Da li imate preko 18 godina?

Fudbalska reprezentacija Srbije je limitirana i to uopšte ne mora da bude tako loše

Orlovi su uspeli da se kvalifikuju na Mondijal u Rusiji nakon tri propuštena velika takmičenja sa slabijim timom nego 2010. godine, barem na papiru. Na istom onom papiru na kojem se fudbal NE igra.

Fudbalska reprezentacija Srbije uspela je da se kvalifikuje na svetsku smotru najboljih reprezentacija pobedivši Gruziju sa teških, ali slatkih 1:0 u Beogradu. U fudbalu je danas luksuz određivati sam o svojoj sudbini, naročito na reprezentativnom nivou, a Srbiju je upravo do te situacije doveo selektor Slavoljub Muslin nakon mnogo osporavanja. Ona su eskalirala nakon poraza od već prežaljene Austrije u Beču kao da ljudi nisu bili svesni da naši fudbaleri i dalje sve drže u svojim nogama, te da pobeda protiv Gruzina znači i put za Rusiju narednog leta. Čudno je kako se, i pored manjka entuzijazma, ljudi za A selekciju plasman na Mondijal i dalje podrazumeva.

Godinama se na ovim prostorima talože kontradiktorne tvrdnje o našem reprezentativnom fudbalu. Sa jedne strane, imamo seniorsku reprezentaciju koja je postala bastion razočaranja jer samo jedno učešće na velikim takmičenjima 2006. godine nije proporcionalno individualnim kvalitetima ponajboljih srpskih igrača. Ipak, sa druge strane imamo potpuno novu generaciju mladih fudbalera čije su dve selekcije postale prvaci Evrope 2013. godine i sveta dve godine kasnije. Generacije kojima je na jedini pravi način usađen pobednički mentalitet i u kojima pojam moralne pobede bukvalno ne postoji. Nije veliki broj njih koji su danas stub A selekcije, ali se njihov duh itekako širi. A tek će se širiti.

Svih sedam i po miliona selektora u Srbiji je požurilo da onom jedinom legitimnom, Muslinu, toplo preporuči presek u reprezentaciji i njeno podmlađivanje. Međutim, nekadašnji trener Crvene zvezde je bio dovoljno racionalan da minute u seniorskom timu dozira polako, taman toliko da se i ne primeti. Neki bi rekli da je to kod Sergeja Milinković-Savića bukvalno uspeo, ali o njemu nešto kasnije. Nismo očekivali ništa od njih; po običaju bi krenuli klimavo, tu i tamo podgrejali nadu koja je kao supa – nikada dobra kada se podgreje, a onda bi usledio sunovrat. Pitajte Kazakhstan, Jermeniju, Azerbejdžan i ostale fudbalske velesile. Bodovi bi se gotovo po pravilu gubili na domaćem terenu od rivala sličnog ili slabijeg renomea. Već poznat scenario.

Sa ove distance gotovo proročki deluje izjava Baneta Ivanovića koji je pred početak kvalifikacija istakao da će ekipa koja bude imala 12 bodova protiv Gruzije i Moldavije otići na Mondijal.

Ali u fudbalu stvari jednostavno tako funkcionišu jer se titule u klupskom fudbalu osvajaju protiv slabijih ekipa, retko kad u okršaju direktnih konkurenata za trofej. Naravno da je pomoglo i to što smo imali pozitivan skor protiv Republike Irske i Velsa i što smo bili egal sa Austrijancima što govori da nas nijedna ekipa nije nadigrala u kvalifikacijama, kada se pogleda isključivo statistika. To se nije dogodilo dugo, jako dugo. Stoji i to da grupa nije imala izrazitog favorita i da je bila među lakšim, ali nama nikada nije bio problem igrati protiv renomiranijeg protivnika, muke su bile protiv onih unapred prežaljenih.

Igrački kadar na koji se oslanja Slavoljub Muslin nema toliko zvučnih imena kao njegovi prethodnici. I ranije su tu bili Bane Ivanović i Aleksandar Kolarov, ali oni više ne spadaju u grupu najelitnijih fudbalera, sada su više u onom drugom ako ne i trećem ešalonu igrača. Oduvek smo imali više od jednog igrača top klase, ali sada u tu grupu spada jedino Nemanja Matić, hteli mi to da priznamo ili ne. Tu je i Dušan Tadić koji je blistao u ovim kvalifikacijama, ali se on još uvek nije dokazao na vrhunskom nivou u nekom od najvećih svetskih klubova. Normalno da je Svetsko prvenstvo pravo vreme da pokaže tehničko savršenstvo i srce junačko. Interesantan je i podatak da u prethodnih nekoliko godina nismo imali nijednog fudbalera u polufinalima Lige šampiona. I onda kada je takvo realno stanje stvari, valja zasući rukave i raditi na tome da se manjak kvaliteta ili talenta nadoknadi velikom disciplinom u igri. Uvideo je to selektor i koliko-toliko zategao redove omogućivši koju ideju više u napadu što nismo previše često gledali u našoj reprezentaciji.

Srbija nije igrala preterano atraktivno (bez obzira na broj postignutih golova) i bazirala se isključivo na rezultat, što je u turnirskim takmičenjima jedino logično rešenje.

Mala očekivanja i još manja euforija u kombinaciji sa pragmatičnošću koja se ogleda u tome da cilj opravdava sredstvo bio je sjajan recept za odlazak u Rusiju. Ničiji ego (još) nije isplivao na površinu, svi pojedinci su se jednostavno stopili u celinu i sada predstavljaju kompaktan tim. Znate već onu o prutovima koji su svezani zajedno, kao i šta se dešava kada se odvoje. Dobili smo ekipu koja će uraditi sve da izbori povoljan rezultat, čak neretko i ići preko svojih mogućnosti koje su ipak manje nego što mislimo. Narod će ceniti to čak i ukoliko se narednog juna vratimo kući bez bodova. Ljudi ovde cene borbu i umeju da prepoznaju pravi pristup, iako se to ne čini tako na prvi pogled.

SMS kao Rambo – žrtva fudbalskim bogovima

Po starom srpskom običaju, fudbalsku reprezentaciju ne može da ne prati neka kontroverza koja na kraju izraste u onaj žulj zbog kojeg ti se smuče i najfinije cipele. Tema broj jedan je svakako nepozivanje Sergeja Milinković-Savića u reprezentaciju.

Kuloarske priče kažu da je to zbog sukoba njegovog menadžera Mateje Kežmana sa Fudbalskim savezom Srbije, dok drugi smatraju da je to zbog navodne nediscipline SMS-a. Ne želim da se bavim spekulacijama, ali ignorisanje jednog od najboljih mladih fudbalera Evrope i uzdanice Lacija je u najmanju ruku čudno. Selektor je istakao da mu se on ne uklapa u koncepciju igre i da u toj postavci igre već ima Dušana Tadića na tom mestu što deluje pomalo bizarno s obzirom da je Sergej uglavnom defanzivni vezni ili klasičan vezni igrač. Sa jedne strane, apsolutno je legitimno pravo svakog selektora da odabere igrače po svom ukusu, dok sa druge strane SMS predstavlja budućnost reprezentacije kada Muslin napusti kormilo „Orlova“. Samo da se ne ponovi ona duhovita, a tako bolna opaska Marija Zagala pred SP 1998. godine kada je, na pitanje novinara ko je favorit za osvajanje Zlatne boginje, navodno rekao: „Jugoslavija! Zamislite, oni imaju 23 igrača koji su bolji od Dejana Ramba Petkovića“.

Lajkuj:

Komentari:

  1. Mairosu says:

    bokte, tu opasku o Dejanu Petkoviću je izgleda svaki Brazilac rekao pred svako SP od 1998 do 2010.

    PS. 1998 su išla 22 igrača, tek od 2002 se počelo sa 23-man rosterima.

  2. Ilija says:

    Verujem u sud Slavoljuba Muslina!

Ostavite komentar:

Slični članci: