Da li imate preko 18 godina?

Ivana Ivković: Crtež je esencijalan

O radu, putovanjima, odlukama, motivima i fantazijama.

Ivana Ivković je umetnica iz Beograda koja je već desetak godina prisutna na našoj i internacionalnoj sceni. Njena umetnička praksa se odvija u prostoru lične istorije, lične arhive. Izrazito samorefleksivan, njen rad obuhvata crtež, intervencije u prostoru, instalacije, fotografiju… Nomadski način života (putovanja, rezidencijalni boravci…) otvara prostor za upliv različitih, specifičnih kulturnih i istorijskih narativa, stvarajući veću propustljivost između granica privatnog i javnog, budući da se oseća “građaninom sveta” čime pomera crtež kao polazišni medij ka drugim medijima. Njeni crteži su ekspresivni i provokativni, instalacije vibrantne i emotivne… Model umetnice-putnice realizovan je kroz, neretko, putopisni karakter njenih radova u čijem podtekstu stoji fascinacija snagom višeznačnosti poruke.

ivana-portret

Pakuješ se, gde si sad krenula?

Krenula sam u El Bruc, to je malo selo pored Barselone i tamo ću biti dva meseca.

Odakle si se vratila, gde si poslednji put bila?

Krajem godine sam se vratila iz Bejruta, u kom sam bila dva meseca takođe na rezidencijalnom programu. Moja dugogodišnja želja bila je da vidim Bejrut i Liban, tako da sam godinu zaokružila kako valja. Bejrut je zaista ispao kao nagrada jer je bio sponzorisan od libanskog kolekcionara koje je želeo da ostane anoniman. Zanimljivo je kako je ta osoba u mom radu pročitala ili prepoznala neku predodređenost da lako pripadnem toj sredini…svi koji putuju znaju da postoje sredine kojima lakše ili teže pripadneš.

Šta je bio rad na kraju?

Bejrut je divan primer mediteranske egzotike i istovremeno jedna ozbiljna neprovincijalna sredina. Razmišljala sam puno o tome kako se u Bejrutu živi život kao da sutra ne postoji, prijatnost toga kada je u pitanju prepuštanje uživanjima s jedne strane i uznemirujući osećaj potpune nesigurnosti i ivice sa druge….život u trenutku ili život nesigurne budućnosti, okrilje koje mi je potpuno poznato. Naziv rada mi se nametnuo brzo- Like there is no tomorrow, u pitanju je site-specific instalacija, postavljena na krovu benzinske pumpe preko puta galerije u kojoj sam izlagala i koji sam iskoristila kao svojevrsnu pozornicu.

Bejrut je grad sa hiljadu lica i ono kako sam ja mogla da ga sagledam je kao da gledam film, sa blagom bioskopskom distancom koja mi omogućuje da se prepustim, ali ne i upustim u prebrza ili banalna tumačenja sredine koja je toliko slojevita.

LIKE THERE IS NO TOMORROW Site specific instalacija, Bejrut, Liban, 2015

LIKE THERE IS NO TOMORROW Site specific instalacija, Bejrut, Liban, 2015

Zauzeta si tokom cele godine, imaš ugovorene rezidencijalne boravke za celu godinu, svuda na svetu.

U pravljenju rasporeda i biranju rezidencija tokom godine ima discipline, odgovornosti i rada, ali u mojoj unutarnjoj klackalici rezidensi su zapravo produkt bežanja, recimo svojevrsni model eskapizma, kako bi se izbegla nepovoljna realnost, a ne znam zašto je ona uvek nepovoljna…

Ali kada sam prinuđena da sagledam kontinuitet u svom radu, i sam rad kao kontinuitet, vidim kako sve logično proističe jedno iz drugog. Naravno, potpuno mi je jasno da nikada neće doći trenutak kada ću prestati da preispitujem smisao svega ovoga, svrhu.

Kako je došlo do toga da izabereš takav put?

Unutrašnji nemir je stvorio uslove za nomadski život, a u svom profesionalnom životu nikada nisam želela da se vezujem za samo jedno mesto.

Kako uopšte funkcionišu rezidencije, što na licu mesta, što pre samog boravka, kako se konkuriše, kako se bira?

Za umetnika je bitno da makar na početku bude u nekom kontekstu. Biti u sistemu i proći kroz sistem je vrsta razvijanja; nagrada koju sam dobila na kraju svog školovanja, za koju mi je intimno drago jer sam je dobila za crtež, omogućila mi je prvi rezidensi, tj. dvomesečni boravak u Dizeldorfu. Prepoznala sam vrednost takvog modela i dalje se aktivirala sama. Uglavnom za rezidencije konkurišem, desi se da me neko pozove, ali to je retko. Recimo da postoji sistem rada, dva meseca godišnje provedem samo konkurišući. Iz povremenih prilika da razgovoram sa članovima različitih žirija shvatila sam da se umetnici često biraju intuitivno. Činjenica da neko ima više umetničkih rezidensija u svojoj radnoj biografiji verovatno pomaže da lakše dobije i sledeći, jer se kroz to vidi da smo sposobni da privremeno živimo u novoj i nepoznatoj sredini, sa više ljudi, i da u radu pod pritiskom proizvedemo nešto. Naravno iskustvo mora da se stekne, i za to je potrebno upornosti, posvećenosti odnosno da se puno konkuriše. U proseku godišnje dobijem 3 ili 4 rezidensija, nekad i više, ali od nekih moram i da odustanem.

 Turtuk, Leh, India, 2014

Turtuk, Leh, India, 2014

Gde si najviše iskočila iz svega poznatog?

U Indiji. To jeste kliše, ali tamo se doslovno iskoči iz svega poznatog. Indija je opozitna vrednost skoro svega što sam do tada poznavala… Iako sam i ranije imala prilike da se srećem za drugačijim kulturama, Indija je zaista bila najveći izazov u svakom smislu. Na Himalajima mi je bilo fizički najzahtevnije, nadmorska visina i ekstremni uslovi vožnje po putevima koji se teško mogu tako nazvati. Ali takav je valjda put do lepote (smeh), do neverovatnih prizora kakvi su jezero Pan Gong, selo Turtuk ili neki budistički hramovi. Tamo sam, između ostalog, osetila i nešto što nazivam “prinudnim zenom”, a što je posledica smanjenog dotoka kiseonika. Prinudni zen- stanje primirenosti, utišanih misaonih i emocionalnih tokova koje nas upućuje na boravljenje u trenutku, koji se produžava, traje…. izmenjen doživljaj protoka vremena.

Drugo ekstremno putovanje bilo je u Maroku, u Sahari, dva meseca života u berberskom selu Tissardmine- duboko u pustinji, na granici Maroka i Alžira, gde većina stanovnika živi nomadski život bežeći od vrućina u Atlas planine…

Pričajmo malo o motivima, otkuda toliko egzotike, bila si na svim tim mestima? Halucinantni su, ima varke, zavođenja. Koliko je tu fantazmagoričnog?

Uvek kada bih se bavila određenom geografskom teritorijom, određenom kulturom, i kada bi moji crteži bili inspirisani nekim mestima, ja bih do njih posle toga i došla, kao da me ona prizovu. U tome ima mnogo iracionalnog, kolektivno nesvesnog… Alegorični svet na mojim crtežima funkcioniše na nekom nivou kog sam manje svesna. Tu zahvatam nešto što ne obrađujem racionalno. Ne kontrolišem svoje motive, oni izlaze sami i kreću se slobodno.

FIRE Site specific instalacija, Manastir Arkadi , Krit, Grčka, 2015

FIRE Site specific instalacija, Manastir Arkadi , Krit, Grčka, 2015

Česti su kontrasti?

Moj rad je eklektičan, što objašnjava česte kontraste tj. kontekste koji spajaju nespojivo, istorijski i geografski udaljene kulture, suprotstavljene emocije i osećanja… Shvatam to kao potrebu da pronađem nešto univerzalno, jer me to teši. Valjda je to iz silne želje da se ne osećam usamljeno.

Zanimljiva je erotičnost u radovima, ima mraka. Eros-tanatos, kao motiv, kao tema?

U procesu rada FIRE na Kritu sakupljala sam odbačene neonske reklame i slova, između ostalih reklama pronašla sam sedam velikih plavih slova od klirita, uspela sam da od ponuđenih slova napravim kombinaciju samo za dve reči na engleskom jeziku- EROS i LIER, onaj koji leži… za postavljanje svojih instalacija bio mi je omogućen pristup manastirima i crkvama iz Vizantije u regiji Amari, a u jednoj od crkava, kako se veruje, leže mošti pisca Georgiosa Hortatzisa (kraj 16. i pošetak 17. veka) čije je delo Erofili najpoznatija i najigranija tragedija u Kritskom pozorištu….

Erotičnost je u mom radu uvek prisutna, seksualno je uvek otvoreno.

A kada je reč o angažovanim temama?

Nisam sklona da o svom radu mislim kao o aktivizmu. Radi se o empatiji, o ličnom proživljavanju, ali moja namera nije da plasiram određeni stav. Raušenberg kaže “…ako postoji jako osećanje ono će se i videti. To je jedini put kojim politička scena može naći mesto u mom radu”… i sa tim mogu potpuno da se saglasim.

Poruka, tekst, rečenica, o kakvom je inkorporiranju reč?

Intimno sam uvek želela da pišem. Kratko sam studirala filozofiju koju sam napustila, a kako sam lenja da pišem u kombinaciji sa mojim temperamentom ja postadoh nekakav laki filozof (smeh). Dakle uvek postoji komentar, ali je i crtež komentar, jer su moji crteži često u formi dnevničkog zapisa. Ne radi se uvek o inkorporiranju. Poruka je neretko sama po sebi rad zbog načina na koji je tretirana u materijalu… Na primer kada je reč o crtežu, ispisivanju teksta prilazim crtajući ga.

Lightboxovi, svetlo, prostor- tekst?

Lightboxovi su došli kao logična posledica moje opsesije gradskim neonima i urbanim pejzažem. Na primer izložba 61 days in Harlem, inspirisana boravkom u Njujorku, bavi se porukama koje sam viđala u metrou svakoga dana. Interesantno je koliko su te sveprisutne poruke bogate značenjima i kako se ona menjaju i usložnjavaju kada ih odvojimo od reklamne slike… Lightboxovi su se desili paralelno sa radom na fotografiji, to je bio jedan period istraživanja koji ne bih lako odbacila, period naslanjanja na druge umetnike…

Kakvo je mesto crteža u trenutku koji pripada novim medijima?

Značaj crteža je esencijalan. Crtež je potpuni reprezent osobe i njenih mogućnosti, tendencija, vrednosti, ukusa. Posmatrajući crtež ti kao da nekome zaviruješ u intimu na brzaka. Crtež je EKG, nema varke.

Uspešna si umetnica, prihvaćena od ovdašnje scene i kritike i publike, ali si uspežna i na trzištu, je l’ to teško izvesti, i koliko se uopšte svesno ulazi u to?

To je vrlo teško pitanje, ne razmišljam o sebi kao o uspešnoj. Uspeh se stalno vezuje za neke fakte kojima se definiše. Uvek je kod umetnika aktuelno pitanje finansijskog ostvarenja odnosno prihvatiti da merilo uspeha nije nužno vezano za finansijski uspeh. Verujući u nešto, i radeći na tome ti mu sam daješ značaj, vrednost. Potrebna je ogromna količina verovanja da bi se bavilo ovim poslom.

Kako strukturiraš dan?

Da bi se nešto stvorilo neophodno je da postoji neka vrsta dokolice.

Da li je biti umetnik posao?

Jeste posao.

Na čemu sada radiš?

Već neko vreme se osećam preplavljeno iskustvima i doživljajima i u nameri da nešto sa tim uradim počela sam da pravim seriju knjiga koje nezvanično nazivam- alternativni vodiči. To su zapravo putopisi (fotografije i priče) o zemljama koje sam obišla, i koji uključuju i moje radove nastajale kao reakcija na njih. Zamislila sam to kao ediciju od 13 naslova, i upravo radim na prva dva.

O čemu fantaziraš?

Najčešće ne o radu (smeh).

UNTITLED ( Ghosts within us ), 2012 Ambijentalna instalacija, 200kg suvih šljiva, crtež na zidu Geozavod, Beograd

UNTITLED ( Ghosts within us ), 2012 Ambijentalna instalacija, 200kg suvih šljiva, crtež na zidu Geozavod, Beograd

 

Lajkuj:

Ostavite komentar:

Slični članci: