Da li imate preko 18 godina?

O filmskim i drugim (medijskim) stvarnostima

Izbor filmova koji propituju granice između realnog i audiovizuelnog sveta.

Svaki medij na ovaj ili onaj način menja kako percipiramo realnost. Film je umetnost koja najviše sliči stvarnosti, zbog toga svoje sposobnosti da prikaže predmete, kretanja i okruženje na sličan način na koji ljudi percipiraju sopstvenim okom. Kako su se audiovizuelni mediji razvijali, tako se razvijao i njihov uticaj na odnos prema doživljaju realnosti, posebno kad je reč o televiziji koja danas preuzima nove oblike (razmislite, na primer, da li u stvarnom svetu više percipirate objekte i situacije koje su „instagramabilne“ ili da li uopšte svesno pravite tu podelu u glavi i pre nego što uzmete telefon u ruke).

Granica između audiovizuelnih umetnosti i medija i stvarnosti je prilično propustljiva, kako su te dve sfere u konstantnom dijalogu i bezmalo utiču jedna na drugu. S jedne strane, medijske i umetničke tehnologije se razvijaju u smeru sve uspešnije replike stvarnosti – poput VR-a, a sa druge, stvarnost je sve više medijatizovana i kroz klasične i nove medije, ali i kroz obrasce percepcije koje su ljudi usvojili pod njihovim uticajem i po kojima funkcionišu čak i kad ti mediji nisu direktno prisutni. Lista koja sledi sadrži filmska ostvarenja koja na ovaj ili onaj način preispituju medijske, subjektivne i „stvarne“ stvarnosti.

Trumanov šou (The Truman Show, 1998) 

Zamislite da shvatite kako je ceo život zapravo televizijska emisija, da su kamere svuda i prate svaki vaš pokret i da se sve što se dešava događa samo zbog predstave. Upravo to je ono što se dogodi Trumanu (Džim Keri) i što je glavna premisa filma čiji je narativ postao veoma poznat kutak savremene popularne kulture. Trumanov šou je anticipirao eksploziju reality show programa i preispitao prekoncepcije onoga što smatramo realnim. Jedno od mogućih tumačenja ovog filma u sadašnjem trenutku je vezano i za činjenicu da smo svi mi kroz društvene mreže postali kreatori reality show sadržaja koji, za razliku od Trumana, svesno menjaju popularnost za privatnost.


Rođene ubice (Natural Born Killers, 1994)

Film prati dvoje masovnih ubica u Americi koji postaju medijska senzacija. Snimljen je u post-modernističkom stilu, kombinujući razne filmske i televizijske žanrove, od sitkoma, true crime emisija do aluzija na filmove Novog Holivuda, a sve u cilju potcrtavanja određene veštačkosti medijski kreirane stvarnosti. Miki (Vudi Harelson) i Malori (Džulijet Luis) su možda najpoznatija adaptacija Boni i Klajd narativa, a predstavljeni su kao masovne ubice superzvezde, koji imaju svoje fanove širom zemlje i čija je mitologija upravo uspostavljena posredstvom televizije. Zanimljivo je da je ovaj film izazvao i talas copycat ubica koji su, inspirisani glamurom para Noks, pokušali to da dožive i u stvarnom životu.

Adaptacija. (Adaptation., 2002)

Jedan od mojih omiljenih filmova, Adaptacija, jeste priča o scenaristi Čarliju (Nikolas Kejdž) koji se muči sa pisanjem scenarija po knjizi Kradljivac orhideja autorke Suzan Orlin (Meril Strip). Adaptacija je metafilm nastao po metascenariju Čarlija Kofmana koji je odlučio da napiše scenario o svom iskustvu piščeve blokade, preuveličavajući stvarne događaje i dodajući sebi izmišljenog brata blizanca Donalda. Nekoliko nivoa realnosti se prepliću, od one vanfilmske o kojoj film govori, preko specifične filmske realnosti koja nastaje posredstvom samosvesne naracije, do subjektivne realnosti glavnog lika.

Sveti motori (Holy Motors, 2012)

Film Leosa Karaksa iz 2012. počinje scenom u kojoj se reditelj budi u sobi pored aerodroma i otključava vrata koja ga vode u bioskopsku salu gde svi gledaoci zapravo i ne gledaju – sede zatvorenih očiju. Ostatak filma prati glumca Oskara (Denis Lavon) koji tog dana ima 9 „sastanaka“ na koje ide belom limuzinom sa zamračenim prozorima, a ovo vozilo je u isto vreme garderoba, šminkernica i sala za probe. Sastanci predstavljaju poetične i bizarne situacije za koje nismo sigurni da li pripadaju realnosti ili nekom audiovizuelnom narativu čiji kontekst možemo samo da pretpostavimo. Glavni lik „stvarnom“ svetu ima pristup samo kroz ekran u limuzini, posmatrajući ulice kroz koje u tom trenutku prolazi. Iako je odnos između stvarnosti i filma interpretiran na potpuno drugačiji način nego u Trumanovom šou, nit koja im se može uzeti kao zajednička je opažanje da su kamere svuda oko nas – trebalo bi da se ponašamo u skladu sa time.

Videodrom (Videodrome, 1983)

Videodrom Dejvida Kronenberga je sci-fi horor koji na sledeći nivo podiže pitanje negativnog uticaja televizijskog nasilja na um gledaoca. U centru radnje se nalazi Maks Ren (Džejms Vuds), vlasnik male kablovske stanice u Torontu, koji svojim gledaocima nudi ekskluzivne sadržaje – od prikaza eksplicitnog nasilja do meke pornografije. Jednog dana slučajno nailazi na Videodrom – televizijski program čiji je jedini sadržaj prikaz mučenja. Nakon toga počinju da mu se dešavaju razni prodori te televizijske emisije u stvarnost (ili bar njegov doživljaj stvarnosti), koji razbijaju jasno postavljenu granicu koja je do tad postojala.

Priče koje naša kinematografija (ni)je ispričala (Histórias que nosso Cinema (não) Contava, 2018)

S obzirom na to da je u toku Beldocs, htela sam u ovu listu igranih filmova da ubacim i brazilski dokumentarac Priče koje naša kinematografija (ni)je ispričala (koji je bio deo programa prošlogodišnjeg festivala) baš zbog njegovog specifičnog tretmana odnosa realnosti i filma. Ovaj dokumentarac govori o periodu vojne diktature u Brazilu koja se desila od 1964. do 1985. godine, i to isključivo kroz arhivske snimke popularnih filmova iz tog vremena – pornočančada. Pornočančade su endemski filmski žanr koji je nastao spajanjem američkih B filmova i italijanskih erotskih komedija i koji je zajedno sa vojnom diktaturom otišao u prošlost. Koristeći igrane filmove kao dokument istorijske i društvene stvarnosti, rediteljka Fernanda Pesoa je ovim filmom obelodanila duboku uvezanost filma i realnosti.

Realnost (Reality, 2014)

Vrlo duhovit film Kventina Dupjua iz 2014. godine centrira radnju oko reditelja koji ima 48 sati da pronađe savršeni jauk bola da bi uspeo da potpiše ugovor za sci fi film u kom video rekorderi napadaju ljude. Nadrealna priča o realnosti nas kroz film i jednu kasetu pronađenu u stomaku divlje svinje vodi da preispitamo samu prirodu onoga što nazivamo „realnost“. Ne bih dalje otkrivala o čemu se radi, ali sigurno je da će vas ovaj film ostaviti u dobrom raspoloženju i sa mnoštvom pitanja.

Lajkuj:

Ostavite komentar:

Slični članci: