Da li imate preko 18 godina?

SEEN: tužni paradoks ekranske komunikacije

Kratak ogled o tome šta smo videli, a znamo da drugi znaju da smo videli.

Čini se da više niko i ne govori o fenomenu koji je postao sastavni deo digitalne kulture, odomaćivši se u telefonima, aplikacijama i na društvenim mrežama. Međutim, opcija Seen (odnosno Read, ukoliko smo sasvim precizni) pojavila se prvi put tek 2012. godine, gotovo preko noći i bez ikakvog pristanka korisnika, te je u trenutku izazvala veliko negodovanje (kao što se, uostalom, desi sa svakom promenom interfejsa, koji smatramo sopstvenom kućom). Ova naizgled bezazlena promena veoma je uticala na način na koji se onlajn komunikacija razvijala od tada: umesto da se bavimo onime što imamo da kažemo, naša pažnja preusmerila se i na to kada ćemo da kažemo, za koliko će taj neko to da vidi i zašto nam još uvek ne odgovara.

Budući da smo svi bez prestanka onlajn, verovatnoća da neko nije primio poruku ili da još uvek nije došao do svog telefona/računara znatno je umanjena, što je dovelo do postepenog redefinisanja međuljudskih odnosa na mreži. Do profila više nema potrebe dolaziti; oni su neprekidno sa nama, povezani sa našim telefonima, često neodvojim od svakodnevnih aktivnosti. Nakon primoravanja da se suočimo sa statusom sopstvene poruke, logično sledi i instiktivno učitavanje da je taj status ekvivalent našeg odnosa sa onim ko se nalazi sa druge strane ekrana. To što je neka osoba videla poruku ne znači da je dužna da nam na nju odgovori, ali smo – kao korisnici svih mogućih servisa za neprekidnu komunikaciju – postali preterano agresivni u sopstvenim očekivanjima.

Činjenica da smo dostupni počela je da znači kako moramo neprestano biti i aktivni na svim frontovima onlajn života, a dostupni smo stalno jer je tako jednostavno lakše, jeftinije i racionalnije. Nije li?

Sa druge strane, to ne znači da sada moramo da otvorimo primljeni link ili da odmah pročitamo ceo članak samo zato što smo ga uspešno primili. Ovakva vrsta komunikacije, u kojoj praktično znamo zasigurno da će neko nesmetano videti našu poruku, uzurpira pravo na slobodu da nam se nešto ne radi, pravo da nam je neko nezanimljiv ili pravo na to da budemo ostavljeni na miru. Nekadašnji voljeni MSN imao je neprocenjivu opciju Appear Offline koja je služila tome da ne postojite za one sa kojima ne želite da se čujete. Danas, naravno, postoji hiljade sličnih mogućnosti, ali se kontekst izmenio: paradigma Weba 2.0 podrazumeva da smo neprestano iza ugla, na klik jedni od drugih. Postalo je, naime, nepristojno biti oflajn.

Gmail je, pre svega pomenutog, uveo opciju za obaveštenje o tome da li je neko pročitao mejl koji ste poslali, ali se ovaj postupak nije preispitivao u etičkom kontekstu, jer se donekle podrazumevalo da ovakva vrsta kontrole nad primljenim/poslatim sadržajem ima veze isključivo sa poslovnom efikasnošću. Kao što WeTransfer ljubazno obaveštava da li je neko preuzeo sadržaj koji ste mu poslali (Download confirmation), tako je i namera Gmail-a bila da saznate je li sadržaj otvoren na vreme – sasvim korisna provera protoka informacija. Uostalom, i «obična» poštanska služba ima uslugu praćenja pošiljke, pri čemu fiziki (na mapi) možete da locirate pismo ili paket.

Pa ipak, videti pismo na mapi, nije isto što i seen-ovati poruku. Ukoliko se danas u bilo kom pretraživaču ukuca reč Seen (uz možda još nekoliko ključnih stavki), među desetinama prvih rezultata izlaze uputstva za gašenje ove opcije na svim mogućim uređajima i aplikacijama. Dakle, ukoliko nas opseda da li je neko pročitao poruku koju smo mu poslali, onda nas izgleda daleko više interesuje kako da preduhitrimo obaveštenje da smo mi pročitali ono što nam je namenjeno. Seen je na neki sasvim sulud način ukinuo licemerje – ili ga makar iskušava – a možda je to upravo ono što nam stvara anksioznost: odjednom smo se osećamo loše ako nekoga ignorišemo. Zanimljiv projekat pod nazivom Dictionary of Online Behaviour (Rečnik onlajn ponašanja) pokušao je da definiše različite postupke koji se pojavljuju kao posledica našeg neprestanog internet prisustva, a među njima se našao i termin Halfseen koji se odnosi na fenomen parcijanog otvaranja poruka kada nismo raspoloženi da na njih odgovaramo. Dakle, prema prvoj rečenici koja je vidljiva bez otvaranja poruke, mi zaključujemo da li je njen sadržaj važan, interesantan, hitan. Ukoliko nemamo spreman odgovor, radije ćemo poruku ostaviti nepročitanu, odnosno polupročitanu.

Aplikacije koje omogućuju da se na njima ugase notifikacije ove vrste stavljaju korisnike u još neprijatniju poziciju, jer mogu sami da odaberu da li će biti nervozni ili radoznali po pitanju statusa svoje poruke. Seen je u senku bacio i ključno obaveštenje Delivered, te nam više nije dovoljno da znamo da li je poruka stigla na svoje odredište, kao što nam su nam nekada «izveštaji o prispeću» na pikselizovanim ekranima starih mobilnih uređaja bili presudni. Ukoliko nam je toliko stalo da odgovor saznamo što pre, zašto ne pozovemo tu osobu nego cupkamo nad Seen natpisom pored tačno očitanog vremena? Upravo zato što najčešće nemamo da kažemo ništa preterano hitno ili važno. Osim toga, najnovija istraživanja čiji mi je izvor promakao (ali koja svako od nas može da sprovede i u svom životu, da budemo sasvim iskreni) pokazuju kako ljudi daleko češće pišu poruke, ili samo emodžije, nego što zovu. Da stvar bude još apsurdnija: kada postoji potreba za pozivom, ljudi pišu jedni drugima da vide kada i da li je potrebno da se čuju. Jedan zanimljiv tekst/strip na tu temu možete pročitati ovde.

Ovakav tekstualni oblik neprestane komunikacije jednostavno diktira da se nezasiti korisnik oseća iznevereno ukoliko ne dobije odgovor u roku od nekoliko minuta. Nestrpljenje je, između ostalog, jedan od glavnih porkretača tač-skrin generacije. Postoji čak i jednostavan tutorijal na srpskom jeziku, ukoliko Vam je stalo da čitate poruke bez obaveštavanja drugih da ste to uradili, dok je i dalje u toku razvoj čitavog tržišta različitih aplikacija i ekstenzija koji se bave samo ovim «problemom».

Posebno je duhovito što se u međuvremenu pojavila ta voljena audio poruka, dijalog na odloženo, razgovor na ripit. Kada čujete šta je sagovornik imao da vam kaže, takođe piše – seen, iako tehnički niste videli ništa osim obaveštenja. Niti je medijum poruka, niti je obaveštenje poruka.

Osim toga, opcija Last seen – uz raznorodne varijacije, poput Last active i moje omiljene Last seen just now – koja se odnosi na celokupnu aktivnost na aplikaciji, a ne samo na određeni razgovor, odaje sagovorniku kada ste poslednji put bili na mreži i svejedno odabrali da mu se ne javite. Sporedno bavljenje ovakvim stvarima mutira komunikaciju čineći je dužom, napornijom i nepoverljivom. Začudo, ova opcija je uvedena kako bi se ona učinila efikasnijom, ali insisitranje na trenutnoj komunikaciji – osim ako se sprovodi uživo – izvesno rezultira pokretom programera koji nude rešenje: da nešto odvidite. Ta je opcija, ipak, privid.

Ukoliko dozvolimo sebi da budemo krajnje banalni, u duhu subjektivnog idealizma možemo čak postaviti pitanje da li poruka uopšte postoji ukoliko je primalac nije video, pročitao, čuo, mjutovao. No, tu se već igramo sa filozofijom i teorijom komunikacije, a stvar je krajnje jednostavna: pogledati, polupogledati ili ne pogledati poruku. U 03:40h, kada bi trebalo da ste odavno zaspali, ili makar stigli kući.

Lajkuj:

Komentari:

  1. Занимљиво становиште. И поред свега тога, дошли смо до све чешћег искључивања тих статуса виђености на мрежи или прочитаности порука јер не желимо да пошиљаоци знају шта смо с поруком урадили или када смо последњи пут били тамо негде.

Ostavite komentar:

Slični članci: