Algoritmi kao lektori i urednici: Jedna moguća budućnost književnosti
Precizno prepoznavanje čitalačkih navika, ali i razumevanje teksta kroz postupke onoga koji se nalazi ispred stranice-ekrana, moglo bi da izmeni književnost iz korena.
Jedan deo inspiracije za redove koji slede dugujem tekstu sa Netflixovog Tech bloga u kom se naširoko objašnjava način funkcionisanja algoritama čiji je jedini cilj da svakom korisniku u pravo vreme prikažu personalizovani filmski ili serijski poster, koji bi trebalo da ga natera da odgleda ponuđeni sadržaj.
Drugi deo inspiracije dugujem sopstvenoj potrebi za preterivanjem. Primeniti na književnost Netflixov model personalizovanih postera, i to toliko bespoštedno da se ovaj model na kraju pretvori u neku vrstu distopije, može nekome delovati preterano. Ali, umetnost preterivanja jeste umetnost premošćavanja, i nekad se baš u preterivanju otkriva ono što pre toga nije bilo vidljivo.
Pretpostavimo da će se u budućnosti knjige skoro isključivo čitati na tabletima: 90% čitalaca čitaće e-knjige dok će preostalih, nostalgičnih 10%, odbijati da promeni svoje stare navike. To, naravno, ne znači da niko od ovih 90% neće kupovati knjige. Kupovaće ih kao što mi danas kupujemo vinile – kao stilizovane, arhaične, fotogenične, arhivske, gotovo muzejske primerke.
Kako bismo toj viziji budućnosti dali opipljivije obrise, kompaniju koja pravi softver za čitanje elektronskih knjiga nazvaćemo WeRead. Radi se o velikoj kompaniji koja svoje usluge prodaje izdavačkim kućama širom sveta. Što se tiče privatnosti podataka, svet je i dalje zaglavljen u nekoj vrsti Divljeg zapada, večite tranzicije gde svi samorazumljivo očekuju da se to nekako samo od sebe reguliše, ali to se već dugo ne dešava. Takva situacija savršeno odgovara pomenutoj, izmaštanoj, kompaniji, jer se njen poslovni model zasniva na prodaji čitalačkih navika.
Dok čitamo knjige preko tableta mi podvlačimo delove koji su nam zanimljivi i možemo da ih sačuvamo u različitim folderima. Radi preglednosti, folderi mogu da se imenuju – jedan se zove duhovito, drugi inspirativno, treći aforizmi, četvrti iz ljubavnih romana, peti Elena Ferante itd. Dok čitamo, mi nekad preskačemo delove teksta ili ih iznova prelazimo. Očne jabučice se nekad kreću brže a nekad sporije. Nekad se zenice šire. Neko čak i zaplače. Drugačije čitamo u autobusu dok stojimo, drugačije dok sedimo, a potpuno drugačije kod kuće.
Svi ti naši pokreti tokom čitanja, o kojima nikada ranije nismo razmišljali, sve naše čitalačke navike, sada postaju opipljive. Možda ne nama, ali kompanija WeRead pažljivo posmatra naše klikove i pokrete očiju.
Kako raste količina podataka tako algoritmi postaju sve sofisticiraniji. Više ne postoje milioni različitih čitalaca, već su oni organizovani u različite grupe na osnovu sličnosti u ukusu i navikama. Izvesno je, ili makar moguće, postojanje algoritma koji bi mogao da razazna da li neki pasus iznova čitamo zato što ga ne razumemo ili zato što nam se mnogo dopao. U obzir bi uzeo dosta faktora: našu lokaciju (možda se vraćamo stalno na početak pasusa zato što čitamo u truckavom autobusu), pokrete očne jabučice, širinu zenica, da li smo sačuvali taj pasus u nekom folderu ili ne, kako smo imenovali taj folder itd. Algoritam bi svakako u jednom momentu mogao da razume zašto ljudi određene knjige ne čitaju do kraja, i na osnovu analize mesta prekidanja čitanja, bio bi u mogućnosti da da predlog promene na stilskom nivou ili na nivou zapleta kako bi što više ljudi knjigu pročitalo do poslednje stranice.
Sve velike izdavačke kuće morale bi u jednom trenutku da raspolažu armijom probnih čitalaca. Pre objavljivanja neke knjige oni bi je čitali i na osnovu njihovih reakcija algoritam bi davao predloge poboljšanja. Možda bi se ustanovilo da se preko određenih delova knjige često preleće, pa bi tu moralo da se interveniše. Probna publika bi određene delove knjiga podvlačila i čitala sa većom pažnjom, te bi zbog toga bilo potrebno videti zašto su baš ti delovi knjige zanimljivi i kako da se njihov stil primeni na delove knjige koji se ne čitaju podjednako pažljivo.

Giorgia Lupi
Što se tiče novčane naknade, probni čitaoci sigurno bi bili na dnu izdavačkog lanca ishrane, odmah ispod prevodilaca i lektora. Verovatno bi to mahom bili studenti književnosti koji bi iskustvo rada u probnom čitanju stavljali ponosno u svoj CV, dok bi velike izdavačke kuće imale employer branding kampanje pod nazivom Počinjem od probnog čitanja. Na bilbordima bi ispod lica istih tih studenata književnosti pisale rečenice poput: Osvojiću Ninovu nagradu, Uneću inovacije u srpskoj književnoj sceni, Prevodiću klasike itd. U toj, dakle – hipotetičkoj, budućnosti, lako je zamisliti zbunjenog pisca koji sedi u kancelariji sa lektorom ili urednikom, dok mu on uz preteranu upotrebu anglicizama i na nekoliko ekrana prikazuje statističke podatke i uvide do kojih su algoritmi došli, i to sve kako bi mu objasnio zašto njegov književni prvenac mora da pretrpi toliko promena:
Na Vašem romanu mora još da se radi. Hoću reći, mora se optimizovati i prilagoditi vašem taste community-ju. Vaš taste community, odnosno taste community kojem se obraća vaš roman, nosi šifru 27b128f7. Vama to ne znači mnogo, ali meni i mojim kolegama on znači sve. Neću previše da komplikujem, ali smo veoma preciznim metodama utvrdili da u Vašem radu uživaju čitaoci i čitateljke koji mahom čitaju ljubavne romane, naginju pomalo i „brainy“ sadržaju, dok ih istovremeno krasi sklonost ka alegoričnom načinu razmišljanja. 76% podvučenog teksta u knjigama koje oni čitaju čine delovi teksta koji kombinuju poetičnost metafore, aforističnost i melanholičnost, što sve zajedno vodi ka rečenicama koje treba da im pruže sentiment „dubokog uvida o životu“. Daću vam primer jedne takve rečenice iz Vašeg romana: „Kao svetlo zvezda udaljenih milijardama svetlosnih godina, koja do nas i dalje dopire iako zvezda odavno više nema, tako je i ona pokušavala da dopre do njega, iako je istovremeno shvatala da prema njemu nema više osećanja koja je nekada imala“. Ovo je, recimo, savršena rečenica. Ovo je esencija Vas kao pisca. Ali Vi u romanu imate i sledeću rečenicu: „Treba dete nekad i na mostu napraviti“. To je čist aforizam, a nama treba taj metaforično-melanolični touch. Razumete? Tu rečenicu možemo, recimo, da preformulišemo u „Oduvek je samo prelazio mostove, a ona to nikada nije mogla da razume. Nikada mu nije palo na pamet da uradi nešto besmisleno, da recimo zastane na sred mosta, pljune ili baci kamen u vodu i gleda kako se stvaraju koncentrični krugovi koji bi brzo nestajali”. Da li vam je sada jasnije kako treba da izgleda vaš roman?

Stefanie Posavec, “Writing Without Words”
U tom svetu pisci će se podeliti na one koji se služe uvidima koje im omogućuju algoritmima i kojima će podaci biti kreativni partneri tokom pisanja, i na one koji će to kategorički odbijati. Enfant terrible tog vremena biće prvi pisac koji će se oglušiti o svaki uvid koji mu je pružen od strane algoritama i napisati knjigu u kojoj je uradio sve suprotno od onoga što su mu oni preporučili. Biće to senzacionalna knjiga! Takvi pisci biće neka vrsta nadrealista budućnosti. Biće provokativni i glasni, razviće tehniku anti-algoritamskog pisanja, a tokom književnih večeri će u ekstazi razbijati tablete.

Giorgia Lupi, Stefanie Posavec – Dear Data: Week 46 (Books We Have at Home / A Week of Books), 2015.
Možda će i ljudi u jednom trenutku početi da se brane od savršenih preporuka knjiga za čitanje. Neko će reći: Zamisli, pročitao sam knjigu koju mi je preporučio prijatelj XY! U tom trenutku kroz njega će proći isti oni nostalgični žmarci koje i mi danas osetimo kada kažemo da smo nedavno slučajno uhvatili neki film na TV-u. Nekada su ljudi pisali romane koji su se u nastavcima objavljivali u novinama, a sutra će romani izlaziti u push notifikacijama.
Biblioteke će zameniti beskrajni feed, dok će skrolovanje doći na mesto višečasovnog lutanja hodnicima.
Lektori i urednici izdavačkih kuća u budućnosti, opremljeni savršenim uvidom u čitalačke navike svoje publike, verovatno će više ličiti na marketinške magove i imaće veće znanje iz kognitivne psihologije nego iz teorije književnosti. Živeće u vakumu feedback loop-a, večno zarobljeni između sve veće količine podataka i sve savršenijih algoritama koji će im omogućavati sve dublje uvide u navike svojih čitalaca.


Pogledajte, recimo, sledeći deo romana, nastavlja neumoljivi lektor: „Slutio je, da je lekareva žena, kao Amazona, želela da doživi, krišom, na letovanju, neku borbu ljubavnu. A ova tako mlada žena tog starca, nešto sasvim drugo. Pravu ljubav? Nežnu? Kao neku ljubavnu školu? Otvorenih, začuđenih, očiju, i u zagrljaju? Ljubav dugu, koja bi se, ako to mora biti, završila u plaču. A ako bi taj starac umro, u preudaji i, srećnom braku? Osmehivao se. Bila mu je smešna, pa je pogleda, kao neku ćerku, – koju nije imao, – kad bi je imao, i video, sa nekim šeširom na glavi, koji se nakrivio.“ Ovoliki broj zareza na ovako malom prostoru ja do sada nikada nisam video! Nemojte se ljutiti, morao sam ovo da podelim sa svojim kolegama. Evo predloga našeg algoritma koji će pomoći u optimizaciji sadržaja: „Slutio je da je lekareva žena bila željna ljubavne avanture, dok je za ovu mladu ženu tog starca bio uveren da želi pravu, nežnu ljubav, ljubav koja kroz svet ide začuđenih očiju i u zagrljaju, i koja obično završava u plaču. A možda bi ta ljubav, u slučaju starčeve smrti, završila u preudaji ili srećnom braku? Osmehivao se i gledao je kao ćerku koju nikada nije imao.“ Broj zareza i rečenica smanjen je za 67% u odnosu na prvobitni pasus. Time je sveden na pravu meru za navike vašeg taste community-ja. Zahvaljujući ovoj, ali i velikom broju drugih intervencija, mi ćemo vaš roman toliko optimizovati da će njega do kraja pročitati čak 95% čitalaca. Nije li to fascinantno?

Giorgia Lupi
Kada budu potpuni prozreli naše navike i ukuse, izdavačke kuće počeće da prave personalizovane knjige. Prvo će krenuti od korica, bezazleno. Biće onoliko različitih naslovnih strana koliko ima različitih čitalaca. Na kraju neće postojati jedna knjiga koja ima svoje čitaoce, već će svaki čitalac dobijati knjigu po svojoj meri.
Počeće era personalizovanih knjiga: svako će uživati u delima koje bude čitao, ali nikada više nećemo moći zajedno da uživamo u jednoj knjizi. To će biti kraj istorije književnosti kakvu poznajemo.
Umesto jednog kolektivnog niza naslova posvedočićemo mnogim malim, personalizovanim istorijama književnosti, a svaka će trajati onoliko koliko traje životni vek njenog jedinog čitaoca.
Anti-algoritamski nadrealisti budućnosti izvode svoj performans: Na bini su, sami, nema publike, svako od njih ima ogroman lanac oko vrata čiji je privezak knjiga, i svako naglas čita svoju knjigu.
Naravno, to sve – hipotetički.
*Naslovna poetska data vizualizacija: Giorgia Lupi
Lajkuj:
Tagovi:
Komentari:
Ostavite komentar:Cancel reply
Slični članci:
- VIEW AS: gledam se kako me gledaš i druge onlajn mogućnosti
VIEW AS: gledam se kako me gledaš i druge onlajn mogućnosti
O opciji interneta koja bi mogla da se tretira kao "gaze" 21. veka. U pitanju je filter za autopercepciju - jedini svoje vrste.
- Stvarnost izbliza: O prirodi savremene fotografije i transformaciji kamere
Stvarnost izbliza: O prirodi savremene fotografije i transformaciji kamere
O tome kako se menja fotografija, a uporedo i naša ideja o njoj: zbog usavršenih mobilnih telefona, ali i zbog društvenih mreža, te beskonačnog arhiviranja kojem smo se prepustili.
- SEEN: tužni paradoks ekranske komunikacije
SEEN: tužni paradoks ekranske komunikacije
Kratak ogled o tome šta smo videli, a znamo da drugi znaju da smo videli.
Ovo prilikom BiH citirao Umberta Eka koji je jednom prilikom na temu smrti štampanih novina rekao da njena smrt nije moguća sve dok muvu i dalje lakše ubijete novinom,a ne ekranom ispred sebe. Neminovna je promena izdavačke industrije, ali ovo olakšavanje dolaska do sadržaja neće promeniti nikakve navike, nego će naprotiv, još više razmaziti već dovoljno zaglupljeno čovečanstvo. Digitalizovanje knjiga je dobro samo u slučaju arhiviranja i opuštenosti po pitanju požara u bibliotekama od značaja.