Život kroz kadrove: Intervju sa sarajevskim fotografom Arminom Gracom

Rekla bih da kroz svoje ulične i dokumentarne fotografije sarajevski fotograf Armin Graca, sa trenutnom adresom u Beogradu, na fenomenalan način beleži poetiku realnosti. Njegovi radovi istovremeno oslikavaju i sanjivost i sirovost našeg sveta – upravo u ovome se ogleda njegov talenat i ono što ga izdvaja iz okeana hiperprodukcije danas.

Upravo je iz tog razloga Armin prošle godine osvojio prvu nagradu na Briselskom festivalu ulične fotografije i Grand Prix i Prvu nagradu na Sarajevo Photography Festivalu. Predstojeći festival u Sarajevu bio je povod za naš razgovor, ali i teme autentičnosti, saveta za mlade fotografe i budućih planova.

Koji su tvoji glavni inspirativni elementi, kada je u pitanju dokumentarna i ulična fotografija?

Rekao bih da su glavni elementi ljudi i okruženje. Ljudi su osnovni pokretač u mojoj fotografiji jer su nosioci priča, emocija i životnih iskustava. Trudim se prikazati suštinsku povezanost između čovjeka i okruženja. Jer na kraju krajeva, okruženje je odraz onoga što jesmo.

Armin Graca, foto: Vladimir Živojinović

Koje teme ili motive najviše istražujete kroz svoj rad?

Kroz svoj dokumentarni rad najviše istražujem teme individualnog i kolektivnog identiteta. Moj dokumentarni projekt „Points of Impasse” fokusira se na propitivanje kako politička podeljenost utiče na individualne i kolektivne percepcije. Projekt kroz fenomen međuentitetske linije istražuje trajne posljedice rata u Bosni i Hercegovini i skreće pažnju na podjele i nefunkcionalnost u zemlji.

Da li pri svakoj fotografiji želiš da preneseš određenu emociju ili poruku, ili sebe posmatraš kao nekog ko beleži određene trenutke u vremenu?

Trudim se da prenesem više od samog trenutka. Za mene su emocija, boja i složenost ključni elementi koji oblikuju svaku fotografiju koju stvaram. Te tri komponente su zapisane u mojim bilješkama kao vodiči, odnosno motivi koji me vode kroz proces fotografisanja.

Na koji način postižeš to da tvoje fotografije budu autentične i prepoznatljive u moru fotografija koje se danas stvaraju?

Cilj mi je da fotografišem što više mogu, bilo da radim na dokumentarnim projektima ili fotografišem ulice. Ključni dio mog procesa je fizičko stvaranje kroz štampanje fotografija i postavljanje istih na zid. Na taj način, mogu da gledam svoj rad svakodnevno i da ga detaljnije analiziram i mijenjam redoslijed po potrebi. Pored toga, pridajem veliku važnost mojim bilješkama uz fotografije, gdje bilježim koji motivi se ponavljaju, na šta se trebam fokusirati, te šta treba popraviti ili promijeniti. Na taj način pokušam da izgradim svoj stil. Da li uspjevam u tome? Ne znam, ali uživam u procesu.

Prošle godine si osvojio glavnu nagradu na Sarajevo Photography Festivalu. Kako je ova nagrada uticala na tvoju karijeru?

Velika je čast kada vam neko prepozna rad i pritom ga nagradi. Osvojena glavna nagrada na Sarajevo Photography Festivalu prošle godine zaista je bila veliki podstrijek za mene. Od tada, mogu slobodno reći da fotografišem više nego ikad. Iako profesionalno više ne živim isključivo od fotografije, pa stoga nagrada nije imala značajan direktni uticaj na moju karijeru u smislu finansijske ili poslovne koristi. Posebna čast za mene je bila što sam tu nagradu osvojio u mom rodnom gradu. Potaknula me je da još više radim, istražujem i razvijam se kao fotograf. U suštini, to je pojačalo moj lični motiv i strast prema fotografiji, što mi je izuzetno važno.

Kako vidiš razvoj fotografije u Sarajevu i šire u regionu, i koje su najveće promene koje si primetio u poslednjih nekoliko godina?

Nažalost, sarajevska scena je prilično mala i karakteriše je izražena sujetnost među fotografima. Posmatrajući je dugoročno, primjetno je da ne postoji čvrsta zajednica, već su prisutne manje grupe koje se drže zajedno i međusobno komuniciraju. Generalno, čini se da fotografi ne ulažu dovoljno truda koliko bi mogli. Kako u sebe, tako i u zajednicu. Međutim, jedan od svjetlih primjera koji pokazuje kako se stvari mogu kretati u pozitivnom pravcu jeste Sarajevo Photography Festival. Ovaj festival je za relativno kratko vrijeme postao mjesto okupljanja fotografa, ne samo iz Sarajeva već i iz cijelog svijeta. U samo četiri godine, organizatorke su postigle mnogo, stvorivši platformu koja ne samo da promoviše fotografiju, već i pomaže u izgradnji potrebne zajednice. Festival je primjer kako se, okupljanjem oko zajedničke strasti prema fotografiji, može prevazići individualni ego i raditi na kolektivnom napretku.

Koji savet bi dao mladim fotografima koji žele da se afirmišu na fotografskoj sceni, posebno na Balkanu?

Prvo i osnovno, mladim fotografima bih savjetovao da dobro razmisle žele li zaista živjeti od dokumentarne fotografije. U praksi, to često znači da će primarni izvor prihoda zapravo dolaziti iz komercijalne fotografije. Dokumentarna fotografija je divna i važna, ali njome samo rijetki autori mogu solidno zaraditi. Stoga, ukoliko se odlučite za ovaj put, važno je da budete spremni na mukotrpan rad i konstantno žongliranje između komercijalnih zadataka i ličnih projekata. Kada odlučite da ste spremni za takav izazov, postavite sebi pitanje svaki dan: „Šta sam danas uradio/la za svoju fotografsku karijeru?”

Napredak ne mora uvijek biti kroz sam čin fotografisanja. Tu spadaju i uređivanje fotografija, organizacija arhive, istraživanje tržišta, gradnja odnosa sa klijentima, marketinške aktivnosti, i pored svega navedenog, rad na ličnim projektima. Sve ovo zahtjeva mnogo odricanja i često dolazi sa nesigurnim financijskim prilivom. Iz ličnog iskustva, nisam se najbolje snašao u komercijalnom svijetu fotografije, te sam odlučio da ne živim primarno od fotografije. Međutim, to ne znači da ne trebate pokušati ako osjećate strast prema ovoj profesiji. Moj savjet mladim fotografima bi bio da uspore i ne dozvole da njihov proces završava objavom fotografije na socijalnim mrežama. Važno je da svoje radove štampaju i posmatraju ih kao dio serije, da pronađu temu koja ih istinski zanima i posvete joj se. To je put ka stvaranju značajnog i ličnog opusa koji može privući pažnju na fotografskoj sceni.

Koji su ti planovi i projekti za budućnost, i da li ima neka tema ili ideja koju bi posebno želeo da istražiš kroz svoju fotografiju?

Planiram nastaviti aktivno fotografisanje ulica Beograda. Što se tiče krajnjeg rezultata ili forme, još uvijek nisam odlučio, ali organizacija izložbe i izrada fotozine-a su mi stalno u mislima. Takođe, prioritet mi je da konačno završim svoj dugogodišnji dokumentarni projekt „Points of Impasse”. Pored toga, pripremam rad za grupnu izložbu Then and Again u Solunu, koja će se održati 23. maja.

*Naslovna fotografija: Vladimir Živojinović