Da li imate preko 18 godina?

Košarkaški rock’n’roll iz ’98. – Partizan

Partizan je 1998 godine igrao F4 Evrolige. Koliko će navijači Partizana čekati na novu priliku niko ne zna.

Priču o uspesima srpskih košarkaških klubova te ’98. nastavljamo sa Partizanom i njegovim pohodom na fajnal-for koji se te godine održao u Barseloni.  Kao što smo rekli u prethodnom tekstu 1998. godina ostaće upamćena ne samo po osvojenom Svetskom prvenstvu naših košarkaša u Atini već i po izuzetnim nastupima Crvene zvezde, Beobanke i Partizana u klupskim evropskim takmičenjima. Treći fajnal-for za crno-bele u njihovoj dotadašnjoj klupskoj istoriji.

Pre samog detaljnijeg prisećanja na put do Barselone, treba napraviti kratak osvrt i na povratak Partizana u najjače evropsko klupsko košarkaško takmičenje i to posle čuvene Đorđevićeve trojke u Istanbulu ’92. i pobede nad Huventudom. Naime posle odlaska najboljih igrača te generacije koja je Partizan dovela do krova Evrope usledio je period totalne rekonstrukcije ekipe koji je najbolje iskoristila Crvena zvezda i uspela da veže dve šampionske titule pre nego što je Partizan došao do naslova prvaka Jugoslavije 1995. godine. Ekipa koju je sa klupe predvodio Borislav Džaković je u finalu domaćeg plej-ofa te sezone uspela da savlada Borovicu iz Rume sa 4:1 u seriji i tako pored šampionske titule  ponovo obezbedi nastup u košarkaškoj Evroligi.

Prva prepreka do grupne faze te 1995. bila je ekipa Spartak Plame. U prvom meču pobeda od šest razlike. U revanšu poraz od tri poena i zakazan duel sa portugalskom Benfikom u doigravanju. Ko god bude imao priliku da čita ovaj tekst, prilično nerealno će mu delovati priča da bi klub iz košarkaške „velesile“ kakva je Portugalija mogao da predstavlja pretnju po šampiona Jugoslavije, klub koji dolazi iz zemlje košarke.

U prvom meču viđen je nerešen rezultat 64:64. I pored realnog neuspeha, očekivalo se da ekipa za koju su između ostalog tada igrali Dragoljub Vidačić, Mića Berić, Haris Brkić, Dejan Tomašević, Predrag Drobnjak a sa klupe predvodio legenda jugoslovenske košarke Ranko Žeravica ostvari trijumf. Očekivalo se, ali se nije desilo. Lisabonski tim je slavio sa 112:95 uz nestvarnu partiju veterana Karlosa Lisbaa, koji je crno-belima sasuo 45 poena! Moralo je da se sačeka još godinu dana, da se dođe do nove šanse za nadmetanje u najjačem evropskom klupskom košarkaškom takmičenju.

Sezona 1995/96 završena je sa novim šampionskim peharom. Već čuveno finale protiv ekipe BFC Beočina koju je tada sa klupe predvodio Muta Nikolić kasnije trener crno-belih.

Kostur ekipe ostao je nepromenjen, a mlađi igrači su počeli polako da sazrevaju i postaju nosioci igre. U grupnoj fazi žreb je crno-belima dodelio Ortez, Kahu San Fernando, Efes Pilsen (za koji su igrali Petar Naumovski i Vasilij Karašev), Kinder iz Bolonje i moskovski Dinamo.

Prva faza je uspešno odrađena. Zauzeto je drugo mesto u grupi i usledilo je ukrštanje sa tri lošije plasirane ekipe iz grupe C, što je značilo mečeve sa Barselonom, Bajerom iz Leverkuzena i Kroacijoom Osiguranje. Mečevi sa predstavnikom Hrvatske su igrani u Italiji i Grčkoj zbog bezbednosnih razloga. Partizan je tu drugu fazu završio na drugom mestu sa skorom 9-7 i zakazao duel sa moćnim Olimpijakoson, koji je sa klupe predvodio Duda Ivković a na parketu glavni organizator igre bio Dejvid Rivers.

Poraz u prvom meču u Beogradu gde je Olimpijakos slavio na krilima fantastičnog Franka Nakića koji je postigao u toj utakmici 27 poena. Revanš u Atini i trijumf crno-belih, 61:60 i povratak u Pionir na treći odlučujući meč.

Veliko iznenađenje se ipak nije dogodilo. Sedam hiljada ljudi to veče u Pioniru je ostalo uskraćeno za ogroman trijumf svojih ljubimaca. Uspeh iz 1992. i plasman na završni turnir nije ponovljen te godine. Olimpijakos je slavio sa 74:69, predvođen tandemom Rivers-Nakić koji je zajedno ubacio 40 poena.

Dolazimo sada do te čuvene sezone 1997/98. Plasman u Evroligu je obezbeđen trijumfom u finalu domaćeg plej-ofa protiv FMP-a iz Železnika. Tokom leta Miroslav Berić je napustio ekipu i karijeru nastavio u Španiji. Na njegovo mesto je došao takođe sjajan šuter Miroslav Radošević,  član reprezentacije koja je ’97. godine osvojila Evropsko prvenstvo. Ljuba Vidaćič je otišao put Turske, a iz subotičkog Spartaka kao njegova zamena stigao je Vladimir Đokić. Dejan Koturović je iz redova crno-belih otišao u francuski Rasing, te je glavni teret u igri pod samim obručem pao na Dejana Tomaševića i Predraga Drobnjaka. Tokom polusezone je u pomoć pristigao Slaviša Koprivica, član generacije koja je ’92. donela Partizanu titulu najboljeg kluba Starog kontinenta.

Voljom žreba Partizan je morao da ukrsti koplja sa starim poznanikom, francuskim Ortezom, Barselonom za koju je nastupao Saša Đorđević, Kinderom iz Bolonje predvođenim Predragom Danilovićem, turskim Ulkerom i Hapoelom iz Jerusalima.

„Cilj je bio samo odigrati najbolje što možemo i eventualno ući u šesnaest. Sigurno nije bio cilj otići na fajnal-for, već samo– odigrati što bolje. Svi su smatrali da je plej-of realna meta“, priseća se Dragan Lukovski.

Nakon prvih šest odigranih mečeva Partizan je bio u sjajnoj poziciji. Skor 4-2 i moglo bi se reći očekivani porazi od Barselone i Kindera. Briljirao je centarski tandem Tomašević- Drobnjak, potpomognut sjajnim Harisom Brkićem i Aleksandrom Čubrilom.

Jedna od utakmica te sezone koja možda zaslužuje i posebnu priču je odigrana 12. novembra. U Beograd je stigla Barselona predvođena igračem koji je Partizanu doneo jedinu titulu šampiona Evrope, Aleksandrom Đorđevićem. Zvanična statistika kaže da je to veče u Pioniru bilo 7500 ljudi, što bi u prevodu značilo da igla nije imala gde da padne. Brkić, Ćubrilo, Tomašević, Drobnjak, Radošević sa svojim dvocifrenim učincima nisu bili dovoljni da se pobedi te noći „Barsa“ za koju je Sale Đorđević ubacio 39 poena, uz sedam postignutih trojki. Posle produžetaka rezultat na semaforu je bio 110-106 za goste. Ostaje zapisano i da je u jednom ključnom trenutku u samom finišu regularnog toka meča prilikom kontre „jedan na nula“ namerno napravio korake kako bi poštedeo bivši klub. Urbana legenda ili ne, mišljenja su i danas podeljena.

Posle tog meča Partizan je zabeležio još tri poraza od kojih je posebno bio ubedljiv onaj protiv Kindera od 25 poena razlike i to je imalo za posledicu da Miroslav Nikolić napusti klupu crno-belih, a na njegovo mesto dođe Milovan „Kime“ Bogojević. Ako mlađa populacija čita ovaj tekst „Kime“ Bogojević  je jedan od najzalsužnijih ljudi u karijeri Vlade Divca. Kako kaže naš nekadašnji  reprezentativac „Kime“ mu je bio i otac i majka i najbolji prijatelj za vreme njihove saradnje u Slogi iz Kraljeva.

„Bio mi je sve. On je čovek koji je postavio temelje mojoj košarkaškoj karijeri za tri godine koliko sam bio u Kraljevu. Svakodnevno je sa mnom radio individualno, brinuo o svakom detalju, vodio me na pecanje, obaveštavao roditelje o mom napretku. Tih godina je bila nestašica mleka i meni je jedan litar bilo malo. „Kime je svako jutro nabavljao dve litre i ostavljao ispod mog prozora“, priča Vlade Divac za svog nekadašnjeg trenera.

Vratimo se sada priči o putu na fajnal-for. Posle završene prve grupne faze usledilo je ukrštanje sa ekipama koje su dolazile i grupe D, Cibona, Timsistem i AEK.

Utakmice sa Cibonom su bile posebna priča. Prvi meč u Beogradu i atmosfera je bila onakva kakvu je otprilike zamišljate – savršena uvertira bio je „doček“ grupe Grobara pred hotelom „Interkontinental“, i izjave legendarnog Žareta da su „nam Hrvati ovde kao prase u Teheranu“. Vlada Đokić je tokom predstavljanja u revanšu Zagrebu, u inat domaćoj publici koja je pozivala na linč, istrčao sa podignuta tri prsta. Zbog toga gesta hrvatska sportska štampa ga je u izveštaju nazvala „marginalcem u prljavim čarapama“. „Cibosi“ su oba puta slavili te sezone u duelima sa Partizanom. Damir Mulaomerović, Veljko Mršić ,Gordan Giriček i ostali momci su prosto bili nerešiva enigma za košarkaše crno-belih.

Dve pobede i četiri poraza u toj drugoj fazi, među kojima valja istaći i onu u Beogradu protiv „drim tima“ kakav je bio Timsistem sa Majersom, Fućkom, Riversom, Kjaćigom i Vilkinsom bili su dovoljni za prolazak u narednu rundu gde ih je čekao „dželat“ od prethodne sezone, Olimpijakos.

Pobeda u dva meča nad atinskim crveno-belima revanš za prošlogodišnju eliminaciju i plasman u 1/4 finala na megdan moskovskom CSKA. Ruski tim je tih godina bio u fazi tranzicije Uspesi koji su beleženi 60-tih i 70-tih godina su izbledeli, a preporod koji je započeo dolaskom našeg Dušana Ivkovića još nije bio na vidiku. Kostur ekipe su činili iskusni domaći igrači među kojima su bili Panov, Tihonenko, Dajneka, Judin, Solovljev i samo jedan stranac Markus Veb. Pobeda u Beogradu, poraz u Moskvi i onda u „majsotorici“ izboren plasman na fajnal-for. Brkić, Tomašević, Drobnjak, kao mnogo puta te sezone najzaslužniji za trijumf nad Moskovljanima od 89-77.

Protivnik Partizana u polufinalu F4 turnira je bila ekipa koja je i projektovana da te sezone osvoji evropsku titulu. Kinder iz Bolonje sa klupe predvođen Etoreom Mesinom, a za koji su igrali imena poput Danilovića, Abija, Skonokinija, Rigodoa, Savića, Nesterovića je predstavljao kaznenu ekspediciju te godine u evropskoj košarci. Inače teško da će se u skorije vreme ponovo na italijanskim košarkaškim terenima videti rivalstvo i takav kvalitet mečeva koji su igrani u Bolonji tih godina a čiji su akteri bili gradski rivali Kinder i Timsistem. Prepune hale, majstori košarke na terenu, igra na granici incidenta.

Partizan u tom meču sa Kinderom, očekivano, nije imao šansu da dođe do čuda. Ubedljiva pobeda italijanksog predstavnika sa 22 razlike, pa potom i poraz od Benetona našeg Željka Obradovića u borbi za treće mesto označile su kraj evropkog puta crno belih u sezoni 1997/98. Magija iz Istanbula se nije ponovila.

„Pošli smo tamo kao na ekskurziju“, govori Lukovski, uz dodatak da je tada igračima bilo dozvoljeno da povedu devojke i supruge na put. „Kako smo otišli, tako smo i prošli“, sumirao je tu situaciju nekadašnji plej crno-belih.

Kada se malo upustite u anlalize i slušate mišljenja nekih košarkaških stručnjaka dolazi se do zaključka da je boljeg uspeha u Evropi crno-bele te godine koštao odlazak Dejana Koturovića u Francusku i skraćena rotacija pod samim obručem. Ipak, sa druge strane, pitanje je da li bi i to bilo dovoljno da se pobedi Kinder koji je postao šampion Evrope. Sve u svemu na novi fajnal for Partizan je morao da čeka do 2010. godine. I tada se zamalo čudo dogodilo. Teodosićeva promašena trojka i onaj skok Čildresa za produžetak. Na kraju pobeda Olimpijakosa i još jedno četvrto mesto za crno-bele.

Koliko će navijači Partizana čekati na novu priliku za naslov najboljeg kluba u Evropi, niko ne zna.

„Ako imaš sistem, i ako veruješ u svoje igrače, moguće je. Zašto da ne. Partizan je 1992. bez ijednog stranca, ne računam ovde Iva Nakića, uzeo evropsku titulu. I mi smo u našoj generaciji imali neverovatno dobre igrače. Ako se napravi sistem na nacionalnom nivou, ne vidim zašto se ovo ne bi moglo ponoviti. Ali onda mladi igrači treba da dobiju šansu“, reče u jednom intervjuu Ratko Varda jedan od igrača iz te generacije’98.

Provereni recept koji  treba ponovo isprobati.

Lajkuj:

Ostavite komentar:

Slični članci: