Da li imate preko 18 godina?

16. Slobodna zona – Odgledaj to još jednom, Sem

I ove godine festival ohrabruje publiku da preispita svoje vrednosti, predrasude i podelu odgovornosti u socijalnom i kulturnom kontekstu u kojem živi.

Autor:

Razmišljajući o tome kako smo se zatekli u trenutku koji se svima desio po prvi put, kako smo na trenutak bili van svojih života i u nekoj novoj realnosti, zapitali smo se tada koji će to sadržaji na koje smo navikli potpuno nestati iz naših života.

Pomislili smo na filmove i serije, kako će se snimati sada, pomislili smo na sve one festivale koji će biti odloženi ili se nikada više neće desiti.

Ipak, i u ova čudnjikava vremena filmski festivali se srećom održavaju. Tako je i Filmski festival Slobodna zona po 16. put odlučio da najbolje igrane i dokumentarne filmove art house produkcije prikaže na velikom platnu u bioskopima u  Beogradu, Nišu i Novom  Sadu, ali i da po prvi put otvori onlajn prostor za sve koji žele da prate festival. Tako će zahvaljujući platformi Kinokauch cela Srbija biti u prilici da gleda najveći deo filmskog programa Slobodne zone.

Zato, dani od 5. do 10. novembra u vašim kalendarima treba da budu rezervisani za još jedno izdanje Festivala Slobodna zona, a mi smo izdvojili filmove koje ćete poželeti da gledate barem još jednom.

Prvo idemo tamo gde će se sigurno tražiti karta više; idemo na svečano otvaranje Festivala. Koncertni film Nick Cave – Idiot Prayer imaće svetsku bioskopsku premijeru 5. novembra u 19 h u Kombank dvorani, niškom bioskopu Cineplexx i Kulturnom centru Novog Sada. I ovaj neobični muzičko – filmski performans Nika Kejva snimljen 19. juna u Velikoj Britaniji, može se smatrati skoro obećanjem da u i samoći, koju smo svi osetili ove godine kada smo bili otrgnuti iz tokova svojih života, postoji neko.

Nick Cave – Idiot Prayer

Samoća je to univerzalno ljudsko, bolno mesto spoticanja i kroz odrastanje i kasnije, kroz ceo život. A kada svi planovi odjednom, za dve tinejdžerke, od kojih jedna treba da se nosi s neželjenom trudnoćom, postanu putovanje preko granica iz Pensilvanije do Njujorka, skoro da možemo da razumemo svaku od (večnih) vremenskih odrednica iz naziva filma Nikad, retko, ponekad, uvek i složimo se, teško je biti sam u svojoj koži, a i svom telu. I taj odnos prema telu, preispitivanje granica bola i mogućnosti šta može čovek, ili u ovom slučaju žena da ispolji svojim telom pojavljuje se u još jednom filmu. Telo ne laže je dokumentarac koji donosi priču o četiri različita tela, četiri različite žene koje su prošle kroz slična ratna i nasilna iskustva i upravo ta iskustva integrisale su u umetnička dela koristeći svoja tela kao najličniji oblik ispoljavanja. Umetnice Marina Abramović, Sigalit Landau, Širin Nešat i Katarina Ziverding prikazale su svoju (telesnu) intimnu ispovest još jednom, ovog puta stavljajući svoje telo i svoje delo nama, da u bioskopskom mraku shvatamo poruku koju šalju.

Nikad, retko, ponekad, uvek

Preplitanje tela, perspektiva, strašne prošlosti iz Aušvica i jedne pozorišne predstave a sve to u slavu života može da se pogleda u jednom od najpoetičnijih filmova ovogodišnjeg festivala – Euforiji postojanja. Jer u ovom filmu, Eva Fahidi, 94-godišnjakinja, i 60 godina mlađa plesačica Emese Cuhorka u dirljivom dokumentarcu uz ples pričaju priču o prošlosti koja traje zauvek.

A tamo gde priča prestaje na način na koji smo to navikli, kada komuniciramo sa onima koji nisu u stanju da govore kao većina, naći ćemo da Razlog zbog koga skačem je… film koji pruža fascinantan uvid u svet osoba sa autizmom i otvara nam prozor u njihov doživljaj stvarnosti.

Pitanje stvarnosti i doživljaja stvarnosti u neraskidivoj vezi sa ideologijom u animiranom dokumentarcu Moj najdraži rat donosi sećanje autorke na detinjstvo u SSSR-u, u toku Hladnog rata, gde je sve što je bila realnost bilo je kreirano u skladu sa potrebama moćnog autoratirnog režima. Autorka je u jednom trenutku shvatila da ona ne živi svoju realnost i shvatila da mora da sazna šta to ona želi da postane. To pitanje koje svi postavljaju sebi i danas, jer pitanje identiteta, pitanje ko smo kada zapravo ostanemo bez svih etiketa kojima smo tokom dana oblepljeni i ko smo kada otvorimo svoj unutrašnji svet drugima, tema je dokumentarca Nedelje gde je ovog puta u ulozi ispovedaonika sveštenik. Rediteljka okreće kameru ka svom ocu, grčkom svešteniku u Sjedinjenim Američkim Državama, i sa nama deli njegove najdublje misli i sumnje, a ispovest i oprost dolaze u još jednom filmu. U pitanju je igrani film Jalda, noć za oproštaj. Ali ovaj oproštaj se dobija u iranskom TV rijalitiju i možda nas to ni ne čudi, jer danas kao da je pravda ustuknula pred zabavom. Čini se kao da ljudskost polako nestaje sa ove naše planete, ali ipak, pojave se pojedinci kao reditelj Ervin Vagenhofer koji traga za lepotom i dobrotom i prikazuje ljude koji stvaraju nešto inovativno i korisno. Tako je u filmu Lepši svet nastao jedan novi svet koji je objedinio žene bez obrazovanja koje grade solarne panele po selima širom sveta, vizionare koji pusta polja transformišu u nove zelene oaze, duhovnog vođu sa svojim nestašnim i suštinskim porukama i njegovu sestru sa Tibeta sa ogromnim srcem za mlade, mladi džez trio, pijanistu…I da, za sve njih je bilo mesta. Jer naposletku, svako od nas ima mesto za sopstveno postojanje u ovom svetu.

Lepši svet