Kako je Hugo postao Boss
Boss je bio običan nacistički paor čija se jedina umetnost ogledala u proceni pravog mesta i vremena da spasi sebe makar i preko mrtvih.
Hugo Ferdinand Boss je jedan naizgled običan nemački građanin koji je nasledio familijarni biznis donjeg veša u rodnom gradu Mecingenu i potom ispunio svoje dužnosti prema državi odsluživši vojni rok. Usledila je mobilizacija 1914. Bio je učesnik u Prvom svetskom ratu. Boss je 1924. otvorio kompaniju za proizvodnju radne i sportske odeće. Ali šta je Boss naučio tokom Prvog svetskog rata? Da je rat najbolji biznis. Rast popularnosti nacionalsocijalističke partije i najava Drugog svetskog rata poklopili su se sa lošim poslovanjem kompanije, koja se našla pred bankrotom. Gde ćeš bolji momenat za ona dobro poznati ‘”samo smo pratili naređenja” izgovor, samo što su jedina naređenja koje je on pratio dolazila iz dubine njegove zatrovane nacističke duše što je i dokazao svojim ulaskom u partiju 1931.
Tada se, gotovo momentalno, vozdigao iz svih finansijskih poteškoća potpisivanjem eksluzivnog ugovora kao proizvođač uniformi. U početku su to bile braon košulje za jednu od paravojnih formacija stranke, potom odela za nacističku omladinu, a zatim i crne uniforme za Schützstaffel poznatiji kao SS.


E sad, trenutak o kom se greši – jeste da je Boss bio dizajner ovih uniformi, što nikako nije isto što i proizvođač, prvenstveno jer njega nikako ne mogu da svrstam u dizajnere koje karakterišem kao dovoljno kreativno sposobne individue, da svetu mode donesu inovacije. Ne, Boss je bio običan nacistički paor čija se jedina umetnost ogledala u proceni pravog mesta i vremena da spasi sebe makar i preko mrtvih.
Razmislite malo, koliki umetnički genije treba da budeš da bi sklopio radničku uniformu, možda “profesorka likovnog dizajnirala nove uniforme za đake osnovnih škola” nivo genija.
Kao i većina tada i on je bio samo mali radnik umobolnog režima u koji je i sam verovao te se u znak lojalnosti itekako dobro opario. Sama ideja za dizajn je evoluirala iz predašnjih pruskih vojnih uniformi koje su modifikovane od strane izvesnog Karla Diebitscha, inače umetnika i oficira SS-a, kojem je pri ulasku u partiju dodeljen broj 1436, relativno visok u odnosu na broj 508.889 koji je pripao Bossu. To je bitno jer ukazuje na veći nivo poverenja koje je manični firer gajio prema Diebitschu te je logično da je njemu pripala “čast” da dizajnira uniforme za sejače smrti.
A malo manja čast je pripala i nekolicini nesrećnih zarobljenika, da budem precizna 140 Poljaka i 40 Francuza (to je oficijalni broj, mada smatram da je cifra mnogo veća) koji su prinudno dovedeni u fabriku kako bi šili iste te uniforme koje su bile poslednje što će sinovi, ćerke, očevi i majke videti pred očima. Kakav posao iz snova, reci. Navodno su bili plaćani za svoj rad nekom sitnom svotom novca i bili su u boljem položaju od zarobljenika u logorima. Ipak kamp za radnike se nalazio u sklopu fabrike, možda nije bio uređen kao logor, ali je bio dovoljno prljav i mizeran da proklinju dan kad su se rodili.
Onda se Boss jedan dan probudio sa idejom da poboljša uslove radnicima i taj dan beše baš te 1944, odnosno godinu dana pred kraj rata kada je bilo evidentno da će od nemačkog rajha ostati samo dugmići, pa da se prikupi par poena pred kraj. I kad je došao trenutak da velike ideje o arijevcima padnu u blato i da se presude donesu, veliki Boss je pokušao da negira svoje članstvo u stranci, pogađate, opet kako bi spasio firmu. Zamalo da ne uspe, ali biznismen je to. Prvo je od strane oslobodilačkog suda klasifikovan kao aktivni pristalica nacističke stranke plativši penal od 100.000 maraka da bi mu potom bilo oduzeto pravo da glasa, a zatim ono najbolnije, da vodi firmu koju je stvorio. Naravno da je uložio žalbu i kako pravda uvek bude nezadovoljena kazna mu je smanjena sa aktivnog pristalice na pratioca partije te je super Hugo još jednom uspeo da sačuva firmu i zadrži svoje direktorske gluteuse na stolici sve do 1948. kada je umro od zubnog apscesa. Mnogo glupa smrt za jednog takvog bednika, ako mene pitate.


Kako po običaju biva nakon smrti kompaniju je nasledio njegov sin, Siegfrid Boss koji možda dao i najgluplju izjavu u istoriji izjava, citiram: “Naravno da je moj otac pripadao nacističkoj partiji, ali ko nije pripadao u to vreme?”. Prosto Siegfriede, nije pripadao onaj ko nije hteo. Mi danas biramo da pripadamo potrošačkoj grupi koja proizvode ovog brenda prihvata oberučke bez ikakvog saznanja o tome kako je i na kojim korenima utemeljen.
Bez obzira što su se vlasnici kompanije izmenjali nekolicinu puta, ideja je ostala ista što se može videti na modernim krojevima Bossovih kaputa koji neodoljivo podsećaju na one iz nacističkih dana.
Ko zna možda se prvobitna svrha ovog brenda vrati u upotrebu kada dođe vreme da se uniformišu neki novi zaluđenici, jer biznis je biznis i valja se prilagoditi.
Lajkuj:
Komentari:
Ostavite komentar: Cancel reply
Slični članci:
- PERFUME GENIUS: D.S. & Durga “I don’t know what”
PERFUME GENIUS: D.S. & Durga “I don’t know what”
Pametno osmišljen kao provokacija, ali i kao najlepši eliksir koji vam omogućava da se u nekoliko sekundi osećate kao da ste tek izašli sveži ispod tuša, ovaj parfem pruža višeslojno zadovoljstvo koji je zaista komplikovano objasniti.
- Ivanka Dvojaković: Lice jugoslovenske mode koje se ne zaboravlja
Ivanka Dvojaković: Lice jugoslovenske mode koje se ne zaboravlja
Nakon slučajno pronađenih slajdova iz 80-ih, na kojima su bile dve manekenke, informacija o tome da je na jednoj od njih čuveno domaće modno ime dovelo je do neočekivanog susreta sa njom.
- PERFUME GENIUS: Comme des Garçons “Andy Warhol’s You’re In”
PERFUME GENIUS: Comme des Garçons “Andy Warhol’s You’re In”
Gorka pomorandža i note ćilibara iz ovog parfema pripadaju ljudima koji nikada ne cepaju ukrasni papir i zaista se maskiraju za Noć veštica, navučeni na "limited edition" natpis.
- Perfume Genius: Miriše na reklamu!
Perfume Genius: Miriše na reklamu!
Kultne, provokativne i ekscentrične reklame, u kojima ima više drame - nego parfema.
- Da li je feminizam prolazan modni trend?
Da li je feminizam prolazan modni trend?
Kako je feminizam dospeo u modu, i na koje se sve načine eksploatiše unutar industrije.
- Estetika treša: Kako je ružno postalo novo lepo
Estetika treša: Kako je ružno postalo novo lepo
Kako je ljudska taština uzrokovala uspon groteskne mode, a buržoazija od siromašnih ukrala čak i estetiku.
Postoji preko 10 kompanija koje su saradjivale sa nacistima u periodu pre i u toku Drugog Svetskog Rata. Redovni ili povremeni konzumenti pojedinih usluga ili proizvoda tih kompanija je gotovo svaka osoba na ovoj planeti.
Istina, takav šokantan istorijski kontekst te natera da se zapitaš, koja je ispravna reakcija?
Citiram te – “Mi danas biramo da pripadamo potrošačkoj grupi koja proizvode ovog brenda prihvata oberučke bez ikakvog saznanja o tome kako je i na kojim korenima utemeljen.”
Mi danas biramo da pripadamo potrošačkom društvu. Svi. Bez izuzetka.
Danas je redak brend ili proizvod koji nema ispod svojih slojeva toliko krvi, znoja, muke, žuljeva i patnje ljudi ( pa i životinja ) koji su učestvovali ili u direktnoj proizvodnji ili u proizvodnji sirovina.
Daleko veći problem je neracionalna masovna kupovina i potrošnja.
Plastične kese, groblje novih automobila, bacanje ispravne hrane, kupovina tehnike bez preke potrebe za novom …
Dokle god smo inertni da promenimo nešto po tom pitanju, postojaće veliki disbalans u svetu.
Nažalost, individualizam u ovom slučaju, kao ni stupanj svesti nije dovoljan danas.
Ali povezanost neke tamo kompanije, čije proizvode 90% ljudi na ovoj planeti ne može sebi da priušti je toliko zanemarljivo naspram ostalih boljki potrošačkog društva…
Oprosti ali kakve veze ima holokaust sa “plastičnim kesama, grobljima novih automobila, bacanjem ispravne hrane, kupovinom tehnike bez preke potrebe za novom …”?
Kad tako izvučeš stvari iz konteksta, nema nikakve.
Svet industrije je pun zamršenih relacija, zamršene istorije i mi sami smo, hteli to ili ne, upleteni duboko u dobro i zlo potrošačkog društva.
Na direktan ili indirektan način podržavamo i njegovu istoriju i njegovu sadašnjost.
Njegova sadašnjost je podjednako mračna koliko i holokaust.
Kada smo kod holokausta i relacije sa pomenutim proizvođačem, strašno je i jezivo saznanje, kako se neko relativno lako provuče prilično nekažnjeno, ali kada je pa to pravda
istrajala u odnosu na interese velikih trgovaca i moćnika?
Verujem da si barem jednom u životu popio bajerov aspirin, ili koka kolu i da ćeš to učiniti barem jednom u životu ponovo, uprkos saznanju da su i njihovi proizvođači bili nacistički kolaboracionisti.
Sigurno nećeš odbiti da te neko poveze kolima samo zato što je marke VolksWagen ili BMW.
Zato mi nije jasno koji je zaključak ovog članka – koja reakcija se očekuje od čitaoca i koju poruku želi da prenese. Da li želi da poruči da bojkotujemo te proizvođače ili samo upućuje na to da proizvodi koje mahom koristimo nemaju baš tako svetlu prošlost?
Sa druge strane, danas imamo podjednako strašne stvari. Jer upravo niska cena većine proizvoda, zahteva nisku cenu transporta, nisku cenu sirovina, užasno jeftinu radnu snagu –
Niska cena transporta zahteva nisku cenu nafte, niska cena nafte zahteva gotovo besplatne prirodne resurse – znamo gde ovo vodi i koja je situacija u svetu proteklih 50 – 60 godina posledica ovakvih potreba.
Jeftina radna snaga – traži siromašne krajeve, nizak životni standard. Mesto odakle dolazi tvoj iPhone, tvoj računar, tvoje farmerke je puno gladnih radnika, koji rade preko 15 sati dnevno, na ivici gladi, sa skraćenim radnim vekom, uglavnom bez adekvatnog zdravstvenog pokrića.
Masovna i nesavesna potrošnja čiji smo sastavni činilac, definitivno indirektno utiče na situaciju u svetu, disbalans u životnom standardu, ratno stanje.
Mi nismo deo novog holokausta, ali nismo ni zanemarljivi u čitavoj mašineriji koja relativno loše pokreće ovaj svet.
Ovo nije poziv na akciju, ovo je samo osvrt na društvo koje iz daljine krivi druge i krivi prošlost, a nije uglavnom svesno koliko je bitan činilac svog zla koje se događa.
Potreba za promenom je neophodna, ali je sve izuzetno zamršeno.
Ne razumem zbog cega svaki clanak ove autorke ima u sebi jedan nadobudni i pesimisticki stav prema svakoj temi koju obradjuje… Cemu taj bahati stav…?
Baš sam i ja primetio. Poznajući sebe, može biti da ima 23 godine i misli da je genije :)
Nacizam se završio (valjda)…a Hugo Boss je i dalje jedna od jačiš robnih marki u svetu.Objašnjenje za to.
Čemu razlog frustracije autorke?