

Beograd nije pakao, nego čistilište. Deluje kao da čeka nešto ili nekoga. Seća se tog zrelog doba kada je tokom nekih 50-ak godina počeo da cveta i raste i postaje nešto fenomenalno. A onda je sve to stalo, zaustavljeno u rastu i razvoju, i čini se kao da čeka trenutak da ponovo procveta.

Ali šta ja znam, ja sam samo stranac koji je došao ovde na 10 dana.

Sutra, ispred pekare „Kirćanski“ u pola 10 ujutro?

Mislim da to treba da bude naziv knjige koju ćemo da napišemo o celom ovom projektu kada se završi. Meet me outside Kirćanski bakery at 9:30 AM: A behind-the-scenes guide of the 2018 LP Duo world tour.

*prevod intervjua Saša Vasić 

Lajkuj:

Ostavite komentar:

Slični članci: