Da li imate preko 18 godina?

Artist in Residence MultiMadeira

Bliži se kraj tromesečne rezidencije i mi smo iskoristili priliku da sa MultiMadeira timom razgovaramo na temu #ostrvo

MultiMadeira je Artist in Residence program koji se održava na portugalskom ostrvu Madeira specifičan po mnogo čemu. To je samoodrživa rezidencija koja je ove godine, okupila preko 70 umetnika najrazličitijih izraza i praksi. Razgovarali smo sa osnivačima MultiMadeira programa Lukom Ivanovićem, Jelenom Mijić i Lukom Kneževićem-Strikom o ovogodišnjem “izdanju”, novinama i razlikama u odnosu na prethodno. MultiMadeira tim vas poziva da učestvujete u događaju Winter Auction koji će se održati poslednjeg dana njihovog boravka na ostrvu 29. februara u 18h.

IMG_1456

Ispričajte nam malo o nastanku MultiMadeire, ko je došao na ideju da rezidencija bude ovde, odnosno, zašto je došao na ideju da bude baš ovde?

Luka Ivanović: Pre nego što sam došao na Madeiru u statusu organizatora, boravio sam ovde dvaput, jednom kao Artist in Residence, i jednom tokom solo turneje koja je uključivala Portugal, što sam iskoristio da ponovo posetim Madeiru i dogovorim naše iznajmljivanje kuće 2013.

Ovde sam osetio jednu veliku distancu u odnosu na evropsku realnost, i dalje bih bio u Evropi, pa i u evrozoni, što mi je lično veoma bitno. Distancu pre svega zato što je ovo ostrvo, i jednostavno zbog toga što je rezidencija bila sa pogledom na okean. Osećao se mrak tog okeanskog ništa, koji sam mogao da vidim svake večeri, a osećao sam tu distancu i zbog pogleda u okeansko nešto, koji sam imao svakog jutra kada bih se probudio. To je bila 2012.

Nekoliko godina sam bio aktivan u pravcu turneja, putovanja, i većih pozorišnih projekata sa mnogo ljudi, u određenim zatvorenim i predefinisanim sistemima produkcije. Želeo sam da nastavim dalje koliko toliko sam, nakon nekoliko iskustava u obliku pomoći nekih viših instanci organizacije i organizatora. Osetio sam da je ovo mesto na koje bih želeo da se vratim što pre, u većem organizacionom kapacitetu i sa većom organizacionom odgovornošću. Kada sam se vratio u Beograd, 10. decembra 2012, odmah sam otpočeo potragu za potencijalnim partnerima i saradnicima sa kojima će se to ozvaničiti i početi već sledeće godine.

 

Od ideje do realizacije je prošlo malo vremena, i išavši ka ideji koju si imao, ispričaj nam kako je rastao tim?

Luka Ivanović: Ne sećam se kada je Luka Strika pristao, da li je to bilo kada smo jeli biftek ili na nekom četu ili mi je poslao mejl, toga se stvarno ne sećam (smeh).

Strika: Ali to može da se nađe (smeh).

Luka Ivanović: Već u martu smo imali ime, pikirali smo kuću koju je već držao rezidensi.

Koliko je trajala prva?

Jela: Prva je trajala od 31. oktobra 2013. do 28. decembra 2013, mi smo se vratili u Beograd pred Novu godinu.

Luka Ivanović: Plan je bio da bude do 2. januara, ali nije bilo zainteresovanih.

Ove godine ste bili ovde za Novu godinu?

Luka Ivanović: Jesmo, jer je sve krenulo mesec dana kasnije, 29. novembra da bismo završili 29. februara, dakle ovog puta sve traje duže mesec dana.

Jela: Jedan od razloga zbog kog smo hteli da budemo ovde u vreme novogodišnjih i božićnih praznika je taj što prošlog puta veliki broj ljudi koji ima stalan posao ili aktivno studira, nije mogao da dođe u januaru, u vreme kad imaju odmor.

Strika: Još jedan od razloga je i činjenica da se ovde dešava jedan od najvećih novogodišnjih vatrometa.

Luka Ivanović: Bivši Ginisov rekord.

Strika: Vatromet je oko celog ostrva. Sa različitih tačaka mogu da se vide vatrometi po obodu ostrva, i dolazi deset brodova, održava se koncert, simfonija truba. To zvuči dosta smešno!

Pričajte malo o dinamici kuće, koliko se dnevna dinamika razlikuje u odnosu na prethodnu MultiMadeiru?

Jela: Moradia Pena, tako se zove kuća, je toliko ogromna da utiče na celu dinamiku, ona je stvara. Kuća je veća i to znači da se povećao broj ljudi, veća je frekventnost.

Velika razlika je u tome što je na prošloj Madeiri bilo trideset osmoro ljudi, koje smo većinom poznavali. Sada ima sedamdesetčetvoro- koje ne poznajemo. Ova je mnogo intenzivnija jer smo upoznali mnogo novih ljudi.

Luka Ivanović: Imamo u proseku mnogo manje slobodnog vremena, mi kao tim, i više mejlova za svakog od nas (smeh).

Pričajte nam malo o artist talks i prezentacijama, događajima, o Daily mail-u koji je novina u odnosu na prošlu godinu.

Jela: Mi nemamo unapred fiksirane periode kada ljudi dolaze i odlaze, već svako može da dođe ili ode svakog dana, i događa se da u jednom danu neko i dolazi i neko odlazi, s tim u vezi su i artist talks i eventovi. Zbog svega toga se izrodio daily mail.

Strika: Prvi daily mail je poslat 17. decembra prošle godine. Nastao je iz potrebe da više razgovaramo sa artistima koji su u kući. Daily mail je počeo kao kolekcija trivija, što je u neku ruku i sada, bio je fokusiran na reči- objavljivali smo po jednu reč dana na jezicima svih ukućana koji su tog trenutka bili prisutni i na neke servisne informacije vezane za sam MultiMadeira residence.

Meni je najzanimljivije to što daily mail menja formu kako se menja urednik tog jutra, liči mi na zidne novine, i sačuvaću sve mailove (smeh).

Luka Ivanović: Da li bi se pretplatio na daily mail?

Ne, mislim da on nema smisla kada nisi na ostrvu.

Luka Ivanović: Hahah, pa da.

Strika: Daily mail je zapravo nastao iz potrebe da na najbolji način ljudima saopštimo da će frižider koji smo nabavili biti community fridge, i da zapravo takve i slične informacije podelimo sa svima, na kul način, a ne da svakome ponaosob saopštavamo znaš frižider…

Koliko ova rezidencija liči odnosno ne liči na druge umetničke rezidencije po Evropi i svetu? Deluje mi kao prilika koju teško da bi sam sebi priuštio, organizovao.

Luka Ivanović: Zapravo je investicija, jer ljudi moraju da investiraju svoje vreme i svoj novac i često moraju da naprave određeni životni kompromis da bi došli i boravili ovde. Umetnici plaćaju da bi bili ovde, koliko god to malo bilo.

Mi se ne bavimo nikakvim fondovima, nikakvim aplikacijama i upravo zato se plaća. Nije da odbijamo donacije, niti sponzorstva, koja bi došla na fin, pristojan način ali mi investiramo umetnošću zarađen kapital. Ljudi koji ne žele da na ovaj način investiraju u svoj boravak ovde, prosto ne dođu, i na to gledaju ili na neki manje kul ili manje isplativ residency. Širom Evrope i sveta postoji mnogo klasičnijih rezidencija koje se takođe plaćaju.

Kako se razvijlala ideja o finansijskom funkcionisanju projekta?

Strika: Organski se razvijao način funkcionisanja u odnosu na naše kapacitete. Dakle, mi smo u startu odvajali novac da bismo platili kuću, a potom uzimali taj novac od ostalih kako ne bismo bili u minusu. Kako vreme prolazi, sve mi je jasnije zašto je takav način dobar. Ne samo zbog toga što ne moramo da ulazimo u pakao fundiranja, koji je takav jer dolazimo iz zemlje iz koje je teško dobijati evropske fondove, a u kojoj domaći ne postoje, već i zbog nečega što je skoro pa istraživanje- kako je moguće raditi, neku realnu i suštinsku kulturnu produkciju. Svaki put kada ovo radimo čini mi se da dokazujemo da uz određenu bespovratnu investiciju, što je u našem slučaju vreme, određeni broj ljudi može da napravi veliku stvar, potpuno van sistema, što omogućava jednu vrstu vrlo luksuzne nezavisnosti, koju nema niko osim direktno, privatno finansiranih stvari koje imaju big time sponzora ili ljudi koji su naprosto bogati, kao što je bio Soren koji je radio ovu rezidenciju prvi put.

Zbog čega je MultiMadeira tako posebna? Šta je specifično ovde?

Luka Ivanović: Ovde je specifičan zajednički život, i okruženje, koje je drugačije od gradskog, kontinentalnog. Zaista nije slučajno što nam se knjiga prvi put zvala Nothing else really exists. Nigde nisam tako brzo mogao da katujem medije, realnost iz Srbije, realnost iz svetskih globalnih dešavanja, što zbog nerazumevanja jezika što zbog sredine koja je kompresovana i mala, što zbog našeg vrlo skoncentrisanog, aktivnog života ovde. Ti kao umetnik možeš da dobiješ slično i ako odeš u neki mali grad u Finskoj. Ovo jeste avantura, jer se ne zna kakva će biti kuća, kakvi će biti ljudi, kakvi će biti uslovi, kakve će biti radne prostorije, materijali, galerije, publika, kustosi… Mnogo toga ovde nema, ovo je ostrvo gde stvari ne funkcionišu na normalan, uobičajen srednje-evropski način i to najviše zbog toga što je ostrvo zaista izolovano, i zato što ne postoji jedna određena ciljna grupa, što je opet uslovljeno demografskim faktorima.

Strika: Demografska slika ostrva je takva da u njoj gotovo da nema lokalnih ljudi onih godina koji bi bili prava publika za većinu produkcija i događaje koje mi radimo. Takva demografska slika je posledica toga što je dovoljno lako otići i dovoljno dosadno ostati. Kada se ljudima stvori realna prilika da odavde odu, bilo da studiraju, bilo da nešto rade, ogromna većina njih odlazi. Sužen je krug zanimanja kojima mogu da se bave. Sve se svodi na turizam koji je velika privredna grana, zatim poljoprivredu, ribolov, brodarstvo. Iako je Funchal veliki grad osim tih zanimanja zapravo ne postoji mnogo realnih poslova za mlađe ljude. Kao posledica toga kultura koja bi bila usmerena ka mladima, koja bi bila vibrantnija i usmerena na savremene tokove, gotovo da ne postoji. Naravno postoji veliki influx turista koji jesu energija sa strane, ali su to većinom kruzerski turisti u kasnim srednjim godinama ili stariji, koji ostaju jednu noć. Za njih se pravi nekakva prežvakana pseudo kultura koja je slična must turističkim stvarima bilo gde drugde.

Kakav je odnos sa lokalnom zajednicom?

Strika: Broj ljudi koji organizuje događaje bilo da su to koncerti ili neki drugi oblik zajedničke saradnje, je veoma mali i oni su veoma otvoreni. Mi smo lako našli ljude za saradnju. Neke smo nasledili od Sorena, a neke smo sami našli. Ostvarili smo saradnju sa Barom Barreirinha koji je otvoren za sve naše muzičke i vizuelne sadržaje. Napravili su sobu koja je zgodna za male likovne izložbe. Andre Loja sa kojim imamo saradnju besplatno nam ustupa svoje prostorije, najčešće napuštene lokale koji čekaju preuređenje.

Ukratko blog #ostrvo, kako on funkcioniše?

Strika: Ja sam se mnogo radovao kada sam shvatio da ja mogu da napravim poluautomatski blog u kom može da učestvuje svako ko koristi instagram ili twitter ili neku od platformu koristeći hashtag, time generišući neku vrstu jednostavnog vizuelnog dnevnika, a s druge strane stvarajući veoma zanimljive slučajne edite fotografija. Zanimljivo je to što je na prošloj MultiMadeiri, pošto je većinom bila beogardska ekipa, bilo pokušaja upadanja Beograđana, pa je bio #ostrvo2 (smeh). Inače se ostrvo vrlo retko pojavljuje kao upotrebljen hashtag, i kada upadne neka razglednica sa Tajlanda to bude zanimljivo, jer je dovoljno retko.

Luka Ivanović: Mi smo interno govorili ostrvo, još dok je projekat bio u nastajanju, zbog toga što kad kažeš nekome Madeira nije siguran da li ima veze sa restoranom Madera, neko i zna da je možda u Španiji ili Portugalu, a neko nije siguran da je ostrvo i tako, to nam je bio radni naziv.

Random fun facts, trivia, muzika, slogan, link?

Luka Ivanović: Slogan je svakako “Ne moramo možemo” (smeh), to sam pročitao na frižideru.

Jela: “Would you rather be …

Lajkuj:

Ostavite komentar:

Slični članci: