ALL I WANT FOR CHRISTMAS IS ŽALGIRIS
Poklonite nam pobedu nad Žalgirisom, pa da svi proslavimo kako treba. Neka umesto badnjaka gore mrežice u "zelenoj šumi".
Zamislite sad ovu situaciju. Prvi put ste došli u Beograd i saznali šta je košarka u oktobru 2014. Gledate Zvezdu kako dominira Jadranom i Srbijom već dve i po godine, kako u Evroligi pravi podvig za podvigom, ulazi u osminu finala, i kažete sebi – kakvo čudo, kakav basket. Sigurno je ovo veliki klub slavne prošlosti.
A onda, pred meč sa CSKA u Areni, upoznate mene dok sedim i pijem svoju tradicionalnu ljutu u kafeu “Mašta” sat vremena pred prvo podbacivanje, i pitate me da vam ispričam nešto više o toj slavnoj prošlosti koju ste zamislili. I ja se samo kiselo nasmejem i kažem vam, “druže, uživajte u ovome što gledate sada. Jer mi nekad nismo bili te sreće”. Nije vam jasno, pa me malo stegnete za informacije, a ja vam samo kažem – “prijatelju, šta da vam kažem, kad je do pre bukvalno par godina jedina svetla evroligaška uspomena bio Vlade Divac kao Božić Bata”.
Vama sada apsolutno nije ništa jasno, ali vremena nema za dužu priču. Ništa, hajde da se nađemo posle utakmice na istom mestu – dva sata kasnije, svi smo veseli, Zvezda je pobedila, i tako dalje i tako bliže, a ja počinjem sagu o nekim drugim vremenima. Vremenima kada je košarka bio sport koji se igra 40 minuta i na kraju pobedi Partizan. Vremenima koje su nas formirale kao srpsku košarkašku verziju Čikago Kabsa – tima koji je nekad osvojio ponešto, ali je u međuvremenu prošlo dovoljno vremena između titula da su se neka deca rodila, krenula u školu, štaviše stigli i do treće godine srednje bez da su upoznali nekog drugog nacionalnog šampiona koji se ne zove “Partizan” (ili “Budućnost”, je li). Upalimo sad vremeplov i vratimo se na Božić 1999, ali pre toga, jedan mali uvod.
Te jeseni ’98, voljeni klub je ponovo, posle…hm…dvadeset i šest godina ponovo ušao u konkurenciju za trofej evropskog šampiona. Bilo je to ujedno i prva ikad crveno-bela sezona u Evroligi, budući da je za vreme našeg poslednjeg boravka to takmičenje bilo poznatije kao „Kup Šampiona“ (sad je greota i da ne spomenem da je beogradski klub tada ispao na pretposlednjem stepeniku od CSKA, nakon ne-toliko-neizvesnog dvomeča), i novo iskustvo ispostavilo se kao prilično traumatično. Gledali smo dve prethodne jeseni kako Partizan to radi, i nije nam delovalo preteško. Ali Partizan je ipak bio svega šest godina daleko od evropske krune, što su mnogi smetnuli s uma – u tom klubu se znao neki red, postojao je etablirani sistem, igrači su imali neki kontinuitet rada. Danilović je svoju baklju predao Lončaru, Lončar Beriću, stasavali su pokojni Haris Brkić i Predrag Drobnjak, dovođena su jaka pojačanja sa strane kakvi su Dejan Tomašević i Dejan Koturović…
A Zvezda? Eh, Zvezda je nekih godinu dana pred prvo evroligaško podbacivanje slavila opstanak u YUBA ligi, koji je overen tek u nekom pretposlednjem kolu protiv Vojvodine. Na leto, uprava vođena Vojom Stojakovićem odrešila je kesu i napravila ono što ja od milošte zovem Nescafe ekipom – izlešinaren je rahmetli BFC Beočin odakle su stigli šuter Vlada Kuzmanović, krilni centar Milenko Topić i centar Željko Topalović, Oliver Popović i Vojkan Benčić došli su iz Beobanke, ostali su Igor Rakočević, Jovo Stanojević i još par preživelih iz te sezone 96-97, i taj tim je – uprkos čak tri trenerske smene unutar takmičarskog kalendara – uspeo da osvoji titulu i plasira se u elitno evropsko takmičenje.
Tu je sve, po dobrom običaju, krenulo naopako. Posle standardne letnje uvertire gde je iz nekih razloga promenjeno pola sastava, usledili su novi problemi. Prvo nam je pretnja NATO bombardovanjem pretumbala raspored, pa smo, izuzev mečeva sa Makabijem i Cibonom, ceo prvi krug terali u gostima. U povratnim mečevima (u ovom trenutku, inače, Zvezda uveliko troši trećeg trenera), ponovo gubimo mahom sve sem volšebnog meča u Zagrebu sa Cibonom i domaće egzibicije sa TDK Manresom, i tako dočekujemo drugi krug zakucani na dno tabele, što je u ono vreme imalo određene reperkusije – ukoliko bi i završili na tom mestu, SR Jugoslavija bi izgubila drugo garantovano mesto u EL koje je izboreno dobrim partijama u kupovima Saporte i Koraća.
Žreb nam je u ukrštanju grupa podario Žalgiris, prošlogodišnjeg osvajača kupa Saporte (koje se odigralo u Beogradu, protiv Stefanela), uvek neugodni Po-Ortez i Fenerbahče, za koji su te godine igrali Žan Tabak, Igor Kalamiza, Konrad Mekre i zvezda u usponu Ibrahim Kutlaj. Kovčeg je već bio spreman, i svi su se nadali samo da će sahrana biti što dostojanstvenija, ako i ništa drugo. Prvi meč drugog kruga, protiv Žalgirisa, bio je zakazan za Božić 1999. Litvanski predstavnik bio je prilično ozbiljan rival – bekove su im igrali američki internacionalci Entoni Bouvi i Tajus “Bip-Bip” Edni, NBA veteran Jirži “Džordž” Zidek držao je centarsku liniju zajedno sa klempavim Aurelijusom Žukauskasom, a jedan od glavnih igrača bio je litvanski reprezentativac Saulius Štombergas, kasnije kapiten selekcije koja je u Švedskoj 2003. osvojila evropsko zlato.
Za to vreme, u NBA ligi je na snazi bio lok-aut, koji je već prilično uzeo maha, i mnogi evropski klubovi pojačavali su se NBA igračima. Tako se recimo Vini Del Negro, sjajni šuter San Antonia, vratio u italijansku košarku i nakratko boravio u bolonjskom Timsistemu, prvi pik na draftu Majkl Olovokandi oprobao se u dresu Kindera, Ruben Paterson zaigrao je za grčki AEK (i tokom takmičenja u kupu Saporte protiv Partizana preskočio Zorana Stevanovića za atraktivno zakucavanje). Teška situacija za Zvezdu dodatno se otežala kada se probila vest da je uprava litvanskog kluba privremeno angažovala nikoga drugog do Arvidasa Sabonisa – ko je do tog momenta bio ikakav optimista, izgubio je i ono malo nade što je gajio. A onda…
Bio je neki decembar i kraj školskog polugodišta, kad sam se peške iz gimnazije vraćao kući kroz Masarikovu. Naletim tu usput na prijatelja iz osnovne škole, koji je išao u kontra smeru, i zastanem da kratko proćaskamo o aktuelnim zbivanjima, tj. košarci. U ono vreme, prosto je bilo nezamislivo NE razgovarati o košarci svaki dan, barem u mom krugu društva…požalim se ja tako njemu (on nije bio navijač, više neutralni ljubitelj sporta) o tome kako će nas tek sada peglati u EL, a on se nasmeje i kaže : neće, dolazi Divac.
Divac ?
Vlade Divac?
Vlade jebeni Divac dolazi u Zvezdu?
Brzo sam se pozdravio sa prijateljem i pohitao kući, gde sam kao manijak šaltao sve moguće TV kanale (svih desetak tj.) u potrazi za nekom vešću koja ce potvrditi ovu senzaciju. Dok sam listao kanale, setio sam se da sam spazio Divca u loži u Pioniru na meču protiv Efesa pre oko mesec dana, ali mi je to tad delovalo kao neobavezna poseta. Ispostavilo se da je Vlade izrazio želju da igra za Zvezdu, u svom klasičnom narodnjačko-patriotskom fazonu – “želim da pomognem srpskoj košarci”. Naravno, posle se ispostavilo da su njegovi motivi, kao i uvek, bili materijalne prirode, ali mi to tada nismo znali.

Vlade Divac snimio:N.Parausic
U to vreme, Vlade je bio univerzalni nacionalni heroj i gotovo da nije bilo navijača crveno-belih koji ga ne bi dočekao širom otvorenih ruku. Ma, što da se lažemo, da se kandidovao za predsednika tih godina verovatno bi pobedio. Sindikalni prekid rada u Americi uhvatio je bivšeg centra Partizana u periodu između dva ugovora – saradnja sa Hornetsima je okončana, i on se rvao da se nekako vrati u Kaliforniju. Lejkersi ga nisu hteli (kome treba Divac pored živog Šeka), pa je završio u Sakramentu, ali to je neka druga priča.
Ubrzo se ovo čudo i ozvaničilo. Divac je stigao u Beograd i potpisao za crveno-bele, uz sveopštu nevericu vaskolikog ciganskog a i grobarskog sveta. Kako je prvenstvo bilo u zimskoj pauzi (jeste, svašta bilo u ono vreme), Zvezda se uigravala za Žalgiris igrajući prijateljske. Dobro se sećam jednog novinskog izveštaja nakon pripremnog okršaja sa tadašnjim Beopetrolom (mislim da se danas zovu Atlas) – “Divac se dobro uklopio među svoje nove saigrače, a posebno raduje odlična saradnja sa mladim Igorom Rakočevićem”. Igor je u to vreme bio jedan od najvećih potencijala srpske košarke, ali je često umeo da previše solira i zanese se u individualnim bravurama. Da li je Vlade taj faktor koji će ga izneti na neki sledeći nivo? Ah, ko će dočekati taj Božić…
Došao je, konačno, i taj dan. Beogradske ulice bile su zaleđene, i svaki vid šetnje po istima predstavljao je hazardnu aktivnost. Ja sam se oporavljao od istezanja ligamenata, povrede koju sam zaradio na školskom basketu – nosio sam gips na desnoj nozi ceo decembar, propustio pobedu nad TDK (baksuz bio i ostao, jedina pobeda u Pioniru i ja je propustim), i malo je reći da mi je hod bio šepav. Bilo kako bilo, šansa da propustim za mene meč decenije bila je izražena u negativnim procentima – ja sam prosto morao da budem tamo, pa makar i umirao. Dogegao sam se do ulice Admirala Geprata, gde sam sreo sa Vojom, prijateljem iz razreda koji je kao i ja imao sezonsku kartu, pa smo se lakim hodom uputili prema Pioniru. Da napomenem da je meč, čini mi se, počinjao u recimo 20:30, a mi smo krenuli iz Gepratove negde oko 17h.
I kad stigosmo nekih pola časa kasnije, znači ravno tri sata pred pocetak, zatekli smo red od pedesetak ljudi kako već “vijuga” uz stepenište ka tribini. Jasno je – nismo bili jedini manijaci kojima je ovaj događaj bio od životnog značaja. Ćutke smo stali u red i krenuli da čekamo odgovorne drugove organe da otključaju ulaz hale i puste nas unutra – što pre, nadali smo se, jer je napolju bilo prilično hladno. Dok smo čekali, red je postajao sve veći, a glavna tema diskusije bila je Divac vs. Sabonis – kako, šta, kude. Ni najoptimističniji među nama nisu mogli da veruju da bi Divac mogao da parira tada stvarno velikom Sabonisu, a bilo je i onih koji su sumnjali da ce Divac uopšte i zaigrati. Jer, to je prosto bila Zvezda – sve je bilo u opticaju, pa i da nas dok čekamo pošalju kući jer je klub prestao da postoji.
“Zmijom” je posle pola sata počela da kruži priča da Sabonis neće igrati, jer mu je Portland zapretio nekim penalima ako se omrsi u Evropi tokom lok-auta. U tom momentu neko je konačno otključao kapiju, i svi smo nagrnuli unutra, već pošteno promrzli, ali jos poštenije izmoreni silnim mozganjem na temu Arvidas kontra Vlade i šta još sve ne. Sve će postati izvesnije vrlo brzo, al’ ko još može to da sačeka?
Voja i ja smo zauzeli tada naše tradicionalno mesto, prvi red iznad lože na kontra-tribini (tj. kontra od navijačke). Sever je, inače, taj dan slavio desetogodišnjicu osnivanja Delija, i najavljene su bile nekakve koreografije. Nikad nisam bio previse marljiv “navijač”, ja sam jedan od onih što gleda u teren a ne u tribine, pa sam tako i retko bio po kopovima, bilo fudbalskim bilo košarkaskim. Pogotovo taj dan nisam bio raspoložen da mašem balonima i trakama – sav moj fokus bio je usmeren na parket i dramu koja će se tamo odigrati.
A onda su na teren istrčali igrači, i halom je zavladao muk. Prvi talas ovacija desio se kada smo videli da je litvanski gorostas izašao u civilu – Sabonis ne igra! A onda, kad su istrčali naši, sa sve Divcem na čelu kolone, nastao je apsolutni pandemonijum. Beogradska je publika aplauzima ispratila osvajača evropskog zlata iz Atine 1995., i navijači su momentalno zapevali “oj grobari, jel’ vam žao, i Divac vam kurac dao”. Uhvatio sam pogledom Vladu kako klima glavom u neverici, dok se Zlatko Bolić, koji se zagrevao pored njega, slatko smejao. Bio je to još samo jedan šamar za crno-bele, koji su za svoje standarde igrali prilično slabu sezonu – Zvezda i Budućnost bili su glavni favoriti za titulu, a u prvom derbiju sezone Zvezda je slavila sa mitskih dvadesetak razlike. Osvanuo je u Beogradu tih dana i jedan grafit koji nas je sve nasmejao – “dok Partizan bitke bije, Vlade igra za Delije”.
Zagrevanje je te noći trajalo kao čitava večnost. Kada je konačno došlo do sudijskog podbacivanja, na parket su za domaće istrčali Rakočević, Bolić, Popović, Topić i Divac, a za goste Edni, Bouvi, Štombergas, Masiulis i Žukauskas. Utakmica je počela, Zvezda je stigla do lopte, i Rakočević je organizovao prvi napad. Bolić je sa krila našao Divca u reketu, ovaj je lako okrenuo Žukauskasa i poentirao uz faul. U tom momentu su se i oni najrezervisaniji raspojasali – Vlade Divac postigao je prve poene za Zvezdu. Euh, kako to čudno zvuči – a ništa manje čudno nije zvučalo ni onomad!
Prvih dvadeset minuta igre okončani su trojkom Luke Pavićevića iz ćoška, i na odmor se otišlo sa nekakvom prednoscu. Glavni utisak bila je izuzetna angažovanost zvezdinih igrača. Milenko Topić je uvek izgledao pomalo blentavo sa svojim pogledom koji se gubio u daljini, ali sada je taj pogled imao neku drugu dimenziju – i on, i Nikola Jestratijević pre svih, izgledali su kao T-1000 iz Terminatora 2. Tribinom je već počeo da kruži vic da je Vlade doneo neke droge iz Amerike. Sam Divac, inače, je igrao kako i uvek igra – tih godina, njegove fizikalije su već počele da se troše, ali je Vlade na terenu uvek bio golemo prisustvo. Sam pogled na njega ulivao je snagu svim prisutnima, od igrača do navijača, a on se oduživao lucidnim pasevima i ponekim planskim šutem sa distance. Nije to više bio onaj centar koji je zatvarao reket – Divac je sada bio mentor, trener na terenu, a ostali su se hranili njegovom harizmom.
Drugo poluvreme počelo je problematično. Zvezdina se prednost brzo istopila, i krenula je rezultatska klackalica, a sa njom i nervoza na tribinama. Ipak, ponovo smo došli do opipljivije prednosti, a onda je krenula serija Litvanaca, i stigli su na -4. Ono što se tada desilo, pamtiću za vijek vijekova što bi rekli.
Zvezda je nakon jedne ukradene lopte krenula u kontru, Topić je primio loptu na krilu i pokušao dodavanje, ali je njegov nesmotren pas završio pravo u rukama Litvanaca. Od sigurna dva poena, najednom je krenula rekontra “zelenih” – Tajus Edni se stuštio u reket, i ubrzo u uglu našao otvorenog Dariusa Maskuliunasa. Popularni “Švarci”, tako nazvan jer mu je prezime podsećalo na englesku reč “muscles” a i jer je bio izrazito žgoljav (kao kod nas kad gazda nazove šarplaninca od sto kila “Mrvica”), primio je loptu, namestio se, zategao levicu i…
…odnekud, ja ne znam otkud, ali odnekud, stvorio se Topić, koji je svetlosnom brzinom stigao na drugi kraj terena i izblokirao Litvančev sut. Divac se bacio na odbijenu loptu u pokušaju da je ostavi u igri i poljubio reklame, ali je sudija ipak svirao aut za Žalgiris. Taj podatak se ispostavio kao krajnje nebitan – Pionir se pretvorio u apsolutni vulkan, grmelo je na sve strane, svi su imali TAJ pogled u očima. Voja i ja smo se pogledali i bez reči samo klimnuli glavom – Zvezda večeras ne gubi. Tako je i bilo.
Topićeva blokada ispostavila se kao ključni potez na meču, i aktuelni šampion SRJ rutinski je priveo posao kraju. Usledilo je opšte veselje među svim prisutnima, koje se kasnije prenelo i na beogradske ulice.
Ono što je usledilo bilo je već isuviše simptomatično za tadašnji KK Crvena Zvezda. U Ortezu smo izgubili uprkos Divčevim bravurama, lokaut se zatim završio i Vlade je krenuo put Sakramenta. Oslabljena Zvezda je skupila dovoljno snage da rasturi Fenerbahče (o čemu sam pisao pre jedno godinu dana, pa se podsetite), a zatim je usledio već dobro očekivani raspad – do kraja smo rutinski izgubili sva tri meča, i ostatak znate.
Vlade Divac se nekoliko godina kasnije “pokajao” zbog svog angažmana u crveno-belom dresu, i javno rekao da je to najveća greška njegove karijere – ovo priznanje poteralo me je da svaka wi-fi lozinka na mojim ruterima bude “divacje(petoslovni pežorativ za muškarce koji preferiraju muškarce)”. E moj Vlade…da citiram nedavno preminulog Džordža Majkla, last Christmas, I gave you my heart, but the very next day you gave it away…dobro, sutra, par godina, pesnička metafora. Žalgiris je, inače, imao malo više sreće – osvojio je Evroligu par meseci kasnije.
Dugo godina, jako dugo – pa, barem petnaest – bih ja ovu priču prepričavao svima kada bi me pitali koja mi je omiljena košarkaška uspomena kada se radi o klupskoj košarci. Iako je Divčevo “priznanje” dodalo njegoševsku čašu žuči u moju čašu meda, nisam se tako lako odricao sećanja na božićno veče te 1999.
Sada, ova priča je samo jedna u nizu – u minule se tri sezone desilo svašta nešto herojski, pa je sećanje na nekadašnjeg centra Partizana, Lejkersa, Hornetsa i Sakramenta u crveno-belom samo blesava anegdota koja vam ukazuje na prevrtljivu ljudsku prirodu koja krasi srpski sport.
Padali su u Beogradu otad i CSKA, i Makabi, i Efes, i Barsa, i Real. Ostadoše samo ta dva “duha” iz 1999. – Žalgiris i Fenerbahče, njih nismo dobili još odonda. Igrom slučaja, naredna dva meča Zvezda igra baš – sa njima. A sa Žalgirisom, gle koincidencije, na Badnje veče.
Kao što sam rekao u mom prethodnom tekstu, suviše sam star da verujem u bradate muškarce u crveno-belom koji donose poklone za praznike. Ali pre 18 godina, taj fenomen se zapravo i desio. Stoga, dragi moji košarkaši i članovi stručnog štaba KKCZ, hajde da probamo da ponovimo tu feštu. Onako, za dobra stara vremena – iako su dotična vremena retko kad bila dobra. Poklonite nam pobedu nad Žalgirisom, pa da svi proslavimo kako treba. Neka umesto badnjaka gore mrežice u “zelenoj šumi”.
Let’s party like it’s 1999.
Tagovi:
Slični članci:
- Dekart među fudbalerima – oda Pirlu
Dekart među fudbalerima – oda Pirlu
Dirgovao je igrom kao dirigent filharmonijom. Samo preciznije. Lepše. Sa više tempa i stila. Pripada generaciji izumirućih fudbalskih genija.
- Kraj srpske košarkaške bajke
Kraj srpske košarkaške bajke
Aleksandar Saša Đorđević je nesumnjivo velika igračka legenda, ali kao selektor, u Kini, ispit nije položio.
- Upoznajte „fudbalskog Džejmsa Bonda“ Luca Fanenštila
Upoznajte „fudbalskog Džejmsa Bonda“ Luca Fanenštila
Umesto Bajerna odabrao Maleziju i postao legenda. Proveo je 100 dana u singapurskom zatvoru, prevario smrt tri puta, ukrao pingvina i držao ga u kadi... Zvuči kao akcioni film, a zapravo nije – u pitanju je fudbalska karijera jednog ne sasvim običnog fudbalskog golmana.
- Seks, droga, alkohol – uspon i pad „Ukletog princa“, prve fudbalske zvezde Brazila
Seks, droga, alkohol – uspon i pad „Ukletog princa“, prve fudbalske zvezde Brazila
Advokata koji je prešao dugačak put od peska Kopakabane do kreveta Evite Peron Brazil pamti kao „prvog nestašnog dečka“ brazilskog fudbala.
- Sam protiv svih: zaboravljeni velikan Dinamo iz Drezdena
Sam protiv svih: zaboravljeni velikan Dinamo iz Drezdena
Klub koji je preživeo pritiske vlasti Istočne Nemačke i Štazija, i koji je prebrodio pad komunizma i tranziciju uz pomoć ljubavi navijača koja ga održala svih ovih turbulentnih decenija!
- Adrijen Doerti: tragična sudbina “doktora” koji je svirao gitaru i čitao o filozofiji
Adrijen Doerti: tragična sudbina “doktora” koji je svirao gitaru i čitao o filozofiji
Neverovatna životna priča idealnog Fergijevog fudbalera, jedne od najslikovitijih ličnosti u istoriji Mančester junajteda.
Lajkuj: