Da li imate preko 18 godina?

Kako se pobeđuje jedna Švajcarska?

Čvrsto, sa puno trčanja, bez gluposti i nepotrebnih provokacija. Dovoljno za pobedu.

Jeste Kalinjingrad, ali nije bitka. Nije ni rat. Neće biti oružja, neće biti poginulih niti ranjenih. Samo jedanaest na jedanaest uz onog jednog, najnebitnijeg na terenu. Fudbal se igrao i pre današnje utakmice, tokom, a i igraće se posle nje.

Utakmice generacije? Zavisi koje. Ako mislite na „Litvance“ ili „Novozelanđane“ ne bih se složio, igraće oni još barem jednu utakmicu bitniju od ove. Za vođe ove selekcije – Aleksandra Kolarova, Nemanju Matića i Branislava Ivanovića, sasvim moguće.

I usudiću se da kažem da u igri i pristupu ima nečeg „novozelandskog“. Ne bih znao reći da li je to do igrača iz te generacije ili je taj duh ušao sa drugih strana, tek, poređenja su neizbežna. Kompaktno i čvrsto u odbrani, pokretljivo i sa idejom u napadu. Od prekida se pokušava izvući maksimum, iako se vidi da još uvek ne daje rezultate, barem kada su u pitanju korneri ili prekršaji na mestima koja su pogodna za centaršut. Međutim, vidi se i to da se jako radilo na tome i da će se jednom, kad tad, isplatiti. Nekako smo upali u trend čitavog Mundijala u Rusiji gde je maltene dve trećine pogodaka došlo iz prekida posredno ili neposredno. Sistem igre je jasan, fluidnost u toku utakmice sa Kostarikom je bila velika i konačno smo počeli da napadamo i taj čuveni međuprostor – prostor između horizontalnih i vertikalnih linija protivničkog tima kada je on u fazi odbrane. To je moderan fudbal za 21. vek i veliko divljenje svih nas jer smo uglavnom navikli da kaskamo za tim „belim svetom“. Ima tu i spoljnih faktora, ali zna se ko je kovač sopstvene sreće. Potrebno je još samo malo više poverenja u one najmlađe – šifra SMS.

Jedan tim 🇷🇸 #SrcemSvim

A post shared by Football Association of Serbia (@fudbalskisavezsrbije) on

Individualni pristup Duška Tošića (o kobasicama koje je proslavio nekom drugom prilikom) je možda i najbolji prizor u srpskom fudbalu od kad pamtim. Uvek smo imali tog jednog koji je stavljao glavu gde se ne postavlja ni noga, mogu da se prisetim Igora Duljaja, nešto manje Alberta Nađa, ali do sada su u reprezentaciji ovi momci uvek bili usamljeni, bez podrške kolektiva. E, sada se to promenilo. I obećava.

Posle pobede nad Kostarikom i pre meča sa Švajcarskom su se uglavnom spominjali Albanci, Kosovo i Metohija, neke kopačke, sudija… Ništa od toga nam ne može postići pogodak. Ako su „Orlovi“ to shvatili, utakmica će biti dobijena. Verovatno teškom mukom, ali dobijena. Mnogi igrači su već imali iskustva sa utakmicom sličnog naboja protiv Albanije u prethodnim kvalifikacijama, te može da nas raduje to njihovo prethodno iskustvo. Čvrsto, sa puno trčanja, bez gluposti i nepotrebnih provokacija niti nasedanja na iste. Tada su Srbi odlučili da sve prenesu na teren jer su znali da su na njemu bolji. Verujemo da i sada znaju.

Mladen Krstajić se okružio ljudima koji fudbal posmatraju iz više uglova, tu se ističe nekadašnji trener Radničkog iz Niša, sada strateg Ksantija, Milan Rastavac koji je poznat po odličnom skautingu protivničkih ekipa još iz doba dok je bio trener u Superligi Srbije. Imamo čudnu situaciju u kojoj je selektor na taj način priznao da nije baš najpametniji na svetu, da ne zna apsolutno sve o fudbalu jer ga je, pobogu, igrao i to na najvišem nivou. Sklonio je svoj ego po strani, pritom ne dozvolivši da bilo ko iz svlačionice postane uticajniji od njega. Selektori „Orlova“ su do sada „leteli“ iz dva razloga: veliki ego (Havijer Klemente, Radomir Antić, Slavoljub Muslin) i neuspostavljanje autoriteta potrebnog da se „drži“ svlačionica (Vladimir Petrović Pižon, Radovan Ćurčić).

Želim da verujem da je ono najsrpskije u ovom sportu prizor Nemanje Matića kada ide na gomilu fudbalera Kostarike bez imalo zadrške, „izginuće“ Duška Tošića i one suze iz 2015. godine Vukašina Jovanovića, prvaka sveta. I kada imate te faktore, normalno je da rešite Kostariku iz slobodnog udarca, Brazilce u 119. minutu i izborite plasman za taj isti Novi Zeland u 95. minutu protiv Turske…

❤️ #SrcemSvim za Srbiju! 🇷🇸

A post shared by Football Association of Serbia (@fudbalskisavezsrbije) on

Možda mislite da će svi ovi redovi pasti u vodu ako se kojim slučajem ne plasiramo u osminu finala Mundijala. I hoće, ali samo ako se ponovo pojavi ona učmalost i ravnodušnost oko fudbalske reprezentacije Srbije zbog kojih mnogi sebi daju za pravo da je se odreknu, pritom ne shvatajući da je to ekvivalentno odricanju od oca, majke ili deteta kroz novine. Poslednji čin sramote.

O Švajcarcima ništa što već ne znamo. Ukalupili su temperament svojih „auslendera“ i njihov merak u igri malo više ugušili sistemom. Koliko je zaista fudbalera svetske klase dala ta država? Ne potcenjujem nikog, ali treba biti realan i staviti stvari na vagu pošto teren opipati nećemo. Najzvučnija imena prolaze svoj zenit karijere (Štefan Lihtštajner, Valon Behrami), a oni najdarovitiji su skloni povredama i indisponirani lošom sezonom u svojim klubovima (naravno da mislim na Đerdan Šaćirija). Napad nije „upao u vatricu“ jer Haris Seferović zapravo nikada nije ni bio klasičan gol igrač, statistika je tu nepobitan dokaz o svakom napadaču.

Upali smo u euforiju i treba da je tako, potreba da se osetimo živima veća je od samog života. Srećom, mi ne odlučujemo stvari na terenu jer imamo sasvim kompetentne ljude za to. Neće oni dati na nas ni u jednom trenutku, a neki od njih će se i setiti šta su radili na današnji dan pre tri godine. I (do)sanjati muške snove.

A Brazilci? Sve je lako sa šest bodova…

Lajkuj:

Komentari:

  1. Nebojsa says:

    Ponovila se ravnodušnost

Ostavite komentar:

Slični članci: