Da li imate preko 18 godina?

Polaroid i ja

Tarkovski, kućni pornići i Endi Vorhol

Priča počinje neposredno pred II svetski rat u Masačusetsu, i vodi nas od Ansela Adamsa, preko Endi Vorhola, Hoknija, Džulijana Šnabela, kućnih pornića, bankrota, Instagrama, ponovo bankrota, Tejlor Svift, Tarkovskog sve do…možda do tebe a možda i 100% do ptice Dodo.

Mi ćemo se uključiti sa Banjice.
Otprilike u trenutku kad se u komšiluku rodio Novak Đoković.

Jednog jesenjeg popodneva tamo negde pod kraj 80ih na Banjici moja sestra i ja smo se prvi put slikali Polaroidom. Tada sam prvi i jedini put bio u cirkusu i sve čega se sećam je mali šimpanza koji poslušno seda, grli nas, moja sestra koja blago prestravljena pokušava da bude u kadru bez da se onesvesti i nekoliko sekundi kasnije jedno klik-bzzzip-kčkrk i čika fotograf nam predaje fotografiju sa belim ivicama (ćale inače nije bio baš široke ruke kada su u pitanju hirovi rane mladosti poput samolepljivih sličica, hopsija, tetrisa, tako da sam sebe ubedio da je prst sudbine što se isprsio za ovaj snimak). U sebi sam zasigurno pomislio nešto poput WTF, LOL šta je bre jebote to, kako je odmah napravio fotku, ali sam to pripisao oniričkom svetu cirkusa. Ako se već svuda unaokolo dešavaju neobične stvari poput gutača mačeva, verovatno je i ovaj aparat pripadao toj cirkuskoj parafernaliji. I zaista proći će oko 20 godina pre nego se ponovo susretnem sa Polaroidovim filmom.

Fast-forward u godinu kada je Novak već recimo 3. na ATP listi.

Nastavak našeg druženja dogodio se u zoološkom vrtu u Beču. Pored mene je moja ćerka Seka (ova informacija je bitna jer ulazim u ulogu tipičnog predstavnika tržišta mladih roditelja koji kupuju aparat ne bi li ovekovečili svaki nanosekund života svog deteta) oko vrata mi je DSLR a naspram meni moj drugar Volfgang (iako u tom trenutku podjednako “vlasnik” jedne 3ogodišnje devojčice u isto vreme i daleko iskusniji foto pregalac) koji iz torbe vadi jednu neverovatno prepodobnu napravu. Aparat izgleda kao dečija igračka, tu je meh (ej meh… u tom trenutku meh mi je bio asocijacija na talbotipiju ili tako neki opskurni arhaični proces) prenabudženo trazilo (srećom sa FPU sam znao šta je žuta mrlja).

polaroid 02

Naravno da sam ga odmah izmolio da nas slika jednom, samo što je onomatopeja ovog puta bila znatno drugačija. Umesto strujnog impulsa, i vrtenja točkića i lagera, sada se čulo šuštanje papira i rad dva masivna valjka. Iz aparata izlazi podjednako arhaičan sendvič sastavljen iz nečega što liči na pelir papir i povećeg komada negativa. Na ivicama se vidi i nešto ljigavo što liči na emulziju. Sve u svemu miljama daleko od one elegancije koje sam doživeo sa majmunom. Pola minuta kasnije Volfgang odlepljuje fotku i onaj isti jebote momenat proživljavam ponovo. Samo ovaj put fotka je crno-bela što verovatno još više pojačava moj osećaj neverice.

Objasnio mi je da skoro uvek sa sobom nosi kameru i da jednom u par dana uradi po fotku kao neku vrstu intimnog dnevnika (ispostaviće se da je za mnoge ljude ovo bio dominantan način upotrebe, kasnije malo više o tome). Ta ideja me je oduševila. I taman kad sam ja počeo da proučavam šta uopšte znači polaroid film i gde se kupuju kamere, baterije, zonerice saznao sam da je Polaroid takoreći te godine odlučio da prekine proizvodnju CELOKUPNOG analognog portfolija. Da sam tada bio pametan i uložio pare u otkup stock-a danas bi zaradio velike pare. Naime iako je Polaroid 2008 prestao da proizvodi filmove ogromna količina materijala se nalazila što u prodavnicama, što u stovarištima kompanija, a najviše na policama i frižiderima fotografa.

Starenje Polaroida je posebna priča i pre no što pređemo na nju treba razjasniti da je Polaroid proizvodio 3 formata instant filma. Inicijalno je proizvodio roll film koji je prestao da se proizvodi ranih 70ih tako da se njime nećemo baviti (nema veze sa srednje formatnim roll filmom), tzv 100-type film koji se proizvodio od 70ih do 2008 film se sastojao od sendviča pozitiva, negativa i emulzije, najčešće 10 ili 8 ekspozicija u jednoj kutiji. Negde tokom 80ih Fuji pravi neki deal sa Polaroidom i počinje da proizvodi identičan proizvod (ovo je dosta važno za današnji razvoj). I na kraju antologijski sx70 film (tzv integral film) koji je postao sinonim za Polaroid. Skoro kvadratni format sa antologijskim belim okvirom. Revolucionaran je bio zato sto nije bilo potrebe ni za kakvim odlepljivanjem, merenjem vremena, sve se magično odvija pred vašim očima, iz mora indigo plave boje pomaljaju se obrisi oblika sve dok negde nakon 5 minuta ne vidite gotovu sliku. Pored ovih postoje i mnogi drugi formati za velikoformatnu fotografiju ali to je ljuta ekskluziva za obične ljude.

Iz nekog razloga Polaroid nikad nije bio toliko popularan u Evropi kao u Americi, i opet kod nas verovatno daleko manje nego u Evropi. Sa izuzetkom foto radnji koje su se bavile izradom fotografija za dokumente, upotreba Polaroida među radničkom klasom bila je sporadična i to najviše zahvaljujći pojedinim gastarbajterskim kanalima. Mada siguran sam da se obimni home porn spomenari nalaze u mnogim kredencima. I dan danas se na Limundu u opisu većine kamera koja se prodaju navodi da su kupljene u Nemačkoj, Švedskoj, Americi (kao i, razume se, da su malo korišćeni). Jedan od razloga verovatno može da bude da je Polaroid američka kompanija te da je iz tog razloga distribucija i prodaja bila malo izazovnija nego za njihove kolege iz Istočne Nemačke i Rusije.

Čim sam se vratio u Beograd na Limundu sam otkrio skromno ali postojano tržište kamera. Jasno je da je već i tada Lomography trasirao put instant fotografiji do srca bradatih momaka ali tu negde 2008. si recimo mogao da kupiš sx70 za bukvalno 100 dinara. Pošto sam bio noob uzeo sam svoj prvi aparat Polaroid ee1000

polaroid 03

Konstruktivno je ličio na Volfgangov aparat ali je furao taj neki Miroslav Lazanski swag, sve je bilo precizno, rigidno i prilično pouzdano. Nakon 2 kutije filma sam zaključio da mi njegovo plastično sočivo i prilično neergonomski shutter nisu pružili preterano mnogo ljubavi pa sam rešio da nastavim dalje. Sledeći aparat je ikona dizajna SX70. Iako sve ređe koristim integral film kupio sam dva aparata (jedan sa sonarom) iz prostog razlog što je inženjerski poduhvat da se u tako maloj kameri napravi SLR aparat sa ingenioznim sklopivim mehanizmom zaslužuje divljenje.

Osim novog aparata eksperimentisao sam i sa, za mene, novim filmom. Nisam bio previše oduševljen plastificiranošću filma (osim debelog okvira film po površini ima zaštitu od providne plastike) pa sam rešio da se fokusiram na tip 100. Posle istraživanja shvatio sam da je izbor relativno mali i da je za jednog prosumer/wannabe pro/hipstera opcija ili Polaroid 600SE ili jedan aparata iz serije 180/185/190. Naime Polaroid je fokus oduvek imao ka najširim slojevima stanovništva. Kako im se business razvijao tako su kamere bile sve jednostavnije i jeftinije. Većina aparata koje je koristio Andy Warhol pripadaju najjeftinijem segmentu. Pa ipak s obzirom na to da je veza kompanije i čuvenih fotografa bila veoma jaka, počelo se i sa proizvodnjom uslovno rečeno high-end uređaja. Tako su in-house napravili seriju 180-190 koja je koristila japansku optiku (različitih proizvođača) kao i Polaroid 600SE u saradnji sa Mamiyom. Serija 180-190 je već tada koštala boga oca na Ebay-u a i bilo ju je dosta teško naći u Evropi, a takođe zahteva baterije tako da je izbor pao na kolosa 600SE.

polaroid 04

Kupio sam ga za 100 evra od nekog gospodina iz unutrašnjosti. Jedina mana ovog aparata je njegova ogromna veličina i težina. Međutim prihvatio sam njegove mane i vrlo često ga strpljivo vodim na day trip iako se često dešava da ne ispucam ni jednu fotku.

I taman kad sam se opskrbio profi opremom počeo sam opsesivno da crawlujem po američkom Ebay i bidujem na poodavno istekle filmove iz Polaroidovog dead stock-a. Fascinantna ekonomija koju sam otkrivao najviše je bila obeležena ćudljivošću samih filmova. Life expectancy prosečnog filma (manje-više bilo kojeg) ide tako da postepeno počinje nakon 2-3 godine da propada ali na plemeniti način. Na tržištu je dakle poželjno kupiti film koji je sazreo u svojoj degenerisanosti. Ali samo do određenog trenutka, kao kod dobrog rizlinga sazrevanje ima smisla samo do određenog trenutka zato što hemija propada, baterije se prazne. Trik je da taj vremenski period nije egzaktan, postoje filmovi koji su prikazivali idealne stadijume raspada i nakon 20 godina dok sa druge strane i film koji je istekao pre 4-5 godina (u polaroid svetu ovo je takoreći svež film) može da bude neupotrebljiv. I u toj magli stvoren je second-market u kojem su se mnogi ljudi obogatili. Sa druge strane i meni se dogodilo da kupim bar 2-3 pakovanja koja su bila za đubre. Primeri ovog otmenog propadanja su sledeći:

Time zero film

(danas ga više i nema u prodaji, dakle ovo je ptica Dodo)

polaroid 33

Polaroid 669

(još uvek može da se nađe, gledati da exp date bude makar u 21. veku i pomoliti se. Cena je oko 3-4 dolara po fotki)

polaroid 34

Polaroid 665

(najbolji. film. ikada. ekspozicijom dobijate predivni crno beli pozitiv i klasičan negativ. Bio sam dovoljno srećan da potrošim 3 kutije. Trenutno jedna kutija košta oko 100 dolara)

polaroid 35

Osnivač Polaroida Edwin Land, osim što je bio jedan mega cool Don Draperoliki dasa, bio je i veliki ljubitelj umetnosti. Iz tog razloga od samog starta dolazilo je do saradnje sa vrhunskim umetnicima. Potpuno neverovatno zvuči da je Ansel Adams (autor antoloških crno belih fotki američkog zapada, inače rođen početkom XX veka) pred kraj života koristio i integral film.

polaroid 05

Andi Warhol je ogroman deo svog opusa bazirao na Polaroid portretima i u najvećoj meri je trasirao tu hipsta/celebrity magistralu po kojoj se i danas voze Outkast, Lana del Ray, Tejlorica i mnogi drugi. Izdvojio bih iz njegovog opusa jednu zanimljivu monografiju Warhol queens koja odlično prikazuje raznovrsnost Polaroid izražaja kreirajući valer koji ide od kraljice Norveške do drag queen panteona (uključujući naravno i samog Endija).

polaroid 08

Nasuprot ovoj krekom i šminkom balzamovanoj vizuri imamo primer Andreja Tarkovskog i “njegove” divne knjige Instant Light. U trenutku kada je proteran iz Rusije (u kojoj je ostavio ženu i sina) polaroidom je osenčio intimnu mini studiju svojih dana u Italiji (verujem na sličan način kao što Volfgang pravi foto strip svoga života)

polaroid 09

polaroid 12

Činjenica da ste mogli da kreirate fotografije od zamisli do završnog proizvoda bez da vam tehničar u laboratoriji čeprka po opusu bila je božiji dar za procvat amateur porn hash tag-a. Helmut Newton-ov bogat polaroid opus kao da daje tips amaterima kako da grade poetiku u svojim dnevnim sobama i prikolicama.

polaroid-43

polaroid 14

I na kraju bogotac Džon Voters koji u poslednjih 20ak godina fotografiše sve ljude koju mu uđu u kuću. Sve! Kurire, glumce, mamu, tatu, dimničare… obavezno pogledati galeriju.

I zaista teško je objasniti tačno poziciju koju je instant film zauzimao. Većina ozbiljnih fotografa (pogotovu kod nas) su instant fotografiju posmatrali kao inferiorni vid ameterske fotografije (što je u 99% slučajeva naravno i bila). Sa izuzetkom pojedinih filmova polaroid proces kao rezultat ima relativno malo parčence papira koje nije moglo da se koristi u komercijalnoj fotografiji (sa izuzetkom fotografija za dokumenta i slikanja sa pitonima i majmunima). Ta pozicija nepouzdanog, jalovog autsajdera ugrejala je moje hipstersko srce ali hands down ono što je meni prodalo ceo sistem je emocija koju generiše svako odlepljivanje fotografije. Pre svega kod drugih ljudi ali i kod mene. Čini mi se kao da svaki put doživljavam eho onog otkrovenja iz Medrana…Zato sam gotovo polovinu svojih radova poklonio modelima. I dok god to bude trajalo sa ponosom ću nositi breme hipstera.

Od pre tri godine započeo sam, uz svoju intimnu zbirku da pravim portrete ljudi širom Srbije pa koristim priliku da pozovem sve zainteresovane da se jave ukoliko žele da iskuse polaroid prosvećenje. Ovde možete pogledati galeriju.

Lajkuj:

Ostavite komentar:

Slični članci: