Da li imate preko 18 godina?

Zbog finala Lige šampiona stalo je bombardovanje 1999.

Pet nezaboravnih finala Lige šampiona (ukoliko izuzmemo Bari). Podsećanje na Deja Savićevića koji je ponizio Barsu, Šeringema i Solšjaera koji su postali ikone "crvenih đavola" i nezaboravno istanbulsko finale.

Kraj maja automatski znači i kraj sezone u evropskom klupskom fudbalu. Većina poslova je već zaključena, i profesionalci uživaju u zasluženim odmorima. Neki slave titule i kupove, neki planiraju prelazni rok i nova pojačanja, a neki tuguju zbog ispadanja i neuspeha. Drugim rečima, skoro svi odmaraju na ovaj ili onaj način…izuzev dve odabrane ekipe koje će se sastati u finalu Lige Šampiona i odlučiti ko je novi evropski prvak.

Finale elitnog kontinentalnog takmičenja, ipak, nije uvek spektakularna predstava za neutralne ljubitelje fudbala. Prevelik je tu ipak ulog da se timovi sad bogznakoliko razmašu, pa tako često u finalima gledamo taktičko ratovanje dve nervozne ekipe, gde često pribranija odnese prevagu. Samim time, kada pričamo o velikim klasicima evropskog fudbala, finalni mečevi se retko nađu u diskusiji. Osim, naravno, ako ste navijač nekog kluba koji se nadmeće u tom dvoboju.

Fudbal pratim već evo skoro trideset godina, i od 1987. naovamo pogledao sam gotovo sve utakmice koje su za ulog imale „ušati“ pehar. Bilo je tu i dosade i drame, i radosti i tuge. Retko je koji meč sad nekako drastično odskočio, ali bilo ih je, nije da nije. Ako pratite fudbal na nekom ličnom nivou, znači, ne samo jer vas zanimaju driblinzi i golovi, finale ipak nudi neku specifičnu zabavu. Zanemarimo li čisto taj vizuelni aspekat, treba prihvatiti činjenicu da su na terenu tada dvadeset i dva igrača za koje tih devedeset ili stodvadeset minuta predstavljaju vrh profesionalne karijere. Celu sezonu su se borili za pravo da nastupe u ovakvoj utakmici, i svakako će pokušati da dođu do trofeja na ovaj ili onaj način. Ta sirova emocija, koja je često presudni faktor, je nešto što istinski ljubitelji sportskog nadmetanja itekako umeju da cene.

Finale Lige šampiona je zgodna prilika da se ja podsetim nekih legendarnih finalnih mečeva koje sam gledao u živom prenosu, i koji su na mene ostavili neki utisak.

Odmah da vam kažem, ono finale iz ’91. ne ulazi na ovu listu, jer o njemu se već dovoljno legendi ispričalo. Ta utakmica i ta sezona su ionako tema za sebe, a već sam vas dovoljno opterećivao svojim zvezdaštvom u minulih godinu dana koliko se družimo na stranicama ovog portala. Isključio sam za ove potrebe i Steauin trijumf nad Barselonom iz ’86, jer sam to tek gledao u naknadnom snimku. Ovo što sledi je neki čisto subjektivni izbor, mada, koliko sam pričao sa drugim ljudima, barem tri od ovih pet utakmica bi ušle na svačiji „top 5“ evropskih finala.

27.5.1987. – PORTO – BAJERN 2-1

Da se ne lažemo sad nešto, ovo po suvom kvalitetu možda i nije bilo neko finale. Ali za mene je jedan od najbitnijih događaja na svetu.

Imao sam, elem, skoro sedam godina, i nisam znao apsolutno ništa niočemu (što je i normalno za taj uzrast). Pratio sam Zvezdu koliko-toliko, stari me je vodio na Marakanu ’85. da gledamo Željezničar, slušao sam poneki radio prenos, gledao malo Mundijala u Meksiku i naučio ko je Maradona, a ko Buručaga, ali iskreno do te majske noći 1987. ja nisam seo da propisno pogledam fudbalski meč.

Stari me je zagrejao još dok je bio dan, kako se igra veliki meč koji će odlučiti evropskog prvaka. Igraju neki Nemci i neki Portugalci. Nemci su veliki favorit. Počinje tako utakmica, Nemci kreću u napad, ne prođe ni pola sata a oni već vode sa golom razlike – neki Kegl, za koga sam čuo tad i nikad više, uteruje gol glavom. Stari se smeška i kaže, jebiga, sad je gotovo, Nemci su to. Znaš sine, oni su u polufinalu tukli Real sa 4-1!

I tako prolaze minuti, Nemci i dalje stiskaju, ali ništa se ne dešava. A onda, taman kad sam se spremao da zaspem, dešava se čudo. Portugalci probijaju po desnom boku, lopta stiže u šesnaest kod Brazilca Žuarija, on upućuje nizak centaršut na alžirskog centarfora Mađera, koji je sam kao duh ali pritom i okrenut leđima ka golu. I kada su recimo svi očekivali da se on barem kurtoazno okrene i torpeduje loptu u gol, on je „iz prve“ petom poslao loptu u gol. Petom!

Nisu se Bavarci pošteno ni osvestili od ovog šoka, jer realno, tučeš Real, Anderleht i PSV na putu do finala i onda ti na desetak minuta do pehara neki Arapin uvali gol petom, kad već tri minuta kasnije stiže novi šamar. Sada je Mađer probio levo i uputio centaršut za Žuarija, a ovaj je volejem sa kratke distance zapečatio sudbinu „rekordmajstera“. 2-1, velika pobeda Porta, i jedan presrećni šestogodišnjak koji je u tom momentu shvatio da je praćenje profesionalnog sporta nešto što će mu umnogome obeležiti dalji život.

1400w

18.5.1994. – MILAN – BARSELONA 4-0

Bila je to dosta čudna Liga Šampiona – barem za nas Srbe. Zašto čudna? Pa, pre svega zbog RTS-a.

Jer, vidite, tih godina Barselona je sa Krojfom mlela sve redom. Bio je to strašan tim, bukvalno u svom zenitu – Romario se spremao da osvoji svetsko prvenstvo, Hristo Stoičkov je bio u naponu snage, Ronald Kuman je još uvek bio stena u odbrani, a da ne spominjemo samo domaće snage. „Super Zubi“ na golu, kapiten Hoze Mari Bakero, mladi lav Gvardiola…i znate šta smo mi videli od te Barselone na televiziji? Apsolutno ništa.

Jer! U kontra grupi igrao je Milan, a u Milanu je igrao Dejan Savićević, i onda je dotična ekipa dominirala nacionalnom frekvencijom. Tako smo gledali kako se „rosoneri“ krljaju sa moćnim Arauom u kvalifikacijama, a onda smo i temeljno ispratili njihova četiri remija (tri puta 0-0!) u grupnoj fazi takmičenja. Tim Fabija Kapela završio je vojevanje u grupi B sa ravno šest postignutih golova u šest mečeva i dva primljena. Barsa? 13-3. Sve ovo je akumuliralo toliko negativne energije u meni prema milanskom klubu, da sam stvarno želeo da ih u finalu Krojf oduči od fudbala.

Naravno, desilo se nešto sasvim suprotno. Taj dekadentni, katanaćni Milan, sa relikvijama poput Filipa Galija, Maura Tasotija, Roberta Donadonija i Danijela Masara, održao je Kataloncima čas fudbala koji se i danas pamti i prepričava.

Romario i Stoičkov, koji su te godine ukupno valjda dali šezdesetak golova, delovali su potpuno nemoćno pred čvrsto organizovanom odbranom Milana. A jednako je nemoćno delovala i Barsina odbrana kada bi loptu u noge primio Genije lično.

Savicevic-v-Barcelona

Dejo je tokom celog svog boravka u Milanu (neki bi rekli i „tokom cele karijere“) bio igrač momenta. Bilo je dana kada bi ubacio dva gola i dao dve asistencije Juventusu, pa onda za nedelju dana ne poveže tri dodavanja u Bergamu i padne nekih 0-0 sa Atalantom. Njegove svađe sa Kapelom bile su legendarne – crnogorski „fantazista“ nije puno mario za rigidnu taktičku igru koju je forsirao strogi Italijan. Samo je urgiranje Silvija Berluskonija održavalo Savićevića u sastavu italijanskog šampiona, i to se na kraju i isplatilo.

Te majske noći u Atini, Dejo je bio prosto neuhvatljiv za bilo koju odbranu, a kamoli ovu Barseloninu. U 22. minutu je prošao po desnoj strani, navukao celu odbranu na sebe, a onda poslužio Masara na drugoj stativi za 1-0. Dvadesetak minuta kasnije, Masaro je ponovo bio strelac, posle odlične akcije u kojoj je učestvovao ceo tim. „Drim tim“ Barselone, taj simbol napadačkog fudbala koji je trebao da razbuca dosadni, defanzivni Milan, bio je na kolenima.

Ako je neko očekivao da će u drugom poluvremenu Katalonci zaigrati malo žustrije, prevario se. Nije prošlo ni par minuta, a Zubizareta je ponovo morao da vadi loptu iz mreže. Savićević je na dvadeset metara od gola oduzeo loptu nesmotrenom Nadalu, a onda, dok je lopta još bila u vazduhu, maestralno lobovao španskog golmana sa ivice šesnaesterca.

Već sam negde na ovom sajtu spominjao da mi je prvo sećanje na taj gol otac koji bukvalno pogađa tavanicu glavom koliko je skočio u vis od ushićenja. Ja sam samo ćutao, sav popišan…kada je Desai stavio tačku na „i“ sa četvrtim golom (koji sekund pre Savićević je iz solo prodora pogodio stativu), došlo mi je da izađem iz sobe koliko sam bio besan.

Recimo da sam te večeri naučio vrednu lekciju, a to su ujedno i riječi rahmetli babe Atifa u rijetkim trenucima dok je ovaj bio trezan. „Ko igra za raju, i zanemaruje takt’ku, završ’će karijeru, u nižerazrednom Vratniku“. Rešio sam da ne završim u nižerazrednom Vratniku, i počeo da vrednujem fudbal koji nije per se lep, već pre svega efikasan. Onih 13-3 se pamte samo u Barseloni. Ostatak sveta uglavnom pamti 4-0.

1445586_w2

26.5.1999. – MANČESTER JUNAJTED – BAJERN 2-1

Finale Lige Šampiona je finale Lige Šampiona, pa koga još briga za to što smo već dva meseca pod NATO bombama? Komšija Vasa, moj današnji kum, inače dugogodišnji navijač „Crvenih Đavola“, pozvao me je da gledamo utakmicu kod njega dole na četvrtom spratu.

Odazvao sam se pozivu, i provokatorski došao u Liverpulovom dresu. Bio sam nešto napižđen na Junajted jer su mi u polufinalu izbacili Juve koji sam tada simpatisao, pa sam rešio da barem Vasi zagorčam život. I krenulo je sve po planu, u šestom minutu slobodnjak za Bavarce, Mario Bazler uzima zalet i op – 1-0! Ja skačem od radosti, a Vasa i Neša, drugi komšija koji je takođe svratio, me gledaju kao poslednjeg izroda.

Naredna osamdeset i četiri minuta sve je delovalo kao prosta nemačka rutina. Englezi su nešto jalovo napadali, Bajern je pretio iz kontri, ja sam se naslađivao, a ova dvojica su se znojili. U devedeset i prvom minutu, Junajted dobija korner, golman Piter Šmajhel trči u kazneni da učestvuje, Dejvid Bekam centrira, Dvajt Jork glavom vraća u šesnaest, Torsten Fink je smotano dodaje Gigsu na ivicu kaznenog, a ovaj iz prve okida prema golu. Na sreću Olivera Kana, učinio je to svojom slabijom, desnom nogom. Na nesreću Olivera Kana, taj šut nije ni stigao do njega – već do Tedija Šeringema, koji je rutinski sproveo u mrežu. Pa jel’ moguće!

A onda, trideset sekundi kasnije, ponovo korner sa leve strane, ponovo Dejvid Bekam. Njegov centaršut nalazi ponovo Šeringema, koji glavom prosleđuje loptu do još jedne zlatne rezerve Aleksa Fergusona, norveškog napadača Ole Gunara Solšjaera – Solšjaer je po milioniti put u karijeri pravi čovek na pravom mestu, i najednom je 2-1 za Junajted.

Ja nemo gledam u televizor, a pola metra od mene Vasa i Neša su u delirijumu. I ’ajde što su navijački veseli, nego Vasa još i urla „PROŠAO KEC, EEEEEEEEEEEEEEEJ!!!!“. Meni je samo ostalo da se popnem nazad kući sprat više i probam da zaboravim sve događaje te noći.

Na kraju, još dve stvari da dodam. Prvo, trebe spomenuti da je sirena za vazdušnu uzbunu počela bukvalno odmah po završetku utakmice, što nam je pokazalo da je u NATO-u tada ipak bilo nešto malo čovečnosti – uglavnom bi nam „svirnuli“ tamo negde oko osam uveče, a ovaj put su barem sačekali da se fudbal završi. Drugo, komšija Neša, inače dugogodišnji radnik na televiziji BK i kasnije još par domaćih TV stanica, već par godina više nije sa nama. Kada ga se setim, prvo što mi padne napamet je njegova dečija radost posle Solšjaerovog mata Hicfeldovoj četi. Pa tako više i ne mogu da se ljutim na to što sam te noći ponovo navijao za gubitnika. Bog da mu dušu prosti…

084E42F72EFC4F95B9CB21BF4E9D9101

25.5.2005. – LIVERPUL – MILAN 3-3 (3-2 na penale)

Kada su krenuli prenosi engleskog fudbala na BK sredinom devedesetih, bilo je moderno izabrati neki ostrvski tim za koji valja navijati. Mnogi tada krenuše sa Mančesterima i Arsenalima, a ja se zapatio da pratim Liverpul – tim slavne prošlosti i neizvesne budućnosti. I bio sam doista dosledan pratilac „crvenih“ (kao što ste i videli iz prethodne priče), a pogotovo kada sam početkom dvadeset i prvog veka otišao da živim u Belgiju. Iz Flandrije sam mogao da uhvatim i radio prenose BBC radija, pa se tako sećam kako sam jednu nedelju popodne proveo sedeći sam na parkingu u kolima slušajući polufinale kupa protiv Vikomba, jer je taj radio imao bolji domet nego onaj kućni.

Do 2005. je moj entuzijazam već malo i izbledeo. Nisam imao problem sa time što titula nikako nije stizala, već me je izbor igrača prilično iritirao. A kada je za prvog stručnjaka postavljen Rafa Benitez, koji je momentalno doveo gomilu španskih fudbalera, izgubio sam gotovo sav interes. Kao osvedočeni hispanofob, nisam mogao da gledam sve te padavičare u voljenom dresu. Sad će se neko zapitati kako sam onda uopšte mogao da navijam za Barselonu ’94 – nazovimo to trenutkom slabosti. Kriv je RTS, kao što sam već rekao.

Tako sam ja nekako polu-pasivno pratio (prilično spektakularan) Liverpulov hod do Istanbula, mada mi je izvesno najupečatljiviji meč te sezone polufinalni revanš PSV-a i Milana, gde su rosoneri zamalo ispali.

Okreni-obrni, nisam nešto bio bogznakako animiran pred finale, do te mere da sam prvih pola sata meča bio negde napolju. Ulazim ja tako u kuću i palim TV, a ono već 1-0. Odem po pivo, a evo ga Ernan Krespo i 2-0. I pet minuta kasnije, ponovo onaj mali buđavi Kaka nalazi konjoslava Krespa (tako smo ga zvali ja i drug iz srednje, zbog…pa, zbog toga što liči na konjinu sa onim zubima), 3-0, aj’ zdravo.

Zašto nisam ugasio televizor tu i tada? Ne bih umeo da vam kažem. U svakom slučaju, počinje drugo poluvreme, posle deset minuta Jun Arne Rise centrira a Stiven Džerard ubacuje glavom. Idemo, 3-1. Dva minuta kasnije, češki veteran Vladimir Šmicer – koga su engleski komentatori uvek čitali kao „Šmajsera“ – u stilu svog zemljaka i bivšeg klupskog saigrača Patrika Bergera tuče sa dvadesetak metara u Didin donji desni ugao. I tako, u tom stanju sveopšte panike, „crveni“ ubrzo dobijaju i penal. Ćavi Alonso promašuje sa bele tačke, ali naleće na odbitak i čekaj, stani, 3-3?!

Italijanski tim – pa još Milan – ispustio tri razlike? U finalu?!

Do kraja su mi sećanja sve nekako maglovita. U produžetku je Andrej Ševčenko imao mega-šansu, ali mu je poljski golman Jerži Dudek odbranio oba pokušaja. Krenu tada i penali, koje Italijani uglavnom retko gube – dok ja razmišljam o tome, Seržinjo šalje prvi jedanaesterac nebu pod oblake, čemu kumuje Dudek koji je na gol liniji igrao komediju a la Brus Grobelar u finalu iz ’84. Didi Haman pogađa uprkos polomljenom nožnom palcu, pa onda Dudek brani Andrei Pirlu, a Đibril Sise pogađa za 2-0. Jon Dal Tomason smanjuje, Rise atipično promašuje, Kaka pogađa, Šmajser pogađa, i sada je sve na Ševčenku. On puca pravo po sredini, Dudek se baca u desno, ali levom rukom uspeva da zadrži Ukrajinčev šut na gol liniji. Liverpul je po peti put šampion starog kontinenta, a meni nekako žao. Žao što me je žar za klubom pustila pre par godina i što nisam mogao onako navijački da uživam u svemu tome…mada, nije da mi nije bilo drago, kad sve saberem.

52980348

19.5.2012. – ČELZI – BAJERN 1-1 (4-3 na penale)

Čudna koincidencija da su na listi čak tri finala gde Bajern gubi, zar ne? Nema to puno veze sa time što ja nešto ne volim bavarski klub, nego jednostavno, kad god se oni potrefe u finalu, drama ne izostane…nisam imao nekog favorita pred ovaj meč, mada sam blago simpatisao londonsku ekipu. Oni su nekim čudom uspeli da izbace omrznutu Barselonu u polufinalu, što ih ja automatski kvalifikovalo kao blagog favorita u mom ćitapu. Dok se većina domaće javnosti mrštila na taj razvoj događaja, i citirala ono čuveno „ja ne umem da vozim autobus“ (navodno je Gvardiola to rekao kada su ga pitali da li bi ikada trenirao Čelzi), ja sam se naslađivao porazom gnusnog tika-taka fudbala i agonijom na licu argentinskog kepeca. Ako si toliko bolji brate, a ti pobedi sa 4-0…uostalom, bila je to lepa naplata za onu belosvetsku krađu od pre koju godinu kada je norveški sudija Evrebo ojadio londonski klub protiv te iste „blaugrane“.

Pred Čelzijem je, elem, bio prilično težak zadatak – Bajern je bio ne samo favorit na papiru, već uz sve to i domaćin, budući da se finale igralo na njihovoj „Alijanc Areni“. Da zlo bude gore, „plavci“ su bili prinuđeni da igraju bez, između ostalih, Baneta Ivanovića i kapitena i ikone kluba Džona Terija, koji su zbog parnih kartona (tj. crvenog iz polufinala u Terijevom slučaju) morali da finalni meč isprate sa tribina.

Međutim, život piše drame, pa se i tako vidno osakaćen Čelzi uspešno držao u životu veći deo meča. Kada je Bajern preko Tomasa Milera došao u vođstvo sedam minuta do kraja, svi su mislili da je to – to, ali se đavo ponovo poigrao sa trofejnim klubom iz Minhena.

Ovaj put, hladan tuš stigao je u osamdeset i osmom minutu – veteran Didije Drogba najbolje je reagovao na korner koji je izveo Huan Mata, i utakmica je otišla u produžetke.

 

Bajern je apsolutno dominirao u tih dodatnih trideset minuta – Mario Gomez i Ivica Olić su u dva navrata stizali blizu gola, a najizgledniju šansu promašio je Arjen Roben, čiji je slabo izvedeni jedanaesterac zaustavio raspoloženi Peter Čeh. Penal serija počela je loše po Čelzi, budući da je Mata promašio u prvoj seriji, ali su onda redom pogađali David Luiz, Frenk Lampard i Ešli Kol, dok su „domaći“ posle uspešnih pokušaja Filipa Lama, Maria Gomeza i golmana Manuela Nojera prvo fejlovali kada je Čeh odbranio šut Ivice Olića, a zatim i budućeg srpskog zeta Bastijana Švajnštajgera.

Meč lopta pripala je kome drugom do Drogbi, koji je poslao loptu levo, a Nojera desno, i Čelzi je postao novi šampion Evrope. A u Minhenu – muk.

Nije ovde impresivno bilo samo to što je totalni autsajder trijumfovao protiv moćne nemačke mašine, pa još u Minhenu. Bila je ovo prosto jedna jako dinamična i zabavna utakmica. Umesto da gledamo „el klasiko“ finale (Bajern je izbacio Real, a Čelzi Barsu), i gomilu metroseksualaca koji rolaju loptu gore-dole i valjaju se po travi kad god ih neko mrko pogleda, uživali smo u 120 minuta prave muške rovovske borbe, gde je sve sevalo od čvrstih startova i gde su se svi borili do poslednjeg atoma snage. Na kraju, završetak iz bajke za Drogbu, i još malo tuge za Nemce, a ja sam ipak rastao u Jugoslaviji – ne može mi biti mrsko kad na kraju Švabovi ostanu praznih šaka.

layers-of-bayern-munich-react-after-losing-their-champions-league-final-soccer-match-against-chelsea

 

Nije, eto, bilo mesta za Realove bravure protiv Valensije (onaj gol Mekmanamana), Leverkuzena (onaj gol Zidana) ili Juventusa (cela SRJ se raduje što Mijat daje gol za pobedu, a ja psujem jer sam, kao što rekoh, simpatisao Juve), za nijedan Barselonin trijumf (jel’ vam možda ličim na Gorčina Stojanovića?), ni za neke dosade tipa Marsej i PSV. Možda je na listu mogao da uđe Van Halov Ajaks iz ’95, ili pak Juventusov tj. Jugovićev trijumf iz ’96, ali najbliži je odabranima bila Borusija iz Dortmunda – jeste, opet Juve gubi, mada ovaj put ne protiv tako izrazito gadnog tima.

U svakom slučaju, eto, ovo je mojih odabranih pet, a vi vaše mišljenje uvek možete dodati u komentarima.

 

Lajkuj:

Ostavite komentar:

Slični članci: