Bilo jednom u Srbiji
Košarkaške devedesete ostaće i dalje neistražena teritorija! To je "siva zona" domaće košarke. Ovaj tekst je samo mali podsetnik na legende YUBA liga parketa.
Krajem devedesetih, u ono vreme koje je bilo „nit tamo, nit vamo“ takoreći, pročitao sam neki intervju sa Srđanom Giletom Gojkovićem. Jedno pitanje mi je posebno zapalo za oko – novinar je želeo da zna zašto danas mladi ljudi ne gravitiraju rokenrolu. Gile je pragmatično odgovorio da je sigurno jedan od velikih razloga to što žive u Srbiji, gde se muzika ne dobavlja lako. Kao kontraprimer, dao je Sjedinjene Američke Države. Tamo, reče on, dečak može da uđe u svaku radnju i kupi Stonse, Zapu, ili šta god je čuo da može biti zanimljivo. U pre-internetskoj Srbiji ta infrastruktura prosto nije postojala.
Gile je ovde nehotično napipao jedan malo veći problem od dugovečnosti rokenrola međ’ srpskom mladeži, a to je uopšte naša sada već poslovična ograničenost kada se radi o istorijskim arhivima. Dobro, ne baš svakim arhivima – nekakva je zvanična istorija generalno dostupna. Ali istorija sporta i pop kulture? Bukvalno se veliki deo svodi na usmenu tradiciju i guslarsko prepričavanje sa kolena na koleno. U Americi klinci nemaju samo “Sympathy for the Devil” i “Hot Rats” na dohvatu ruke, već i mnogo različitih, drugih stvari. Recimo da ste sedmogodišnjak koga zanima košarka, i od ujaka čujete priče o nekom, štatigaznam, Krisu Malinu. Na dva gugl klika vi dolazite do izuzetnog sajta Basketball Reference, i tu vam stoje na izvol’te svi podaci o svakom igraču koji je ikada gazio NBA parketom. Šutevi, trojke, skokovi, izgubljene lopte – sve je tu.
A sada zamislite da ste to isto dete, samo u Srbiji, i ujak vam priča o Josipu Farčiću. Ili Draganu Kićanoviću. Ili Željku Jerkovu, ili, da ne idemo toliko daleko, Goranu Grboviću, Srđanu Dabiću, Miroslavu Pecarskom, Aleksandru Čubrilu, Vojkanu Benčiću.
U najboljem slučaju iskopaćete neki zamrli link sa najosnovnijim informacijama. Od statistike ni korena, a na Youtube snimke naletećete…možda.
Nije mnogo različito ni kada pričamo o fudbalu, i tu spada knjiga na dva slova. Čak i velike legende naših timskih sportova kakvi su recimo Aleksandar Đorđević, Predrag Danilović, Dragan Džajić, Moca Vukotić i ini su često ostavljeni na milost i nemilost istorijskim tokovima. Jedini izvori su neki intervjui, ili, ako ste u mogućnosti, da se sretnete sa nekime od ovih na kafi i onda ga do iznemoglosti ispitate šta vas sve zanima.
Ono što često volim da spomenem u mojim tekstovima je ta „siva zona“ domaće klupske košarke devedesetih. Iako statistički podaci gotovo i ne postoje, uspesi osamdesetih su sada već zona javnog dobra, pa tako i vrapci znaju o Jugoplastici, Ciboni, Partizanu i tako tim stvarima (opet, ne dovoljno, ali nema veze). Međutim, od ponovnog uključenja Srbije tj. SRJ u evropske košarkaške tokove, pa sve do napretka ABA lige koja je pedantno beležila sve vrste podataka, dosta se malo zna danas. U sendviču između slavnih osamdesetih i moderne Internet ere našlo se tako ovih šest-sedam godina vojevanja po domaćim terenima, o kojima se danas jedva išta i prozbori.
A zašto je to tako? Te godine bile su bile ako ne zlatni, onda srebrni period srpske klupske košarke. Nakon inicijalnih posrtanja, lige od trideset i dva kluba i sličnih eksperimenata, naši su klubovi stali na noge, konsolidovali se, i stigli i Evropi da prikažu šta znaju i umeju.
U sezoni 1997-98, SRJ je imala jedan klub na Fajnal Foru (Partizan), finalistu kupa Koraća (Zvezda) i četvrtfinalistu kupa Saporte (Beobanka).
Imali smo pet-šest predstavnika u evropskim takmičenjima – i sve to, da dodam, mahom bez stranaca, čije je prisustvo u nacionalnom takmičenju prosto bilo zabranjeno.
Neki su igrači, jasno, transcendirali iz ovog statusa i zahvaljujući dobrim rolama u reprezentaciji i inostranstvu ostavili za sobom i neki veći trag. Miroslav Berić, kapiten Partizana, osvojio je brojna odlikovanja sa reprezentacijom SRJ. Milenko Topić i Vlada Kuzmanović, fantastični klupski igrači, su tek u Crvenoj Zvezdi dostigli status heroja. Predrag Drobnjak, Igor Rakočević i Vlada Radmanović su krenuli put NBA, Dejan Milojević je svoju reputaciju grajndera nadogradio godinama provedenim u Partizanu. Ali većina njih je danas zaboravljeno, iako je reč o ljudima koji to nisu zaslužili. Ipak su to sve lica koja smo gledali svakog vikenda, i umeli da ih zapamtimo ako voljenom klubu zabiju dvadesetak poena. Valjda su zaslužili da ih se ponekad setimo, ako internet to već ne želi?
U narednih nekoliko redaka ja ću pokušati da vam skrenem pažnju na neke danas zaboravljene igrače koji su ordinirali tom domaćom ligom. Neće ovde biti reči o reprezentativcima, već više o nekim servisnim klupskim facama. Jer ako svako može da ode na basketball-reference.com i pročita koliko je minuta odigrao Jon Koncak 22. decembra 1989, zašto sada i vi ne bi pročitali nešto o bećarima koji su pre dvadesetak godina orali Winston Yuba parkete?
Početi se, naravno, mora sa apsolutnom legendom Mijailom Grušanovićem. Popularni „Mikan“, čija je profesionalna karijera trajala gotovo nerealnih trideset i dve godine, je prvih dvadeset godina karijere proveo igrajući za Ivu Zorku Farmu iz Šapca, odakle ga i mnogi pamte. Iako je sredinom devedesetih već bio u odmaklim igračkim godinama, Mikan je rutinski školovao sve centre u ligi, a pogotovo je Partizanu voleo da istrese dvadeset i kusur komada, iako su oni tada u svom sastavu imali igrače kakvi su Dejan Koturović, Dejan Tomašević i već spominjani Drobnjak. Nagovarali su ga čelnici kluba iz Humske da dođe, ali on je, legenda govori, stalno odbijao uz obrazloženje da je njemu otac ostavio imanje u rodnom selu Klenje kod Bogatića, i da on ne može to tek tako da napusti. Mikan je prosto bio kompletan igrač – imao je solidan šut spolja, kao i tehniku u reketu, i prosto nije bilo načina da ga uspešno odbranite osim ako tog dana baš nije bio previše raspoložen.
Nakon dve decenije u Šapcu, Grušanović je konačno stigao do prestonice – ali ne u Zvezdu ili Partizan, već u Beopetrol (nekadašnji IMT, današnji Atlas), gde je sa Ljubisavom Lukovićem činio najstariji (i najzajebaniji) centarski tandem u ligi. Usledile su epizode u Borcu iz Čačka, Lavovima i Republici Srpskoj, a karijeru je okončao tamo gde je i počeo – u Šapcu. Danas se na miru bavi poljoprivredom, a njegov sin Mladen Grušanović igra za beogradski Dinamik, gde mu je trener Muta Nikolić. Kad onomad nije mogao da dovede oca, barem sa sinom da radi…
Ono što je Mijailo za Mačvu, to je Slobodan Mitić za Leskovac. Popularni „Žuća“ je trajao bezmalo koliko i Mikan, igrao takođe na poziciji centra, i ostavio veliki igrački trag u Zdravlju iz Leskovca, koje je jedno kratko vreme bilo i prvoligaš u SRJ. Imao je male izlete u Makedoniji, gde je nastupao za Nemetale i Vardar, ali se pred kraj karijere vratio u lokalni KK Jug koji je uveo u tadašnju Prvu „B“ ligu. I on je bio noćna mora mnogo etabliranijim igračima, a za njegovog vakta Leskovac je važio za itekako vruće gostovanje.


Dosta više o centrima, dajte neke bekove da spomenemo. Kada je Borac, baš sa tim Mikanom, stigao ponovo do prve lige, udarna igla u napadu bio je Branko Zeka Milisavljević. Na papiru, igrao je plejmejkera, ali je njegovo vođenje igre bilo ravno onome što su svojevremeno radili i Petar Naumoski i Nenad Marković – čitaj, sve je bilo u njegovim rukama, i to je rezultovalo često nerealnim brojem poena. Autor pamti kada je Zvezda jednom jedva živu glavu izvukla u Pioniru, istrpevši nekako nasumične baraže Milisavljevića i Grušanovića. Posle se Zeka obreo i u Partizanu, a put ga je kasnije naneo u i mesta kakva su Limož, Moskva, Bon, Izrael, Pariz, Riga, Sevilja…poslednji put je viđen u Švajcarskoj u dresu ženevskih Lionsa, gde je sa trideset i osam leta beležio skoro petnaest poena po meču. A kako drugačije?
Slađan Stojković je još jedan beskompromisni šuter koji se loptao i u petoj deceniji života. Relativno rano u karijeri otpisan iz Partizana, što je nekad bilo ravno smrtnoj presudi, Stojković je karijeru posle natenane gradio preko Poljske i regiona, a najviše ga se sećamo po roli iz Radničkog sa Crvenog Krsta. Stojkovićev stajling, više nalik nekom argentinskom fudbaleru nego srpskom košarkašu, bio je jednako upečatljiv kao i njegov školski lep skok-šut koji je cepao mrežice širom lige. Igrao je i u Mađarskoj, Izraelu, na Kipru, i verujem da su svugde zapamtili njegovu meku ruku.
Još jedan šuter prelepe forme bio je krilni igrač Partizana, Beobanke i Crvene Zvezde Oliver Popović. „Pop“, danas trener kruševačkog Napretka, ubacivao je sa trojke kao sa zicera. Nije uspeo da se nametne kao mladić u Partizanu, ali je zato u Beobanci, pa kasnije i u Zvezdi, itekako ostavio traga. Sam kraj karijere proveo je u Rusiji i Grčkoj, a beležimo mu i uspešne nastupe u omladinskim selekcijama SFRJ, gde je osvajao zlato kao kadet i junior.
Moramo malo pažnje posvetiti i „specijalistima“, igračima koji nisu bili istaknuti košgeteri kao ovi odozgo, ali su umeli, po potrebi, da zagorčaju svakome život. Recimo, bio je tu Ivan Cimbaljević, kapiten Beobanke, odlični defanzivac a po struci, inače, stomatolog – pamtimo ga pre svega po navici da nosi belu majicu pod dresom. Danas ima svoju zubarsku ordinaciju u Beogradu. Njegov nekadašnji saigrač Milan Preković imao je pak izuzetno čudnovat šut iz mesta, natezao je loptu levom rukom vodoravno i izbacivao je kao da je „šamara“, ali je svejedno bio opasan kada bi ga ostavili samog. Dušan Kecman je do svoje slavom ovenčane epizode u Partizanu pre svega bio zapamćen kao jedan član dobre generacije Beopetrolovih klinaca, iz koje se još izdvojio i Žarko Čabarkapa. Aca Nađfeji i Goran Ćakić, nekadašnji igrači Radničkog i Beobanke, donosili su preko potrebne atrakcije u domaće takmičenje, kao jedini igrači koji su se u ono doba uz Drobnjaka isticali moćnim zakucavanjima.
I mogli bi sad ovako do prekosutra, ali čemu, sve će stati na mojim sećanjima. Ja se samo nadam sam vas zainteresovao da se makar prisetite ovih individua, jer verovatno u dogledno vreme opet nećete ništa smisleno pročitati o njima.
Košarkaške devedesete ostaće i dalje neistražena teritorija.
Neka ovaj tekst, onda, barem posluži da nadležni pročešljaju arhive i razmisle o nekakvoj domaćoj verziji Basketball Referencea. Ne samo zbog mene i drugih gikova, već i zbog svih ostalih. Te informacije zaslužuju da budu svima dostupne, a ne da ih jurimo po arhivskim intervjuima.
Ili da smaramo bivše igrače kad ih sretnemo u gradu.
Lajkuj:
Komentari:
Ostavite komentar:Cancel reply
Slični članci:
- Da li je ovo najružniji fudbalski dres u istoriji naše reprezentacije?
Da li je ovo najružniji fudbalski dres u istoriji naše reprezentacije?
- Kako je David postao Terminator?
Kako je David postao Terminator?
Kako je Horhe Martin uspeo da osvoji titulu u Moto GP šampionatu!
- Pariz 2024 – održivi spektakl
Pariz 2024 – održivi spektakl
Ostalo je još manje od dve nedelje do početka i čini se da nas očekuju odlične Olimpijske igre!
- Može li Dejan Savić da vrati Ajkule u vrh?
Može li Dejan Savić da vrati Ajkule u vrh?
Poslednju medalju Crna Gora je osvojila 2020. na Evropskom prvenstvu u Budimpešti i zadatak trofejnog stručnjaka je da ovu reprezentaciju vrati na put uspeha.
- Održan prvi Iskra Trail na Kosmaju
Održan prvi Iskra Trail na Kosmaju
Trka je bila idealan način za proslavu početka leta u šumovitom okruženju, ali i promociju rekreativnog trčanja u drugačijem okruženju.
- Diskretni heroji Olimpijskih igara
Diskretni heroji Olimpijskih igara
Padali su na Igrama rekordi, gledali smo fenomenalne nastupe, utakmice, borbe i trke, ali smo upoznali i neke nove heroje.
Neško Bukumirović, bek Sloge i Borca, znao je da utrpa po 40-50 poena kad ga krene..
Cekaj, mislis na Nebojsu Bukumirovica, koji je bio juniorski reprezentativac sa Drazenom i igrao NCAA, ili na Nenada Bukumirovica, levorukog lika, koji je igrao za Beopetrol krajem 90tih sa Mikanom, Kecmanom i ekipom? Obojica su igrala za Borac i Kraljevo :D Rekao bih da je ipak Nebojsa po sredi.
Nenad Bukumirovic, levoruki suter, mislim da je igrao i za Igokeu..
Miloš Mijajlović Vučko, legenda Sloge iz Kraljeva. kakav je to centar bio. Inače, 2002. je u Kraljevu pao i evroligaš! https://www.youtube.com/watch?v=p_GTTVYze2g
kakva atmosfera!
Kraljevo je imalo 2 prvoligaša, Slogu i Mašinac.. hala u Čačku uvek puna kad dođe tim iz Kraljeva ili Užica, atmosfera za 10
vreli parketi u Subotici, Šapcu, Leskovcu, Čačku, NIkšiću…
ne zaboraviti Lovćen i Ranka Čarapića.
Nešto stariji Mileta Lisica, pa onda Mišel Lazarević iz Ive Šabac, pa čitava plejada likova poput Gorana Boškovića, Zlatka Bolića… Heroji moje mladosti :D
Za Žuću Mitića: pravio je taj probleme i crveno i crno belima, a kad kaže spiker u dvorani “Žuća Mitić, 16 poena i 8 skoka..”
Misel Lazarevic je posle otisao u Partizan i imao tesku povredu cini mi se sake. Mislim da ga grobari najbolje pamte tako sto je mogao da resi epski double OT mec sa Barsom u EL ali je posle prolaza Harisa promasio cist zicer na dodavanje.
Goran Boskovic je na moje oci iznudio produzetak protiv Hemofarma trojkom sa svoje polovine. Mesec dana kasnije je zakopao FMP trojkom iz coska za pobedu. A Bolic…ah, procitaj moj tekst o Fenerbahceu od pre recimo godinu dana.
Daj mi link teksta.
P.S. Trebalo je naći ovde mesta i za popularnog Zorana Stevanovića Stragija – alias Leteći kiosk.
kad je Zdravlje krajem 90ih ili pocetkom 2000ih razbilo nikad jaci Partizan u sred Leskovca sa 27 razlike… to se i dan danas prepricava u Leskovcu. Kasnije KK Zdravlje bilo ucesnik evropskog Kupa Radivoja Koraca, kada smo za dlaku ispali u prvom kolu od turskog Besiktasa. Naravno, do sredine 90ih, farmaceutski derbi Prve B lige, KK Zdravlje – KK Hemofarm…uvek puna hala na svakoj utakmici.
A kad je liga imala, nemoj me držati za reč, 64 kluba podeljena u XY grupa i gde je nestalo zlatno doba kluba Winner Broker iz Niša?
32 kluba, 4×8 je bilo. Opsteprihvaceno kao najtragicnija godina nase kosarke :D
Mire Radosevic, Vladimir Djokic, Vesa petrovic. Jes da su bili reprezentativci u nekim infinitezimalnim trenucima, ali njihov trag na domacim parketima je ostao (Vesin bogami i natribinama, taj nije gledao gde se baca za loptom)
Legenda užičke košarke Miroslav Radošević, kako je on samo cepao mrežice tamo od ’96.
Mire Radosevic nikad nije savladao teret ocekivanja u Partizanu ali je naknadno napravio lepu karijeru u Turskoj. Ocekivali su od njega da ponese teret prvog strelca kada je otisao Beric, on to i nije mogao…svoju rolu je doduse zahvalno odradio, ali nije to bio onaj Radosevic iz Cacka. Bio je 12. igrac u Barceloni ’97 kad smo uzeli zlato.
Vladimir Djokic je bio kvalitetan klupski igrac, dosta je njegove zasluge u tom odlasku na F4 1998. Drago mi je videti da dobro gura kao trener.
Vesa Petrovic je, jebiga, Vesa Petrovic, imao je svoje limitacije ali davao je 200% svaki mec. Neverovatna karijera kada je otisao iz SCG doduse, devet godina u Oostendeu gde je doziveo da mu povuku dres. Dugogodisnji kapiten, omiljen medju navijacima i saigracima…mozda je mogao da ostavi veci trag u nasoj kosarci ali mislim da on tu nista ne bi menjao.
brate moramo da pomenemo i vladu dragutinovića i ono njegovo “samopotkivanje” tj. čišćenje đonova pre bacanja :D
Dejan Miskovic,Topalovic,Topic,Gilic,Pokrajac,Lisica,
Aleksandar Vulović, krilo Beovuka…
Niko da spomene Stevana Pekovica, razbijaca zone sa 9 metara :D
Mileta Lisica je kasno počeo da se bavi kosarkom sa nekih 17 godina. Ima zanimljiva anegdota vezana za njega. Naime dok je jos igrao za tadasnji Polijester iz Priboja otac mu nije dao da ide da igra utakmicu, jer je trebalo kositi neku livadu. Došli ljudi iz kluba mole oca da ga puste, ali kakvi neće otac da popusti. Na kraju došao ceo klub kosi, završe posao i Mileta ode na utakmicu sa ekipom.
Rodni Cubrilo, večiti pobednik zakmičenja u zakucavanju, osim jednom kad ga je Tomašević molio da prepiše iz NBA zakucavanje (ne sećam se čije) kroz noge, nije uspeo, pa je neko drugi pobedio :). Glintić (Zli Gli), Vlada Vidačić-bloker. Ruso bio trener beobanke, kad su igrali finale sa Arisom, defanziva na vrhuncu :). Željko Topalović sa nenormalnom tehnikom šuta, iza glave :) Bulatović silovo_si_dete_ Nikola, likovi iz Budućnosti, suterski ubijali. Karlton Koton dodje u Partizan, Ruso pozove Vesu da pojača odbranu na treningu da proveri ovog, Vesa mu zabije ruku u oko, Karlton povredjen 2-3 nedelje :) Stragi Stevanovic bio kapiten sredinom devedestih kod Žeravice, ne igra jer ima 140 kg, kaže Žeravica, igraće kad spusti kilkažu…posle 2 meseca Stragi na 145 kg :D
И она Човић угасио светло! Не рекосте да је Партизан 1998. играо у фајнал-фору!
Čuveni tim Špartaka 90-ih sa Đokićem, Čankom, Miškovićem, Koturovićem, Markovićem… Još čuvam kartu sa utakmice protiv Partizana, iz Januara 96-e,kad su ih pobedili sa 20 razlike, i te godine bili u finalu kupa
Shey Cotton, ne Karlton Kotton. Pizon Petrovic iz Ive je tad uzeo Cubrilu kucanja.
Топић, Топаловић, Додеровић, Прековић, Слађан Стојковић. То је, у једном тренутку, била прва петорка Профи Колора. Било је и Панчево незгодно гостовање за сваку екипу
Žuća Mitić, Zoran Nišavić, Branko Rajevac, jako Zdravlje
Ivan Cimbaljević je moj komšija iz ulice a ujedno i moj stomatolog :D Proslediću mu link sa tekstom, definitivno.
zaboravio si da napises da je mikan ubacio 50 poena sa punih 40 godina dok je igrao za vojvodinu, bio sam na utakmici, cela velika dvorana spens-a, doduse poluprazna, ustala da pozdravi majstora kad je izlazio. a jovan koprivica, najlosiji suter ikada sa bolesnim fizikalijama? na nekoj utakmici je nezgodno pao i polomio glavu, bio je prenos na tv-u ostalo mi urezano u pamcenje.
Rade Milutinovic,Bozidar Vukazic,Sava Rajkovic,Tomica Zirojevic,Jovan Sirovina,Zeljko Topalovic,Srdjan Djuric,Danijel Manjencic,Nenad Bukumirovic,Damir Pokrajac,Dragan Ćeranić,Dejan Becin…
Ta liga je bila, iznad ranga bilo koje Evropske lige danas… Kvalitet je bio surov. Neki momci su tek dosli do izrazaja kad su otisli preko, jer ovde nisu mogli doci na red. U drzavi se sve raspadalo, samo smo imali vrhunsku kosarkasku ligu. Tad je tu sve bilo bitnije osim novca, novac je dosao na kraju. I da dodam, primer svega toga je, Steva svinja, koji je i dalje najtrofejniji kosarkas Partizana svih vremena!
Nenad Bukumirović, Mihailo Šušić, Vojo Popović, Saša Savić – Cvika, Dragan Basarić, Saša Ocokoljić, Ivan Gemaljević… zbog njih se dolazilo u Borčevu halu