Da li imate preko 18 godina?

Jugoton otrgnut od zaborava

Intervju sa Sanjom Bahrah-Krištofić i Mariom Krištofićem o izložbi "Jugoton - istočno od raja" i značaju najveće diskografske kuće na prostoru SFRJ za razvoj pop kulture.

Jugoton je u najslavnijim danima imao milionske tiraže, ugovore sa mnogobrojnim domaćim autorima i izvođačima, ali i mnogo licencnih izdanja. Postavljao je standarde. Predstavljao je najznačajniju diskografsku kuću u bivšoj Jugoslaviji. Rat i besparica s početka devedesetih odrazili su se na poslovanje i postojanje najvećeg jugoslovenskog izdavača, a nove tržišne okolnosti uslovile su da sećanje na Jugoton sve više bledi. 

Sanja Bahrah-Krištofić i Mario Krištofić, iz zagrebačke umetničke organizacije Kultura umjetnosti, rešili su da naprave izložbu “Jugoton – istočno od raja” čiji je cilj očuvanje sećanja na Jugoton i nasleđe popularne kulture u nekadašnjoj zajedničkoj državi. Izložba je najpre organizovana u zagrebačkom Tehničkom muzeju, a do kraja marta imate priliku da je pogledate u beogradskom Muzeju nauke i tehnike.

Sa autorima izložbe smo razgovarali o značaju Jugotona za razvoj popularne kulture na ovim prostorima, uspehu nekadašnjeg diva iz Dubrave i dizajnu omota za ploče.

Postav 2014 Tehnički muzej Zagreb 2

Postavka iz 2014. godine, Tehnički muzej Zagreb

Uoči otvaranja izložbe u Zagrebu rekli ste da je njen cilj očuvanje sećanja na Jugoton. U kojoj meri ste u tome uspeli?

Popularna kultura stasala u doba socijalizma postala je predmetom povijesno-sociološko-kulturoloških izučavanja tek posljednjih desetak, a intenzivnije pet godina.

Prvo su se obrađivali pojedini fenomeni ili cjeline, a sada se fokus interesa okreće prema pojedinim proizvodnim divovima iz raznih grana proizvodnje, od industrijske do kulturne, uključujući i one segmente koji obuhvaćaju obje grane. Tako je, nrp. u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt, prije par godina održana izložba Porculanski sjaj socijalizma; Jugokeramika Inker, 1953-1991. autorice Koraljke Vlajo, koja je 2013. u sklopu izložbe Dobar dizajn prikazana i u Muzeju istorije Jugoslavije u Beogradu.

Naglasak je bio na domaćim dizajnericama koje su radile izvanredan dizajn za serijsku proizvodnju, a o kojima se do tada nije mnogo znalo.

Vodili smo se istim motivom kada smo krenuli koncipirati izložbu o Jugotonu, s naglaskom upravo na popularnu kulturu i dizajn te prezentaciju popularne glazbe, jer je Jugoslavija nakon razlaza s Kominformom bila jedina zemlja istočnog bloka koja je propuštala ovu vrstu kulture s zapada. Taj jedinstveni fenomen smo željeli prikazati na primjeru Jugotona, nekadašnje jugoslavenske najveće tvornice ploča.

Kako do sada nije izvršeno neko drugo istraživanje ili slična izložba, projekt, nadam se da smo uspjeli otrgnuti zaboravu Jugoton, dizajnere i autore koji su tamo stvarali te potakli neke druge na daljnja istraživanja.

U Jugoslaviji je pored Jugotona postojao niz izdavača u svim bivšim republikama i svaka ima svoju priču vrijednu i važnu za okruženje u kojem smo živjeli. A koliko smo uspjeli – prosuditi će budućnost. Sretni smo što se u ova crna vremena ukupno otisnulo (za zagrebačku i beogradsku izložbu) 900 luksuzno opremljenih kataloga u boji koji su gotovo raspordani.

Ritam br 24 Jugoton 1963

časopis Ritam broj 24 iz 1963. godine

Jugoton je bio pravi primer socijalističkog diva. U njegovim objektima se nalazilo sve od proizvodnje i kancelarija do restorana, doktora i sportskih terena. Kakav je značaj Jugotona za razvoj pop kulture u bivšoj Jugoslaviji?

Kompleks zgrada Jugotona u zagrebačkoj Dubravi bio je prototip tadašnih velikih tvornica. Arhitekt i urbanist Igor Skopin, autor je kompleksa Jadran filma kao i Jugotona, koji su iznikli jedni do drugih, upravo radi boljih uvjeta proizvodnje industrije zabave. Skladno i funkcionalno položene zgrade objedinjavale su sve funkcije: od posla do odmora. Zgrada uprave s slušaonom i salom za sastanke, odjelom propagande i nabave, prodaje; pogon za proizvodnju ploča – prešaona, galvanizacija, izrada etiketa, kasnije i kazetarna. Tonski studio u susjednom Jadran-filmu, vlastiti prijevoz za radnike, restoran, zubarska ordinacija, sportski tereni: sve je to bilo dio Jugotonovog kompleksa.

jugoton zgrada

Značaj Jugotona je bio sigurno presudan baš zbog početnih godina postojanja – nanovo je osnovan već 1947. godine kao sljednik Elektrotona, tj. Edison Bell Penkale. Za usporedbu PGP RTB (Produkcija gramofonskih ploča Radio televizije Beograd) osnovan je, 1959. godine. Dakle, dobrih 12 godina Jugoton je bio jedini igrač na izdavačko-muzičkoj sceni, a taj start mu je sigurno osigurao vodeću poziciju do kraja njegovog postojanja. Iz knjiga Radničkih sastanaka s početka 1960-ih vidljivo je da mnogi srpski, visokotiražni izvođači narodne muzike odlaze u PGP RTB što je izazvalo zabrinutost u Jugotonu. No, u segmentu popularne glazbe ostali su broj jedan – veliki broj pop izvođača ostvarivao je naklade od 100.000, sve do 800.000 primjeraka.

Sredinom 1980-ih ukupna naklada je dosegla brojku od 20 miliona godišnje – što znači da je gotovo svaki stanovnik bivše države imo neki kupljeni nosač zvuka u svome domu. Shodno tome – utjecaj je bio ogroman. Bilo je to doba oskudno informacijma, pa je utjecaj onih koji su bili pristutni bio znatno veći no što to danas možemo zamisliti.

U godinama kada je diskografija doživela vrhunac na prostorima nekadašnje države Jugoton je proizvodio 60 odsto svih izdanja. U čemu je tajna uspeha nekadašnjeg diva iz Dubrave?

Da, to je točan i gotovo nevjerojatan podatak, kojeg se ne bi posramile niti mnogo veće zemlje ili izdavači! Kao što sam spomenula, Jugoton je imao povijesno nasljeđe, a s Jugotonom u Dubravi dobio je puni zamah – sve se nekako poklopilo: izuzetna urednička ekipa, samostalna produkcija i proizvodnja, tržište gladno proizvoda, vlastita distribucijska mreža, odličan marketing i medijska podrška. Legendarni Pero Gotovac, koji je neki dan proslavio 89. rođendan bio je, do 1973. urednik punih 17 godina. Njegov doprinos je sveobuhvatan, od skladanja, uređivanja, vođenja, snimanja. Njegovi “nasljednici” su jednako važni – Siniša Škarica, Veljko Despot, Dubravko Majnarić. Sva ta imena su danas institucije za sebe, što govori o njihovoj vrijednosti. Spretni i radišni glavni direktori: Slavko Kopun i Mirko Bošnjak te, naravno, ergela provrazrednih tiražnih muzičara koji su, mahom, htjeli biti dio Jugotonove izdavačke obitelji. Bio je to “paket aranžman”, najbolje u gotovo svim segmentima. Mnogi od njih rekli su nam u razgovovorima da im je taj posao bio – posao iz snova. Što više dodati.

Jugoton Bogoviceva Zagreb

prodavnica Jugotona u Bogovićevoj ulici u Zagrebu

Kako ste došli na ideju da izložba o Jugotonu bude nazvana “Istočno od raja”?

Ideja se sama nametnula i prije jasne koncepcije izložbe. U doba osnutka i zlatnih godina Jugotona, sve što je dolazilo s zapada imalo je poseban prizvuk čežnje za ljepšim, šarenijim, boljim od onoga što smo imali. Zapad je bio to neko “rajsko” mjesto obilja, u odnosu na našu ili onu, još istočniju stvarnost.

Tvornica u Dubravi izgrađena je na istočnom dijelu Zagreba, tada dalekom i pustom predgrađu.

Roman John Steinbecka objavljen je 1952. godine, dakle taman u vrijeme u koje mi pozicioniramo neke važne događaje priče o razvoju Jugotona, a sama knjiga ima divan odlomak koji citiramo na izložbi i u publikacji: “And finally comes culture, which is entertainment, relaxation, transport out of the pain of living.” koji govori jasno o tome što je običnim ljudima značila industrija zabave, pa tako i glazba, moda, film, dizajn: bijeg od svakodnevnice.

Koliko je trajao sam rad na pripremi ove izložbe koju posle Zagreba ima priliku da pogleda i publika u Beogradu?

Rad na izložbi trajao je oko tri godine, s različitom dinamikom koja je ovisila i o dobivenim sredstvima. Bio je dosta veliki posao ući u arhivu Croatia Recordsa, prelistati i proći svu dokumentaciju, snimiti tisuće omotnica i predmeta te odabrati ono finalno za izložbu. Važni djelovi su rezultat istraživanja svih autora koji su sudjelovali: Jasne Galjer, koja je otkrila da je izvorni autor žune Slavko Drobnić, suradnik Zagreb-filma te da je tek kasnije Ivan Ivezić redizajnirao žunu po Drobnićevom izvorniku. Andreja Der Hazarijan Vukić istražila je sve o Igoru Skopinu, našavši u zatvorenim kutijama skladišta Croatia recordsa originalne nacrte i planove za gradnju tvornice koji su potvrdili njena razmišljanja.

Logo-Slavko-Drobnic-prilagodba-Ivan-Ivezic

Logo Slavko Drobnić/prilagodio Ivan Ivezić

Važan obol istraživanju dali su i bivši djelatnici, urednici ili suradnici, dizajneri Jugotona s kojima smo napravili opsežne intervjue koji donekle popunjavaju rupe nastale nepostojanjem mnogih dokumenata.

Poseban segment je onaj Tehničkog muzeja iz Zagreba bez kojeg bi ova izložba bila nemoguća. Susretljivošću ravnateljice Markite Franulić koja je prepoznala vrijednost projekta te marom kustosa Željka Staklarevića restaurirani su i strojevi koji upotpunjuju ovu priču i stavljaju je u širi kontekst.

Rekli ste i da malo ljudi zna da je poznata žuna, zaštitni znak Jugotona, delo Slavka Drobnića, animatora Zagreb filma. Znamo takođe da je autor logotipa koji je korišćen od 70-ih Ivan Ivezić, ali je nepoznato ko je bio autor ranijih logotipa. Kako je izgledao dizajn ploča pre sedamdesetih i ko je u Jugotonu za to bio zadužen?

Drobnića i Ivezića sam već spomenula, iskreno mi je drago da je žuna konačno dobila “tatu” Drobnića te da je Ivan Ivezić dobio mjesto koje zaslužuje u povijesti domaćeg dizajna.

Svijest o važnosti dizajna stvarala se pomalo, sukladno očekivanjima i zahtjevima tržišta. Prvih godina bilo je važno samo objaviti i distribuirati. Ta prva izdanja su bila većinom NOB pjesme, govori, izvorne narodne ili klasične skladbe. Distribuiralo se po školama, tvornicama, radnim akcijama, pa ambalaža nije bila presudna. Omotnice su bile papirnate, često bez bilo kakvog dizajna, a sve o sadržaju pisalo je na etiketi. Razvojem štamparske tehnike i nicanjem zabavne glazbe počele su se tiskati tipske, šarene omotnice često apstraktnih uzoraka, koje su varirale bojama od izdanja do izdanja.

Procvatom zabavne glazbe, osnutkom Dana jugoslavenske zabavne muzike – Opatijskim festivalom 1958. godine, po uzoru na talijanski Sanremo kreće i razvoj dizajna omotnica ploča kod nas.

No, zapravo, do prvih rock izdanja – LP ploče Grupe 220, “Naši dani”, objavljene 1968. godine većina dizajnera i fotografa, ilustratora nisu bili navedeni. U razgovoru s Perom Gotovcem saznali smo da je i on, na početku karijere urednika, dok omotnice nisu bile dizajnirane, već samo tipske papirnate vrećice naprabio poneki dizajn. Dizajnirali su razni zaposlenici koji su imali – talenta, a njihovo ime nije registrirano. Jugoton nikada nije imao stalno zaposlenog dizajnera, već suradnike koji su radili na autorski ugovor.

Tijekom 1970-ih i kasnije mnogi vanjski suradnici, visokoprofilni autori okušali su se, a mogi i proslavili upravo zbog dizjna visokotiražnih omotnica ploča – najčešće su to bila pop-rock i jazz izdanja. Dizajn je postao jednako važan kao i glazba koju je likovno predstavljao.

Diskrografski bum je doveo do toga da je sve više autora počelo raditi omote za ploče (Mirko Ilić, Luka Mjeda, Goran Vejvoda, Željko Koprolčec, Dražen Kalenić, Igor Kordej, Jugoslav Vlahović, Ivica Rađa…). Prva ploča koju ste dizajnirali je “Sjaj u tami” grupe Dorian Gray. Kako je došlo do te saradnje i kako su izgledali vaši počeci u Jugotonu?

Od vremena grupe 220, Josipinog solo albuma ili Lp-ja “Čovjek kao ja” Arsena Dedića (dizajn Mihajlo Arsovski) postalo je prestižno raditi dizajn omotnica ploča. Mnogi autori koji su i prije bili sveprisutni, poput Mirka Ilića, napravili su izvrsna rješenja omotnica novovalnih grupa.

arsen

Naše poznanstvo s Dorianima seže u početak 1980-ih, dane provedene u zagrebačkoj Galeriji SC koja je bila rasadnik novih, mladih likovnih, kazališnih i novovalnih talenata. S njima smo radili krajnje ozbiljno cijelu godinu, napravili press materijal, fotografije, fanzin i s time otišli u Jugoton. Dečki nisu imali para pa su nas ugovorno nagradili postotkom od prodaje, koja je na kraju bila oko 30.000 primjeraka. Malo za tadašnje naklade, nevjerojatno za današnje.

Uspjeh ovitka koji je u mnogim yu-rock magazinima zasjeo na prvo mjesto prepoznao je urednik glazbene redakcije Siniša Škarica koji je nas i Massima ubrzo spojio s novim elektro-pop duom Denis&Denis iz Rijeke … a ostalo je povijest. Iza nas je danas više stotina uradaka, radili smo s Kazalištem, Valjkom, Josipom, Vannom, Tajči, Bebekom, grupom Boa i mnogim drugima…

jugoton-istocno-od-raja-1947-1991-194-before-after

Kao što kažete radili ste omote brojnim izvođačima. Grupama Denis & Denis, Parni Valjak, Film…, potom Massimu Saviću, Josipi Lisac, Oliveru Dragojeviću, Meri Cetinić, Borisu Novkoviću, Tajči…, ako se ne varam bilo je tu i narodnjaka. Kako ste birali izvođače sa kojima ste radili? Kako je izgledao sam rad sa njima i koliko su pažnje poklanjali izgledu omota?

Da, točno! Suradnje su bile različite, neke fenomenalne, neke osrednje, neke jezive!

Ne toliko u ljudskom, koliko u kvalitaativnom smislu. Ljudi su inače, gotovo svi redom bili zanimljivi, svako na svoj način. Višegodišnje iskustvo nam je pokazalo da pjevači ili glumci koji su kod kuće na pozornici, u pokretu, pjesmi osjećaju jaku tremu statični, pred fotoaparatom. Tako da smo najčešće imali problem s “animacijom” modela pred kamerom!

A dizajn – pa, što su izvođač i muzika bili bliži našem svjetonazoru, bili smo bolji u dizajnu.

Stil koji je bio naša značajka – bojane fotografije – nismo mogli prodati svima: Miši Kovaču, Nedi Ukraden, Šerifu Konjeviću… tu smo se snalazili kako smo znali!

Niti tadašnja tehnika proizvodnje nije nam išla na ruku. Dizajne s bojanim fotografijama smo završili, kolažirali i takve slali u tiskaru u Beograd pa smo bili sigurniji u rezultat. No, kada smo snimili običan kolor slajd ili negativ, naskicirali što želimo na papir, odabrali jedan od nekoliko vrsta slova – često smo molili da iz štampe stigne nešto koliko-toliko slično zamišljenom. Na ovjeru tiska smo putovali u Beograd samo kada se radilo o najtiražnijim izvođačima. Za današnje generacije, to je kao kameno doba, nezamislivo.

Kao memorabiliju na to doba i danas u ateljeu čuvamo stolicu iz 1960-ih, bez naslona na kojoj je za fotografiranja sjedilo sve i sva iz ex-yu estrade – gotovo da nema guze koja ju nije dodirnula!

jugoton

U jednom intervju iz sredine osamdesetih ste rekli da vam je bilo žao što niste dizajnirali omot Partibrejkersima. Postoje li izvođači sa kojima ste želeli da radite, ali vam se za to nije ukazala prilika?

O, da, naravno. Mario i ja smo rano imali djecu i nismo bili baš jako pokretni u to, ključno, novovalno doba. Zagreb, uz neke gradove (Rijeka, Split) je bio naša “baza”.

A ovitke smo počeli raditi jer smo oboje pasionirani slušaći pop-rocka. Odlazili smo i danas odlazimo na koncerte, kod kuće imamo više od tisuću ploča i nekoliko tisuća CD-a. Kada bi nabrajala sve za koje smo htjeli raditi – ne znam gdje bi bio kraj. I pored svega što smo radili, uvijek je mnogo neostvarenih želja! Scena je tada bila nevjerojatno široka i šarena, pa su rezultati nama dragi i danas.

Veliki ste kolekcionari ploča i koliko mi je poznato 90 odsto izloženih omota su deo vaše kolekcije. Da li i dalje kupujete ploče i muziku slušate sa gramofona?

Mario je puno ozbiljniji diskofil od mene. Ja sam sklona uživanju u svirci, on u svim segmentima. U kući imamo sve reproduktore – od vrpce,  gramofona, CD svirača i računala. Još uvijek kupujemo ploče ili CD izdanja izvođača koje volimo, glazbe za koju je to važno. Sve inačice zadnjeg Bowievog izdanja su tu u special edition verziji.

Vrlo skup i kvalitetan gramofon male serije, zvučnici, konekcijski kablovi – da ne nastavljam, za nas je to uživancija!

Kako gledate na trend porasta prodaje ploča u svetu u poslednjih nekoliko godina, sada imamo situaciju da ih je u Velikoj Britaniji moguće kupiti i u supermarketima?

Nama je to iskreno drago. Teško nam je zamisliv svijet bez novih LP izdanja. Zvuk dobro rezane ploče na kvalitetnom gramofonu neusporediv je s bilo čime. Generacija koja je odrasla na pločama su danas kupci zrelih godina koji imaju financijsku ali i iskustvenu te emocionalnu podlogu za slušanjem kvalitetne a ne bilo kakve glazbe bio kakvog formata.

Na izložbi u Muzeju nauke i tehnike predstavljeno je više od 150 omota ploča, 23 mašine i prateća uređaja iz nekadašnjeg Jugotona koji su bili deo procesa prozvodnje gramofonskih ploča i audiokaseta, a koji se nalaze u Tehničkom muzeju u Zagrebu, knjige, plakati, plakete, fotografije, kao i video materijal iz privatnih kolekcija i dokumentacije Tehničkog muzeja iz Zagreba, koji prikazuju doprinos Jugotona domaćoj antropologiji likovne i medijske kulture i medija u doba socijalizma.

U odnosu na izložbu održanu u Zagrebu, beogradska je bogatija za dodatni fotomaterijal koji se premijerno izlaže, video snimke, spotove i reprodukciju muzike sa Jugotonovih izdanja i dokumetarni prilog o izložbi snimljen u Tehničkom muzeju u Zagrebu. U sklopu izložbe se održavaju tribine o kojima se možete informisati na sajtu muzeja.