Priča o najboljem evropskom plejmejkeru
Magične poteze Miloša Teodića ponovo ćemo gledati na evropskim parketima. Ali pre toga momak iz Valjeva će predvoditi reprezentaciju do, nadamo se, još jedne svetske medalje.
U razgovoru sa svojim poznanikom iz Valjeva, na pomen imena Miloša Teodosića, rečeno mi je: „Vidi, kod nas imaš deo grada koji se zove Kosančića venac, to je deo starog dela grada Tešnjara. Tu su rođeni najbolji valjevski košarkaši, Braća Kovačević, Mihailo Piček, Duško Đukanović Šuška i mnogi drugi. Kažu da Čačani imaju najbolji šut, ali ja tvrdim da smo mi bolji. Ne postoji niko ko je igrao basket na terenu Pete osnovne škole da nema odličan šut. Tu je Teo napravio svoje prve korake.“
Bez želje da ulazim u preterano veliku analizu da li su bolji šuteri Valjevci ili Čačani, kapiten naše košarkaške selekcije je od klinca, koji je stasavao pod dirigentskom palicom Milovana Teofilovića, postao jedan od najboljih plejmejkera Evrope, a ujedno širokoj košarkaškoj publici se predstavio neverovatnom lucidnošću i fantastičnim pregledom igre. Da li zbog činjenice da je od klinačkih dana i igranja basketa sa svojim bratom, treniranjem fudbala i rukometa, pored košarke, to sada nije ni važno, mada je upravo prvi Teov trener govorio da je bavljenje različitim sportovima kod Miloša i imalo za posledicu da postane toliko kreativan i na košarkaškom terenu.
„Kada si mali, sve te vežbice koje radiš – ja sam kao mali i rukomet trenirao – sve to pomogne da se u nekom trenutku kockice sklope i dobiješ na nekom kvalitetu. U ovom slučaju je to dodavanje. Sigurno da to ima nekog uticaja, da li jedan ili sedam odsto, to već ne znam“, izjavio je Teodosić u jednom od svojih intervjua.
Nije dugo trebalo da se jave ljudi iz Železnika, koji su prepoznali njegov talenat i želeli da ga dovedu u Beograd. Kod Miloša dileme u tom momentu nije bilo. Jedini problem je taj, što se postavljalo pitanje, da li je on kao 14-godišnjak spreman da napusti svoje rodno mesto i napravi veliku promenu u svom životu. Uz podršku pre svega oca koji je živeo sa njim u Beogradu , a ujedno majke i brata, Miloš je započeo ozbiljnu košarkašku karijeru, koja ga je vodila kasnije od Atine, preko Moskve do Los Anđelesa.
Nije lako pisati o košarkašu koji još uvek aktivno igra, i o čijoj karijeri se skoro sve zna. Lično, za mene je jedna asocijacija na Teodosića, pokušaji da se domogne titule u Evroligi, što je na kraju i uspeo noseći dres kluba iz Moskve u onom sjajnom finalu u Berlinu protiv Fenerbahčea. Druga asocijacija mi je njegova nestvarna partija protiv Slovenaca u polufinalu Evropskog prvenstva 2009. godine. I pod rednim brojem tri (mada uopšte ne mora da se ide tim redom), trojka preko Garbahose u 1/4 finala Svetskog šampionata u Turskoj 2010. godine, propraćena oduševljenjem Slobodana Šarenca.
No, da krenemo priču od crveno-belog dela Atine u kojem je Miloš proveo četiri godine, igrajući protiv najboljih igrača na svojoj poziciji, a samim tim dobio priliku da zakorači na evropsku košarkašku scenu.
„Sećam se da smo godinu dana pre toga, na jednom treningu, Rašić i ja šutirali trojke i govorili ’Macijuskas, Macijuskas’, a zapravo se dogodilo da ja baš dobijem priliku da sa njim igram u istoj ekipi i da mu dodajem lopte.“
Za četiri godine igranja u Olimpijakosu, do titule šampiona Grčke nije uspeo da dođe. Panatinaikos, Željka Obradovića, bio je nepremostiva prepreka za košarkaše iz Pireja. Osvojena su dva kupa Grčke i doživljen poraz u finalu Evrolige 2010. godine od Barselone.
„Meni je lično mnogo značilo da na parketu igram protiv Dijamantidisa i Spanulisa, koji su obeležili evropsku košarku u prethodnih 15-ak godina. To mi je pomoglo da se razvijem kao igrač. Panatinaikos je bila ekipa koja je, po mom mišljenju, tih sezona, imala jedan od najjačih timova u prethodnih 20 godina. Iza mene su četiri sjajne godine u Olimpijakosu, i sve to mi je dodatno pomoglo kasnije u Moskvi.“
Možete pronaći, sad već čuvenu Miloševu rečenicu, da on nikada ne bi trenirao igrača kao što je on sam. Nije lako obuzdati nekog sa toliko količinom lucidnosti, a taj „problem“ se upravo pojavio kada je Teo u CSKA trebao da otpočne svoju saradnju sa Etoreom Mesinom. Na kraju krajeva, svaki trener ima svoju filozofiju igre, i uvek je potreban period prilagođavanja, da nešto „klikne“, pa da stvari dođu na svoje. Tako je bilo i u slučaju našeg reprezentativca i italijanskog stručnjaka.
„Mislim da je bilo dosta onih koji su smatrali da Mesina i ja nećemo moći da sarađujemo. U početku to sve nije išlo glatko, ali vremenom kada je on meni rekao šta očekuje od moje igre, i kada sam ja pokazao šta mogu da pružim, sve je krenulo kako treba“, izjavio je Teodosić.
I, upravo dolazimo do one asocijacije sa početka ove priče. Teov pokušaj da dođe do trofeja Evrolige. Najbolniji poraz u klupskoj karijeri je doživeo u finalnom okršaju fajnal-for turnira 2012. godine u Istanbulu. Pri rezultatu 61:60 za Moskovljane, na desetak sekundi do kraja meča, Šiškauskas promašuje dva slobodna bacanja i ostavlja sasvim dovoljno vremena za, već čuvenu, kombinaciju Spanulis-Printezis. Šok i neverica za igrače CSKA. Nije vredelo ni Teovih 18 poena na toj utakmici.
U sezonama koje su usledile CSKA je dolazio do same završnice, ali konačan cilj nije ostvaren. Teodosić nije želeo bez trofeja Evrolige da se otisne put Amerike, u kojoj su ga košarkaški sladokusci želeli videti, kako svojim asistencijama osvaja navijače sa druge strane Atlantika.
Prava prilika je dočekana 2016. godine u Berlinu, kada je ekipa sa klupe predvođena Dimitrisom Itudisom, a na parketu, Teodosićem i De Koloom, savladala Fenerbahče u neverovatnom finalu, koje je vrlo lako moglo da bude ponovljeni scenario finalnog okršaja sa Olimpijakosom šest godina ranije. Ovaj put, uz sreću koja je Moskovljanima donela produžetke, trofej Evrolige je završio u rukama našeg kapitena.
View this post on InstagramThank you @gazzettadellosport! It's a great honor!
A post shared by Miloš Teodosić (@milosteodosic4) on
Posle toga dolazi dugo očekivani Milošev odlazak u NBA. U priči su bili Čikago Bulsi, ali je Teo na kraju obukao dres LA Klipersa. Njegov stav je bio jasan. Epizodnu ulogu nije želeo. Ako će već da igra u NBA ligi, onda želi da to bude u timu koji će mu dati minute. Klipersi su delovali kao odličan izbor, pre svega što Milošev talenat i pregled igre može savršeno da bude uklopljen sa igračima kao što su Blejk Grifin i Deandre Džordan.
Pitanje koje se postavljalo je, da li je Teodosić zakasnio sa svojim odlaskom u Ameriku i da li on ima telo koje može da izdrži sve te napore.
Bajka je počela onako kako su svi priželjkivali. Ali usledila je povreda stopala koja ga je odvojila sa parketa. Lu Vilijams je počeo da pruža neverovatne partije. Blejk Grifin je trejdovan u Pistonse, što je dosta uticalo i na konfiguraciju same ekipe. Iz Teodosićevih intervjua se videlo da je i on sam smatrao da je put najjače lige na svetu trebalo otići ranije. U prvoj sezoni je odigrao 45 utakmica, njegove asistencije su završavale u hajlajtsima, ali Teova druga sezona nije ispunila očekivanja.
„Došao sam, video sam kako to izgleda, i nekako… više uživam i lepše mi je da igram u Evropi.“
Raskid saradnje i povratak na Stari kontinent. Statistika kaže da je Teodosić tokom svog boravka u Klipersima odigrao 60 mečeva i prosečno davao osam poena i beležio četiri asistencije po meču. Pogledajte Jutujub. Neke su zaista neverovatne.
Što se tiče nastupa za nacionalni tim, generacija ’87. kojoj pripada, u mlađim kategorijama je bila praktično nepobediva. Prvo veliko nadmetanje sa seniorskom selekcijom je bilo Evropsko prvenstvo 2007. godine kada su „Mokini moskitosi“ zauzeli poslednje mesto u grupi iza Grčke, Rusije i Izraela. Tada su neki novi klinci obukli dres reprezentacije Srbije, i postali okosnica ekipa koja je samo dve godine kasnije uspela da dođe do samog finala.
„Kada pričamo o seniorskoj košarci, Duda je ne samo od mene nego i od cele generacije koju smo u tom trenutku imali u reprezentaciji, napravio bolje košarkaše i dobre ljude. Na neki način nas je vaspitao. Mnogima je pomogao u karijeri i kada je trebalo u privatnom životu… Ne prođe situacija kada se jedan, dva ili tri igrača skupe iz te generacije da se Duda ne citira na ovaj ili onaj način. On je ostavio veliki pečat i na mene i na celu generaciju.“
Evropsko prvenstvo 2009. godine i selekcija koja je predvođena Dudom Ivkovićem došla je do finalnog meča i srebrne medalje.
Teodosićeva noć, kada je u medijima proglašen za naslednika Saleta Đorđevića, desila se u meču polufinala protiv Slovenije, kada je koš protivnika zatrpao sa 32 poena, šutirajući trojke 6/10.
Da li je opravdano reći, poput nekih komentatora, da je tom partijom stupio na evropsku scenu, nije na meni da donosim odluku. Ali to je jedna od onih utakmica koja obeleži karijeru.
Lidersku ulogu je preuzimao u godinama koje su usledile. Mada, i to je došlo nekako prirodno. Trojka preko Garbahose, kao pravo umetničko delo, u 1/4 finala SP u Turskoj je jedan od onih poteza koji će Teodosića svrstati u red velikana naše košarke, jednog dana, kada odluči da kaže dosta ovoj igri. Izraz lica smiren, hladnokrvan, dok lopta kao kap prolazi kroz obruč. Neverovatna je ta Miloševa smirenost, koja bi nekima delovala kao i nezainteresovanost za igru, ako ga posmatrate tokom samog meča. Tiha voda breg roni…i nije sve kako spolja to izgleda.
„Kao klinac, svaki put kad bih izgubio – bilo fudbal, basket ili karte – ja bih plakao i nervirao se. U jednom trenutku sam shvatio da sam plakanjem i nervozom činio uslugu onom ko igra protiv mene. Shvatio sam da ja njemu dajem na samopouzdanju. I radio sam mnogo na tome da ne pokazujem emocije, bez obzira na to šta se događa.“
„Ta trojka i milion drugih situacija, to su situacije kada mi dođe da iskočim iz kože, ali naučio sam da se iskontrolišem, smirim i zadržim sve u sebi. A to možda nije dobro.“
View this post on InstagramA post shared by Miloš Teodosić (@milosteodosic4) on
Teo se vratio u Evropu. Sam kaže da se tu najbolje oseća. Uzeo je pauzu do leta kako bi se na najbolji način pripremio za predstojeće Svetsko prvenstvo u Kini , a potom i za novu klupsku sezonu. Čiji će dres obući? Efes, CSKA, Olimpijakos, Makabi? Uostalom, ni to nije toliko važno. Magija u rukama mađioničara iz Valjeva će se ponovo gledati na parketima Evrolige. Ali, pre svega toga, kapiten mora da predvodi naše momke na još jednom velikom takmičenju. Čekamo novo finale protiv Amerike.
Tagovi:
Slični članci:
- Kako je David postao Terminator?
Kako je David postao Terminator?
Kako je Horhe Martin uspeo da osvoji titulu u Moto GP šampionatu!
- Održan prvi Iskra Trail na Kosmaju
Održan prvi Iskra Trail na Kosmaju
Trka je bila idealan način za proslavu početka leta u šumovitom okruženju, ali i promociju rekreativnog trčanja u drugačijem okruženju.
- Logo Svetskog prvenstva 2026. u slavu fudbala i različitosti
Logo Svetskog prvenstva 2026. u slavu fudbala i različitosti
- Da li je ovo najružniji fudbalski dres u istoriji naše reprezentacije?
Da li je ovo najružniji fudbalski dres u istoriji naše reprezentacije?
- Pariz 2024: Velikani Olimpijskih igara
Pariz 2024: Velikani Olimpijskih igara
Očekujemo spektakularna takmičenja, nove rekorde i nove heroje na borilištima u Francuskoj.
- Može li Dejan Savić da vrati Ajkule u vrh?
Može li Dejan Savić da vrati Ajkule u vrh?
Poslednju medalju Crna Gora je osvojila 2020. na Evropskom prvenstvu u Budimpešti i zadatak trofejnog stručnjaka je da ovu reprezentaciju vrati na put uspeha.
Lajkuj: