Da li imate preko 18 godina?

Anti-novogodišnji bioskop

Preporuke za novogodišnje filmove koji nemaju veze s istom

Novogodišnji i božićni praznici ljude inspirišu na sve i svašta: prevelika očekivanja, lažne nade, nerealne planove, samoubistva, sumanuto trošenje teško zarađenog novca, eskalaciju asocijalnog ponašanja i slično. Ima tu i nekih pozitivnih inspiracija ali to verovatno nikome nije zanimljivo. Jer sva pozitivna novogodišnja osećanja liče jedno na drugo, sva negativna, negativna su na svoj način.

Tako su oduvek inspirisali i filmadžije na raznorazne načine. Onaj korporacijski deo kinematografije je u ovim praznicima uvek video prilku da sapunjavim i površnim pričama veliča kult porodice, zajedništva, “moralnih vrednosti” i ostalih društvenih mitova i tako u zimskom  prazničnom periodu napuni kasu dovlačeći ljude pred male ekrane i sale sinepleksa nakon novogodišnje kupovine poklona u tržnim centrima. Međutim postoji i ona druga polovina filmadžija koja Novu godinu i Božić koristi kao integralni deo dramaturgije svojih priča, kao glavno ili pomoćno sredstvo koje glavnoj radnji daje izvesne kontekste ili podkontekste. Lista filmova koju ćemo vam preporučiti za ovaj period namenjena je onima koji vole tu drugu vrstu filmova, pate od prazničnog neraspoloženja te su stoga shvatili da je bolje da te dane provedu kod kuće uz komp ili tv.

ČETIRI SOBE – FOUR ROOMS (1995)

maxresdefault

Kultni omnibus iz devedesetih koji je obeležio uspon Miramax produkcije, stožera najboljeg dela tadašnjeg Holivuda. Udarna igla tog perioda bio je Kventin Tarantino i njegov “Pulp Fiction” veliki gamechanger američke kinematografije, jedan od onih filmova po kojem se vreme razdvaja na “pre” i “posle”. Upravo je Tarantino bio deo plejade mladih reditelja koji su iznedrili ovu antologijsku komediju. Pored njega tu je bio u Roberto Rodrigez, još jedan uspešan predstavnik te generacije kao i talentovani ali kasnije mnogo manje uspešni Aleksandre Rokvel i Alison Anders (prvo je muško, drugo žensko. Da ne bude zabune). Ovo nije klasičan omnibus s obzirom na to da ima jedinstvo mesta i vremena koji povezuju sve četiri priče. Mesto je raspali hotel a vreme je novogodišnja noć. Glavni sastojak vezivnog tkiva omnibusa je glavni junak, sobar Ted. Njega karikaturalno ali veoma precizno tumači Tim Rot, jedan od omiljenih glumaca reditelja nezavisnih i manje zavisnih produkcija tog perioda. Odazivajući se na pozive gostiju hotela on nas vodi kroz patologiju ličnih odnosa oličenih u epizodnim junacima- grupi feministkinja koje se bave okultističkim ritualima, jednom nesrećnom paru koji svoju vezu održava sumanutim igrarijama koje su funkcionalne jedino ako je tu neko treći ko će biti publika, jednom srećnom paru s dvoje dece koji unutar porodice ostvaruje idilu ali je prema svakom “spoljnom faktoru” bezosećajan i nasilan kao i grupi filmadžija koji svoje ludilo i psihičko rastrojstvo leče bolesnim opkladama. Nova godina je tu u funkciji dizanja tenzije glavnom junaku koji je prinuđen da radi dok se ostali zabavljaju, što će biti dodatno frustrirajuće kada zapadne u niz nenormalnih situacija ali i u funkciji euforije koja provocira sve sumanute događaje na tako malom prostoru u tako kratkom vremenskom roku. Ali Nova godina i jeste to, samo jedna veštački isprovocirana euforija.

DAN ZVERI – EL DIA DE LA BESTIA (1995)

tumblr_njcxls3SVp1tus777o1_1280

Ovaj film pripada ranoj i najboljoj fazi Aleksa de la Iglesia. Predstavlja svojevrsni evropski odgovor na ono što se dešavalo u američkoj kinematografiji devedestih (ranije pomenutoj eri Miramaxa), periodu kada su nasilje, seks, bizarnost na filmu iz krajnje ozbiljnog i direktnog konteksta kakav su imali osamdesetih prešli u kontekst komičnog i lakrdijaškog. Prepoznajući ga kao autentičnog predstavnika filmske epohe, njegovu karijeru lansirao je Almodovar koji je bio producent njegovog prvog filma “Acción mutante” a krunisao je upravo Tarantino kao predsednik žirija na festivalu u Veneciji 2010. Film “Balade triste de trompeta” tada je osvojio Srebrni Lav i nagradu za scenario. “Dan Zveri” je crna komedija koja inspiraciju vuče od Polanskog i njegovih koketiranja sa Satanizmom koji je obeležio njegovu filmografiju i spaja se s prepoznatljivim Iglesijinim crnim humorom. Ovo je priča o jednom psihički labilnom katoličkom svešteniku koji na osnovu numeroloških kombinacija i neke svoje unutrašnje logike, zasnovane na stavkama iz veronauke, dolazi do zaključka da će se baš na Božić desiti rođenje Antihirsta na Zemlji. To pred njega stavlja samozadatu misiju da ga pronađe i uništi. Kreće u avanuturu u kojoj mu se priključuju jedan death metalac i jedan parapsiholog prevarant, voditelj popularne tv emisije. Takva ekipa zajedno može da stigne svugde osim na cilj. Božić je ovde bitan deo dramaturške konstrukcije jer Sotona se uvek šegači sa Bogom zato i bira dan rođenja njegovog sina kao dan kada će da se ovaploti među smrtnicima.

DIVAN ŽIVOT – IT’ S A WONDERFUL LIFE (1946)

its-a-wonderful-life-4-1

Značajno delo velikana starog Holivuda Frenka Kapre nastalo je u prvoj posleratnoj godini, vremenu kada su ljudi bili poneti željom da nakon velikog uništenja stvore bolji svet. Ta energija je akumulirana i u filmu koji pripada epohi kada Holivud jeste bio satkan od snova i ideala. U tome možda leži odgovor na pitanje zbog čega je ovo jedan od filmova najomiljenijih među američkom publikom i zbog čega se svake godine tradicionalno pušta za Božić na američkim televizijama. Priča o ljudima koji žive za druge, koji se žrtvuju do kraja i bez kojih bi drugi životi bili siromašniji, neki i promašeni, jeste donekle istinita. Takvi ljudi su retki ali postoje. Istinita je i činjenica da baš takve osobe ljudi najviše žele da iskoriste i u njima vide prepreku ka ostvarenju sopstvene gramzivosti i bahatosti. Božić ovde pojačava faktor očaja koji dokazano ume da bude najjači upravo u vreme ovih praznika ali na kraju ipak pruža spasenje glavnom junaku. Kapra je očigledno verovao u takve Amerikance i takvu Ameriku ali vreme ga je nažalost demantovalo. Jer da takve pojedince štite anđeli čuvari kao u njegovom filmu i Amerika i ostatak sveta bili bi bolji nego što jesu.

KOLO SREĆE – TRADING PLACES (1983)

'Trading Places' Film - 1983

Moderni klasik autentičnog novoholivudskog genija Džona Lendisa, majstora odraslog na američkom grajndhausu, spoju horora, erotike i bizarnosti, oličenog u niskobudžetnim produkcijama. Svoju fascinaciju B produkcijom preneo je na jaku A produkciju, kao Spilberg deset godina pre njega i Tarantino deset godina posle. Ono što ga čini jedinstvenim je njegova večita želja da provocira Ameriku na klasnom, etničkom i rasnom nivou. Ta želja da izvuče iz malograđanske i licemerne, politički korektne populacije šta zaista misli o ovim temema je ključni motiv većine njegovih filmova. Zamenivši uloge crnca klošara i bogatog WASP naslednika u periodu zimskih praznika Lendis izaziva ujdurmu koja ima potencijal da ode u hiljadu pravaca i brojne varijacije ali on je vrlo precizno i proračunato vodi stazom kinematografskog mejnstrima znajući da najpre tako svoju poruku može da pošalje onima do kojih želi da ona stigne. I ovde praznici igraju faktor pojačivača euforije onog koji iznenada sve dobija i očaja onog koji iznenada sve gubi. “Kolo sreće” je jedan od mogućih odgovora na pitanje zbog čega su osamdesete bile tako fenomenalne, brutalne i romantične u isto vreme.

UMRI MUŠKI – DIE HARD (1988)

diehard08n

Nadovezujući se na poslednju rečenicu iz prethodnog pasusa stižemo do jednog od hajlajtova pomenute epohe. “Umri Muški” je labudova pesma akcijaških osamdesetih a njegov autor, Džon Mek Tirnan, čovek koji je Holivudu dao mnogo ali ne i dovoljno koliko je mogao s obzirom na talenat koji poseduje. Ovo je takođe jedan od filmova koji ceo jedan žanr deli na period “pre” i “posle”. Radnja je smeštena na Božić u Njujorku iz jednog dramturški opravdanog razloga – dobar tajming terorista da upadnu u zgradu punu ljudi u vreme kada je policija ili kod svojih kuća ili raštrkana po punim ulicama i svakako najnespremnija za akciju. Takođe je podloga za malo dobrog comic relief humora  (“Now I have a machine gun. Ho ho ho”). Ostalo je savršeno skrojena akcija, dva sata pucačine i tuče isprojektovanih kao na video igri. Film koji s godinama postaje sve bolji i nemoguć za prevazilaženje. Ceo akcioni žanr devedesetih (ako izuzmemo “Terminator 2 – Judgement Day”) je samo pokušaj da se napravi film približno dobar kao što je “Umri muški”. Zato ga gledajte jednom nedeljno, ne samo za praznike. Odličan je za mentalno zdravlje.

Ova lista na kojoj se (kako sada primećujem) nalazi samo jedan neamerički film (pa i taj je prilično pod američkim uticajem) nudi ostvarenja koja vam možda mogu dati odgovor kako da na pravi način shvatite novogodišnje praznike. Neka vam budu okidač za nešto pozitivno ali neka vam ne budu u prvom planu. Srećno! ;)