Da li imate preko 18 godina?

The Kills u Kragujevcu

Srpkinje, rađajte decu što pre, da porastu u tinejdžere, da ih vodite na ovakve koncerte!

Stižemo na drugu polovinu druge pesme U. R. A. Fever.

Negde pri kraju koncerta Sanja mi kaže “Ona (misleći na VV) je kao Olja koja je otišla u London i tamo otkrila da gomila ljudi gotivi Autopark”.

Između toga desio se nastup The Kills na kragujevačkom/šumadijskom/vi kažite čijem festivalu Arsenal Fest. Koji sam po prvi (ali ne i jedini) put posetio još daleke 2012, da odgledam rutinski nastup Therapy?

ARSENAL FEST

Arsenal Festu želim sve najbolje. Jer u ovom trenutku on je skoro fantazmagorično parčence raja na kome možete osetiti komfor koga su se veći festivali lišili da bi postali veliki. Ili najbolji u izborima evropskih medija. Tako na Arsenal možete da dođete autom i parkirate ga na samo par minuta od ulaza. I kartu možete da kupite na samom ulazu. A za piće i najraznoraaznije oblike šumadijskih gurmanluka ne trebaju vam kreditni tokeni, već samo dinari. Prostor bivše fabrike municije (iz XIX veka!) je fenomenalan u svojoj kombinaciji osećaja da se nalazite na začelju civilizacije i nekoj vrsti njenog preporodnog mesta.

Festival iz godine u godinu ima sve bolji (poznatiji, popularniji, profilisaniji) lajnap i ja iz sveg sreca pozdravljam njegova “pure rawk” stremljenja i nadam se da ona neće biti kompromitovana drugim žanrovima u cilju komercijalne optimizacije festivala (što je, jer jebiga, neminovno). I mislim da u ovom delu Srbije, u ovom gradu, ova vrsta muzike može da dobije najviše poštovanja i pažnje. Čemu sam i večeras bio svedok.

Jedino što bih festival pomerio s četvrtka na petak i možda gledao da ga svedem na dva “sočna” dana (petak i subotu) uz neki bonus matine za nedelju (jedan koncert popodne), ako je dat nalog da se dođoši i drugi stranci zadrže što duže.

ROKENROL POČINJE U ČETRDESETOJ

Iako nas stara akademska rok kritika, baš kao i nova rok publika, uči i tera da u rok recenzijama zanemarujemo lik i delo kritičara na račun objektivnosti, jasno vam je da to ovde nećete naći. Niti ću vam ja pričati kako je vama izgledao koncert na kome ste vi bili. Ili niste. Već, skromno, samo kako je meni izgledao.

A za tako nešto moram da vam kažem da smo Sanja i ja sve do pred sam polazak (iz predalekog Beograda) imali drame i dileme. Išlo nam se na The Kills još od aprila kad smo zakazali sve, ali ko je mogao da računa da će njen stariji sin dva sata pred polazak da razbije glavu od policu u prodavnici, tj da će moj sin istog dana da se razboli, razslinavi i dobije temperaturu. Kao i da ćemo nas dvoje na sve to teška srca, ali svejedno, reći- nema odustajanja! Čime se nastavio rokenrol u četrdesetoj.

ONO ŠTO SVAKA RECENZIJA MORA DA SADRŽI

Bend je na scenu izašao tačno na vreme, u 23h. Svirali su kompaktan set bez mnogo hvalavamštaonoidesledeće pauza sve do 00.10h. Mahom su izvodili pesme iz svih delova karijere, ali ništa nisu svirali sa onog albuma kome se svi radujemo. Pokidali su sa onom pesmom s onog albuma što ima dve reči u nazivu, ali materijal s ovog albuma je bio nešto žešće odsviran, dok su aranžmani one pesme što vam je svima bitna bili malčice akustičniji nego što su nas navikli u studijskoj izvedbi. Oduševljenje je izazvala ona pesma kojoj su se svi radovali. A bend se na kraju poklonio publici koje je prema slobodnoj proceni bilo barem sedamsto puta više nego što oba Nikolića džuniora mogu da skupe sami u rodnom gradu.

VV & HOTEL

Glavni stejdž Arsenal Festa je veliki koliko i onaj na EXIT-u, ali deluje moćnije. Okružen zgradama koje umiru već decenijama on deluje kao nekakav Transformers koji se vozdigao iz tog industrijskog groblja. Otuda je osmeh koji krasi lice pevačice VV (Alison Mosshart) tokom celog koncerta još upadljiviji. I ono što boji čitav doživljaj koncerta. Jer pred nama je sinoć bio bend neočekivano iznenađen toplim i raspoloženim prijemom publike i koji je time samo bio podstaknut da još više divlja, praši i trešti na sceni.

Prvi deo koncerta (zaključno sa Whirling Eye, otprilike) doneo je origijastično odsviran bluzpanrok koji je još daleke 2003. postao njihovo prepoznatljivo oruđe. VV se uvija, simulira seks sa muzikom, mlati svojom sveže ofarbanom plavom kosom, poput ultimativne rok heroine. Marlboro glasa i boljeg stasa od mlađahne Courtney Love (sa kojom bi poređenja bila umesna). Pored nje je čovek poznat po tome što je opalio Kate Moss, Hotel (Jamie Hince), koji u maniru poslednje/nove njujorške škole rokenrola prži gitaru obučen u sako (plave) boje, farmerke i špicaste bele cipele. Hemija između njega i VV je kao između dva najbolja školska druga koja i nakon 15 godina zajedničkog sedenja u klupi osećaju uzbuđenje i sreću pred onim što zajedno mogu da urade. Na času.

The Kills su pravi, čistokrvni festivalski bend koji bez obzira da li ste ikada čuli za njih (večeras prvi put) ili, kao par prvih redova, na prve note prepoznajete pesme, imaju snagu, moć i seksipil da vas raznesu i vaše telo razvlače levo-desno ispred scene. Brutalno dobro ozvučenje festivala samo pomaže tom utisku.

U drugoj polovini koncerta ta energija se nešto osula u par odsviranih tema (Baby Says, Echo Home, pa i obradi Peter Toshove Steppin Razor) koje su imale nešto primireniji ton i malčice više elektronike nego što smo u tom trenutku hteli. Ali sa Doing It To Death koja je pretvorena u bombu megaeksplozivnog refrena (i što se mene tiče najbolja odsvirana stvar večeras) stvari se vraćaju na svoje mesto. Mlatim sa ovo malo kose kao olinjali rok kritičar i smejem se sam sebi koliko me zabole zbog toga.

U obradi List of Demands, Saul Williamsa, VV prelazi za bubanj i u koncertnoj izvedbi daje žestinu na koju nas je Saul Williams navikao na svojim izdanjima. Ko bi rekao da žena koja stoji za bas bubnjem može biti seksi. Toliko seksi. I onda pljune i dohvati mikrofon…

I dok VV obilazi scenu i deli osmehe sa nama, Hotel prezentira svoje gitarske bravure, ali ne deluje arogantno, jer je mera humora i profesionalnog zadovoljstva dostupna svakom u publici. On to radi zbog nas iako to radi zbog sebe. Priprema za bombastično finale napravljena je dopingovanim bluzom Pots and Plans, ali za sam kraj, ipak, dobijamo Velvetizovanu baladu Monkey 23 koja izneverava kao završetak (skoro napisah svršetak) postmodernog rok gruvanja. Poklanjaju se pred nama (njih dvoje, bubnjar i klavijaturista/basista), zagrljeni i oduševljeni kao članovi Scorpions. VV stavlja vunenu kapu na glavu i odlazi. Odmah za njom stižu i roudiji da demontiraju scenu. Kraj.

I dalje je toplo, a mrak zrači iz zamandaljenih prozora okolnih zgrada. Nude nam Jack Daniels svuda oko nas (hvala, bismo, ali vozimo!). Išetavamo kao par rokera koje smo gledali. Prljaviji nego što smo došli.

NEVEZANO ZA TEMU

Posle koncerta Sanja je u fazonu- oćeš ti da voziš BMW do Beograda.? Do tog trenutka nije delovalo kao da ova luda noć ikako može biti bolja.

foto: jedna Sanja

Lajkuj:

Komentari:

  1. petar says:

    Freedome hedonisto! Freedome konformisto! Pa, uporedi samo njihova prva dva albuma i da ne kazem sta, ali nije muzika, nakon Keep on Your Mean Side i No Wow! I, sta su svirali pre neko vece u KG?! Komercijalno djubre sa poslednja tri albuma, eto to! Iz garaznog undergrounda, blues and rock rifova sa pocetka karijere u totalni muzicki fijasko! Kakvo razocaranje, a ti ko mamin mezimac, upecao se na hipsterajski jadac…

  2. Slobodan Vujanović says:

    @petar ma, beatles samo do ’62!

    btw kissy kissy i monkey 23 s prvog, samo s drugog ništa nisu svirali.

Ostavite komentar:

Slični članci: