Da li imate preko 18 godina?

“Slučajni” šampioni – mala priča o velikom Leicesteru

Leicester je zaslužio titulu šampiona Engleske. Dali su jedan veliki domaći zadatak ostatku lige, ali i ostatku sveta.

Ako postoji neka stvar koja prosečnom konzumentu profesionalnog fudbala smeta ovih dana, to je zasigurno nedostatak iznenađenja. Jer, ljudski je navijati za autsajdera, i lepo je radovati se kada veliki „padnu“ i neočekivano prepuste svoje mesto na vrhu nekom novom Davidu. Samo, problem je taj što se to više, kao što rekoh, i ne dešava toliko često.

Ako ste negde mojih godina, tj. ako ste rođeni sedamdesetih ili osamdesetih, jasno se sećate mnogih relikvija starog fudbala kakve se danas retko nalaze. U našoj ligi, recimo, dominaciju „velike četvorke“ su osamdesetih prekinuli Sarajevo, Vojvodina i Vardar (ne zanimaju me odluke ustavnih sudova). Engleska je imala Nottingham Forest i Aston Villu, Nemačka Kaiserslautern, Francuska…uh, tamo je svake godine umelo da se desi da neko levi osvoji titulu (npr. Lens), u Italiji se ’85 pravo niotkuda desila Verona.

Ni evropski kupovi nisu bili imuni na ovakve fenomene. Svi se sećamo velikog trijumfa bukureštanske Steaue, koja je posle penal-serije bila bolja od velike Barcelone i na proleće 1986. postala prvi šampion Evrope s „ove“ strane Beča. Tu su negde i PSV, pa i Crvena Zvezda, koja jeste tada imala svemirski moćan tim, ali je ipak bila svojevrstan autsajder na evropskoj sceni. Druga dva evropska kupa – kup UEFA i pokojni Kup Kupova – istorijski su plodno tle za ove „pepeljuge“ kako ih kolege Amerikanci zovu. Tako su naprimer do evropskih trofeja stizali Aberdeen, KV Mechelen, Zaragoza, Dinamo Tbilisi, Galatasaray, Schalke 04, Bayer Leverkusen, IFK Goeteborg, Ipswich Town i drugi, a sve do kasnih devedestih umelo je da se desi da četvrtfinale kontinentalnog takmičenja zaglavi nekakva Vicenza, ili Valerenga, ili Varteks iz Varaždina.

Upliv velikog kapitala u evropski fudbal je gotovo pa eliminisao sve ovakve slučajeve, barem što se tiče nacionalnih šampionata na najvišem nivou. Jer, desi se ponekad neki prokliz u kupovima, bilo domaćim bilo evropskim, ali kada je sezonska trka po sredi tu se promašaji prosto ne zbivaju.

Engleska Premier Liga je još od Blackburnove titule monopolizovana na relaciji London-Manchester, pri čemu su dva kluba – City i Chelsea – relativne „pridošlice“ (ili povratnici, kako želite) u klub velikih, ali su ulaznicu prilično papreno platili u vidu ogromnih investicija. U Italiji, trofej je otišao južno od reke Po tek dva puta u minulih dvadeset i pet godina, a i tada se u oba slučaja radilo o prebogatim prestoničkim klubovima. Španija je imala ponekih oscilacija u balansu Sile, tj. poneku Valenciu, Deportivo ili Atletico, no ipak je i ovde reč o „duopolu“ lokalnih večitih. Francuska i Nemačka su još i dugo odolevali, i tek su formiranje ovog novog super-Bayerna i arapskog PSG-a osušili mastilo na šampionskim tapijama.

Upravo je zato i ovosezonska titula Leicester Citya, relativno „malog“ kluba iz engleskog Midlandsa, svojevrsno čudo neviđeno.

Jer kao što sam vam već i rekao, jedno je kada se neko promuva do poslednjih faza nekog kupa, pa tu na vic, sreću ili loš dan favorita stigne do trofeja. Ali da jedan tim, čije su šanse za titulu minulog avgusta procenjene na 5000-1, izgura ceo rat od trideset i osam bitaka i dva kola pred kraj „završi posao“…e to se bogami već nije desilo. Jeste, sad ćete vi reći, ali Atletico Madrid i Wolfsburg…okej, to jesu bila iznenađenja, ali Atletico je te sezone ipak imao prepoznatljive likove u sastavu kakvi su Diego Costa, Arda Turan, David Villa i drugi, a Wolfsburg je imao uigrani par Bosanaca Misimović-Džeko, odličnog Grafitea, povremenog nemačkog reprezentivca Christiana Gentnera itd. Koliko vas je do početka…ma, šta do početka, do ovog januara čulo za Vardya, Mahreza i ostale? Pogledajte sebe, pa onda pogledajte opet u onih pet hiljadarki u željenoj valuti koje niste naplatili kada je Hazard matirao golmana Tottenhama u ponedeljak, jer niste bili dovoljno lud…hrabri da uložite jedan novčić kad je trebalo, i sve će vam biti jasno.

ChetBnLWIAAwF-_

Ako vam je lakše, i ja sam jedan od vas. Fudbal već godinama ne pratim nešto bogznakoliko aktivno – ispratim rezultate, pogledam snimke, tabele i tako to, jer ipak ne valja ispasti iz baš svih tokova – ali da sednem da gledam neku utakmicu, pa još ako ne igraju Zvezda ili Rangersi, to se desi uglavnom samo za vreme nekakvih velikih turnira tipa EP ili SP.

Moje poslednje uspomene na Leicester City datiraju od pre nekih šesnaest godina. Pamtim, tada, da je van Britanije relativno nepoznati stručnjak Martin O’Neill izborio evropsku vizu za ovaj klub zahvaljujući trijumfu u finalu Liga Kupa protiv Tranmere Roversa.

Emile Heskey – još uvek igrački aktivan – bio je glavna zvezda ekipe, parnjak u napadu bio mu je veteran Tony Cottee, vezni red držali su Neil Lennon, velški mesar Robbie Savage, nadareni vezista turskog porekla Mustafa „Muzzy“ Izzet, a po levom boku dejstvovao je Steve Guppy, koji je zahvaljujući činjenici da je levonog i da ume da istrči 50m u pravoj liniji bez padanja u aut stigao u jednom momentu i do nacionalne selekcije, tih godina stravično deficitarnoj sa spoljnim igračima na strani „kontra od McManamana i Andertona“.

O’Neill je na kraju te sezone otišao severno od Hadrijanovog zida, a ekipu je preuzeo Peter Taylor, kojeg je preporučila kvalitetna epizoda na kormilu mlade reprezentacije Engleske, kao i jednogodišnji mandat u nižerazrednom Gillinghamu. Taylor je počeo odlično, njegov Leicester je u oktobru bio na vrhu tabele, a jedina mrlja bila je – he, he, he – to što ih je Zvezda izbacila iz kupa UEFA (do dana današnjeg, poraz „lisica“ od 3-1 u Beču poslednja je evropska utakmica u istoriji ovog kluba).

Ipak, sve se jako brzo urušilo. Ade Akinbiyi, pojačanje od pet miliona funti, jako je retko nalazio put do protivničkih mreža. U FA kupu, nejaki Wycombe Wanderersi eliminisali su tim sa tadašnjeg Filbert Streeta golom Roya Essandoha, čoveka koji je do dresa Wycombea stigao odgovorivši na oglas „hitno tražimo napadača“ koji je video na BBC-jevom teletekstu par dana pred samu utakmicu. Sezona je završena sa devet poraza u poslednjih deset utakmica, Tayloru je uručen otkaz narednog septembra, a Dave Bassett, poznatiji pod nadimkom „Harry“ jer je klubove iz nevolja izvlačio baš kao što se Harry Houdini oslobađao vrengija i lanaca, nije uspeo da održi već sada pošteno klonuli klub u elitnom društvu. Leicester je skliznuo iz EPL i samim time, što se mene barem tiče, utonuo u zaborav.

Tamo je i ostao sve do sredine ove sezone, kada sam krajičkom oka primetio da se neko ko se ne zove „Arsenal“, „Chelsea“, „Manchester City“ ili „Manchester United“ još uvek drži na čelu tabele. Sezona je i tako do tog momenta bila prilično čudna. Aktuelni šampion sa Stamford Bridgea je prolazio kroz jezivu seriju rezultata, koja je prikrivala ne-toliko-skriveni bojkot igrača kojima se smučio Jose Mourinho. United i dalje nije uspevao da nađe konzistentnost forme sa Louisom van Gaalom, Arsenal je igrao ljepo i niko živ nije očekivao da će im pobednička forma potrajati duže od Božića. Jedino je City delovao kao da samo čekaju da se neke stvari nivelišu, doda gas i krene sigurnim hodom ka tituli, što se, ispostavilo se, nije desilo.

U takvoj nekakvoj atmosferi Leicester je polako gradio svoju poziciju na vrhu tabele. Svojim partijama u sezoni pre ove, „lisice“ su ionako obezbedile mesto u istorijskim udžbenicima. Nakon pišljivih 19 bodova osvojenih u prvih 29 utakmica, četa trenera Nigela Pearsona ubacila je u šestu brzinu, pobedila u sedam od preostalih devet mečeva i tako uspela da završi na magičnom četrnaestom mestu. Bio je to prvi put u istoriji Premier lige da je ekipa sa manje od dvadeset bodova iz 29 mečeva na kraju uspela da opstane u eliti, i tek treći put da je najgore plasirani tim na Božić izbegao ispadanje. Pearson nije preživeo dalje od toga – najuren je iz kluba nakon skandala tokom junske promo-turneje po Tajlandu, gde je otkriveno da je njegov sin, tada igrač Leicestera, učestvovao u nekim bahanalijama sa lokalnim domaćicama. To je bila poslednja kap u prepunoj čaši uprave kluba, koja se ionako u minulih nekoliko sezona često svađala sa inače prgavim Pearsonom.

Slučaj je hteo da u nove borbene pobede ovu ekipu povede italijanski stručnjak Claudio Ranieri.

Šezdesetčetvorogodišnji Ranieri je svoju poslednji angažman završio na prilično sramotan način – otpušten je sa mesta selektora Grčke nakon bizarnog poraza protiv Farskih ostrva. Ruku na srce, teško da mu je i pređašnja karijera bila bogznakoliko slavna. Ranieri je u svom dugom trenerskom stažu imao prilike da vodi solidan broj bogatih i slavnih klubova, kakvi su recimo Valencia, Atletico Madrid, Chelsea, Juventus, Roma i Inter, ali su ga trofeji gotovo uvek mimoilazili. U nekom mom krugu društva, ovaj Rimljanin, čiji su najveći igrački uspesi došli u dresu danas bukvalno anonimnog Catanzara, bio je često nazivan „idealnim trenerom ako bi da završite na trećem-četvrtom mestu“. Ako i ništa, u Leicesteru ga time sigurno ne bi gnjavili. Nakon drame i čupanja od pre godinu dana, rekao bih da bi tamo bili srećni sa još jednim opstankom.

claudio-ranieri-leicester-football_3327603

Čime je Ranieri raspolagao po dolasku u klub? Pa…sa jednom vrlo šarenom škvadrom. Na golu je recimo zatekao Kaspera Schmeichela, sina slavnog Petera Schmeichela, koji se otprilike pre jedno sedam-osam godina izmirio sa činjenicom da neće kao i svoj stari osvajati titule i kupove. Alžirski kreativac Riyad Mahrez stigao je nedavno iz drugoligaša Le Havrea, i igrao je značajnu ulogu u lanjskoj trci za opstanak, a u špicu napada nalazili su se Leonardo Ulloa, Argentinac koji je gotovo ceo igrački vek proveo po ekipama kakve su Castellon, Almeria i Brighton, te Jamie Vardy, čovek kojeg ste donedavno imali više šansi da vidite na Youtube kompilacijama pijanih Engleza u Benidormu nego na BBC-jevom „Match of the Day“ programu. U interregnumu između Pearsona i Ranierija klub su pojačali austrijski bek Christian Fuchs, nekadašnja mlada nada Chelsea Robert Huth, japanski napadač Shinji Okazaki, a Ranieri lično je iz Caena izvukao „sidraša“ N’Gola Cantea, kao i dugogodišnjeg švajcarskog reprezentativca Goekhana Inlera. Za opstanak, delovalo je dovoljno.

Počelo je pozitivno – na otvaranju sezone poražen je Sunderland sa čak 4-2, uz dva gola Mahreza i jedan Vardya. Usledila su tri remija i dve pobede, te prvi sezonski poraz, i to kod kuće od Arsenala. A onda je krenulo ono od pre par pasusa. Osam pobeda i dve nerešene, pa onda mali predah uz poraz od Liverpoola, pa onda opet serija od osam mečeva bez izgubljene partije, lansirale su Leicester na vrh tabele. I odjednom, evo nas u martu mesecu, do kraja ima još desetak kola, a na vrhu tabele je…ko bre?

Teško je ovde objasniti šta se sve desilo. Riyad Mahrez je zaigrao kao Zidane v2.0, sekao je po krilima, po sredini, asistirao i pogađao. Jamie Vardy se od lokalnog kafanskog kavgadžije pretvorio u najboljeg klasičnog engleskog centarfora još od legendarnog Alana Shearera, napravio niz od 13 golova u 11 utakmica, i tako istakao ozbiljnu kandidaturu za mesto prvog napadača u „Albionu“ Roya Hodgsona. Nije Vardy samo počeo da igra „jako i do samog kraja“, već je demonstrirao i ozbiljno fudbalsko umeće. Liverpoolu je 2. februara dao golčinu a la Dejo protiv Barcelona, a svoj prvi internacionalni gol postigao je Nemačkoj i to petom u maniru velikih latinskih majstora igre. Veteranska odbrana, koju celu sezonu drže trojica igrača koji su na pogrešnoj strani tridesete – već spominjani Fuchs i Huth, te nekadašnji omladinac Nottingham Foresta i reprezentativac Jamajke Wes Morgan – tukla se za svaki santim trave na terenu, a odličnu podršku su im pružali Danny Drinkwater i Kante u sredini terena. Da bi došao do odbrane, valjalo je prvo proći njih, a to uopšte nije bio lak zadatak.

Pre svega, Ranieri je doneo dozu stabilnosti i dobrog raspoloženja. Trener koji je inače poznat po rotacijama i rokadama, i kome su engleski novinari nekoć nadenuli nadimak „the Tinkerman“ (neki narodski prevod ovoga bio bi „šiljač“), sada je za promenu dao puno poverenje svojoj idealnoj jedanaestorki – Schmeichel, Drinkwater, Morgan, Huth, Vardy, Kante, Mahrez, Fuchs i drugo krilo Marc Albrihgton odigrali su svi barem trideset od dosadašnjih trideset i šest mečeva.  Vardy i Mahrez zajedno su postigli trideset i devet golova (22+17), što je više od pola od ukupnih 64, a doprinos sa klupe dao je Ulloa (6 pogodaka), kao i solidni Okazaki koji je postigao gol manje. Narodski rečeno, Claudio nije „silovao“ – uspeo je nekako da uveri svoje igrače da su oni šampionski kadar, i oni su tako i odigrali.

U samom finišu sezone, kao najozbiljniji rival pokazao se londonski Tottenham, koji je takođe u odličnoj formi iščekivao potencijalno neizvesnu završnicu.

„Lisice“ su pred manji kiks protiv West Hama kući vezali pet pobeda bez primljenog gola, a oporavak je usledio protiv Swanseja, koji je ispraćen sa krupnih 4-0. Spursi, u međuvremenu, su prvo ozbiljno ugrozili svoj juriš na titulu remijem kod kuće sa West Bromwichom, ali u opticaju je bilo još devet bodova. Leicester je prošle nedelje na Old Traffordu uspeo da izvuče zlata vredan bod, što je Spursima stavilo da znanja da ih samo pobeda u gradskom derbiju protiv Chelsea u ponedeljak veče ostavlja u igri za šampionski trofej.

Počelo je odlično po tim iz severnog Londona, koji je vrlo brzo poveo sa dva gola razlike. A onda je usledio kolaps. Cahill je u 58. minutu jedan Willianov korner pretvorio u prvi gol za „plavce“, a šok je usledio petnaest minuta kasnije. Diego Costa je prošao po sredini, poslao kratak pas sveže oporavljenom Edenu Hazardu na ivicu šesnaesterca, a ovaj je „iz prve“ opalio po lopti i pogodio rašlje Huga Llorisa. Pre godinu dana, Hazard je posle neuspešnog penala glavom zakucao odbitak u mrežu golmana Crystal Palacea Juliana Speronija, čime je svom klubu doneo prvu titulu nacionalnog prvaka još od 2010. U utorak, Hazardov gol ponovo je krunisao šampiona. Najneverovatnijeg u istoriji Premier lige.

Malo je trebalo svima da opštenarodno slavlje ubrzo počne. Gary Lineker, jedan od najslavnijih sinova Leicestera, slikao se sa šampanjcem u rukama.

cropped_0122838

Internet je vrlo brzo obišao i snimak žurke kod Jamiea Vardya, gde je ceo tim ispratio meč na Stamford Bridgeu i sad već možete da pretpostavite i kako se to završilo. Čak je i poslovično smireni Ranieri, koji je u javnim nastupima sve do recimo kraja aprila odbijao da uopšte priča o tituli, a ne nečemu drugome, priznao da mu je zastala knedla u grlu. To što mu je titulu na tanjiru uručio Chelsea samo doprinosi ironičnom ukusu kojim je ova sezona obilovala – kada je Roman Abramovich ujahao sa svojim džakovima novca u jugozapadni London, prva stavka na dnevnom redu bila je dovođenje tada trofejnog stručnjaka Porta Josea Murinha. A ceh toj ambiciji platio je upravo Ranieri.

Da li je trijumf Leicestera znak neke nove fudbalske renesanse? Verovatno ne. Leicester je, pre svega, imao ludu sreću da iz šampionske trke relativno rano ispadnu sva četiri standardna „konja“, dok je Liverpool dovođenjem Juergena Kloppa otpočeo neku sedamdeset i devetu fazu obnove u poslednjih petnaest sezona. Glavni rival na kraju je tako ispao Tottenham, ekipa koja je baš kao i Leicester svoju formu izgradila kako je sezona odmicala, ali im je za finiš nedostajalo malo više sportske sreće i umeća.

Drugo, iako se po medijima uveliko provlači priča o „malom klubu“, Leicester baš i nije toliko mali. Ovaj klub je već šest godina vlasništvo King Power International grupe, velikog tajlandskog trgovinskog lanca.

Vichai Srivaddhanaprabha (puno sreće sa čitanjem ovoga), šef King Powera, ujedno je i prvi čovek Leicester Citya, i nije tajna da se budžet kluba dopunjuje kroz ovaj koncern. Ipak, Vichai je pobrao simpatije neutralaca jer se po svom dolasku u ostrvski fudbal nije ponašao kao prosečan pijani milioner. Njegovo mešanje u dnevne poslove kluba je navodno minimalno. Nije nabijao cene karata, deli pivo i grickalice navijačima na stadionu i trudi se da organizuje autobuse za gostovanja. Nije obećavao titule, kule i gradove, niti je u bombastičnim intervjuima najavljivao Messija, Ronalda ili barem Riberya – tek kada je Leicester na leto 2014. ušao u EPL, najavio je da će investirati 180 miliona funti kako bi klub u roku od tri godine stigao do top 5 plasmana. Koliko je samo odradio cilj pre roka, i Mrkonjić bi mu pozavideo.

foto: The Sun

Njegov sin Aiyawatt, inače potpredsednik kluba, je poslovnu praksu Leicestera opisao kao „tajlandsku“. „Mi imamo strpljenja sa našim osobljem, sa našim igračima i našim trenerom. Pokušavamo da klub shvatimo kao porodicu, i da saslušamo svačije žalbe ako ih ima. To je u osnovi tajlandske kulture“, izjavio je Aiyawatt u kratkom intervjuu za Guardian.

Ali ipak…pet hiljada prema jedan. PET HILJADA PREMA JEDAN! Znate li koliko se često dešava isplata na kvotu pet hiljada?

Ja mislim da kad biste sutra ušli u neku našu kladionicu i tražili da vam daju kvotu na to da će Tito idućeg 25. maja vaskrsnuti i prošetati od Kuće Cveća do Knez Mihailove, da bi vam možda dali kvotu od dve do tri hiljade. Ne i pet. Jedan od vodećih američkih sportskih portala, Yahoo Sports, je Leicesterovu titulu opisao kao „podvig koji prkosi bilo kojem racionalnom objašnjenju“. Kolumnista Yahooa Leander Schaerlaeckens je uporedio uspeh Ranierijevih momaka sa grčkim čudom iz 2004, ali je odmah zatim i podvukao činjenicu da su Grci do titule evropskog šampiona stigli posle svega šest utakmica. Ne trideset i šest. Neki drugi američki kolumnisti uporedili su ovu titulu sa podvigom američke olimpijske reprezentacije u hokeju na ledu, koja je davne 1980. porazila Sovjetski Savez na igrama u Lake Placidu. Vama ovo možda i ne znači ništa, ali znajte da se ova paralela ne povlači baš prelako sa one strane Atlantika – reč je o događaju koji većina Amerikanaca smatra da je najveće iznenađenje u istoriji sporta kao takvog.

Previše ovde analiza može da se napiše, i ja sigurno nisam previše kompetentan za takve stvari. Jeste bila čudna sezona sa tranzicionim periodom većine klubova, jeste možda Leicester i uživao neku podršku sudija koji su povremeno tolerisali grublju igru, ali sve je to deo igre.

Leicester je, pre svega, jedan zaslužan šampion. Sve su svoje izborili na travi, i dali jedan veliki domaći zadatak ostatku lige, i ne samo lige, već i ostatku sveta.

Uprava koja je istrpela kadar, nije se bahatila i odabrala pravog stručnjaka, igrači koji su pravilno usmereni i postigli veliki rezultat. Što bi rekao pokojni Johann Cruijff, „ja još nisam video kako džak sa novcem postiže gol na utakmici“. Njihova titula je, takođe, još samo jedan podsetnik na to da fudbal na svetu igraju milioni ljudi. Real, Barca, Chelsea, City, Bayern, Juve i PSG u ovom momentu mogu biti vlasnici tek stotinu i pedeset igrača. Na vama je da pronađete ostalih par miliona koji znaju nešto. Kao što je Ranieri npr. pronašao Kantea.

Šta je sledeće za Leicester? Ko to zna. Liga Šampiona svakako, kao i nova sezona u Premier ligi, koja će izvesno biti mnogo teža jer sada svi žele da ih skinu sa trona, a kandidata barem šest u najavi. Jedno je doduše ipak sigurno – kada novi igrači budu potpisivali ugovore u klupskim prostorijama na King Power stadionu, znaće gde su došli.

Za razliku od Mahreza, koji je pre godinu i po dana mislio da se u Leicesteru igra samo – ragbi.

Lajkuj:

Ostavite komentar:

Slični članci: