Od metala i hop-hopa do elektronike: Razgovor o muzičkom putovanju sa DJ Vrhom

Vedran je istinski muzički multitalent na raskršću žanrova, čija se strast prema muzici ogleda se u njegovim brojnim ulogama, od DJ-inga do produkcije, uključujući miks i mastering za Vojka V, za šta je osvojio prestižnu hrvatsku nagradu Porin.

Na GNG-u na Braču, DJ Vrh je svojim dnevnim setom u Bijeloj kući, koja služi kao glavno mesto okupljanja, doprineo jedinstvenoj atmosferi festivala. Nakon završenog seta, razgovarali smo o njegovim prvim muzičkim koracima, uključujući pevanje u metal bendu, radu u kultnom klubu Kocka, produkciji, elektronici, (t)rap-u, njegovom rodnom Splitu, kao i Beogradu i Zagrebu.

Da počnemo sa klasičnim novinarskim uvodom – kako si počeo da se baviš muzikom? Kako si generalno ušao u taj svet, s obzirom da si skoro više od dve decenije deo scene?

Uvijek mi se sviđala glazba i uvijek sam volio baviti se njome. Bio sam u metal bendovima i tako sam ušao u rad kluba Kocka, gdje sam upoznao ljude i širio vidike. Tako sam se našao i u svijetu elektronske glazbe i samo je krenulo. Bilo mi je nemoguće sjediti za računalom i raditi.

Tada si bio tinejdžer?

Da, već sa 16 sam se počeo bavit elektronskom muzikom.

Pre toga si svirao u metal bendu?

Pa bio sam vokal, derao sam se (smeh)…

Carski! S obzirom da si ljubitelj i drum’n’bass-a, jungle-a i metala, kako vidiš poveznicu između ovih žanrova?

Pa ti nepravilni ritmovi, koji nisu poput onih u techno-u, tuc, tuc – nego su isprekidani i stalno se mijenjaju. Možda najbolje da objasnim da je to ADHD muzika. To me je najviše privuklo, što se non stop nešto mijenja, isprekidano je, tu su pauze, pa krene pa stane… Ta žestina me najviše privlači, nekako me ispuni kad čujem žestoku glazbu – osjećam se opušteno.

Zanimljivo je da je drum’n’bass i dubstep imao svoj vrhunac 2009/10, da bi nakon tog perioda bilo zatišje i evo sad prethodnih godina ponovo dolazi do nekakve renesanse. Kako ti gledaš na drum?

Mislim da, ne samo u drum’n’bassu, nego u glazbi općenito, sve ide ciklično. Pojavi se hit, pa nestane, ljudima dosadi, zatim se pojavi nešto novo, a potom se opet vrati na staro. Svakih nekoliko godina vidimo oživljavanje određene vrste glazbe. No, sada s internetom, gdje čak i mala djeca imaju mobitele i pristup internetu, sve više-manje ima svoju publiku. Što se tiče Hrvatske, mislim da bi situacija mogla biti bolja. Ali, širom svijeta, čak i u Americi, gdje drum’n’bass nije bio naročito popularan, počeo je cvjetati, počela je produkcija. To je uglavnom zbog TikToka, ali ne osuđujem, važno je da ljudi čuju glazbu. Ako će to biti preko TikToka, neka bude tako. I ja sam preko Napstera i sličnih platformi otkrio mnogo glazbe.

Zašto misliš da bi situacija u Hrvatskoj mogla biti bolja?

U Hrvatskoj, u Dalmaciji, oko Šibenika ima još i postoji scena, ali je u Splitu nula iako postoje ljudi koji se bave time. Zagreb nije nešto jak, ali u Osijeku scena cvjeta, gori, baš je jako. Ipak, ja sam uvijek više fan da mi bude 200 ljudi na partiju nego da je dvije tisuće. Intimnije je i nekako si bliži s publikom, čak i ako ne komuniciram s njima – ni nemam neke vokale.

Ali ipak, oseti se ta energija.

Jeste, jeste, bliži su ti nekako, možeš vidjeti kako neko pleše i onda te još to digne. Ipak, situacija bi mogla bit bolja, uvijek može bolje. Nekako mi se čini da to nije stvar samo drum’n’bass-a, nego čitavog clubbing-a.

Da, u poređenju sa Beogradom…

Mislim da je svugdje u svijetu prisutno to da se ljudima više ne da ostajati do jutra, do sedam ili osam sati.

Da je više laganica.

A jeste, doći i otići kući…

Zanimljiva mi je ta osiječka scena, sada kada spominješ. Znam da tamo Z++ kida i trap generalno, nisam znala za ostalo. Eto manji grad, a muzički buja.

Ja imam teoriju da u najgorim sredinama izlazi najbolja muzika. Otkad je Split procvjetao kao turistička destinacija, glazba je samo oslabila. Kad u Splitu nije bilo ničega, bilo je tona rap-a, metal bendova, punk-a… Kao klinac sam odlazio u Kocku, i uvijek je bilo krcato. To su bili i industrial bendovi iz Danske, za koje nikad nitko nije čuo, a opet bio pun klub. Svima bilo super i sve je bilo odlično. Kao što sam rekao, moja teorija je da kad je negdje nekome lijepo nema dobre glazbe..

Ljudi se uljuljkaju, nema tog kreativnog naboja?

Previše im je lijepo da bi radili nešto, da bi se istresli na nečemu, u suprotnim sredinama ljudi se istresu na muzici…

To dođe kao terapija.

Jeste, baš to!

Kako sada posmatraš ceo taj period vezan za Kocku, s obzirom da si tamo radio 15 godina?

Meni je bilo super, jer je postojao community. Kocku je vodio KUM – Koalicija udruga mladih – više koalicija udruga mladih. Svega je bilo: od koncerata, radionica stripova, filmskih projekcija, izložbi. Bio sam član udruge pod nazivom PKM – Pokret za kulturu mladih. Njen cilj nije bio samo okupljanje radi druženja, već aktivno djelovanje i pokazivanje mladima što mogu postići. Jedan od programa koji sam vodio zvao se “Dom Lounge”, koji se održavao četvrtkom i bio namijenjen mladim DJ-evima.

Iako se profesionalno ne baviš samo muzikom, vidi se da ti je to strast.

Meni je to velika strast. U početku sam imao određene vizije i snove vezane uz glazbu, no kako radim s glazbenicima, shvatio sam da su kompromisi nužni, a ja ne volim raditi kompromise.

Pravi Splićanin…

Da, da (smeh).

Kad smo kod Splita i saradnje sa Vojkom V, kakvo ti je iskustvo produkcije njegove muzike? Da li njegovim pesmama dodaješ i neki svoj pečat?

Dodajem svoj pečat i stvaram zvuk kakav bih volio da čujem, ali moram paziti na tehničke aspekte. Na primjer, radim za Vojka, koji je veliko ime, i zato moj rad mora zvučati odlično na radiju, televizoru, slušalicama, u klubu i u automobilu. To je tehnički zahtjevan dio posla, koji može biti pomalo naporan jer zahtijeva puno preslušavanja – prvo na televizoru, zatim na zvučnicima lošije kvalitete i na kraju na studijskim zvučnicima. No, radim to dovoljno dugo da mi taj proces ide gotovo automatski.

Vojko je na neki način karikaturisao trap, kao i Đomla i Bekfleš ekipa. Kako ti gledaš na trap i na njegovu kritiku?

Mi jesmo počeli slušati trap jer nam je bio smiješan. Jedan od mojih omiljenih izvođača je Riff Raff, koji je sam po sebi smiješan i čiji su tekstovi humoristični, dok Gucci Mane, koji izgleda kao gangster, ima tekstove koji su također duhoviti. Sve nam je to postalo smiješno. Veliki sam obožavatelj komedije i volim kada netko koristi humor na takav način. Ne volim kada ljudi nešto shvaćaju previše ozbiljno. Čak i u metalu, što je žestočije, to mi je smješnije i zabavnije.

Kao npr. u death metalu…

Da, kad upoznaš sve te ljude, svi su komični, svi su prijatni i smiješni. Zbog toga imam taj pristup, naročito kad je riječ o rap-u, smatram da mora biti zabavno. Ne volim kada netko previše naglašava: “Ja sam radio ovo, ja sam prošao kroz ono, dolazim iz te i te sredine…” 

Što u 90% slučajeva nije istina.

U 99% slučajeva nije istina! Ali, kada mi nešto doista bude smiješno, onda se stvarno smijem. Kada smo prvi put čuli “Karam drvo” od Kardeža, postali smo njihovi najveći obožavatelji. Obožavam Kadrež i Bekfleš, cijelu Kliku; kad ih vidim, imam osjećaj kao da se vraćam u prošlost. Stoga, kada mi je Đomla rekao da želi da radim njegov album, bio sam oduševljen i odmah sam pristao.

Što se tiče old school rap-a, kao i sa drum-om, dolazi ponovo do oživljavanja. Da li misliš da će ponovo dobiti svoj zamah, ali u nekoj novoj formi?

Mislim da je to zapravo tako, jer pojavom trap-a angažirali su se i stari reperi kojima se ne sviđa trap i koji su počeli pjevati protiv njega. U Splitu bismo rekli da je to kao dišpet – inat! Kao, “e, sad nećete, sad ćemo i mi…” Tako se okupila ta ekipa. Smatram da je to čak pomoglo oldschool rap-u da se malo vrati i podigne na višu razinu, jer je cjelokupni rap počeo biti zaboravljen.

Koji momenat sa tvog nastupa ti je ostao urezan u sećanju?

Jedan od mojih dražih nastupa je bio u Zagrebu, u malom prostoru pod nazivom Pločnik. Na prizemlju je bilo kafić, dok su na gornjem katu prodavali vinile, a u podrumu je bio mali klub. Taj nastup mi je posebno drag jer je atmosfera bila izuzetno intimna. Pustio sam jednu svoju stvar koju sam radio, i publika je počela navijati u ritmu, što mi je ostalo u lijepom sjećanju. Plus sam nastupio s temperaturom od 40 stupnjeva. Iako nisam volio, bio sam dogovorio nastup i osjećao sam potrebu da ga odradim. Bio sam frustriran jer nisam želio da izgledam kao umišljeni umjetnik koji cijelo večer sjedi i pije pivo. Uvijek se trudim biti prijateljski nastrojen. No, kada sam vidio da publika reagira na moju glazbu, bilo mi je nevjerojatno.

Kako gledaš na Beograd kad dođeš da vrtiš, kako ti se čini clubbing? 

Obožavam Beograd i uvijek se radujem prilici da odem tamo. Kad god uspijem uzeti godišnji odmor, posjetim Ranka iz Codex kolektiva, kojeg doslovno nazivam svojim bratom – zaista mi je kao obitelj. Obožavam ekipu iz Beograda; sve je nekako iskreno i neposredno. Često se nađeš u situacijama gdje ljudi direktno rješavaju probleme – ako nekome treba nešto oprostiti, to se riješi odmah, bez odugovlačenja i drame. Nema tu sukoba koji se nagomilava; sve je jasno i otvoreno.

Obožavam KC Grad i KPTM – to su mi dva najdraža mjesta za posjetiti svaki put kad dođem, osim kod Ranka, gdje radimo muziku. Također, postoji i osobna poveznica s KPTM-om; davno u mladosti sam vozio rolere, a Slaviša je dolazio kod mene u Split da prespava. Zbog toga se osjećam povezano s tim mjestima i prijateljski raspoloženo – kao da sam došao kod obitelji.

Evo vrteo si muziku i na Graffitima na Gradele, tu si od prvih godina.

Sjećam se da su nastupi nekada bili u Bijeloj kući, a ne u 585 klubu. Svi su svirali tamo, a publika je bila zbijena i znojna, jer bilo prevruće. Svi su bili polugoli jer nije se moglo disati. Ta atmosfera imala je pravi punk vibe, što se tiče festivala. Mnogi moji prijatelji su writer-i i graffiteri, poput Sonic Kwona, Trola, Segora Vensa, a znam i Senka koji crta ovdje. Također, imam i nove prijatelje među writer-ima, kao što su Chez i Sarme.

Ovdje se osjećam kao kod kuće; festival poznajem već dugo. Nastupao sam ovdje s Kišom metaka, Vojkom i Krešom Bengalkom, tako da ovo za mene predstavlja neku vrstu povratka. Da, došao sam raditi, ali zapravo je ovo i kao godišnji odmor za mene.

Koji su ti budući planovi u pogledu muzike?

Plan mi je završiti album na kojem radim već duže vrijeme, a koji još uvijek nisam uspio dovršiti. Žanrovski se radi o elektronici i eksperimentaciji. Nije baš namijenjeno klubovima, već je prvenstveno rezultat mog osobnog zadovoljstva. Žanrovski je prilično raznoliko, ali pretežno elektronika, jer obuhvaća razne stilove. Sam ću izdati album jer je to stvarno za mene, za moje vlastito zadovoljstvo, i ne tražim nikakve izdavačke kuće. Ovo mi je više kao postignuće – aha, napravio sam nešto i moj rad je konačno završen. Kao kad slikar dovrši svoje djelo i kaže: “Evo, sada je to to.”

Fotografije: Marko Lopac