Da li imate preko 18 godina?

Parastos za Serža Genzbura

Ispravljamo nepravdu i sa četvrt veka zakašnjenja u internetski megafon zaurlaćemo sve ono što nam leži na miokardu. Biće suza stihovi će teći!

Dvadeset pet godina nakon što mu je pramičak Žitana svojim elegantnim plavičastim lukom iz alveola izvukao i poslednji atom života vreme je da se ožalošćena Srbija dostojno oprosti od njega. U suzama nakvašenom panegiriku otkrivamo da li je u pitanju poslednji autentični velikan evropske kulture ili tek sigurna kuća za bulumentu pretencioznih foliranata. Poslužite se panaijom, valja se…

Prilično sumoran početak ove godine majmuna na putovanje Stiksom poslao je čitavu galiju punu muškaraca i žena koje smo izgleda baš svi mnogo voleli. Zbog Lemija, Zahe, Alana, Princa, Dejvida ali i Trifuna Ivanova prolili smo potoke vrelih suza, i napisali bezbroj postova u kojima smo nevešto pokušali da kažemo da smo zaljubljeni u nekoga, da nam je žao što nismo mladi, da smo cool ili da to očajnički želimo da budemo.

Svi gore pobrojani bećari dobro su se ofajdili što su na poslednje konačište otišli u ovom nekrofilskom eldoradu umrežene komunikacije pa su umesto sa nekoliko suvonjavih redakcijskih pasusa ispraćeni uz veličanstvenu simfoniju emotikona, gifova, jućub klipova, tvitova i menšna. Pored samih umetnika na dobitku smo i mi koji smo njihove karijere koristili kao alatke za izgradnju sopstvenih identiteta. Bune se doduše znalci među nama što takve situacije koristimo da bi izgledali kulije u društvu, kao da svi ne trošimo maltene svaki momenat svojih života u te svrhe.

Ovaj tekst je mali pokušaj da se nešto od te postmrtne patetike vrati zaslužnim umetnicima rođenim u “pogrešno” vreme. Sevap bi bio da je moglo, recimo devedes’prve godine, da se šeruje da je umro Vasko Popa uz neku ručno ubranu selekciju stihova pa da to vidi recimo neka devojčica ili dečak pa da se završi neki posao, ili pak da se pusti jedna virtuelna suzica za Majlsom uz časnu pionirsku da je Sketches of Spain biblija našeg vremena, pa da se bude cool u svakom društvu.

Nema spora da su i Vasko i Majls, baš kao i Iv Montan i Fredi Merkjuri čestiti ljudi i vrhunski kulturni radnici ali ako bi sada mogao da biram kako da ispadnem kuliji u društvu tada (a evo pokušavam i sada) bez dileme bi krahirao 3. marta ujutro kada Politika objavljuje da je u Parizu od prekomerne upotrebe života preminuo poznati kantautor i skandal majstor Serž Genzbur. Lako je biti zavodnik kad imate swag Ibrahima Ferera ili Džejms Brauna. Serž nam je pokazao da će seksa biti čak i ako ste naoružani samo poetskom finesom. E pa, baš zato ispravljamo nepravdu i sa 25 godina zakašnjenja u internetski megafon zaurlaćemo sve ono što nam leži na miokardu. Biće suza stihovi će teći!

Značaj Seržove uloge na razvoj muzike, estrade, medija, poezije i mode teško se može preceniti. Njegove note i kadence, uzdasi i šapati, coktanje i brecanje žive i dan danas kroz dela umetnika u dijapazonu od Kajli Minog preko Lajbaha sve do Marka Ribota i Džona Zorna. Jednom rečju ako vam prepotencija nije slabija strana totalni je zicer da se zakunete u starog dobrog Serža. Pošto je ovo, ipak, parastos mislim da bi bilo comme il faut da o pokojniku pričamo kroz odnos koji smo sa njim imali, a u ovom slučaju možda čak na jedan bizaran način o odnosu koji sa njim tek sada možemo imati.

U našoj anglomanijskoj domovini ništa osim dihotomije Bitlsi/Stonsi nije se shvatalo kao previše ozbiljan pristup životu. Dihotomija je samo bivala jača nasumičnim izuzecima oličenim uglavnom u stručnjacima koji su radije štovali Dorse, Dilana, Šedouse… (dopisati bilo koji drugi bend/autora poreklom iz Amerike ili Velike Britanije). E pa vreme je da u jednom epskom nadgrobnom govoru pokušam da ekshumiram sve te #slojeve smisla, besmisla, seksa, patnje i simbolike nataložene ispod tvrde kore leksike fracuskog jezika. Kako drugačije u današnje vreme ako ne kroz listu, roditeljicu savremenog novinarskog izraza, listu 20 najvažnijih hitova Serža Genzbura, gusto zbijenih kao 20 nabreklih cigareta Žitana stešnjenih u modroj kartonskoj kutijici. On y va!

1.

 

Životno klupko Serža Genzbura na jedan specifičan način prati istoriju XX veka. Ta zamišljena nit vunice prostire se od pospanog voza za Harkov u osvit revolucije, preko posleratne nove šansone, šezdesetosmaškog poigravanja rokom i je je-om, kontemplativnih prog-rok sedamdesetih natopljenih eksperimentisanjem i regeom, sve do postmodernih 80ih umočenih u sintetički zvuk elektronike i epike hip hopa. Kao malo koji umetnik Genzbur je povezao ove naizgled nespojive žanrove, a da je pritom isporučivao veoma svež i autentičan nastup.

Turbulencije predrevolucionarne Rusije, a pogotovu postrevolucionarni potresi učinili su da mama i tata Ginsberg spakuju kofere i ugledne karijere akademskih muzičara zamene za neizvestan tezgaroški lebac po pariskim kabareima. Mali Serž rodio se pod imenom Lusijen iste godine kada je Puniša Račić dao značajan impuls našim dezintegracionim procesima. Život Jevrejina u okupiranom Parizu, pride poreklom iz slovenske Rusije, ostaviće trajan pečat na Genzbura i na neki način kumovaće njegovom trajnom osećanju nepripadanja.

Ono što čitavu karijeru ovog sramežljivog klipana čini kontroverznom i uzbudljivom je stalan hod po ivici životnog noža, ne u smislu neizvesnosti da li će prerarno umreti zbog neobuzdanog života (mada je i toga bilo) već zbog nepojmljive lakoće kojom je plivao kroz potpuno različite dramske uloge. Nikad kraći nije bio korak između ortodoksne prostačine kojoj voda ide na usta (sic!) i otmenog džentlmena, između mizoginog skota i emotivne lude koja nudi svoje srce na dlanu.

2.

 

Seržovo delo je na mnogo načina kao Tora, mogli bi da je interpretiramo na 1001 način, možda čak i sasvim adekvatno nekom hasidskom hermeneutikom, ili zašto ne nekim panslavističkim ključem. Pa ipak pošto je ovo parastos bićemo koncizniji i pozabavićemo se sa dve stvari koje Genzbur i Boban Rajović vole više od nikotina i šampanjca – ženama i provokacijom.

Nije se libio naš pokojnik da gurne svoj prst u svakojako osinje gnezdo ne bi li prouzrokovao komociju i buru. Ako ste pustili audio klip da ćarlija u pozadini ovog govora sada uživate u opuštajućim karipskim ritmovima koje Genzbur koristi kao zvučnu kulisu svog obračuna sa francuskom krvoločnom himnom (slušaj mene državom, himnom). Anticipirajući krajem 70ih rasne i druge ne-egalitarnosti koje bujaju na tlu Francuske, u svom karakterističnom maniru, konfabulirao je tekst Marseljeze pa ga još, grešna mu duša, otpevao uz napušeni jamajčanski gruv. Šegačenje sa nacionalnom svetinjom i posprdno et cetera u refrenu na grbaču mu je stavilo francuske JSO veterane kao i dobar deo poštene inteligencije. U neverovatnom raspletu događaja, Genzbur na aukciji kupuje, za velike pare, originalni tekst Marseljeze u kojem se na jednom mestu zaista nakon Aux armes nalazi etc.

3.

Znao je Serž, Bog da mu dušu prosti, često da bude ovakav društveno svesni mangupčić koji više od svega voli sprdnju sa autoritetima ali je ovu razbarušenost konstantno mlačio iskrenim izrazima divljenja na račun džinova sa čijih ramena je pravio svoje nestašluke. Više hiljada anemičnih školskih časova književnosti daleko manje će učiniti za vitalnost Bodlerove poezije od Seržove latino mambo interpretacije La serpent qui danse. O erotičnosti ovog zlog cvetka zanovetka posvećenog Bodlerovoj ljubavnici bolje je da učite od Genzbura, mili moji, nego od neke gospođe u Mirjana Marić kostimu (ili ne dao Bog od nekog pseudointelektualca sa rolkom).

4.

Kratak je kod Serža put od lučonoše avangardne misli do jadnog sprdanja sa jedva punoletnom Frans Gal – Hanom Montanom šezdesetih. Osokoljen svojim emotivno – poslovnim uspesima koristio je mlađanu Pink zvezdicu kao medijum kojim je želeo da vaspostavi dominaciju kako u intelektualnim i kontra-kulturnim kružocima tako i u svetu najmasovnijeg šoubiz-a.

Čitavih 50 godina pre no što je Majli Sajrus zaključila da je twerking act deli od estradne besmrtnosti, Serž i Frans pristali su na sličan pakt.

On da piše šestosmislene pop himne ona da peva. Počeo je sa relativno benignom Poupée de cire, poupée de son u kojoj tek u drugom i trećem čitanju možete učitati elemente poruge (ako čitate detaljnije prepoznaćete i Betovenovu sonatu br. 1). Svoj vrhunac doživljava u pesmi Les Sucettes koja, daće Bog, veselo čangrlja sa vašeg audio uređaja.

U duplom dnu ovog Kolibri-jastog pesmuljka Genzbur je sakrio dosta genijalnu/ogavnu referencu na oralni seks u izvođenju jedva punoletne žene. Reč Lizalica u naslovu tek je uvod u priču o mladoj cici koja voli lize sa ukusom anisa, a koje rado kupuje pour quelque pennies (penis, kapiraš brate). Pa ipak i Frans i njen otac (njen menadžer) bili su u fazonu da im ne smeta stih u kom je junakinja pesme Ani u raju dok joj sucre d’orge (gusti šećer svilenih bombona) curi niz grlo. U poređenju sa ovom alegorijom pesma u kojoj se Kelis hvali blagotvornim dejstvom svog milkšejka zvuči kao nešto što je napisao Dobrica Erić.

Na žalost Frans Gal, ovaj crash-course iz marketinga nije od nje baš napravio novu Edit Pjaf ali mora se priznati da je svoje mesto na večnim NostalgieFM talasima obezbedila kasnije takvim hitom kao što je Ella, elle l’a. Serž je pak, zahvaljujući patrijarhalnom establišmentu iz svega izašao sa otmenim bagažom provokatora.

5.

Persiflaža poput ovog lilihip-porna ostaće Genzburovo trajno stilsko izražajno sredstvo i nepresušni izvor sa kojeg se napajaju autori genijalnih stihova o ženama što ‘oće da oru njivu sa dva pluga, o biseru i školjki i tome slično.

Proboj na onu stranu društveno prihvatljivog tu se međutim ne završava. Cuclanje lizalica i prodiranje među bubrege jeste bilo no-no ali kao što znamo ponovite mi 100 puta neko će mi noćas napraviti sina i već 101. nisam više raspamećen. Potpuno fasciniran tada još taze objavljenom Lolitom, Genzbur je shvatio da u toj ničijoj zemlji zabranjene dečije ljubavi ima plodno tlo za svoje dalje provociranje.

Uvodni taktovi Elize vraćaju nas u gotovo arhetipske zvuke bilo čijeg detinjstva. Genzbur glasom Dragana Lakovića toplo pripoveda o njoj koja sedi u njegovom krilu dok joj se prsti igraju njegovim kovrdžama. Ona mu čak trebi vaške. On je moli da mu napravi lokne. Šezdesete. Nostalgija. Ovo je pesma po kojoj svoju ćerku nazoveš Eliza. Osim što ovo nije pesma o ocu i ćerci nego o njemu koji ima četrdeset i njoj koja ima… khm khm dvadeset. I dok je ovo možda tek šarmantna posveta Nabokovljevom delu, master klas na temu gde prestaje zabranjena ljubav, a počinje pedofilija donosi nam Lemon Incest, hit nastao u poznom, alkoholom mariniranom, periodu Genzburove karijere.

6.

U maniru dostojnom jednog barbarogenija Genzbur uzima Šopenovu eteričnu i nežnu etidu br. 3 u E duru i na njenom temelju gradi sint pop himnetinu u kojoj sa rođenom ćerkom peva o ljubavi prema sopstvenoj krvi i telu. Roptanje, dahtanje i raspukli glas četrnaestogodišnje Šarlot kao Šalimar prožimaju poruku da je ljubav koju nikada neće voditi najuzvišenija. Ako li je možda postojala nada da će deo ovih kontroverznih stihova biti zabašuren u delikatnoj sintaksi koju Genzbur koristi, video spot ju je odagnao. U njemu se polugoli Serž i Šarlota kao ljubavnici valjaju po crnoj satenom optočenoj postelji. Iako se pesma zvanično zove Lemon incest, njen naziv poslužio je tek kao dodatna žaoka za jednu maestralnu igru reči, naime u samom tekstu pesme pominje se un zeste de citron (korica limuna) što se doduše izgovara veoma slično kao incest de citron (lemon incest).

7.

Vratićemo se provokaciji mnogo puta kasnije jer sada idemo na ono što pokreće svet po Bijonsari. Žene. Za razliku od Brege koji je svoje partiture posvećivao stvarnim ili fantomskim Esmama i Radmilama, Genzbur je armaturu svog stvaralaštva gradio fantazirajući o cicama koje su svaka u svoje vreme predstavljale tihu patnju većeg dela publike.

jg

Žilijet Greko

Ulaz u ovu kolonadu muzičkih remek dela započećemo jedne večeri u De Golovoj Francuskoj. Muza egzistencijalizma, heroina Sen Žermen de Prea i jedna od prvih femme fatale Žilijet Greko prepoznala je Seržov talenat da izmiksa intelektualnu rafiniranost sa putenim predloškom te ga je pozvala da u intimi njenog doma prozbore koju na razne egzistencijlne teme. Serž je naravno imao ukusa pa je tu kres šemu plavu noć u satenu destilovao u lepršavu himnu zaljubljenih La Žavanez koja nam otkriva autora koji se još uvek ne libi da preko usana prevali nešto što liči na otvoreni izliv emocija.

8.

Žilijet je dobila hit, a Serž je polako počeo da bilduje svoj estradni kredibilitet. Iako je lista izvođača sa kojima je stvarao već bila respektabilna bilo je jasno da mu je falilo nešto najfinije zvezdane prašine. Krajem šezdesetih stvari su, što bi Koštunica rekao, sazrele. Brižit Bardo, seks simbol, glumica, aktivistkinja i žena koju stvori sam Bog, udenula je Serža u svoju pretrpanu agendu između Gintera Saksa i Vorena Bitija. Ideja je bila da Serž poput Damira Handanovića da malo hipsterske magije njenoj muzičkoj karijeri.

Kako to Anglosaksonci vole da kažu jedna stvar je vodila drugoj i tek iz korepeticija, džemovanja brzo se prešlo u Ana Nikolić-Rasta fazu doručkovanja šampanjca i logorovanja u spavaćoj sobi. Pomenuti budoar najbolje opisuje audio obrada mita o Boni i Klajd. I Serž i BeBe stajali su svako na krovu svog sveta, bahati, zaljubljeni, sa mitraljezima u rukama. Nije zato slučajno da je ceo BB opus ogrezao u ye-ye, rock, pop-art, motore i stripove.

9.

 

10.

U Harley Davidson BB kao amazonka srednjeg zapada loži publiku erotskim titrajima koje joj među bubrezima stvara pouzdani Harli. Kad smo kod tih inter-bubrežnih nadražaja treba podvući da je Genzbur majstor reinterpretacije i modulacije sopstvenih stihova pa će ovaj pojam vaskrsnuti i u Je t’aime.

11.

 

Stilizacija u tom action-hero stripovskom ključu pronalazi savršenu formu u pesmi Comic strip, Serž je vabi i doziva a on se izražava isključivo kroz stripovsku onomatopeju. Jer tako su u mogućnosti.

12.

Kruna ove power-veze bez ikakve sumnje je antologijska Initials BB. Ma šta kruna, ovo je jedna od top5 pesama svih vremena, i ako postoji raj, u njemu Dvoržak roni suze radosnice nad remek-delom koje je Serž stvorio nad simfonijom Novog sveta. Već kod kulijanerskog kabadahisanja u Boni i Klajd bilo je jasno da će se ova veza završiti u simboličkoj kiši metaka. Iako je u realnom životu okončana prozaično tako što je BB u svojoj agendi sa slova S prešla na slovo T. U epskom tonu Serž besedi o antičkoj heroini kojoj se blistaju toke na prsima i cakle kožne čizme do bedara. Ovo je Seržova hvala ti za dane, hvala ti za noći, njegova Venus in furs, ili možda pre svega Idi dok si mlad.. Bez trunke ironije. Uživajte.

U izvesnom smislu ovo je prekretnica Genzburove karijere. Onaj mali nesigurni dečačić konačno je dokazao da ima komparativnu prednost u odnosu na većinu ostalih konvencionalnih lepotana. Od introvertnog stidljivka sve više postaje nadmeni predator. Ima nešto izrazito ljudski, nešto potpuno malograđanski u tom seirenju nad činjenicom da si bio sa najlepšom ženom sveta.

13.

Post-BB Genzbur postao je mirođija koju je svako želeo u svojoj čorbi. Muzika, filmovi, disokete, žurke, splavovi, svuda je davao neophodni seks, droga & rokenrol začin. Još se razilazio šesetosmaški suzavac sa Osmanovih bulevara kada je započelo snimanje filma Slogan. Mršava šestica upisana u IMDB filmskoj sveščici teško da je prava mera kada se ceni projekat koji je iznedrio sveti gral selebriti veza. Pariski kralj boema misje Genzbur i lolitasta Jane Birkin, nosilac Blowup spomenice, veoma brzo su ustoličili svoju vezu kao savršeni ideal neobuzdane ljubavi. Zvuči kao neki tinejdžerski arhetip priča o starijem iskusnom, premda šašavom, muškracu i njegovoj prelepoj nežnoj djevi koji ljubav konzumiraju kao da sutra ne postoji. U velikoj meri mazivo za nesmetani rad ove mašine ljubavi bila je Seržova muzika.

Za inicijalnu lubrikaciju bila je indirektno zaslužna BB. Još dok su se rvali pod jorgan planinom, zatražila je Seržu da joj napiše najlepšu ljubavnu pesmu na svetu. Iako zvuči kao najgori kliše, koji je uzgred već obavio sa Greko, zaljubljeni paun je zašiljio pero i već sutra na klaviru ispunio obećanje. Je t’aime predstavlja četvorominutni audio seks koji kako u tekstualnom tako i u audio smislu ne ostavlja previše toga u magli. Oba glasa su konstantno u polu šapatu, mazno roptajući na temu prodiranja, dolaska, odlaska, beskrajnog talasa koji zapljuskuje međububrežne krajolike.

Iako su pesmu ubrzo i u studiju zaogrnuli bogatom orkestracijom neko (BB) se u poslednjem trenutku uplašio i odlučio da traka odćuti neko vreme, ako ne i zauvek, u nekoj od fioka.

Džejn je bila ili hrabrija ili mnogo zaljubljenija pa je iz one iste fioke traka brzo našla mesto na zajedničkom singlu u blago laundžastijem aranžmanu. Reakcija je očekivano bila orgazmička. Javnost još nije ni spustila svoje audio pantalone, a već su potpisane nebrojene zabrane i vatikanske enciklike koje su u nameri da ograniče dostupnost ovog muzičkog blasfemizma samo dodatno pojačali njegovo dejstvo. Rame uz rame sa Emanuelom, Je t’aime je prvoborac seksualnog opismenjavanja masa, a sama činjenica da danas u bakinom ili dedinom društvu na Radiu S možete slušati pesmu o svršavanju je ultimativni dokaz da je ovo pesma nad pesmama.

14.

Nakon ovog maženja na prvi dodir slede dva konceptualna albuma posebno draga uhu stručne javnosti u kojima Genzbur dokazuje svoju veštinu- da uz pomoć šarenolikih kamenčića stvori otmeni autorski mozaik. Godinu dana pre Zigi Stardasta Genzbur se latio posla da kroz pesme na albumu ispriča jednu priču. Kao kontrast Bouvijevom androgino/androidnom miljeu stoje turobne ljubavne priče sa uspaljenim počecima, dramatičnim razradama i morbidnim krajevima.

U čoveku sa glavom kupusa Genzbur od A do B strane gusla o zapaljivoj ljubavi svog junaka sa zamišljenom frizerkom Marilu počevši od njihovog upoznavanja u frizerskom salonu (Chez Max coiffeur pour hommes) do nezaobilaznog krvavog kraja (Meurtre à l’extincteur). U toj nisci dragog kamenja centralno mesto zauzima Variation sur Marilou, najlepša pesma ikada napisana o ženskoj masturbaciji. U ovom naprednom kursu francuskog jezika Serž nam objašnjava da reči zaista jesu njegove igračke (sex toy sorte) i da mu se cakle u tom perverznom kaleidoskopu, jer kako drugačije objasniti tornado reči u kojem se vrte Levi’s, le vice, Caroll Lewis, iris, Narcisse sve do neizbežnog vrhunca. Kamo sreće da smo u Imo sam strašnog petla imali ovoliko sluzi i vreline.

15.

 

16.

Ne završava se sve sa orgazmom, doduše. I u snenim, razlivenim momentima nakon petit mort-a Serž i Džejn plivaju kao ribe u vodi. Balada za Džoni Džejn u dramskom smislu predstavlja zaplet u neobuzdanoj hipsterskoj vezi. Iako je na vokalu Džejn, jasno je da nam se kroz nju njoj samoj obraća Serž molbom da ne bude dete, da ne bude glupa. Nostalgično/tugaljivog Balaševića u muzičkoj podlozi prate mračne poruke o seči karotida i đubretarskim kamionima koji se bavi infanticidom!?

17.

Tu negde, taman kada se ovaj zaplet nabujalom rekom šampanjca i neurednog života bližio peripetiji njihove veze Serž je započeo dvostruki život. U retkim treznim momentima bio je stidljivi džentlmen i brižni otac, strasni ljubavnik koji sa Džejn u La Décadanse sniva o slobodnoj ljubavi. Mnogo češće ipak bio je misje Genzbar, autentični anti junak kojeg je sam stvorio u isparenjima etanola. Tamo gde Serž mrsi ruse kose, Genzbar vređa, pali novac na televiziji ili jetko u Sex shop-u pita kolko si ih imala do sada. Za razliku od Bebeka koji neugodan bagaž ostavlja iza sebe, Genzbar sa sadističkom pedanterijom želi da zna sve. Koliko puta? Da li do kraja? Fufice mala…

18.

O pokojniku sve najbolje razume se, ali pošto smo svi naši ovde nije sramota da malo pročeprkamo i po opskurnim ćoškovima ovog dela karijere. Opijen alkoholom, impregniran nikotinom, a pre svega skrhanog srca nakon raskida sa Džejn, Serž se upustio u nihilistički vir u kojem je najčešće blamirao samog sebe i ponižavao uglavnom one koje ne mogu adekvatno da mu uzvrate. Bio je idealan sagovornik svake francuske Minimaksovizije, gde bi se svojevoljno valjao u blatu i šta više uglavnom isporučio više skandala nego što bi i Milomir Marić ispregovarao. U moru inkriminišućih YouTube klipova vidimo propalog Genzbura koji vređa porno glumice, pali novčanice i na vrhuncu nudi zblanutoj Vitni Hjuston usluge oplodnje.

Na jedan poseban način upravo ovo tamno naličje razlog je zašto smo se danas skupili na ovom mestu. Iako je bio i suviše snob za klub 27, Genzbur je bio antiteza preživelim prvoborcima roka. Za razliku od gerijatrije i njihovog podmlatka koja dan danas đuska po megalomanskim turnejama ili mudro investira novac u IT ili oružje, Genzbur je do samog kraja bio na tom nekom boho šik sranju sa izraženim kontinentalnim šarmom. Dok se jednom rukom bori sa francuskim ološem koji ga napada zbog nedostatka patriotske svesti, drugom rukom pudi intelektualnu levicu pišući izraelsku verziju Volimo te otadžbino naša. U isto vreme dok slovi za pajtosa taksista, kurvi i secikesa, u Jugoslaviji snima beznačajni partizanski film ne bi li seirio nad činjenicom da mu komunisti servisiraju ratu za Rols Rojs. Koji uzgred nikad nije vozio, jer nema dozvolu.

19.

 

Blagodareći pre svega modnoj industriji (u tebe gledam Hermes torbo) Genzbur i u zagrobnom životu slovi kao korifej hipsterskog univerzuma. Njegova naizgled blazirana poza uz vešto baratanje ironijom i sarkazmom savršeno podilazi duhu današnje elite. Njegova kuloća ne razlikuje se preterano od onoga što nam nude Franko, Del Rej, Bjork i drugi baštinici hipsterskog znanja & imanja. Ali ipak bilo bi tužno ostaviti Serža (samo) u tom pretincu.

Već je kasno, i znam da imate otvoreno još nekoliko tabova ali dozvolite mi da sve gore navedeno sažvaćem u par instant mudrolija. Za našeg slušaoca, a pogotovu našu divnu omladinu, Genzbur predstavlja sintezu brojnih osobina koje volimo da glorifikujemo kod zvezda. On nam nudi ikonoklastičnu boli-me-dupe-za-sve kreativnost porodice Bizetić ili Miladina Šobića ali u Hermes limited izdanju. Daje nam sladostrasno poigravanje rečima o kojem Balašević, Dedić, Rundek i Pušić mogu samo da sanjaju u svojim vlažnim snovima. Njegove pesme su skripte iz kojih su (makar nesvesno) učili Mandić, Tucaković, Madona i Lejdi Gaga. Možda i najbitnije objasnio je nepodnošljivu teškoću postojanja svima koji do tog saznanja već nisu došli uz Sinana, Rođu i Moskrija. Sve to uz kameleonsku sposobnost da se istim poganim jezikom obraća i domaćici u solarijumu i Katrin Denev, i zavetniku i anarho-sindikalcu.

Možda je malo melodramatično (suze mi kvase oči), ali Genzbur je za mene najjača nit kojom smo vezani sa tim nejasnim evropskim kulturnim prostorom. U svetlu Brexita i temeljnog preispitivanja šta su Evropa i njene vrednosti, za mene je jasno kao dan da ako uopšte možemo da se dogovorimo oko nečega to mora biti kulijanerski dotako-sam-dno-života savoir faire koji oličava Genzbur. Ova odluka važnija je od svih otvorenih poglavlja. U mom intimnom bukvaru pod slovom K i Š, dopisano je Kul i Šarm i na obe strane stoji Seržova slika.

Iako nas možda i nema previše na ovom tužnom zboru, utešno je za sve nas ucveljene što u svim gore pobrojanim umetnicima i temama prepoznajemo iznova mrvice zvezdane prašine koju je Serž tresao sa svog Žitana.

20.

 

Ožalošćena Srbija

 

Lajkuj:

Komentari:

  1. Nikola says:

    pretty good..

  2. Davir says:

    Sta bre qrc “pretty good” Nikola, ovaj clanak je epika… Nisam odavde, pa me radoznalost, nikako indiskrecija, tera da pitam – Ko ste vi postovani gospodine Ognjene L.?

    1. Ognjen Lopušina says:

      Tesko pitanje, druze moj. Hvala ti

  3. Milena says:

    Malo mi lakše duši, tenkju!

  4. Johnny says:

    Nešto najbolje što sam pročitao u poslednje vreme. Naklon do dna Marijanskog rova.

  5. Petar says:

    Bravo!!!!

  6. Mitja says:

    Serž kao jedan od najvećih svakako zaslužuje jedan ovakav osvrt. Članak je vrlo dobar, a bio bi odličan da nije često suvišnih i preteranih poređenjima sa ličnostima aktuelne domaće popularne kulture, a koje nisu vredne da se sa Seržom nađu ni na istom sajtu, a kamo li u istom članku.

    1. ogisa says:

      Ne bih ja bio bas toliko elitistican, sve moze da bude u istom tekstu, ali hvala

  7. Mitja says:

    Nisam mislio da zvučim elitistički, prosto mislim da na toliko odlaganom parastosu za jednog od najvećih umetnika dvadesetog veka nema mesta za Anu Nikolić, Rastu, Cecu… Nemam pojma šta bi oni tu radili s obzirom da se radi o čoveku koji je u svemu, ali baš svemu što je radio bio toliko svetlosnih godina ispred pomenutih, uključujući i lokanje. Pravljenje analogija između Seke Aleksić i Keti Peri bi možda i bilo na mestu ako smatrate da je potrebno, ali je ovo sa Seržom već pomalo babe-žabe. Ajd, Marinu Tucaković bih možda i svario, barem je talentovana i pripada približno sličnoj struci… Mislim da je svako ko uopšte ima želju da pročita članak o Seržu na ovom sajtu sigurno sposoban da razume poruku i bez referisanja na domaću elitu, a ukoliko se bude neka verzija priređivala za Blic puls, o tom po tom. Hvala u svakom slučaju za članak.

    1. ogisa says:

      Reference na savremene estradne umetnike sluze pre svega da mladjim citaocima priblize fenomen Genzbura. I meni je on svetlosnim godinama ispred Raste, ali u krajnjem slucaju to nas ne sprecava da pojedine tipove ponasanja poredimo. Kao sto sam i napisao zaista mislim da je poveci deo njegove karijere bio sastavljen od gnusnosti koje su en par ili jos i gore od raznih grozota i trivijalnosti koje se desavaju danas. Koja je sustinska razlika izmedju Serza kojeg vozac vozika rolsrojsom po dinama atlantske obale i Cece koja se istim modelom vozi po kosutnjackoj sumi?
      Nadam se da ce bar neko od tih mladih malo proceprkati po ovoj bastini, najveca bi steta bila da ga klasifikuju kao nekog intelektualnog starkelju sa kojim nemaju dodirnih tacaka, a to uopste nije istina.
      Hvala!

  8. L says:

    Bejbi, čista petica!

  9. odličan tekst ognjene

    1. ogisa says:

      Hvala ;)

  10. veroljub says:

    Alal vera na spis!
    Serža sam slušao i svašta znao o njemu, ali ovaj tekst je za lektiru!

Ostavite komentar:

Slični članci: