Da li imate preko 18 godina?

Biblioteka Marka Tomaša

Knjige koje zauzimaju prve redove na policama ne tako posvećenog knjižničara, koji je pesnik čak i u susretu sa tuđim knjigama. O izvanrednim stilistima, inovativnim strukturama i običnim sudbinama.

13
0

U jednoj pesmi Marka Tomaša u njegovu biblioteku useljava se smrt. Mada, Marko Tomaš često piše o smrti, a zapravo peva o strahu. On govori o mrtvim stranama, a ipak priča o životu. Marko Tomaš inače sebe u pesmama opisuje kao hedonistu, usamljenog boema, a zapravo je sebe najbolje predstavio u pesmi „Fotografija“.

zastrašujuće je koliko ličim
na tog čovjeka
potpuno identične tamne oči
i podozriv pogled
isti visoki zalisci kosa poluduga
zabačena iza ušiju
i povijen nos i brada i usne tanke
kao stisnute u ljutnji
pa onda bore savršeno jednake
krivulje kao preslikane
ali ipak najviše od svega oči taj pogled
crn tako mračan
kao da smo gledali jedne iste stvari.

Iako smo se prethodno sreli u Beopolisu, ova nesavršena veza između poezije i tradicije, beleške i života koji se spajaju u jednom pogledu, u jednoj pesmi, u slobodnom stihu upoznala me je sa Markom Tomašem i uvela me u njegov neprekidan ciklus. To je smena postojanja i smrti, ritam mita i banalne svakodnevnice, bluz urbanih, izolovanih i usamljenih. U istom tom ritmu, ponekad osećam kako brutalno može biti nežno i kako na jeziku poezije jedno „jebi se“ može značiti „volim te“. U takvim ciklusima, uvek uporedo, Marko Tomaš i čita i piše.

„Čitam u trenucima odmora i uvijek pred spavanje. Pišem kad moram ili kad želim, kad dovoljno razvijem neku ideju. A ja još uvijek pokušavam pisati upravo onakvu poeziju kakvu bih volio čitati.“

Marko Tomaš je pesnik, čak i kada piše roman. A pre bilo koje pesme – posvećeni čitalac, čija biblioteka zapravo vrca od energije.

„Pokušao sam je sistematizirati, ali ona se uvijek posloži nekakvom vlastitom logikom opirući se sustavu. Nisam nadaren knjižničar, knjige me ne slušaju, podmeću se same u prvi red.“

Ovom prilikom, Marko je sa nama podelio knjige koje se ovih dana guraju u prvi red njegove biblioteke.

P.S. Ponovo rade knjižare.

Marko Tomaš, foto: Aleksandra Stojkov

Sergej Dovlatov

Ništa mi zadnjih par godina nije toliko bitno koliko susret s romanima Serjože Dovlatova. Njegov nonšalantni, gotovo komični odnos spram tragične svakodnevice je lijep kao osmijeh Ljube Čupića na onoj čuvenoj fotografiji. Tako se dostojanstveno suočavati s nesrećom je velika stvar. Volim njegove romane jer me nasmiju do suza, a i prvorazredno su čitateljsko iskustvo jer Dovlatov je, prije svega, vrhunski stilist.

Antonio Tabucchi – „Pereira tvrdi“

Ovu mi je knjigu poklonila i preporučila prijateljica. Donio sam je doma i odložio na policu. Katkad bih sumnjičavo pogledao tu knjigu iako vjerujem književnom ukusu te prijateljice. Zbog nje sam i uzeo čitati ovu neveliku Tabucchijevu knjigu. I oduševio sam se. Struktura knjige je bila pomaknuta. Sasvim malo, ali dovoljno da izbjegne dosadne kukavičke, neinventivne standarde u prozi našeg doba. A pripovjedač nije pripovjedač zapravo, jer Pereira tvrdi, a ne on koji priča priču, a sama priča je jako bitna, potonuće društva u mrak fašizma. A društvo za to vrijeme uvlači glavu u ramena, i tako. Hvala Mariji na ljekovitoj preporuci.

Cristophe Chaboute – „Malo drveta i gvožđa“

Ovu mi je grafičku novelu poklonila Ognjenka. Priča je to kakvu samo ona može pokloniti. Zamislite sudbinu jedne obične klupe u parku. E, sad, dopustite Chabouteu da vam je ispripovijeda.

Jon Savage – „Engleski snovi“

Ovo je vjerojatno najsveobuhvatnija povijest punk pokreta. Iako će se Rotten cinično nasmijati na spomen situacionizma Savage kreće otuda, dotiče se RAF – a u Njemačkoj, Brigatta Rosse i drugih buntovnih, manje ili više radikalnih, pokreta među europskom omladinom, a koji su htjeli, svaki na svoj način, odbaciti naslijeđe koje im je na pleća stavila, kako je L. Cohen naziva, generacija iz Dachaua.

Virginie Despentes – „Vernon Suboteks“

Ne znam otkad je francusko društvo postalo toliko ćudoredno da ga uspijeva skandalizirati svaki prikaz nasilja koje je imanentno ovodobnom kapitalizmu toliko da se ne nipošto ne može ubrojiti u pornografiju, ali žalosno je da prikaze poput Houlebequea uspijevaju skandalizirati tu javnost najotrcanijim teorijama zavjere ili da potres u književnosti izazove jednako jeftino provokativna Despantes. Taj segment mi je bio gadljiv, ali ovo je ipak priča o mojoj generaciji. Gotovo da sam mogao prestati s čitanjem nakon prvih stotinjak stranica, učinilo mi se da sve dalje mogu predvidjeti. I zato mi je bitna. Nisam stao s čitanjem. Nervirale su me petparačke provokacije ali, da, to je priča moje generacije, generacije koja je ostala bez dovršenih sudbina, nije za sebe uspjela iskonstruirati priču makar rasla na Balkanu u ratnim uvjetima ili u središtu Pariza usred kapitalističkog obilja. Samo, moram to dometnuti, ako prosječnog čovjeka još uvijek skandaliziraju heroin, AIDS ili biseksualnost, u 21. stoljeću, hej, onda ni svijet nije prispio nigdje baš kao ni moja generacija.

Lajkuj:

Ostavite komentar:

Slični članci: